Београдске новине

BOZICNI PRILOG BEOGmni Houme Br. 313. BEOGRAD, neđjelja 24. decembra 1916. Godina II.

CAR I KRALJ KARLO

“ r Jedva cla Ima kakvog 'dosfojans'tva, lcojc bi bilo tako teško i nezahvalno, kao sto je dootojanstvo nasljcdnika prijestola. .Ter se u istoj mjeri, kako se on sve to brže iz nade punog mladiea pretvara u zreloga čovjeka, upiru sve to većom napctošću i pogledi njegovih budućili podanika u nj; u nasljcdniku prijestola vcć naime lioće svi da prozru, kakav sc kaTakter, kakvo biće krije u budućem monarliu. Kod toga se masa ne obazire na to, da se pod uplivom vaspitanja i okoline vr’lo često iz mladića razvijc posvema druga inuževnost, no što se je to ranijc očekivalo. Zatim se i sam nasljednik prijestola kao takav prema jav-nosti drži više uzdržijivije, u koliko jc značajnija i siinija pojava vladajućeg državnog poglavara. A ko može da podvoji, da jc blagopokojni car i kralj Franjo .losip bio jedna vanrcdna vladalačka individualnost, dostojna onog vclikog niza znamcnitili vladara iz preslavnog liabsburško-lotarinškoga doma? I naš je-opŠtc omiljcni mladi car i kralj Karlo u svojoj odlučnoj skromnosti držao zgodnijim, da po tragičnoj smrti svoga slrica kao najbliži i zakoniti naS-

Ijednik prijcstola ne istupa u javnosti više, no što su mu to nalagale one representativne dužnosti, koje je uslijcd velike starosti svoga carskog djcda po stricu u bogatoj nijeri morao da ispunjava, Razumije se, on nije mogao da spriječi onu očaranost, koja je obuzela liarode AustroUgarske pri pogledu na njegovu cvatuću mladost i na njegovo Ijubazno, viteško bićc — još za života nadvojvode Franje Ferdinaiida, kad niko nije ni slutiti niogao, da ćc taj mili mladić tako brzo naslijcditi prijesto otaca svo.iih. Male i dl-ažesne one erte njegove bile su' naskoro svima poznatc; nezgoda, koja mii sc desila kod Jđizanja na bečkom klizalištu, izazvala je opšte saiiecšćc; a kada je 21. oktobra 1911. godine sa lijepom princezom Zitom iz dotna Bourbon-Parma sklopio nada svc srećan brak, iz kojega je već potck[o četvoro djecc, sva su srca zakucaia za nj. Časnici ga i moinčad 1. nlanskog a onda i 7. dragonskog puka, kod kojili se vojnički vaspitavao, obožavaliu; ta on nije zalitijevao za sebe nikakvih poboljšiea, htio jc i živio je kao drug svojili đrugova. U rev. nosti svojoj, da sve teškoće vojničke službc i sam podncse, učcstvovao je čak šta si-

še kod premještanja s\„-,a puka iz Bran- j deisa u Čcškoj u Kolomeju. Na tom ga je putu pratila i drugarica mu u životu, koja nije oklijevala da i u takvom sigurno ne posve tigodnom boravištu bude u biizini svoga muža.... Ali je tek za vrijeme trajanja ovoga sv.ietskoga rata istupila ličnost mladoga cara i kralja sve jače 11 a površinu. Teško scT pokoravajući energičnim savjetima svojih ljekara, morao se blagopokojni car i kralj Franjo Josip bolna srco odrcći da podje na bojište medj‘ svoje vojnike, i tako ga jc morao da zatnjeni nasljcdnik prijestoia. Koliko je on veselja i toplili sunčanih zraka donio u rovovc, kad jc islcrcnim učešćem za dobro i bol svakog pojedinca, govorio i sa najzadujim pješakom i sa divnim rijcčima plemeiiitog srca svoga osobno razdijeljivao odlikovanja i hvalio junake dana, — to smo doznali iz nebrojenih bojnili dopisnica. Pa kada je 12. marta ove godine naimenovan za podmaršala i biiio mu sudjeuo da prcuzme komandu nad ouoni vojskom, koja je imala da krene protiv Italiic, tada jc oii povjcreni mii zadatak — poboljšanjc tirolskog i koruškog fronta i olakšanjc c ojske na So-

či — riješio na takav sjajan način, da se u svim zemljama četvornoga saveza bolno sažaljevalo naloženo mu ograničenje. Kako bi već onda svi ’-ado bili vidjeli, kad bi nađvojvoda na svom pobjedonosnom putu, na kojem su talijanska oklopna utvrdjenja padala kao kućc od karata, nevjcrj nome ,,savezniku“ zadao bio zasluženi i udarac u srce! Kao general-pukovnika i komandanta ! dugačkog fronta od Oalicije sve do Dunava stigla ga je turolma vijest o smrti ca! ra i kralja Franje Josipa. — 1 šta bi prvi vladalački čin ovog pobjede vičnog potoijika slavnog vladarskog doma? Plcni e n i t a p o n u d a z a in i r, k o j u j e ii z a j e d n i c i s a u z v i š e n i m i v j e rliiinsaveznicimastavioneprija- tcljima svojini! Timc jc izbila na površiuu temeljna crta njcgovog bića. i j ini sada znamo, da će nam — kad se jcl dnom slijegne sadanja ratna bura — doba vlade cara i kralja Karia biti doba nepomućene periode mira. Skladno ispunjava našega opšte omiljcnoga cara i kralja naša od sviju uas ljubljena earica i kral.iica Zita. Ljupke draži , njene pojavc, kad jeJ<ao presrećna za-

ručnica stupila pred oltar, sada se još u većem sjaju javljaju dostojanstvom matcrinstva, najfiepšeg dostojanstva jedne žcne. U opšte njezino čitavo j a diše nekim prirodnim dostojanstvom; ona u tom ličt na caricu i kraljicu Mariju Tereziju, a posjcduje pravu naobrazbu srca, koja se ne da ucijcpiti. Ta naobrazba srca može biti ! lck prirodjena. Neumomo jc njeno nastojanje, da ublaži ratne rane. U toin svmn radu gotovo je uvijek vidjamo po vojuičkim bolnicama i tazarctima, gdje za svakog poput svoga uzvišcnoga sppruga nalazi lijepe riječi utjehe, a u potrebi i pomoćnicom rukom svojom briše sttzc junaka otadžbine. Prvo je dijete, kojemu je 20. novembra 1912. godine u zamkii Wartliolz podarila život, bio djcćak, daklc uaš novi nasljednik prijestola, kome sti na krštenju dali itne Franjo Josip Otto. On je danas već ljubljen kao novi zalog liove i velike budućnosti tnonarliije, budućnosti koja §c već nazire iz ogronmog požara ovog svjetskog rata.