Београдске новине

Broj 21. PRILOO

mnUU Hofiit

Četvrtak 17. februara 1916.

Posljednje borbe na Soči. Od E. K. Pripremanja. Posljeđnje borbe, koje se vode na fronti kod Soće protiv Talijana, i po inteirzivnosti i po dužini trajanja spadaju u red najvećih borba cijelog ovog rata, jer one su bile izraz posljednjeg oćajnog pokušaja Talijana, da probiju austro ugarski front kod Soče još prije početka zime, pa ma koliko žrtava to stalo. Prilikom ovih posljednjih borba na Soči borilo se sa talijanske strane još i za nešto više. Iz izjasa zarobljenih talijanskih vojnika, a i po vijestima primljenim sa drugih strana vidi se jasno, da postaje sve veće nezadovoljstvo ne samo u zemlji, nego i u redovima vojske. Opasnost, koja prijeti Italiji postaje sve veća. Pisac ovih redaka, koji je prisustvovao najvećem dijelu posljednjih borba na Soči, imao je u više maha pnlike, da govori sa zarobljenim Talijanima. Casnici su ponositi i nerado govore, ali vojnici su zato u toliko razgovorljiviji i ni malo ne kriju svoje ogorčenje. Prvo oduše'. ljenje, kada se tražilo „oslobogjenje neo-lobogje nih krajeva 14 davno se već izgubilo; danas se samo još osjeća jed, što je hiljade ži\ ota besciljno žrtvovano. Jedan mali crnooki Sicilijanac, koji je zarobljen na San Michele-u kaže: „Rat su udesili ljudi, koji sjede tamo u pozadini, u gostionicama i Idubovima. Njima je lako, oni se n * bore. Ali mi moramo, da se odvajamo od naših žena i djece i da stupamo u borbu, da nas vi ubijate. Ne, mi to nećemo više. Naši časnici“, on je tu upotrijebio izraz,

| koji se ne može ponoviti, „znaju to vrlo dobro, te nas zato i tjeraju napred bičem i re\olverima. Ne, gospodine, svima nam je i suviše i mi iskreno želimo, da vi što prije prodrete u našu zemlju i kaznite izazivače rata!“ Tri stotine tahjanskih vojnika, njegovih drugova, bilo je o .upljeno oko njega, kada je on izrekao ovu filipiku, i svih tri stotine odobravahu njegove riječi. Sve ove izjave zarobljenika treba pri mati sa rezervom. Utvrgjeno je, da zarobljenici rado govore ono, što će biti u volji onima u čije su rjpstvo dopali. Ali ovakve rij -či, kao što ih je izivkao Sicilijanac iz j 140. puka čuju se sve čr-šć- i ogorčenije. I Sa takvim vojnicima, k<>ji tako misl i govore, teško je ma šta uspjeti u mučnoj borbi, kakvu imaju da vode Talijani. Grof Cadorna, koji je i do sada pokazao, da je pametan čovjek, zna to vrlo dobro i zato se on mora postirati, da najzad izvojuje pobjeđu, knja mu je potrebna ne samo radi održan a prestiža u inozemstvu, nego i radi umirenja duhova u tuzemstvu. Posljednje borbe na Soči bile su zadnjo karte, koje je još mogao upotrijebiti u igri. Talijani su upotrij'*bili za svoje pripremanje vrijeme zatišj , koje je nastupilo na frontu Soče poslije druge bitke u mjesecu avgustu 1915. godine. Po Joffre-ovom principu ovoga puta trebao je da bude izvršen napad pješadije u masama, poslije svestranog pripremanja od strane topništva. Neće biti pretjerano ako se ocijeni, da je pripremljena vojska, devet vojnih zhorova i više nezavisnih alpinskih i bersaglierskih odjelenj >, premašala okruglo

Podlistak. "J* Dr Uroš Petrović. Ima više od mjesec dana kako je daleko od sredine u kojoj je živio, daleko od svojih prijatelja, učenika i poštovaoca, umro sasvim nečujno čovjek velikih sposobnosti, jedna od najboljih mladih snaga beogradskog univerziteta, dr Uroš Petrović. Rogjen u Kragujevcu 1880. završio je gimnaziju 1898. Od 1899. do 1902. studirao je na beogradskom univerzitetu romanističku grupu filozofskog fakulteta, gdje je svojim sposobnostima privukao na se pažnju svojih profesora. 1903. godine bude kao državni pitomac poslat u Paris, gdje se kao prvi plod njegovog tamošnjeg energičnog rada pojavljuje njegovo znatno djelo: „H. Taine, Historien L i 11 e r a i r e d u XVII. siecle", koje mu je ujedno donijelo naslov doktora pariskog univerziteta. Vrativši se u otadžbinu, proveo je kratko vrijeme na gimnaziji u Nišu kao učitelj jezika, poslije čega bude 1908. izabran za privremenog docenta za francuski jezik i književnost na beogradskom univerzitetu. 1910. godine bude njegov izbor potvrgjen za stalnog docenta. U punoj zrelosti svoga duha, u najplodnijim godinama svoje aktivnosti, otrgla ga je snrrt u njegovoj tridesetšestoj godini. Značaj dr Uroša Petrovića veliki je ne samo kao književnika i nastavnika, nego i kao čisto filozofskog dulia, koji je svoje najbolje radove i predavanja posvetio raspravljanju pitanja iz praktične filozofije. Njegova pedagoška shvatanja i njegova nepokolebljiva vjera u moć volje, irnala su jakog uticaja na njegove mnogobrojne slu-

šaoce i čitaoce, i on je megju njima važio kao pravi učitelj energije. I kao nastavnik i kao mislilac dr Uroš Petrović se u svome radu vrlo često doticao problema pedagcgije. On je u dosadanjoj nastavi nalazio mnogo čega ubitačnog po razvijanje djetinjeg duha i jedan od glavnih prjekora, koje je činio dosadanjoj školi, sastojao se u tome, što ona počiva na pasivnosti: na slušanju, na učenju na pamet i na pamćenju. Pošto je djetinja duša jedan aktivni princip, tako da se ona samo na osnovi toga principa smije razvijati, to dosadanja škola nije mogla da ima uticaja na razvijanje ličnosti, jer samo stvarajući rad razvija odista. On je nalazio, da škola nije zato, da daje znanja, nego da razvija sposobnosti, ali razvijajući naše sposobnosti mi istovremeno stičemo znanja. Stvarno razvija samo rad, koji odgovara djetinjim potrebama u djetinjem interesovanju. Jer niti se znanje da steći na silu, niti se sposobnosti dadu razviti mehaničkim vježbanjem bez unutrašnjeg pristanka, bez unutrašnje potrebe i bez unutrašnjeg zadovoljstva. Dr. Uroš Petrović znao je možda samo za jedno zadovoljstvo u životu, za zadovoijstvo rada. Nerad je po njegovom shvatanju vrsta samoubijstva. „Ništa tako ne razvija samosvjest, samopouzdanje, vjeru u sebe, osjećanje naše vrijednosti i poštovanje samog sebe, kao što ga razvija ovo smišljeno, duboko aktivno, originalno, stvaralačko vježbanje naših sposobnosti, naše pažnje u jednom cilju. Čovjek se zaista, osjeća neko, njegov životni tonalitetje dignut, dok besciljan, dokolan život umanjuje u nama sve naše životne funkcije i sve naše sposobnosti, i pravi od nas bez malo privigjenja". Itaj veliki pobornik rada je vrlo često isticao, da priroda zna

I uzeto broj od 300.000 pušaka. Da bi se pripr mio napad pjcšadije u masama, kon1 centrirano j* i topništvo u mnogo većrrn broju, n go što su to Talijani ranije radili. Najteži top ođ 35 c> ntimetra, topništvo sa br> dovl.ia od 30'5 centimetara, do vukli su na kopno, i z *jedno sa ..bicama od 28, 26 i 21 centimetia, kao i sa pojskim topništvom, post.vili su na položaje i razrediii ria frontu od 80 kilometara. Na primjer, na malom obronku San Michele, utvrgjeno j 1 do sada, da ima samo tu preko 150 teških topova i 200 poijskih. Pored toga odregjena su i dva siabija vojna zbora za napad na Tirol: ali, kako je docnije utvrgjeno, ova dva zbora imala su samo da formiraju napade. Činjenicom, Sto su se Talijaai iznenada prividno bacili na Juđikarije i na Dolomite, htjeli su oni postići, da mi na taj front pošaljemo pojačanja i da oslabimo druge naše frontove. Ali mi se nismo dali uhvatiti na ovaj lijepak. Našaje tirolska fronta bila dovoljno jalra, da se na njoj, i bez drugih pojačanja, slomiju talijanski napadi. A kada su pak Talijani, poslije toga, oko 25. oktobra, izvršili ponovni napad na Goricu, misleći, da je ovaj naš front oslabljen, svi njihovi napadi opet su se slomili, i oni ništa nisu mogli postići. Pozornica borbe. Fronta na Soči, na kojoj se bez prestanka vode borbe, proteže se od Monfalcone sve do Krna i gubi se na obližnjim obroncima. Južni dio ove pozornice čini visoravan Doberđoba, koja se nalazi južno od Wippacha,

samo za jednu devizu : „Radi ili isčezni! 11 „Ra sti ili umri!" U pogledu je moralnih doktrina isticao samo one, koje su ponikie iz života, iz iskuvstva i koje vode računa o svim sposobnostima i tendencijama čovjekove duše. Skepticizam je odlično odbijao kao besmislenost, jer je on ubitačan za život. U borbi izmegju dobra i zla, u svjesnoj borbi sa manama, sa nižim j a gledao je on ideal moralnog usavršavanja. On nije mnogo cijenio one, kod kojih su se dobre osobine i instiktivno učvrstile i postale spontane i nesvjesne, jer tu ne može biti više samosavlagjivanja i samovaspitanja. Ti dobri ljudi često nisu ništa drugo nego slabi ljudi, dok se prava vrlina i čvrsti karakter stvaraju u borbi sa porocima. Nadčovjek biti nije značilo kod njega biti n a d 1 j u d i m a, nego biti nad sobom, jer samo oni, koji su sebe pobjedili, mogu pobjediti druge. Dr Uroš Petrović nije pisao mnogo. Jedan niz članaka, megju kojima su najznatniji oni iz god. 1914. Za svaki dan i je<lan niz predavanja predstavljaju njegovo cijelokupno djelo. Njegova teška bolest, sa kojom je počeo da se bori još od dvadesetih godina i njegova rana smrt nisu mu dopustile, da svim svojim mislima dade potpuna izraza, ali ono što je za sobom ostavio, kao i njegova posljednja sjajna predavanja zarila su se duboko u duše njegovih čitalaca i slušalaca i svakako će megju njima biti ponekih, koji će uspjeti, da njegove ideje razvijaju dalje i slijedujući svjetlom primjeru svoga velikog učltelja, da propovijedaju dalje kult Energiji, Volji i Radu. Vječna inu pamet! Zorka Kasnar.