Београдске новине

Broj 23. PRILOG

Bsottrađske Nofiis

Utorak 22. februara 1916

R A T N A P 0 8 T A

Zajednifiko izvještajno odjelenje Crvenog Krsta u Beču, (Die Auskunftstelle fur Kriegsgefangene des gemeinsamen Zentralnachweisbureau des Roten Kr uzes in Wien I. Iaso:nirgottstrasse 6) moli, da se ja\i za mjesto stanovanja i stanje zdravlja slijedećih osoba. Svi se dopisi, pitanja i ođgovori šalju putem car. i kralj. vojnih \lasti na naše uredništvo:

Br. 5965|22 O srpskoin vojnom Iječniku Beraha u Valjevu. Br. 5973J23 O gospodični Isabeli Luglis iz misije Berry i Dr. R. T. S e a c o m e iz britanske farmerske bolnice, oboje u Vrnjačkoj banji. Br. 5974j24 O mjestu stanovanja i stanju zdravlja Miie Jovičić u Valjevu, ženi Ljubomira Jovičića, pukovnika u periziji, koji je interniran u Kjrchbergu. Br. 6164|25 Saopštava se Mariji Gavrilovič, da su Bora i Gjoka u Beču, da je Mihailo Gavrilovič sa Božom u Ženevi i najzad se moli N i k o 1 i ć, da ne šalje novac. Br. 6164)26 Da se pronagje sadanje mjesto stanovanja i stanje zdravlja ovih srpskih državljana: Porodice Krsmanović, Vuković i Jevrosime Vrnjačka banja; gospoje Kosare Salatović u Kraljevu iii u Beogradu, Kosovska uiica 15. Njoj se saopštava, da je njen muž zdrav i otputovao u Švicarsku. Br. 6167|27 O porodici Ranka Obradoviča i Jos i m o v i ća. Milun M a 1 i č a n i n, trgovac iz Trstenika, može da da izvještaj o porodici Ranka Obradovića iz Okruglice. Rista Damjanović trgovac, Vrnjačka banja vila „Javor" može da da izvjaštaj o porodici Josimovic iz Loznice. Br. 6175)28 Moli se Vasilije Vitković trgovac u Mitrovici, da izvjesti šta je sa troje djece Bogdana Radenkovića, sekretara srpskog poslanstva u Ateni, koja su ostala u Mitrovici, kao i sa njegovim roditeteljima, koji su ostali u selu Bugarić (okružje Mitrovica). Njegovoj djeci' i roditeljima neka se saopšti, da je on sa svojirn bratom u Ateni i da su zdravi.

Br. 6180|29 O Čedi Trifunoviću učitelju crtanja u Beogradu, koji je sa sestrom i bratom bio u Vmjačkoj Banji. Br. 6180|30 Izvještaj o sadašnjem mjestu stanovanja i stanju zdravlja grčkog podanika Nikolas Trifkorfos-a (ili Spatonni), koji je kao liječnik radio u srpskom Crvenom Krstu. Br. R180131 Izvještaj o sađašnjem mjestu stanovanja i stanju zdravlja J. M. F. Consin-a, puirovskog liječnika II. klase sanitetskog majora u francuskoj vojno-sanitetskoj misiji, koji se do 6. oktobra 1915. godine nalazio na austro-ugarskoj granici. Br. 6180|32 Izvještaj o sadašnjem rnjestu stanovanja i stanju zdravlja francuskog podanika Francois B r u n - a, dobrovoljnog šofera, koji je ležao bolestan u Kragujevcu. Br. 6191|33 O mjestu stanovanja i zdravlju bolničarke M i t r h e 11 - e, koja je kao bolničarka engleskog Crvenog Krsta radila u Vrnjačkoj Banji. Br. 6151134 O mjestu boravljenja i zdravlju Marije K i r i 1 o v e Vasiljeve i Marije K i r i1 o v e Antonove, koje su radile do septembra 1915. u Crnoj Gori u jednoj ruskoj pomoćnoj bolnici. Br. 6252|35 O mjestu stanovanja i zdravlju Amedeo T o s a t o, koji je stanovao u Svilajncu. Br. 6279|36 O zdravlju Danice Jeftić koja se nalazila u Kragujevcu. Imenovana da se obavijesti, da su Miloje Jeftić i Života Pavlovič zdravi u Ženevi. Br. 6280|37 O stanju zdravlja Miieve Kosovljan i n u Jagodini, i pitati da li imenovana ima potrebu za novcem. Br. 6281)38 O zdravlju Spase Savić u Kragujevcu. (Nastaviti će se)

Strah od ,,tridesetaka.“ Okolišmm je putein preko Milana dobio pariski „Matin" vijest, u čiju bi istinitost cijela ententa vrlo rado vjerovala. On javlja, da su čuvene austrijske Škodine tvornice odletjele u vazduh. Mi rado vjerujemo, da bi ententi ova vijest bila više- nego Ii dobro došla. Škodine tvornice kod Piisna su ono mjesto, u kome se izragjuju strahoviti 30-5 cm. mužari, čije su granate na svima ratištima rasprštavale čete entente i njihove tvrgjave i utvrgjena pretvarali u bezvrjedne ruševine. Na posljedku su oni svoju strahovitost žasvedočili na Dardanelama. Kada su 30.5 cm. mužari prvi puta ovdje zagrmili svojim strašnim glasom engleska i francuska flota i vojska napustili su borbu kao bezizgleđnu. I kod nedavne paljbe protivu tvrgjave B e 1 f o r t, koja je znatno udaljena iza elsaškog fronta, sudjelovale su kako javlja, „Corriere della Sera“, i austro-ugarske mužarske baterije. I pored svih napora entente, pored svega potpomaganja od strane Japana i Amerike, nije pošlo za rukom da se tim 30.5 cm. mužarima suprotstavi jedan top, koji bi se s njime mogao upustiti u borbu. S toga se može misliti s koliko bi se radošću u zemljama entente pozdravilo, kad bi vijest „Matin“-a bila istinita. Ali je ona toliko isto lažna, kao i sve druge, koje su s providnom tendenciom o centralnim silama raspro. stirane. Vijest, koju je „Matin“ dobio iz Milana kao bukureški telegram „Secola", glasi doslovno ovako : „Teška je eksplozija uništila skoro sa svim svjetski čuvenu a u s t r i j s k u tvornicu oružja „S k o d a“. Sto devedeset je i pet radenika poginulo je prilikom eksplozije. Tri tvornice odletile su u vazduh, megju ovima i ona, u kojoj su se izragjivali poznati hydraulični topovi 30’5 kalibra. Ovu „radosnu vijest“ pohitao je pomenuti pariski list, da proprati slijedećim riječima: „Ovo je vrlo značajna vijest. Ona za AustroUgarsku znači to isto, što i težak poraz. I ako nije toliko razgranatana kao što je Kruppova tvornica,

Podiistak. Posljeđnje borbe na Soči. Od E. K. (Nastavak) Rijetko je gdje moglo da se vidi šta sve čovječja snaga može učiniti, kao što se to da vidjeti na fronti Soče. Herojstvo, požrtvovanje, preziranje smrti — sve te riječi još suviše malo kazuju, da bi se odalo pravo priznanje za ono, šta ove čete rade. I to nisu sve mladi vojnici — megju njima ima i mnogo domobranskih i ustaških bataljona, već zreli, stariji ljudi, koji imaju i kuću, i ženu, i djecu, pa ipak tamo gore, na tom brijegu smrti, ispunjavaju svoje dužnosti do posljedujeg časa. Ta to nisu izučeni ratnici; poziv njihovog cara i kralja pozvao ih je pod zastavu sa njihovih polja i iz njihovih radionica, i odveo ih je tamo gore, gdje je naš podmukli neprijateij pokušao, da pokoleba granice monarhije. Aii baš ova misao i buđi lcod sviju ovih prostih seljaka i radnika osjećaj rodoljublja, koje.ne bi moglo uništiti ni topništvo od 30.5 i 35 centimentra. Svi oni, od običnog vojnika do najvišeg zapovjednika znaju, da su cni jedina zaštita carevine, i da će Talijan, taj stari i vjekovni neprijatelj Austrije, triumfujući upasti u našu otadžbinu, ako oni sustanu. Taino se bore Bečlije, Česi, Hrvati, Hercegovci i Bošnjaci, Magjari, Rumunji, Štajerci i Koruščani i sve ih ispunuje ista mržnja, isto ogorčenje prema izdajici neprijatelju. Bilo je to kod Plava.

Jednom je dalmatinskom bataljonu bilo naregjeno, da napadne talijanske položaje. Pored Dalmatinaca je ušančen i jedan bataljon bečlija Deutschmeistera. Kađa su se Dalmatinci spremali za napad, izjavili su Deutschmeisteri svome zapovjedniku, da bi i oni rado učestvovali pri ovom napadu. I kada su sinovi Jadranskog Primorja krenuli na juriš, borili su se uporedo sa njima, rame uz rame, i sinovi sa obala Dunava. Zajedno su prodrli u neprijateljske položaje. I kada su Talijani, poslije kraće borbe, napustili bojište, zagrliše se oduševljeno Hrvati i austrijski Nijemci, i zajednički pjevahu carevku „Bože živi“... Ova je mržnja protiv Talijana, što sve narodnosti monarhije oduševljava za borbu tamo dole, na talijanskoj fronti. Tamo se svako bori koliko za otađžbinu toliko i za sebe samog. Tu leži objašnjenje, što naši vojnici tako uporno odolijevaju vatri talijanskog topništva. I sama pomisao, da se i napusti samo i jedan pedalj zemlje cara i kralja, za njih je isto što i pogrda i sramota. Sigjite tamo dole na frontu kod Soče i pitajte koga hoćete, bio on Magjar, Hrvat ili Štajerac, svaki će vain dati isti odgovor. Zar da se ustupi pred Talijanom? Radije umrijeti! I mnogi tamo dole umiru. Ali oni što ostanu živi, čak i onda kad su najteže ranjeni, ne odstupaju nipošto. Oni stojički podnose talijansku vatru, u njima se samo skuplja sve više inržnja i želja za osvetom, i ako se približi talijanska pješadija, oni se bacaju na nju bajonetima i bombama, i za neprijatelja, koji se odmah ne preda, neminovna je smrt. Mi tamo imamo, da se borimo sa nevjero-

vatno nadmoćnijim neprijateljem. Jedan protiv tri, to je još najbolja srazmjera. Mi imamo mjesta, gdje se protiv jednog našeg vojnika bore i deset Talijana. I onda se ne dešava rijetko, da talijanski vojnici prodru u naše šančeve i da iz njih potiskuju naše. Ali naši i ne pomišljaju, da odstupe. Prije, kado je protivnik prodro u koj šanac, napušten je cio položaj, i tek poslije novim protivnapadom položaj je opet osvojen. Danas pak kad se izgubi jedan šanac ne zabrine se više nitko. Naša artilerija otvori samo paklenu vatru iza šanca, tako da Talijanima, koji su prodrli u naš šanac ne može više doći nikakva pomoć, i Talijani ostaju u šancu kao u kakvoj klopci. Vatra naše artilerije onemogućava ne samo kretanje talijanske pričuve, nego i cjelokupne talijanske pozadine, tako da oni u šancu ne mogu ništa dobiti ni za jelo ni za piće, sa sviju strana su opkoljeni našim četama, i ne ostaje im ništa drugo nego da se predađu. Vrhunac borbe. U zoru 19. oktobra otvorila je talijanska artiierija svoju paklenu vatru. Od Krna pa sve do Monfalcone letile su granate sviju kalibara protiv naših položaja. Prvi šančevi su zasuti granatama, vojnici su se prosto izgubili u zemlji, i onda se najzad kreće napred talijanska pješadija. U dvanaest, u četrnaest, u šesnaest redova idu oni napred, oni iz pozadine potiskuju one, što su u prvim redovima. Ko nije htio napred, njega su pregazili njegovi drugovi. Kao u kakvoj bujici jurili su Talijani napred, i njihovi časnici u prvim redoviina, sa isukanim sabljama. „Sa-