Београдске новине

Broj 31. PRILOG

Nedjelja 12. marta 1916.

Bsopalste Novine

Dobrotvorni koncerat u Beogradu. Kao što je javljeno, 8. marta održan je đobrotvorni koncerat austro ugarske i njemačke vojske. Gospodin kapetan barun Wrangel može biti potpuno zadovoljan. Ovaj konc-erat uzdigao se iznad običnih priredjivanja dobrotvornih koncerata, koji će zaslužno biti na uglednom mjestu urezan u kamen-ploču nove kistorije Beograda. 8. oktobra su austro-ugarske i njemačke čete zauzele grad Beograd, a već 8. marta je pjesma i glazba istih ratnika prinudila stanovništvo beogradsko da kapitulira. To je nagrada, koja je priredjivačima i suradnicima toga večera naknađjena za njihov trud i dobro izvršen posao. Bilo je to veče, koje je zaslužilo, da se dobro pamti! Pobjedioci i pobijeđjeni tiskaju se oko 5 sati ka skladnoj sali hotela Kolarac, da se poslije višemjesečnog zastoja nacrpe iz kladenca muzičke vještine. Svi, pobjedioci i pobijedjeni, radovahu se od srca, što sn se tako lijepo našli jedni poi'ed drugog, čime je završeno zbrisan pojam ,,nepnjatelj“, koji je sada pretvoren u pojam ,,publika“, i koji sada ne želi ništa drugo, do da pruži obostrana uživanja i da nevolju bratsku ublaži. Ukus vještine, koja je pružena, odgovorio je očekivanjima, i tek što su odjeknuli prvi zvuci, slušaoci osjećahu moć vještine. Kada se u Va 6 sati pojavio Preuzvišeni gospodin generalni vojni guverner Srbije podmaršal grof S al is - S ee \v i s sa svojim zastupnikom general-majorom B abichem, gradskim zapovjednikom mosne brane general-majoromRolinom, šefom generalnog stožera potpukovnikom G e 11 i n ekom, lijepo je dekorisana sala bila već puna. Austro-ugarski i njemački časnici u svečanoj uniformi, najugledniji krugovi beo-

Podiistak. U bombardovanom Verdunu. Prlčanje bjegunaca. U trenutku, kada je bila Francuska najdublje 0 potpunoj iscrpnosti centralnih vlasti uvjerena 1 prijetila sa njenonr skorašnjom užasnom ofenzivom, iskrsnuše Nijemci i u jednome naletu dodjoše tik do grada Verduna. Tu otpočeše da sviraju teški topovi Skode i Kruppa i Verduna niotkuda više. Grad razmrvljen, stanovnici se na vrat na nos razbjegli, s dana na dan stižu vozovi u Paris prepuni bjegunaca iz stare francuske tvrdjave Verdun, koja uslijed neprekidne željezne i vatrene kiše više liči na pakao. Pričanje bijegunaca, koja se štampaju u francuskim listovima, daju jasnu sliku panike, koju su prvi pucnji teškoga kalibra proizveli. Bombardovanje grada, priča jedan bijegunac, iznenadilo nas je u najvećoj mjeri. Mi smo imali toliko vjere u branioce varoši, da su se i oni, koji su u početku bombardovanja napustili grad, uskoro vratili. Život je postao normalan, trgovine se otvorene. Divlji nas je strah obuzeo, kad su prošle subote prve granate pale u grad. Nedjelja je mirno protekla, ali u ponedjeljak otpočeše po ulicama Verduna rasprskavati se svake tri minute granate, uvidili smo da je ovo jedan vrlo ozbiljan osvajački napad. S po-

gradskog gradjanstva sa svojim gospojama, koje su i ovoga puta utvrdili steč* nu slavu šika beogradskog ženskog svijeta, pružahu divnu raznobojnu sliku, ukusno izmiješanu odijelom običnih gradjana sa sivim odijelom njemačke i austro-ugarske vojske. Vojna su nadleštva bila zastupljena svojim zapovjednicima i uglednim brojem časnika, a od gradjanstva primijetili smo novog predsji'dnika gradskog odbora dr. Voju Veljkovića, predjašnjeg ministra spoljnili poslova pukovnika u mirovini Vasu Antonića, direktora srpskih državnih željeznica Miku P o p o v i ć a, Zivojina P e r i ć a, bivšeg ministra gradjevinaPavla Denića, veletršca Milana P avl ovi ća, ravnateljašećerne tvornice T i 11 e r a, inžinjera C h r i s t e n i druge. S prologom, koji je napisao i izgovorio njemački načelnik Willy Schmidt, otvoreno je veče. U tečnim su stihovima i/.neseni vehki vladaoci saveznih centralnih vlasti i na jasan način objašnjen cilj ove večeri. Dugotrajni aplaus nagradio je vještačku sposobnost. Na ovo je muški zbor otpjćvao njemačko-austro-ugarsku savezničku pjesmu uz vještačko vodjenj ■ bolničara Siegfrieda S c h u l z e -a, poslije koje je na red došla ouvertira opere „A^esele žene“ od Windzora, koju je odsvirala mješovita austrougarska i njemaćka vojna glazba. Preciznost predstave jednoga ad hoc sklopljcnog orkestara pohvaljujeu najvećem stepenu vještačko dirigovanje bolničara Schulza. Podčasnik Franz Vogel recitovao je zatim pjesme, pa i svoje, koje su primljene zaslužnim odobravanjem. Kvartet na violinama, koji je sklopIjen od narenika Tarder Karlo, kaplara Karasek Antona, desetnik Kral Alexandra, i podčasnik Skosin Alfonsa ukrasio je i začinio potom dopunjenu predstavu i u 4 rečenice Schubertova Es-dura. Umilno je bilo slušati crkvenu pjesmu „ Mi stu-

čefka se djeca i žene spustiše u podrume, ali kada se to sklonište pokazalo kao ništavno, tražilo se sklonište u gradiću. Pa ipak ne bijahu ulice prazne. Mnogi ljudi, naročito štarci, teško su se rastavljali od svojih domova, u kojima su proveli svoje djetinjstvo i cio život svoj. Ti ljudi ostadoše gluvi prema opomenama prijatelja, pa i na poziv vlasti i ponavljahu neprekidno: Za što da bježimo ? Vidite li, da se pucanje privodi već kraju." Ali brzc zatim pokazalo se stanovanje po domovima neizdržljivo. Pri svjetlosti zapaljenih kuća morao se uzeti oproštaj. Vojne vlasti radile su grozničavo, da gradjanstvo snabdu toplim jelom. U prvim redovima opskrbiše djecu i žene. Ti nesrećnici, od kojih je svaki pojedini imao na frontu oca, brata ili muža, moradoše napustiti svu svoju imovinu. Maleni zavežljaj, nošen na ledjima, bila je svekolika imovina, koju su mogli nazvati svojom. Nije bilo nikakve razlike u položaju, imovini ili u društvenom životu. I najuglednije su gospoje nosile svojeručno zavežljaje, kao i najsiromašnije radenice. Sad tek razumijem, šta se podrazumijeva u riječi jednakost: olkriće svega i svačega, to je prava jednakost! Rat je dobra škola. Najzad u četvrtak u noći u tri sata zorom, ostavljamo, u malenim povorkama, gomilu kršotina, koja se nekada zvala Verdun. U daljini od deset kiloinetara čekao nas je voz, koji nas je odnio u Paris.

pamo ka molitvi“ pri kojoj je bilo vrlo prijatno slušati zbor milosrdnih sestara pomiješan sa već pomenutim muškim zborom. U slijedećoj pauzi svirana je vesela ouvertira operete „Gospoja Luna“, koja se pridružila kapela, sastavljena od vojnika etapnog bataljuna 48. koja je vrlo lijepo izvođila madjarske pjesme. On* 1 bijehu nagradjene čas žarkim, čas melanholičnim odobravanjem. Vojnici Lazar Ivan, B alas Todor i Leokan NilcOla igrahu u narodnoj nošnji narodnu rumunjsku igru, koja je privukla i samu boginju igre Terpsihoru. Tako zvana Schrammelmusika izvodila je odmahpotom komad „Gemiitliches Wien“. Bogat aplauz, koji je sljedovao diljetantima nadnaredniku Peichl i naredniku Schvveigera i jedinstvenoj muzici, posvjedočavahu koliko je prijatna bila ta bečka svirka. Veseli marš „Dva cara zovu !“ izvodio je muški zbor pod vodstvom sarnoga komponiste Siegfrieda Schulza. Desetnik Stanku pokazao je na čelu svoju umjetnost, koja je od ljubitelja musike primljena sa velikim odobravanjem. Dva komada od kojih jo jedan izvodjen kvartetom trubnom, od pukovskog tambura A. Messnera, narednika Benescha, desethika Somerli i vojnika E s c h e n m ii 11 e r a, takodjer su vrlo Ijubazno primljeni. Kao protivnost Schpammel-muzici došla je na red kapela magjarskih cigana. Violina primaša kaprala Meszarosa jecala je i plakala i očarala sve ljubitelje magjarske muzike. Naročito se dopale melanholične pjesme XVIII. vijeka, koje behu izvodjene na tarogatu (jedna vrsta Oboe). Drhteća melodija jednoga Straussovog valcera završila je veče, čiji je bogati program sva očekivanja nadmašio.

Drugi bjegunac pričao nam je slijedeće pojedinosti: U ponedjeljak je otpočeo napad. Trajao je od sedam sati u jutru do šest sati u veče, ali nije prouzrokovao veliku štetu. U utorak je otpočelo bombardovanje tek u podne. Tom prilikom je grad jako oštećen, a bilo je mnogo i mrtvih. U srijedu se usredsrijedila neprijateljska vatra na predgradje Belleville, gdje je mnogobrojno zgrada popaljeno. U četvrtak ćutaše topovi do šest sati u veče, ali zatim prštaše na varoš željezni grad do petka u jutro. Teške granate padahu u šest do deset minuta — izbrojao sam ih 78, jer nisam drugoga posla ni imao. Kad je prestala pucnjava ostavismo naše podrume, da bi zgotovili što za jelo. Trgovci su s mržnjom otvarali svoje radnje i prodavali životne namirnice. Zatim smo išli, da posmatramo dejstvo granata, ocijenjujemo štetu i saznamo imena ubijenih. Ali je naš položaj bio u brzo neizdržljiv, pa sino i posljednji moral i napustiti grad. To bijaše strašan put. Na stanici | se više nije vidio nikakav voz. Morali smo ići do Dugny, gdje su nas utrpali u nekakvi teretni * voz. Vagoni su bili otkriveni, a snijeg je jako vijao pa ne imadosmo mogućnosti, da se sačuvamo od oštre zime. Voz se krenuo i nas je šibao bodljikav dim lokomotive. Bili smo i na tome zahvalni, jer nam je dim donosio ipak nešto malo toplote. Voz je klizio polako napred i sve se manje i manje čuo glas grdno velikih topova^ koji su na Verdun izbacivali smrtnu vatru.