Београдске новине

Izlazi

dnevno u jutro. Ponedjeljkom poslije podne.

Prodaje se: u Beogradu i u krajevima - , zaposjednutim oi carsko i n | kraljevskih Ceta po cljeni od u Hrvatskoj-Slavoniji, BosniHercegovini i Dalmaciji po cijeni od 8hel, izvau ovog podruCJa . . 12 „

Pretplata: za 1 mjesec u Beogradu i u krajevima zaposjednutim od carsko i kraijevskih fet* K 1-5« u Hrvatskoj-SIavonlji, BosuiHercegovini i Dalmaciji K 2 40 izvan ovog pođruCja . . K 3-—

Ogiasi po cijenlku.

UredniStvo: BEOORAD, Vuka Karadžića ui. 10. Telefon broj 67. Uprava, primanje ogiasa i pretplate: BEOORAD, Čubrina ulica 3.

Br. 40.

BEOGRAD, četvrtak, 23. marta 1916.

Godina II.

RATNI IZV3EŠTAJI.

Izvieštoj nustro-ugnrskog genernlnog stožeru. K. B. Beč, 22. marta Rusko bojište: Djelovanje je neprijatelja postalo jučer na čitavora sjeveroistočnora frontu živahnije. Naši položaji stoje pod vatrom neprijateljskog topništva. Na S t r y p i i u predjelu oko K o r m i n a prešla je neprijateljska pješadija u navalu, alijesvagdje 0 dbi j en a. Uistočnoj Galiciji izgubili su Rusi od jednog bataljuna tri časnika i 150 vojnika. Kod nas je ranjeno samo nekoliko ljudi. Talijansko bojište: Jučeranji je dan prošao m i r n o. Jugoistočno bojište: Ništa novog. Zamjenik glavara generalnog stožera pl. H6fer, podmaršal. Austro-ugurski n&pnd kod Tornopokh Javlja se iz stana ratne štampe: K. B. Beč, 22. marta. Utvrdjenje kod stanice C z e b r o w na željezničkoj pruzi L a v o v—T a r n op o 1, za koje se već više mjeseci bore sa promjenljivom srećom austro-ugarske 1 ruske čete, uzeli su jurišem Austrijanci zajedno sa neprijateljskim prednjim položajima. Rusi su morali odstupiti i ostavili su na bojištu mnogo mrtvih i ranjenih. Zarobljen je jedan poručnik i 67 vojnika, jedna mašinska puška i četiri bacala mina. Ovaj uspjeh austro-ugarskih četa je tim važniji, jer su Rusi na ovom frontu ponajjače južno od Kozlowa bili prešli u ofenzivu, pa ne samo da su odbijeni nego su morali i odstapiti. Izvieštoj turskeg glavnog stesa. K. B. Carigrad, 21. marta. Na svim frontovima nema nikakve promjene. Pomorska bitka na Flsnđriisko] o'naii. Engleski izvještaj. K. B. London, 22. marta. Admiralski stožer javlja : Juče u jutro primjetila su četiri britanska razorača tri njemačka razorača u blizini belgijske obale. Neprijatelj je odma otplovio prema Seebriigge, dok smo ga mi progoniii. Za vrijeme vožnje izbačeno je nekoliko topovskih hitaca. Opazili smo, da su dvije neprijateljske ladje pogodjene. Kod nas su poginula četiri mornara. (Opaska Wolffovog ureda : Upozoravamo na zvanični izvještaj glavara pomorskog^ stožera od 21. marta. Izvicštoj francuskog generalnog stožera. Javlja se iz stana ratne štampe: K. B. Beč, 22. marta. 22. marta 3 sata poslije podne. U Belgiji je jedan neprijateljski izvid-

nički odred, koji je sjeverno od mosta Boesinghe-a prodro u naše položaje, našim protivnapadom opet protjeran. U Argonnima razvila se je na južnim obroncima šume Cheppy žestoka topnička vatra. Zapadno od rijeke Maase ponovili su Nijemci tečajem noći više puta svoje navale na front AvocourtMalancourt, pa i sada nastavljaju bombardovanje iz topova najtežega kalibra. Ove svoje napade potpoinagati su Nijemci bacanjem gorućih tekućina, koje su bacali vojnici obučeni u posebna odijela. U prkos velikih gubitaka od naše vatre, uspjelo jeneprijateljunakon borbe na nož zaposjesti južne dijelove šume Malancourt, koja šuma nosi ime Avocourt. Sva nastojanja neprijatelja, da prodre iz ove šume nijesu uspjela. Na ostalim položajima oko V e r d u n a prošla je noć mirno.

Šte javiia Cađorna ? Javlja se iz stana ratne štampe: K. B. Beč, 22. marta. 20. marta. Na čitavom frontu traje žestok topnički boj, osobito oko V a 1 Sugana i na srednjoj Soči. Na obim ovim položajima javljena su znatna neprijateljska pješadijska i topnička pojačanja. Neprijatelj je pokušao manje napade protiv naših položaja na Monte Coll (Val Sugana), ali je odma odbijen. J a č i su bili n e p r i j a t e 1 j s k i napadi na srednjoj Soči u noći na 19. marta i čitav taj dan. Naše su čete oduzele jurišem jedan dio n aših položaja, koje je neprijatelj na visovima Sv. Marije bio zaposjeo i odbili smo sve ponovne napade neprijatelja na naše položaje južno od Ciginja i okolici Sola. Pošto smo napredovanje neprijatelja potpuno spriječili morali s'mo naše prednjepoložaje povući natragza k o j i h 500 metara srazmjerno sa visinoin Sv. Marija, da ne budemo izvrgnuti žestokoj vatri novih neprijateljskih baterija. Ovu smo promjenu fronta proveli u redu i miru i bez ikakovog pritiska od strane r.eprijatelja. I kod Sobofina pokušao je neprijatelj napad na naše položaje na grebenu brda, ali je odma odbijen. Na visoravni Karsta prošao je dan mirno. Ruski rntni izvještoj. Javlja se iz stana ratne štampe: D' • y fii: j;K- B. Beč, 22. marta^ U predjelu Kangerskog jezera pokušalo je jedno odjelenje Nijemaca da prodre u naše poiožaje. Oni su vatrom razbijeni. U predjelu Dvinska došlo je kod pojedinih dijelova do jake topničke i pješadijske vatre. Neprijateljski su napadi južno od Drysvjaty jezera odbijeni. U predjelu 5 km. istočno od Tweretscha odbiii smo neprijateljske napade i zarobili dvije mašinske puške. izmedju Narocz-a i Wisznijevskog jezera, zauzele su nakon borbe naše čete selo Zanarocze južno od Narocz jezera, i jedan dio neprijateljskih rovova kod sela Ostrovlan, sjeverno od Visznievškog jezera.

U Galiciji, na Dnjestru uzeli su naši, na snažan juriš, potpomognuti artiljeriskom vatrom, rovove mosnog utvrdjenja istočno od sela Miclialcze, 4 km zapadno od U s cz i e sko.

Sir Eduartl €rey - na djeln. Jedna vijest dolazi s onu stranu kanala. Za sada dolijeće ona ovamo samo u vidu jednog glasa, ali zemljište sa koga se taj glas diže, sa tolikom je vjerovatnošću protkan, da nain iza te vijesti nije potrebno stavijati nikakav znak pitanja. Ona naime glasi, da će Sir Edvard Grey istupiti iz kabineta, a na njegovo injesto da će doći lord Hardinge. Takvi su glasovi više nego jedanput dolazili do naših ušiju, naročito uvijek u oniin vremenima, u kojima se engleski kabinet imao da bori sa teškoćama u unutrašnjosti svoje zemlje. Čas se govorilo, Sir Edvard se umorio, pa zatim, opasnost prijeti, da če oslijepiti — a ti predznaci odstupanja izbijali su na površinu uvijek onda, kad je kritika o djelovanju engleskog ministarstva i njegovog državnog tajnika za spoljnje poslove bila suviše povoljna i kad obični odgovori i obavještavajuća sredstva nijesu više mogla onako djelovati, kaoštotreba. Tada se uvijek prijetilo, jer kakve druge svrhe te vijesti o namjeri odstupanja Sir Edvard Grey-a nijesu ni imale. I engleska javnost tHriia je pijesnicu, koju je već bila stisla, ponovo u džep. Ali tek što su bili umukli iieprijatni glasovi — čudnovato, gospodin državni tajnikbioje opet zdrav i odao se novom marljivošću svojim zvaničnim poslovima, koji su se kao što je poznato većim dijelom sastojali u tlačenju i nasilju nad malim i nemoćnim narodima. Svijet, kome su praktike Sir Edvarda Grey-a, male i velike, bile već i suviše dobro poznate, osmješkivao se na ta iiagovještavanja i na engleski narod, Icoji se na tako lak način davao zastrašivati i varati. U Austro-Ugarskoj, Njemačkoj, Turskoj i Bugarskoj, bili su šta više zadovoljni sa takvim lakovjerstvom engleskog naroda, koji se tako bojažljivo uhvatio za svoga ministra spoljnjih poslova. U zemljama četvornog saveza sa iskrenim srcem ostavlja se ponosnoj Velikoj Britaniji taj ođlični državni upravnik, jer ako je neko za to pozvan da razori englesku svjetsku državu, onda je to ovaj najnesposobniji od sviju državnika, čija je snaga oholost, čija je vještina laž. Od vremena Velike Jelisavete svi britauski kraljevi i državnici radili su na ogromnom podizanju imperije, koja danas zasjenjava čitavi svijet -— a ovaj jedini Sir Edvard Grey U najboljem je poletu da ogromno djelo

tolikog napora i dara nepovratno razori! S toga danas u srednjoj Evropi postoji jedna molitva : Bože, očuvaj ga Englezima ! Ali izgleda, da i ovi sami počinju jednom saznavati plodove rada svoga ministra spoijnjih poslova. Dugo je vremena trebalo, dok to saznanje u Engleskoj nije uhvatilo huk, ali dogadjaji, koji ga unaprijed tjeraju, takvi su, da se više j zadržati ne može. Sir Edvard Grey je } miino najnezavisnijeg parlamenta na svijetu zaključio sa Francuskom i Rusijom ugovore, koji Engleskoj stavljaju u dužnost, da se u ovom ratu stavi na stranu protivnika centralnih vlasti. Kad je u diplomatskim raznobojnim knjigama spao veo sa tih učinjenih sporazuma, engleska je javnost tako isto bila čudom iznenadjena, kao i osfala Evropa. Ali se ono pokorilo, jer joj je Sir Edvard Greysvoj samovoljni način rada zasvjedočio potrebom, da Njemačka bude pobijedjena. Vjera u tu potrebu, jedna velikih laži svjetske povjesnice, toliko se ugnijezdila u srcu velike mase engleskog naroda, da je slijedovala Sir Edvard Grey-u putem, kojiin je jedanput pošla. Ali sad joj postaje jasno, da taj put ne vodi j uspjehu, nego propasti svoje rodjene | zemlje. Sva se ogromna zgrađa ljulja j iz temelja. Pored nemilostivog zapta, pod kojini Engleska drži sve vijesti, koje iz Indije dolaze, danas ipak nije više tajna, da se uzrujanost tamošnjeg stanovništva izmetnula u pravu revoluciju, i da su politički zločinci na dnevnom redu. Mjesto da se domaće čete iz | same Indije mogu upotrijebiti za svoje ratne svrhe, Engleska mora da šalje pukove za pukoviina austraiskog i evropskog kopna u Indiju, da tamo gasi požar, koji je buknuo. U Misiru, drugoine ponosnom veličanstvenom stubu imperije tako isto počinje da tinja i da svjetluca u svima uglovima i krajevima. Englesko vojno vrhovno zapovjedništvo, sadanji tiranin Misira, došlo je u otvoreni sukob sa misirskim vlastima, čiji se otpor i protivljenje pojačava sve većom uzrujauošću od desetinu godina iia ovamo potlačenog naroda. Danas su prilike u Misiru takve, da Engleska nije više u stanju, da stane na suprot velikim Senusima, koji sa zapada prodiru, i da će prvi turski vojnik čim predje na druga stranu Sueckog kanala morati sa sviin razbuktati požar, koji se do sada teškom mukom i naporno stišavao. Najgore stoje stvari u samoj velikoj Britaniji, gdje se Irci ne samo ne odazivaju pozivu za vojnu dužnost,-nego na protiv sa svim javno kupe oružje, da omrznutim engleskim vlastima mogu odgovoriti i olovom i prahom. To sh ta tri divna ploda, koja je diplomacija Sir Edvarda Grey-a donijela.

A što pored toga Engleska, koja gospodari morem, ne može da sačuva svoje brodove od njemačkih podvodnica, što se London ne usudjuje da pusti osvjetljenje iz straha od njeraačkih Zeppelina — to su samo uzgredne pojave, koje pokazuju svijetu, koliko je.unutarnje trošan taj engleski džin. To je dosadanji rezultat, što ga je Grey postigao: on podriva temelj na kome postoji engleska svjetska imperija, i uči svijet, da joj se više ne divi i da je se više ne boji. S toga se u zemljama četvornog saveza želi, da on ostane, a s toga u Engleskoj počinju želiti, da on ide.

Ruske I tulijunsKe ofenzfve. Od 23. februara bije-ni žestoka borba oko Verduna i položaj Francuza postaje sve beznadežniji kraj sveg junaštva njihovih vojnika. Iz početka se činilo, kao da ostall saveznici neće slušati molbe Francuza za pomoć. Cinilo se, kao da će se engleski, ruski i talijanski vojnici još dublje nastojati ukopati u svojim rovovima. Englezi su doduše pokušali napadajima kod Yperna pomoči Francuzima, ali se je englesko vojno vodstvo naskoro ispričalo, da oni ne mogu dalje u flandrijskoin blatu. Engieska je učinila poslije toga nešto drugo. Ona je na finansijalno zavisne članove entente, Rusiju i Italiju, proizvela takav pritisak, da su se one na kraju kraja ipak morale odlučiti za ofenzivu. Ruska ofenziva, koju je njemačko i austro-ugarsko vojno vodstvo pravovremeno primijetilo, nije ovaj puta bila upravljena kao obično protiv austrougarske nego i protiv njemačke fronte. Ovaj puta napali su Rusi krila austronjemačkog fronta od Sjevernog^ mora, pa sve do rumunjske granice. Ćini se, kao da su sa 'tsvojim najjačim snagama bacili na Hindenburgovu vojsku, koja stoji u prostoru oko Rige. Iz izvještaja se njemačkog vojnog vodstva razabire, da su Rusi ovdje prešli u navalu u prostoru od najmanje 120 kilometara širine, sa glavnom siloin uz obe obale naroczkih jezera. Uspjeh je ove ofenzive bio jednako kukavan, kao i zimske ofenzive na besarabijskoj granici. Na samom naroczkom jezeru izgubili su Rusi skoro 10.000 mrtvihr pa se iz ovog broja poginulih može posve izvjesno zaključiti, da su ukupni gubici iznašali najmanje 100.000 ljuđi. Na krajnjem južnom krilu austro-njeinačke fronte morao je opet „željezni" P f 1 a n z e r-B a 11 i n izdržati najbjesnije navale Rusa. Ovdje je došlo do krvavih bojeva na Dnjestru u prostoru izmedju Uscziesko i Zalescziky, koje položaje austro-ugarske čete od vremena velike septembarske ofenzive, dalde kroz puni šest mjeseci, brane protiv najljućih napadaja Rusa. Doduše je prije nekoliko dana pošlo Rusima za rukom, da unište naše mosno utvrdjenje kod Usczieska, koje smo utvrdjenje morali poslije toga napustiti. Ali sama riječ mosno „utvrdjenje" govori nam, koliko je neznatnu vrijeduost ono imalo u odbrani. To nije bila veliko izgradjena mosna brana, nego jednostavni šančevi, koje su branili draguni i saperi.

Podlistak. nadmofnost oustro-ušarsltili teto no laHjonshom frontu. Jedan saradnik .Voss. Zeitung"-a, koji se nalazi u U d i n e dakle iza talijanske vojske, javlja svom listu. Talijanska vlada upotrebljava sva sredstva, da podjarmi javno mnijenje. I one vijesti, koje ne sadrže vojne tajne, ne izlaze van ratne oblasti, na koje su upućeni svi pogledi naroda, onog naroda, koji teško podnosi mnogobrojne gubitke vojnika, koji padaju u užasnim planinskim bitkama. Ovaj narod ne može svome nezadovoljstvu, koje tinja kao žar pod pepelom, da da izliva ni na kakav način. On ćuti. Odviše vatreni i oduševljeni entusiasti iz prvih dana, sada su nijemi, oni više ne vjeruju vijestima o pobjedi, već u tišini trpe i broje svoje mrtve. Ćuteći primaju oni radosne zvanične izvještaje, i sa ćutanjem odgovaraju na njih — jer njima hoće da se probudi oduševljenje i volja za borboni. Kao prvaje mjera naredjeno od vojne uprave iseljavanje iz oblasti, koje su blizu austrijske granice, onih, koji su za vrijeme neutralnosti bili protivni, da Italija stupi u evropski^ rat. Ovdje nijesu u pitanju sumjive osobe, već sa svim časni gradjani, koji su u više prilika pokazali svoju veliku Ijubav prema otadžbini. Ali ipak se istina ne može skriti od onih, koji nijesu odviše daleko od ratne oblastL Vojnici, koji se vraćaju s fronta pričaju, da se na Karnin-

skim Alpama od Cortine do Pontebe vode najveće i najžešće borbe. Talijani su ponovo jako napadali na položaje kod MonteCroce-klanca, carsko-kraljevske čete ih dočekuju i otvore paljbu iz mašinskih pušaka, i kiša od metaka napadača zadrži, odbije a zemljište pokrije iješevima. Kad kiša pada, povlače se Talijani u svoja skloništa, to carsko-kraljevske čete iskoriste i prelaze sa odbrane na jak napađ. U najgušćoj magli se tada razvije divlje gušanje, koje po nekada traje čitave sate. Talijani trube za ostupanje; da bi njihove redove nanovo sredili, strijelci ih gone sa isukanim bajonetom i izbacuju ih iz njihovih skloništa. Tako se preko dana četiri do pet puta obnovi borba oko Monte-Croce-klanca. Zbog jake magle ne može ovdje topništvo da dejstvuje, ali ipak grme topovi po čitave sate bez prekida. Izvidnice idu nekoliko stotina metara naprijed, ali ne naidju na ma i jednog vojnika. Na mah se čuje paklena puščana paljba. Talijani su bačeni nazad. Tako to ide iz dana u dan. Bitka o Freikofelškog vrha bila je prava nesreća. Trajala je tri dana, i od jednog bataljuna Alpina, koji su ovaj položaj htjeli da zauzmu, nije se vratio n i j e d a n v o j n i k. Više od 400 ležalo je na ovoin visu, koje mrtvih, koje ranjenih, svi ostali su zarobljeni zajedno sa časnicima. Strijelci su gadjali sa osobitom sigurnošću. Po nekad su se morali povući za nekoliko stotina metara, da bi svoju odbranu sredili, tada bi Talijani računali na pobjedu, ali carsko i kraljevske čete umiju da se održe i neumorno primaju ponovni

napad. I ako jezemljište opasno, udaraju oni sa svom snagom na talijanske položaje, koji ovako iznenadjeni nijesu u stanju da trenutno novu odbranu organizuju. Na Monte Croce, na visu malog i velikog Pala, na cijeloin koruškom frontu, na svim prevojima i grebenima su svi talijanski pokušaji da prodru, ostali bez većeg uspjeha. Magla ide u korist približenju, ali spriječava djelovanje topništva. U borbe na velikom i malom Palu stupile su carsko i kraljevske čete zaštićene čeličnim brvnama, koji je snabdjeven jednom vrstom puškarice. Zrno udari na oklop i vrlo rijetko pogodi vojnika kroz puškaricu. Ovako naoružani idu carsko i kraljevske čete na napad, oni su neustrašivi, i ne prezaju od vatre iz mašinskih pušaka. Talijanski napad na zauzeta utvrdjenja na Malome Pal-u odbili su carski strijelci velikom energijom za nekoliko minuta, i još sa malim gubicima. Djelovanje neprijateljske topovske vatre na Monte-Nero bilo je strašno, prema kazivanju talijanskih vojnika, koji su tamo ranjeni. Talijanski časnici, sa kojima sam razgovarao u Udine, su mi objasnili, da je tok rata u krševima do danas sa svim povoljan za austro-ugarske čete, i to blagodareći strijelcima, koji ne samo da iznenadnim napadima daju brz otpor, već su i navikli na hladnoću i sniježne nepogode. Klima je užasan neprijatelj talijanskoj pješadiji, koja se ponekad mora boriti u visini od 2000 do 3000 metara. Samo se Alpini mogu upotrijebiti u izvidničku službu, i oni su tada

skriveni u glečerima i stijenama izloženi po čitave dane vjetru, kiši i snijegu, pa mogu svoju hranu dobaviti samo najvećim teškoćama. Pošto je Alpijski front vrlo veliki, rat vrlo uporan, gubici alpiskih četa vrlo veliki, to je talijanski generalni stožer prinudjen, da tamo upotrijebi i pješadijske pukovnije, koje nijesu uvježbane za službu po visovima. Ovaj rat je za talijanski narod bio pun iznenadjenja. Najveća teškoća za talijansku vojsku sastoji se u oskudici planinskih puteva za prevoz teških topova. I ako su viši talijanski časnici predvidjeli potrebu topova od 14,9 i 30,5 santimetara za strategiski važne tačke, zadatak je ipak često neizvodljiv. Tako su objašnjavali Talijani, koji su se vraćali sa fronta, izostavljanje odlučujućih ratnih postupaka. Oni dodaju, da oni imaju u svim dijelovima fronta dodira sa neprijateljem, i svuda pokušavaju da ostanu u napadu, ali nijesu dovoljno potpomognuti topništvom, da bi mogli da ruše rovove i druga odbranbena mjesta carsko i kraljevskih četa. Ova tvrdnja je dostojna pažnje, jer ona dokazuje protivno zvaničnom izvještaju vrhovnog zapovjedništva, da Talijani nisu učinili nikakav korak u oblasti Monte Nero i Gornjoj Soči i da ni u kom slučaju nijesu uzeli na juriš osvojeno mjesto u Plezzo-dolini. Do danas nije bila Piezzo-dolina pod vatrom talijanskog topništva. Jedan časnik generalnog stožera, koji je cio front pohodio, reče mi: „Naš napad nastoji da opkoli protivnika sa sviju strana, ali I

njemu polazi za rukom, potpomognut svojim utvrdjenjima, ne samo da zaustavi naše napredovanje, nego da se zadrži na svima tačkama. Sve, što Italija u ovom trenutku na granici Alpi može da učini u korist četvornog sporazuma, ograničava se na tome, da privuče na sebe što veći broj Austro-Ugarskih ratnih snaga. Tko ima jasnu predstavu strašnih prepreka, koje su prema Talijanima, ne može svakog dana govoriti 0 uspjesima i pobjedama, zauzetim položajima i t. d. Ja s moje strane nalazim, da je napad odviše spor, i nije tako jak i ogorčen, kao što hoće da se napravi. Za ovih deset mjeseca rata, razni neprijateljski položaji, koje smo mi osvojili, ponovo su zauzeie carsko i kraljevske čete. Sve ovo mora nas poučiti, da suviše ne likujemo, kad u talijanskim novinama čitamo o bježanju neprijatelja 1 zauzetim rovovima. Za sada, nalazimo se mi, iz raznih uzroka —, teškoće zemljišta, preprijeke za upotrebu topništva, klima i navika naše pješadije na rat po planini, — u položaju takovom, da ne bi mogli izdržati jedan ozbiijan otpor, protiv neprijateljskih nav a 1 a. Naše vrhovno zapovjedništvo zna to, ali i štampa treba da kaže to nestrpljivom narodu.“ Tako sudi jedan viši časnik, koji je po svojim sposobnostima vrlo cijenjen u talijanskoj vojsci. Vojni pisci i novinari iznose iz lako shvatljivih razloga tobožnje uspjehe Taiijana i hoće pod svaku cijenu da istinu prećute, da su talijanski ratni pokušaji skopčani sa ogromnim gubi-