Београдске новине

Broj 30. PRILOG

Sz poslednjih dana Srbije. Pašić i Venizelos. Kada je vlada Nikole Pašića govorila o situaciji, govorio je uvijelc Pašić, da će Grčka nesuinnjivo stupiti u rat na strani Srbije, ako bi Bugarska napala Srbiju. Jeđan dio srpskih narodnih zastupnika naročito oni, koji nisu pripadali Pašićevoj vladi, nije se slagao sa ovim mišljenjem Nikole Pašića. U kuloarima se Narodne Skupštine u Nišu vrlo često govorilo o tome, i mnogi poslanici su tvrdili, da je Pašićeva politika vee i zato pogrješna, jer on Grčku i Venizelosa smatra kao dva identična pojma. Ovo Pašićevo vjerovanje, da će Venizelos uspjeti Grčku uvući u rat, dijelili su i Pašićevi prijatelji, i to se hjepo vidi iz jedne izjave bivšeg srpskog ministra pravde dr. Dragoljuba Arangjelovića, koji je odrnah po svom povratku sa puta u Italiji i Grčku, rekao izmedju ostalog i ovo o svojim utiscima iz Grčke : „Venizelos je naš čovjek. Posljeđnji izbori, nakojima je Venizelos odnio pobjedu, izvršeni su ruskim novc.em. Venizelos zato vrlo dobro zna šta duguje Rusiji i Srbiji. Ni trenutka ne sumnjam u iskreno prijateljstvo Venizelosa“. Ove su izjave bivšeg srpskog ministra karakteristične već iz dva razloga. Prvo se iz njih vidi, koliko je bila pogrješna politika Pašića, koji je vjerovao, da će jedan ćovjek moći Grčku uvući u rat sasvim protivan interesima zeirdje, i drugo se vidi još, da su Pašić i njegovi drugovi znali, dajeVenizelosplaćen od Rusije. Oni su vjerovali, da će mu poći za rukom, za Jjubav ruskog novca Grčku uvući u kr vavi rat. Podlistak. \J Skodina tvornica. od Karina Michaelisa. (Nasta\'ak 2.) * Škodine su radionice ogradjene visokim zidovima, arhitektonski izradjeni, da se zadovolji i ljepoti. Pa ipak čine neprijatan utisak. I nehotice se moramo uplašiti, jer ne samo, da je zabranjen ulazak u radionicu, nego bezbrojni plakati zabranjuju pristup i na pločnike oko zidova. U malim odstojanjima stražare stažari sa istakn’utim bodom na puški. Dabogme, da sve te radionice stoje pod vojnom zaštitom. Kad se kroz iglene uši provučemo ne dolazimo na nebo, nego u djavolsku kuhinju, u kojoj je glavni knvar bio Belzebub, a obroke dijelila prababa djavola. Tu se stane zbunjen, kao za vrijeme mira na raskrsnici Kartnerove ulice ii Beču. Svako mjesto u dvorištu zauzeto je sa sirovinom. Tu lavina uglja, tamo magnetski sud, iz kojega nam prijeti, da će nam se na glavu nakapati hiljadu kila rastopljenog željeza. Taman se ugleda slobodan prolaz, pojavljuju se sa svih strana beskrajno dugi teretni vozovi, pa se moranio što pre privući usijanoj peći, a da nas ne priklješti. Mjesta, mjesta ! Izgleda da vagoni neodredjeno klizaju, oni prolamaju puteve, gdje ih očevidno nema, savijaju se oko uglova, puze kroz uske sokačiće i najzad se zaustave pred jednom vijugastom, nalik

Benffradske Noiiiie

Četvrtak 9. marta 1916.

Iz ovih razloga je i razumljivo, što je vijest o padu Venizelosa, nekoliko dana pred bijegstvo srpske vlade iz Niša, izaz vala najveću paniku; ta vijest je izazvala voću pometnju, nogo li sve ostale opasnosti, koje sti u tom trenutku prijetile Srbiji. Jedan viši državni činovnik, koji je tih đana bio u Nišu, opisuje nam ovu zanimljivu scenu: „Kaka je u Niš stigla zvanićna vijest o padu Venizelosa, držanajehaš ministarska sjednica pod predsjedništvom princa Aleksandra. Pred zgradom na Nišavi, u kojoj je držana ministarska sjodnica sakupilo se mnogo političara i novinara, koji su bili radoznali, da čuju šta će ministri reći o promijenjenoj situaciji. Prvi je izišao ministar Marlco Gjuričić, lcoga su odmah mnogi opkolili i skovitlali pitanjima, da kaže kako stoji situaciia. „Još ima nade da će Venizelos ostati“, tvkao je ministar. ,,lz At"ne nisu stigle još nilcakve definitivne vijesti Mi sc nadamo, da će i poslije posljednjeg incidenta ipak početi sa iskrcavanjem engleskih i francuskih četa“. Na to će zapilati jedan prisutni novinar ministra: „Zar je Venizelos jedini prijatelj Srbije u Grćlcoj?" „Da.nažalost izgleda, da je tako,“ odgovorio je ministar. I ova je rezignacija srpskog ministra bila tačna. Kao što su dogadjaji pokazali, vlada Nikole Pašića imahi je u Grčkoj sarno jednog prijatelja, i to od Rusije plaćenog Venizelosa. Treba još napomenuti, da jc Nikola Pašić, koji je nerado davao svoj sud o Ijudima sa kojima je radio, otvoreno priznavao, da mu je Venizelos n a j već i p rij a telj.

na crijeva, cijevi, koja su sva oznojena. Teretna su kola napunjena sitnim ugljem. Kao kućni oluci vise preko njih otvorene cijevi od gore do dole, iz koje se izvijaju od hiljadu dijelova gvozdene zmije s otvorenim ustima, koje željno srču ugagitu hranu. Ali one ne mogu dugo da zadrže tu svoju hranu već ih moraju predati većoj cijevi, gdje se pretvara u plin, koji podzemnim putevima dopire do peći. Kad se peći usijaju kao sunce, onda otpočinje topljenje. Pod vedrim nebom leži u gomilama neizradjen materijal izvadjen iz najtajnije dubine zemlje. j Crvenkasti željezni odlomi u pločastimkomadima, ugasitim kao cigle sa kućnih krovova, koje je oluja oborila i razmrvila. Ogromne rpe na plavetnikastim spiralama djeljuju kao strunja, koja je izbačena iz kolosalnog dušeka — mijenjajući svoju boju sa oblacima; ali jedna je jedina sunčana zraka dovoljna, da je pretvori u onu užasnu usijanost. Pred svim tim raznolikim neizradjenim materialom stoji željeznica, gotova na usluzi. Visoko gore izmedju bezbrojnih gvozdenih poluga kreće se veličanstveno magnetski čekrk. Radnici spokojno sjede i oprezno paze na svoj plijen. Na zupcu čekrka visi jedna obrnuta velika kašika, koja dejstvuje kao da grabi, te nečujno nalijece na gomiiu željeza, pa da vidite: pola pjevajući, pola tugujući, kao sa očajnim vriskom grabi one J hiljadu kila teške ploče u svoje krilo. Magnetska snaga drži ih, dok medjutim se čekrk, kao orao sa svojim upljenjenim jagnjetom, u provaliju strmekne. Tada ih bezbrižno trpa u vagone. Sad opet oblijeće oko čeličnih spirala — jedva osjećajući magnetsko disanje, kada se preobrate u

Arbanija kao riznica ruda. Povodom toga, što su zbog rata bile zatvorene mnoge u rudama bogate zemlje, iz kojih smo mi do početka rata podmirivali naše potrebe u rudama i plemenitiin kovinama, a osim toga sada još povećanom tražnjom naročito bakra, a ne manje zlata, srebra, olova i željeza, - često se puta ističe pitanje, da li u komu predjelu balkanskog polostrva, koje je posjeia vojska centralnih vlasti i Bugarske, ima takvih kovina. Pri tome se svakako pomišlja na Srbiju, i na od sad još malo ispitane, ali prema dosadanjem iznataženju dosta bogate majdane bakra i željeznih ruda u Bugarskoj; ali se daleko veća pažnja obraća nekadanjoj terra incognita Evrope, do posljednjeg balkanskog rata jedva ispitanoj Arbaniji. Mjere predostorožnosti, koje su turski gospodari zemlje preduzimali protivu nepozvanih ispitivača zemljišta, možda su uvečale gledište, da mora biti skrivenog, velikog neiskorišćenog blaga. Svaki stranac, koji je stupio na arbansko zemljište i voljan bio da proputuje zemlju, morao se kod turske vlade pismeno obvezati, da nenamjerava da istražuje rudnike, dakle rude, kovine i ugalj. Meni je bilo dano, tako nam piše jedan naš suradnik, da Arbaniju u toku nekoliko desetina godina proputujem u svim pravcima, i ja sam tom prilikom, i ako dosta površno bio u stanju da utvrdim, da na mnogim mjestima, a naročito u predjelima donjeg Drina, dalje na obroncima Rudske planine, Male Rijeke ima slojeva uglja, željeznih ruda i bakra. Arbanasi su mi dalje u razgovoru napomenuli, da su takvi iznalasci učinjeni i na drugim mjestima gornje i donje Arbanije. U istini je još u staro doba bilo poznato, da u Arbaniji ima ruda i kovina. Naročito je bilo zlatnih rudnika u predjelu Perustena, jednog plemena, koji je živio na granici Epira, u sadanjoj sjevernoj Arbaniji, na sastavu Drina. Ali več u srednjem vijeku nije više bilo ni traga od tih rudnika. Ipak se u jednom spisku iz godine 1595., koji se nalazi u venecijanskoj arliivi, pominju dva srebrna rudnika, koja su bila u ;sjevernoj Arbaniji: u Fandi, zemlji Dukadjina (danas pripada predjelu Miridita) i u brdima više Lješa i Bulgari (jedno selo u blizini Lješa, danas nazvano Bulkjeri). Prema pomenutom dokumentu u jednom od tib majdana bilo je i zlata. Može se pouzdano reči, da će se u Arbaniji naći mnogo zemljino biago, kad poslije rata nastane vrijeme, da se zemlja mirno i temeljno ispita. U koliko će se očekivanja ispuniti, za sada se još ne može reći.

plamičke, igrajući i cupkajući. One se objese oko vještaka bez razmišljanja, koliko ih on ima da nosi. On se obrne i sve te nasrtljivce pobaca u drugi vagon. Kad su sva kola puna, onda se odvode na drugu skretnicu, gdje se izručaje u dvokolica, koja se, kad se jedna za druga ulanče, automatski privuku pozadi peći. Svaka kolica imaju tri odjeljka i tri kašike od čelika. # O Napolju je noć. U unutrašnjosti vlada pomrčina, gusta i teška, a Lpod visokoga krova na tavanu ližu kao iz kratera čas kao logorska vatra, čas i kao krv crveni vulkanski mlazevi. Mjesta, mjesta! Ljudi su mravi. Ništa ne osjećaju. Ovdje je vasiona crvene vatre, crnih čekrka. Tu nisu stvorenja, koja mnogo govore. U jezovitom ćutanju pokreću se, kao golijatski bogalji, koji se, viseći jedan o drugome pod ruku, neprekidno pokreću. Kosti se lome, disanje siše, ali ni jedne jasne riječi. Čekrk opruži svoje kandže, koje nosi jedna poluga, i koja dopire do dvostrukih kandži, koje se uhvate za tovarno koritance. Tada se otvore vrata jedne peći, čekrk unese kašiku unutra, koja se tako okrene, kao da hoće sve da iznese i vrata opet padnu. Čekrk zatim uzima idući tovar. Unutrašnjost peći bjelja je od srebra, sjajnija od mjesečine. Od srebrenog snijega čitavo jezero po kome se talasi polako uzdižu i spuštaju. Dovoljno je čelik topljen. Vazdušni su mjehurići nestali, sad dakle treba jelo izručiti. Na jednom ugnutom mjestu stoji sud u visini od dva