Београдске новине

Strana 2.

Beograd, četvrtak

Beogradske Novine

17. februara 1916.

Broj 21.

Napađ aeroplanima na Milano. K. B. Bef, 15. februara. Zvanično se javlja: Naša aeroplanska eskadra, sastavljena od 11. aeroplana, bacala je juče izjutra bombe na kolodvor i tvornička postrojenja uMilanu. Primjećenisuznatni požari. Uprkos vatri iz neprijateljskib topova, časnici su sa našib aeroplana, posmatrali uspjebe našeg bombardovanja iz vazduba. Talijani su i svojim aeroplanima pokušali da nas progone, ali borba u vazdubu- svuda je završena našim uspjebom. Neprijateljski aeroplani morali su se povući. Osim toga naši aeroplani bacali su sa uspjebom bombe i na jednu tvornicu kod Scbio. Svi aeroplani vratili su se opet neoštećeni. Zvaničan talijanski izvještaj. K. B. Lugano, 16. februara. „Agenzia Stefani" javlja o jucerašnjem prvom napadu austro ugarskih aeroplana na Milano: U Milanu je prouzrokovana samo mznatna šteta na krovovima kuća, ima šest mrtvih i više ranjenih, sve iz krugova gragjanstva; u Menzu je jedno lice poginulo. šest ’je raujeno. Jedna bomba pal i je i u dvorište k.ipelo za ispaštanje grijehova Na Bergamo bačene su tri bombe, koje nisu pričinile nikakve šbte, u okolini Freviglio bačene su takogjer dvije bombe. Kod Brescie primjećeno je šest neprijateljskih aeroplana. Na njih je upravljena \ atra i oni se ne približiše gradu, već se uputiše preko granice. Pojedinosti o napadu. Dvanaest mrtvih i šesdeset r anjenih. K. B. Lugano, 16. februara, Milanski listovi saopštavaju još ovc pojedinosti o nap du austro ugarskih aeroplana: „Tri austro-ugarska a' roplana pojavila su se pred podne nad Milanom, Meuzom, Grecom i Turro Milanese. Aeroplani su pola sata kružili nad Milanom. Nckoliko talijanskih aero[ilana inscenisalo je kao neku vrstu borbe ili bolje reći pokušaja gonjenja. Na više mjesta je iz topova za odbranu upravljena vatra na aeroplane. Talijanski listovi vele, da vojne zgrade nisu pogogjene, ali da jo oštećeno više tvornica i privatnih kuća. Javlja se za dvanaest mrtvih i šesđesct ranjenih Prema drugim vijestima najviše su oštećeni krajevi gra^a, koji leže oko kolođvora. Na kolncivo u su bačene bombe napravile pravu pustoš. Jedna bomba je pala i na filijalu Banca d' Italija. Signalslca služba bila je vrlo spora, tako da je gragjanstvo mislilo, da se vrše samo obični eksperimenti u vazduhu Oko četiri sata po podne pojavili su se nad gradom opet austro-ugarski aeroplani, koji su bombardirali grad Napad na Schio. K. B. Rim, 16. februara. U dopunu izvještaja o napadu austrougarskih aeroplana naMilano, javlja: „Agenzia Stefani", da su austro-ugarski zrakojilovi i na Schio bacali bombe. Šest licaje poginulo, šest ranjpno. Giolitti i njegove pristalice. Lugano, 15. Februara. Kako javlja „Secolo", došao je Giolitti po drugi put u toku nekoliko dana iz njegova mjesta stanovanja Cavonra u Turin. Juče ga je tamo dočekao raniji talijanski poslanik u Carigradu, Marchele Garroni, koji je prispjeo iz Genove. Oba državnika su imala dug razgovor.

Zvanične laži o Srbiji. tzjava srpskog poslanika Ristića u Rimu. Srpska je vlada u svojoj prijašnjoj zernlji temeljito svršila, pa sjedi danas, zahvaljujuć samo povrjedi grčke neutralnosti od strane engleskofrancuskih nasilnika, na ostvu Krfu. Na ovom je ostrvu bila prva zadaća te srpske vlade, da osnuje dopisni ured, zvanični ,,presbiro“, koji se natječe u lažima sa svojim drugovima a la Reuter, Havas i drugi. Evo šta ovaj ,,presbiro“ javlja: Beč, 15. februara. Iz stana se ratne štampe javlja: Proširena je u neutralnoj i neprijateljskoj ruskoj štampi vijest srpskog „presbiroa" sa ostrva Krta, u kojoj se javlja, da austro-ugarske i njemačke vojue oblasti nečovječno postupaju sa pučanstvom i gragjanstvom u Srbiji. Megju ostalim se tu tvrdi, da je stanje u Srbiji ostalih obitelja tim očajnije, jer iin je zabranjeno pismeno općiti sa svojima u inostranstvu. Već je jedanputa na ove tendencijozne laži ustanovljeno, da vojne oblasti u zaposjednulim krajevima Srbije ne imaju razloga nečovječno postupati. Zaostaio i srpsko pučanstvo u svim mjestima cijeni sa potpunim razumjevanjem dobrodušnu skrb, koju mu ukazuju austro-ugarske vojne vlasti, uporegjujući je sa dobom oskudice i nemilosrdne bezobzirnosti u periodu propadauja njihove nacionalne uprave. U prilog tačnosti tvrgjenja o ovom raspoloženju može poslužiti i izjava srpskog poslanika u Rimu Ristića, objavljena u ,,Sera“ od 6. februara. Da bi opravdao svoje zemljake zbog negodovanja, koja pokazuju prema Talijanima, poslije posljednjih razočarenja, gospodin Ristić je rekao slijedeće: ,,0vi sirotani, koji su izgubili svoju otadžbinu i sredstva za izdržavanje, ne govore pohvalno čak ni o svome kralju ili svojoj \ladi. Zbog bolesli, gladi ili drugih jada njihov je duh pomraćen.“ Gospodin Ristić dobro poznaje raspoloženje u krugu njegovih zemljaka. Ali od njega se ne može tražiti da utvrdi odgovarajuću istinu: preokret, koji se primećuje u raspoloženju Srba u zaposjednutim krajevima. Ali je neoboriva činjenica da, dok je srpska državna blagajna već od dužeg vremena znala samo za vojne i ratne troškove, austro-ugarska vojna uprava isplaćuje redovitu platu, odnosno penziju srpskim činovnicima, koji su u Srbiji ostali, izdaje pomoć porodicama srpskih državnih činovnika i časnika, i da više hiljada Srba dobija hranu na račun carsko i kraljevske vojne uprave. Administrativni rad, razgranat do najsitnijih pojedinosti, stara se sa ciljem da se ponovno podigne privredni život i blagostanje ove zemlje. Poslije četiri godine ) krajnje bijede i samovlašća vojnih i političkih intriga, koje su u ovoj teško iskušanoj zemljU onemogućavale svaki rad, otvara se sada pod taktičnim vogjenjem austro-ugarskih vojnih vlasti, kao u ruskoj Poljskoj tako i u Srbiji, nova era osiguranog života. 1 u Srbiji zavesti će se poštanski saobraćaj na analog način kao što je zaveden i u ruskoj Poijskoj. Ali kao što : je i tada bio slučaj u prvim mjesecima okupa- I cije, tako i u Srbiji sada još nije zaveden poštanski saobraćaj za privatna lica; ali čim bude organizovan kontrolni aparat, zavesti će se poštanski saobraćaj. Poštanski saobraćaj sa inostranstvom nije još uregjen ni u ruskoj Poljskoj." Najbolji odgovor na klevete srpskog presbiroa sa Krfa jeste činjenica, što se sve više povećava društveni i trgovački život u Beogradu i u posjednutim krajevima, pod rukovodstvom austro-ugarskih vojnih vlasti. To priznaje i samo stanovništvo, koje je ostalo ovdje, i koje se nije dalo zavarati lažima i obećanjima srpske vlade, pa da se izlomi i namuči preko arbanskih planina, i da dogje u Italiju i tamo da bude izloženo svakom zlu. Austro-Ugarska pak vodi rat samo sa neprijateljskom vojskom, a ne i sa mirnim stanovništvom. v Sto vele neprljatelji monarhije. Rijedak gost u Italiji. Rijedak se je gost navratio u Italiju, a to je istina. Za sada tek polako kuca na vratima novina, koje u svom radu obmanjivanja do jučer ni čuti nisu htjeli za nju, i megju recima tek predaje svoju posjetnicu razočaranoj javnosti. Talijanskom je južnjačkom temperamentu ovo doduše neugodan gost, ali morati će se priviknuti na njega, kako bolestnik pri- ! vikne i na gorku Ijekariju. Pitanje je samo, ne do- |

lazi li tu lijek već prekasno, pa neće !i narod sam morati provesti na organizam svog javnog života temeljitu operaciju, da iztrijebi leglo same bolesti: korumpirani rnoral „svetog egoizma“ svojih državnika. Tako se „Corriere d’ Italia“ bavi položajem, što ga Italija zauzima u četvornom sporazumu, pa se megju inim ovako jada: UEngleskoj ne uživa Italija nikakvili s i m p a t i j a, a Rusija je ne prestaje obasipati sa svojim prigovorima. Vodeći krugovi same Italijenisu slož ni, pa nisu kadri, da brane interese Italije na Jadranu. Talijanska je štampa dužna,-da saveznicima kaže čistu istinu i ne taji talijanskom narodu pravi položaj zemlje, jer bi se inače mogla iz toga izleći nesreća. Dok „Coricre d’ Italia“ ovako i sebe javnost pripravlja na čas, kad će se morati priznati pođpuna istina, — da ne dogje, kako veli, do ,,nesreće“, organ ministra spoljnih djela Sonnina, „Giornale d’ Italija“ htio bi barem da poljepša istinu, kad ju se već ne može tajiti, pa pišući o solunskoj akciji veli: „Važnost posjeđa Soluna ne smije se prećerivati, jer ako se to bude činiio, narod će postati malodušan i očajavati, zauzme li neprijateij Solun. Malodušnost bi pako bila neosnovana, jer pad Soluna još uvijek ne bi značio svršetak rata. Neka narod znađe, završava list, da Solun ne bi mogao dugo odoijevati navali centralnih vlasti.“ Kako Italija na solunskoj akciji entente nije angažirana, maio je zlobe prema saveznicima u prognozi, što ju Sonninov iist glede Soiuna naviješta. Francuskoj i Engleskoj megjulim preoslaje utjeha, da ltalija nema čim drugim da se tješi, nego da pad Soluna još ne znači — svršetak rata. Tek što će na to reči „onorevole Barzillai“, ministar za novoosvojene krajeve? Ne će !i morati poprimiti naslov — „ministra za ratne utjehe?“ Imao bi doduše u tom slučaju u protivštini prema njegovom sadašnjem „e dolce far niente“ i suviše posia, pa ako i ovaj baš ne bi bio od koristi, ipak bi ovakvo, da tako kažemo humanitarno — političko zaniinanje bilo još uvijek bolje, nego biti ministar besposlica. Jedan crnogorski glas o ftaliji. Centralne vlasti ne uživaju baš osobite naklonosti lista „Journal de Geneve“, pa mora da je njegovo uredništvo saznalo sasvim osebujnih stvari u odnosima u ententi, kad dopušta, da jedan Crnogorac Itatiju ovako napada: „Ko je krio, da je u Crnoj Gori zavladao giad, te da je ona ostala upućena samo na svoje sopstvene sile ? Neću nikoga da optužujem jer sad nije vrijeme za to, alija tvrdim, da Italija nosi najveću odgovornost za to. Ona ista Italija^-lcoja se sada toliko dere i sipa svoj jed na staroga kralja Nikolu i njegovu vladu. Dok nam je Francuska, koja je za cielo na Crnoj Gori manje interesovana nego Italija, slala ratnOg materijala i životnih namimica, držala se je Italija po čitavo doba sasvim pasivno, ni ne kušajući da nam pomogne. Baš protivno: ona nam je samo zadavala neprilike. Nekoiiko brodova koje se je iz Marselja i Soluna posialo s robom za crnogorsku vojsku i pučanslvo, Italija je u svojim lukama naprosto zadržala. Znam za jedan slučaj, gdje je Italija naprosto zaplienila jedan robom za Crnu Goru krcat parobrod crnogorskog trgovačkog društva u Marselju a da nije za to navela nikakovog razloga. Italija dakle imade najinanje prava, da nekoga ocrnjuje, jer mi smo u ovom ratu izvršili svoju dužnost.“ Crnogorski pouzdanik genevskog lista imat će valjda pravo. No kako ni „Journal deGenćve“ nema više ništa u Crnoj Gori da izgubi, a ni da dobije, bit će da ova zakašnjela simpatija za Crnu Goru imade svoj osobit razlog: Italija traži sama pomoći od Francuske, pa joj za to po francuski poručuju: „Kako ti Crnoj Gori, tako ja tebi!“ Crnogorca devetaju, a Francez viče, ili — lupa po vreći, a mjeri po magarcu. U kojem je slučaju učtiva Franceska ulogu ovog vrlo zaslužnog živinčeta namienila Italiji.

Austro-Ugarska. Posjeta cara Ferdinanda u Beču. K. B. Beč, 15. februan. Zajednički ministar inostranih djela B u r i a n i njegova supruga priredili su danas svečani ručak, na koji su bili pozvani megju ostalima bugarski ministar predsjednik Radoslavov, generalisimus Jekov, bugarski poslanik Tošev.