Београдске новине

Broj 292.

3. decembra 1916.^

Beogradske Novlne

Nedjelja

Strana 3.

Crod 1 OKOtlCB. Svečane zadušnice u kat. crkvi. Jučer je bio dan, kojeg su se sprcmali da proslave narodi monarkije i vjerna Njegova vojska kao 6i. godišnjicu dana, kada je tlagopokojno N^egovo Veli anstvo car i kralj Lio s upio na prijestolje. Mjesto slave odslužene su jučer zadušnice za Njegovo 'veličanstvo, kcje je medjutim blago bilo u Oospodu usnulo. L'.jep ie bio de :em irrski don, a sjajno je nebo li’epo nadkrililo vojnu svečanu ža'ost. Za vrijeme svete mise ispalile su fcaierije na Kalimcgdanu 101 pucanj, a zvukovi su se razlijegali ullcama i dal'ko okoli’ om Becmrada. Je* dan ba'a’jun pješadije, koji je bio postrojen u parku dvora, oda\ ao je za vrijeme službe Božje propisane vojne počasti. Kod žalobne mise bili su prisutni Preuzvišeni gospodin gla.ni vojni guverner i general pješadije b a r u n R h e m e n, Preuzvišeni gospodin podmaršal pl. B a b i ć L o v i n a č k I i zapovjednik zbora Preuzv : šeni gospodin general koniice nl. Fa!kenhayn, zatim Preuzvišeni gospodin generalleutnant barun K r a n c, zapovjednik njemačke etapne inspekcije i mnogi njemački časnicl. C. i k. časnički zbor bio je prisutan u svojoj cijelos‘1. Svečane su zadušn'ce izvršene na častan i dostojan način Pomcn u pravoslavnoj sabornoj crkvj. Juče u 11 Sati prije podne održat je u pravoslavnoj Sabornoj cikvi svečan pomen za pokoj duše Njegovog V eličanst\ a cara i kralja 1 ; r a n j u J os i P a. Cinodejstvovalo je eje okupno pravosiavno sveštenstvo iz Beu^fada sa vlŠim vojnim sveštenikom gr>sp. Jungićem na čelu. Na koru je p.evalo Beogradsko Pjevičko društvo sa svojim mješcvitim zborcm. Pomenu je prisustvovao velikl broj c. i kr. časnika sviju rodova oružja na čelu sa /.apovjednikom mjesta pukovnikom gosp. Rendulićem. Cjelokupno osoblje opštine grada Beograda sa gradjan'Skim povjerenikom gosp. J u h n o m, predsjednikom opštine gosp. dr. Vojom V e 1 j k o v i ć e m, zastupnikom predsjednika gosp. Aieksandrom Nem a n j i ć e m i kmetova goso. L"kom Pavićićem i Kostom Stajićem prisustvovalo je ovom svečanom pomenu. Medju velikim brojem gradjanstva \ idjela su se gnspoda: Sto'an R ib a r a^c, b.všl rr-inistar predsjednik, prof. Živojin P e r i ć, Pora P o p o v i ć ,1 Mihajlo Gjordjević narod d poslanici, Pavle D e n i ć, Mihajio Popov Ić, pukovnik u miru Vasil je Anton i ć i Nikola Stefanović bivši ministri, Dragutin Godjevac, prof. dr. Lecco i Zanković kao predstavnici društva Crvenog Krsta, Ilija M arić I Petronijević trgovci, I još mnogi drugi uglednl grad : ani. Pomenu su prisustvovali svi djaci gimnazi’e, kao I veliM broj c. i kr. vojnika nravoslavne vjere iz b^ovradske posade. SMRT N.I. PRBUZVIŠENOSTI PL. THALLOCZY-JA. Depeša saučešća nadvojvode Friedricha* Njcgova carska I kpaljevska Visost vrhovni vojni zapovjednik maršal nadvojvoda F r i e d r i c h uputio je slijedeći brzojav c. i k. vojnoj glavnoj guverniji u Srbiji: Iskrenim žalenjein doznajem, da je Nj. Preuzvišenost pi. T h a 11 o c z y pao kao žrtva jedne željezničke nesreće, te izričem vojnoj glavnoj guverniji zbog tog bolnog gubitka moje najtoplije saučešće. Ja ću se $yagda milo•stivo sjećati toga izvanrcdnog učenjaka i odličnog činovnika. O ovome imaju da se izvijeste srodnicl toga najvišoj službi tako iznenadno otrgnutog zaslužnog gradjanskog zemaljskog dogiavnika. Nadvojvoda F r i e d r I c h maršal s. r. KATASTROFA BEČKOG BRZOG VOZA. ^ Po pričanju jednog očevidca. Medju putnicima postradalog bečk'og brzovoza br. 3 nalazio se i natporučnik g. dr. V. 0., koji ovako opisuje tu katastrofu: \ ,,Ja sam sjedio u jednom kupeu I. razreda u pretposljednjim koiima br-

zog voza. Ja sam čitao, a moji su suputnici spavali. Moglo je biti od prilike 10 minuta ispred jedne s.anice, čije sam ime tek docnije doznao, kad kočnica iznenaano tako jako škripnu, da je čovjek imao osjećaj, kao da se gvozdene poluge vuku po željezničkoj pruzi. Instinktivno dodje mi misao, da se je morala desiti neka nes eća. Na.taše dva jaka udara i voz stade. Prilikom drugog udara pade iz mreže za prtljag jedan kofer i ozledi po nosu jednog saputnika. Mi htjedosmo vidjeti, šta se je dogodilo, ali nije bilo moguće otvoriti vrata od kupea. Sa prozora vidjesmo na najbližoj pruzi, da stoji jedna mašina s vozom. Da se dogodio suđar, to niti smo znali, niti vidjeli. Poslije nekoliko minuta dodje jedan konjički natporučnik uzvičući: „Iziazite napolje i pomoziter Žene i dieca leže pod točkovima. Ima mnogo mrtvih, poinozite ako Boga znate!“ Natporučnik je piiesnicom razlurao prozor i mi mogasmo s lijeve strane našeg puta da izadjemo iz voza. Tu nam se ukazala ovaka sbka: Već su na više niiesta goreie raspaljene vatre, oko koj h smještahu ra jenike. Mašina brzog voza kao da bijaše s prijeda n.iešto oštećena. Mašinista i ložač ostadoše nepovrijedjeni. Najbiiža koia, odred'ena za prtljag, jedva da su primjetno podignuta iz svoj'h ležišta. Za tim se pojavila gomi’a ruševina od dasaka, motaka, jastuka i t d., koja je zahvatila u širini oko čefiri rretra. Do ove gomile sta.iahu kurirska kola, čiji su prednji kupeji bili porušeni. A'i i ti kupeji su fcili samo djelomično porušeni, tako, da se kasnije mogaliu iz njih ukioniti mrtvi i ranjeni. Ostali kupeji, u kojima su se takodje nalazili kuriri, bili su netaknuti. Iduća kola III. reda izgleđahu s poija nepovrijedjena, ali njihova unutrašnja oprema bila je potpuno razorena, prtljazi bijahu ispreturani i iz koia se čulo jecan.'e. Pored pri'ge, sproću kurirskih koia, vidjela se velika gomila ruševina od drvenarije, vrata, prozora i sjedišta, sve ispremetano. Lokomotiva putničkog voza, koja je stojaia desno od voza, izgledaše potpuno nepovredjena, isto tako i za njom naiazeća se kola za prtljag, ali kcla za ovima bila su potpuno uništena, plato je bio kao očišćen i samo na nekoliko gvozdenih poluga držaše se krov, koji je podsjećao na sa svim izgorjeln kuću. Na drugoj stranl kraj gorućih vatra ležaltu ra'ijenici. Piiaše još sreća, što nije kazan eksplodovao, u kom bi slučaju uslijed električnog osvje ljenja mogla da nastupi i eksplozija gasa. Nastade žurba oko spasavanja ranjcnih, čije je jecanje dopiralo iz ruševina, u kojiina se naišlo na mrtve. IJ koliko se ja sjećam, bila je u kurirskim kolirna deputacija akademije Ludovika. od koje je jedan član ostao mrtav, dok su nekoliko njih ranjeni. Prllikom spasavanja toga đijela voza naročito se istakao jedan pukovnik glavnog stožcra. Jedna tcško ranjena gospo l-a jaJikovala je za svojim petogodišnjim djetetom, dok je isto medjutim vozno osobIje izvadilo mrtvo iz ruševi n a. Jednom putniku odneta su oba kuka, tako. da su se vidjeli zglavci i njihova prazna udubljenja. Jednom putniku ođneta je glava, kratko rečeno, bilo je grozno unakaženih. Nekoliko ljekara, koji su kao putnici bili u vozu, učestvovali su u spasavanju. Poslije izvjesnog vrcmena prispjeo je jedan njemački transport u jačini od 60 momaka, koji su preduzeli spasavanje. Gradjanski povjerenik J. i neka gospodjica St., koja se nalazila u njegovom društvu, sp.tšeni su po tvrdjenju očevidaca samo tako, što su u času suđara izbačeni na kiov. U isto vrijeme doznasmo, da se u vozu nalazila Nj. Preuzvišenost pl. I h a 11 o c z y i da ]e jamačiio zairpan u onoj gomili rušcvina Pulima ;ovtii kola, koju nije bilo lako ukloniti. Njemačld pioniri, austro-ugarski vojn ci I ruski ratni zarobljenici odnosili su na nosiHina ranjenike u obližnju stanicu. Lakše ranjene odvezao je budunpeštanski voz u grad. Medjutim naišio se i na Nj. Preuzvišenost pi. T h a 11 o czy-ja u foliko, što mu se ispod ukionjenih ruševina nkaza'a giava. Na žaIost je Ijekar samo njegovu smrt mogao da utvrdi. Od pitomaca Ludoviceutna, sem jednog mrtvog, nije ni jedan teže ranjen nadjcn. Meni je <- amom ispaio za rukom, da dvniicu njih izvučem iz ruševina. Traži se. Petar Stanković, mesar tz Beograda, treba da se obrati Sekretarijntu opštine grada Beograda radi izvjesnog obavještenja odnosno njegovog sina Jovana.

Katolička služba božlja. Danas u nedjelju, (3. decembra) služiće se: 1. U dvoruu8 sati u jutro sv. misa za vojnike, na kojoj Ima slobodan pristup i gradjanstvo. 2. U župskoj crkvi (Poslanička ulica): a) u 8 sati u jutro sv. misa za ško’sku djecu, b) u 10 sati njemačka propovjed i pjevana sv. misa. c) Po podne u 3 sata večernja. U radne dane počima prva sv. misa u pol 7, a druga u pol 8 sati u jutro. Svečauo osvječenje vojničkog groblja ua Bauovom Brdu. Danas, 3. decembra, u 10 saii prlje podne izvršiće se svcćano osvjećenje vojničkog groblja na Banovom Bidu, o kojemu govofim? na uvodnom m;cstu. Program svečanosti slijedeči je; 1 p’'ijem počisne čete od strane najv : ših prisutnih ličnosii; 2. odsviranje Chcpinovog žalosnog marša. 3. propovijed riino-katoličkog sveštenika, 4. koral; 5. prorovijed protestrn'skog sveštenika; 6. biagosiov i počasna paliba; 7. preda : a grnblia Nj. Pr. gospod’nu glavnom vojirm guverneru; 8. koral: „Uo , a n dska molitva za blagodarcnie“; 9. Poiaganje vijenaca. Kretanje stanovništva. Izvještaj prijavnog nreda za 1. decembar: Prijavljeno 93 lica, odiavijeno 27, selidaba 55; u botelima prijavljeno 75, odjavljeno 7S. ostaio u hotelima 204 putnika. Opet izgubljena stoka. 29. novembra uiivatila je iedna vojnička patrola na putu od fabrike štofa za Višnjicu d v i j e k r a v e i jedno žensko teie. V!a«n : k može doći da primi ovu stoku na kianici.

Knez tllloi u Bcču. (Iz spisa pok. At. Gj. Milićevića). „Nije još za ope1o“. Za bavljenja svoga u Beču, Knez Miloš pade u bolest Kneževa bolest nije bila velika, al» je veliki bolesnik, pa mu se i tnala botest raščuia na daieko. C k se u Beču počne govoriti đa je bogati Knez na umoru. Jeđna \t!o velika gospodja, želeći dobiti k kav prilog na neke dobrotvorne zavode, doidje bonom Knezu, sedne mu pored uzglavlja, i stane ga fflj^tovati da duši svojoj otvori raj k i vrjfa, ’da se pre smrti seti siromaha, u £ je jo. ime oina i došla. Oospa je ta bila istina u godinama, ali žena držeća, puna jeđra i lepa. Miloš, on:ko bon, pruži niz jastuk ruku, potapši gospu po puinačkim ptećima pa, ckrenuvši se svome Milovanu, rekne: — A vidiš Ii lrako je žirovna, moj Milovane !... Prevodjači su dr.li ovom Kneževom uzv.k't najpobožniji smisao, ali gospodja pozna ko je Miloš, pa reče svojim jezikom: — Još ipvaj nije za opelot... Naredivši da se gospi na siromahe da ncka sumica novaca, Knez završi: — Hvala ti, gospo, što se brineš za siromahe, ti za njih sarno čuješ, a ja sara bio u njihovoj koži: znam kako im jel... Dar gospodji Meternikovici: Živeći u Beču, Knez Miloš jednom naruči u Beogradu, da mu se skroji i sašije par srp.kih ženskih haljina za g-dju Metem k jvicu. Te su haljine toliko bile izvezene zlatom da su, što no relc tu, mogle dupkc stajati. Za nji'h je, vele, Knez platio pr ko 500 dukata! Tona, Ct.kićeva svastika, videći tako rkupoceno ruho, rekne: — Za Boga, Gospodaru, zašta joj dajete t: ko skuoocene haijine? — E, tako, ćerko, ti ne znaš da suknja regira! odgovori Knez. — Ta ona to ne će n kad obući, rekne Tona dalje. — Tešto! Biće joj drago da ih imat... t — Da ste joj bar k toili nešto po njenotm običaju, što bi mogla nositi... — Boga ti, Tono, ćuti! Zar je ona žuđina haljina? Nego neka ima što druga mema! Na čaju u kneza Meternika. i Jednom ’tna čaju u Kneza Meicrnika bejahu, jnedju drugim gostima i Kneževi Miloš i Mihai!o. Domaćin navalice udesi da se tur ki poslanik približi Knezu Milošu, i počne govoriti s njim, pr ko svoga tumača, koji je Knezu MJoštt bio vrlo dobro poznat U razgovoru, starac opazi da tumač po neku tursku reč ne prevodi onako, kako se njemu činilo da bi trebalo, pa i'stišti prevodjača šakam iza vrata, rekavši: — Neću ti da prevodiš, neka dodje Mihailo! Ali se u taj isti mah trgne i, da popravi tu svoju naglost, počne ga gladiti jx> obr-zu, božem miiujući ga, kio svoga poznaniki. • Oni koji su ovo videli, u prvi mah su se uprepastiii, a posle su se čudili i radovali što Knez sam dade toj stjvari tako blag završetak. 1

Knez Miloš 1 vladika Rade u Beču. Knez M loš je, izišavši 1839. iz Srbije, otišiao u Vla.'k t. Posle nekog vremena, ostavi B. k :reš., predje u Beč, kupi kuću, i mastani se onde da živi. Na kraju godine 1846. boravio je u Beču i Cmogot ki vladika Rade (Petar II) pesnik, i baš tada je pisao svoj znaineniti spev „Gor k Vijenac“. Knez Miloš i vlad kt Rade nešto su vrčaii jedan na drugoga. Sve su jedan drugoga nešto krivilk Kmez M loš bi za vlad k t rekao: — Činiš vo!k), kako je to? Hoće i da je vlad kt, i da nije vladika? Vladika — a ne no i vladičansk h haljina, 1 nikad ne jde u crkvu? Za što se ne drži svojega čima? Viačikt Rade opet bi za Kneza rekao: — Što se taj čovek stvrdnuo toliko? Kom čuva ono nebrojeno blago? Da je ono u drugim ri k tma — vas bi narod imao koristi, a i toliki pojedincfi!... U ono vreme u Beču je živeo i srpski umetnik g. Anastis Jovanović, pitomac Kneza Miloša, i vel ki poštova'ac vladike pesnik' Znajtići za omrazu izmedju Kneza i vladik', g. Jovanović nattmi skloniti ta dva velika Srbina da otneknu jedan spram drugoga, i da se izrnire sa svim. Q. Jovanović je dolazio vrlo često Knezu Milošu, i starac bi, znajući da on ide i vladici, ponekad upitao: — A more, Molerčiću, šta ti radi vla. dilca. — Zdravo je, gospodam, I pozdravio vas je. — Ne more biti? — Boga mi jeste. ođgovori Jovanović, — tek ja ne smem da varn kažem; vidim nešto ste Ijuti na njeg# što se ne vlada kto druge vladike. E, činiš ‘voliko, vaia mu, ođ Boga rnu zdravlje! Kad mu, inore, odeš, n >■/i-avi i ti njega od moje strane! i — Hoću, g-os.pod.iru! * * * — E, gospodine Jovanoviću, šta vam radi Šumadinac? upitaće vladikt Rade, kad mu je g. Nastas došao, posle onili reči s Kr.ezom Mitošcm. — Zahvaliujem, gospodaru, zdrav je, i rtkto mi je da vaS pozdravim od njegove strane. — Zbilja velite, ili se šalite’? — Ne šalim se, odista mi je rekto da dodiem i da vam izruč'm njegovo pozdravlje. — Hvala mu, reče Vladilca sasvitn zadovoljno: — mnogo mu hvala!... * * Sjc Posle nekoliko ovakih razgovora, oni zažele i sastati se. Vlad'ka je hteo biti prvi, ali Knez ugrabi te prvi pohodi pesnika: — Činiš ‘voliko, rekao je tada g. Jovanoviću: — ncka se on vlađa kako hoće, za svoje vladanje on ima kome odgovarati, ali za mene to je svešteno lice, i ja hoću prvi njemu đa cxlem! I odista ode. Kad su se sastali, zagrlili su se, poljubili se, » — starac je istimk! ootakao. G. Jovanović je bio srećan i k;io patrijota i kao prijatelj. * * i Vlad kt je, medju tim, svaki dan pisao svoj slavni spev. Što bi danju nap'sao, to bi u veče čitao Vukn Karadžiću, A. Jovanoviću, i još nek'm Srbitna, koji su k njemu dolazili. Kad je „Gorski Vijenac“, bio gotov, pisac ga posveti imenu Kneza Miloša. Namena, upravl'ena Miloševu imenu, b!Ia je najdivniji sastav koji je ikad izašao iz pera Njeguševa. Knez M'loš, đobivši od pisca gotov za štampanje rtkapis, bio je vrlo zadovoljan. Odmah zapovedi da se spreme k >la pa, zaiedno sa svojim Molerčićem, sedne i ode pravo jermenslcom m'tropolilu kojemu, predajući rtk pis rekne: — Gospodine. došao satrt da mi ovo trukujete u tipografiji vašega manastira, a što košta ja ću platiti! Mitropotit Imbazno primi rukopis, zovne upravitelja štamparije, i preda mu ga da se radi. Kad jedan Knez ktjigu piše, rekn« na to vladika Rade, — a drugi Knez za nju troš k plaća — ta knjiga mora biti osobite ljepote. • Za to naredi, da hartija bude kmta, fina, da slova buđn knipna, da tekst bude opervažen, i da u knjigu, udju 34 slike! Nikad bolje! * * * Poč k jte šta sad dolazi! Turci su bili oteli od Crnogoraca Vranjinu I Lesendru u Sktdarskom jczent. Još se • k idars'ri paša mnogo mešao u poslove crnogorske. Vladrka, želeći ta mesta povratiti i Tu ke zavarćiti, da se u crnogorske poslove ne mešaju iednoga dana dodje Knezu Milošu, i rekne: — Vaša Svjetlosti, nije druge nego đa mi pomognetes da tni date 10—12 hiljada dckita da načinim nekoliko malih ladjica te da ona mesta vratim od Turaka! Miloš se skimeni kad to čuje; — Činiš ‘vo! k), odgovori on: — vrlo mi je žao, ali vam novac ne mogu đati.

— Ne zborite tak>, ako nevolju znate, reče vhđiki: — ako mi nećete pomoći vi, a da drugi ko će? — Nije da neću, brate, odgovori Miloš: — nego ne mogu, upravo ne smcm! — Od koga se bojite, npita vlađika suo! suro!

— Evo od koga se bojim: iz Vlaške su me proterali što, ve!e-, o"'!!"!!! o!!" 11 u SefJlj} i u Tnrskjj, - j đuša! Sad da dam Crnoj Gori novaca raščuće se odmah, i Porta će onaj čas tražiti da me i odavde uklone. Pa kuda ću ja ovaVo star a jezika ne znam?... Ne mogu, ne mogu, ne mogu! (VlaJ ki se diže i ode vrlo nezađovoIjan kriveći Kneza da je tvrdica preko svake mere.

„Gor k' Vijenac“ se je dotle već bio počeo slagati, a i slike su se spremale. Knez Miloš, čuvši da će štimpa, prema ovim novitn naredjt'vanjima k >ja n : etnu nisu pominjana, biti sktplja, rekne da se štampa kako je govoreno prvi put. Sad vladika, čuvši za to, odbije svaku pomoć, a nantenu, upravljenu Miloševu imenu, podere u komade, pa svoj spev pcsveti „Prahu Oca Srbije“, kio što se vidi u „Gor k mt Vijcncu", prvog izdanja 1817 godine. Etotrko se sastaše i tako se za svagda rastaš? ova dva ve! ka Srbina, dva važita istorij ka čoveka, Knez Miloš i Vlaclika Radc.

■B»r b———————— —^ Rozne vilesti. Najstariji herbarium na svijetu. U egipatkom ntuzeju u Kajiru čuva se zb' ki suvih biljaka, koja se možc smatrati k :o jedinstvena u svijetu. Jedan dio tih biljnih ostataka nadjen je u staroegipatskiin grobovima iz doba 3000 godina prije Hrista. U prkos toj starosti, boje tih biljrka za divno čudo dobro su se održale. Te biljke, kojima su nekad prijatelj; k: ruke kiti e grobove svojih mi’ih pokojnikn, rast\ r orene su u toploj vodi i s n'ima je postupano kao u svakom modemont herbariumu. Najviše l'šća i cvijeća nadjeno je u grobovima iz godina 700 i 1000 godina prije Hrista i njima se dokaztr'e,’ da je i tada bio običaj, da se mrtvi ki e cvijećem. Konzervirano cvijeće je većinom: plavi i biieli iotus, crveni mak, granatni cvejit, orijetalsfce malve, krizanteme i t. đ. Ali, ka hoćemo da s'.idimo po m'estu, gdje su bilike nadjene, onda izlazi, d.a su i lišćc od ce'era pa i cmi lnk pri pogrebima igralt važnu ulomi.

Generalnl stožernl nndliječnlk vltez pl. Kerzl. fz Beča se brzoiav! : a: Lični liiečn : k! pokojnoe craikral'a dr. vitez Kerzl obo!io je poslije 21. novembra dosta ozbiljno, ali se on sada već nalazi na putu oporavljenja. Dr Ker/I nazebao j'e na đan momrhove smrti, vjerojatino u onom trenirku, k id je iz jako pregrijanog Schčinbrunns kod zan ka išao svome stanu. Dr. Kerzl je morao leći, a pri tome je bio i veoma duševno potrešen. Sv k 'Vo su zamorenost i uzrujanost uslijed n kdiko neprosp.ivanih’ noći učinJi svoje. Dr. Kcrzl je opet van postelje. Dugogodištveg ličnog Ijekara pokojnog vhdaoca bolcst je spri^ečila da prisustvujc s'-ečanostima posrreba. Jadne plavuše ! Jedna heat i jsko-estetičn a lcriza. IJ Parizu se sprema kriza. ko : a mno -e uznijava i ogorčttje. Ta nainovija kriza, koie su pune novine jeste znpljena hemijskih produkata, a njena grozna posl edi a jeste kriza kod plavuša. Jađne plavuše. Ncstr.ie tajanst\enog i omiljenog surnporo-vođenog supcroksida !:oji imu čarohnu moć, da za tili čas prehori smedju kosu u plavti. I tako se đogadia, da se lako može na bulevaru čuti sli'edeći razgovori. „Jeste li vi to. mađime, ili niste? Ta jučer ste mi se još pričinjali tako, — tako plave kose?“... Bolnice i amb(i!ance prosto su zaplijenile vefcke kofcčinc ove tečnosM, a što se od nje rrh.zi u s'obodnoj trgovini pori-lo je neiztn'erno skupo i postaiu sve sk”p!'e. tKo bi ikad trrslio, da će nešto više, i!i nešto mtnje sumDoruo-vodenog superoks'di za Pariz im-’fc takove strahovite oos’iedice. Jedan pariski hulevarski h’st oiše diskretno: „Dovcdena ie u pitanie čitava' ieđna um ; etnost na ime um'etnost koja se sasto’i u tome <!a omrkne<e kao smed : a, a da osvanete kao plavuša. Što će uč'niti naše dame, koie stt se u tu um-'etaost tnaistorski rizum e'e i u tom p'gte’u dok-za'e. da je Parižank-i Drva gospodja na sv'i'tu ? P'ememta raznofckost, kojii ie pokazivala svretla bo : a naš'h n!avojaka, od famne bror.zane boje do sv : ie‘lo p-p Jiis’e i ponut 'Tvenk.ariog ton.a m-hagoniievog d r ”eta, 5<o [e liika najm : ti : a nuanca carce Fugenije, — lagano eto ttmire. Zaista i' , emo u susret neutješnim vremeniraa! Krizi šećera, ugliena i t r anspo rt a, eto dolazi i kriza pla\ , e kose! Sam Bog nećc znati šta će još biti od nas Francuza 1“