Београдске новине
1 z I a z J:
dnevno u .
jutro, ponedjeijkom
posiijo podne.
Pojadinl brojevl: U Boagradu 1 u k-ajeolm« nge>J>Bnutlm od c. 1 kr. tete pe cljMt od . . . . I helere II Hrtitekej-Slevgoijl, Beinl - Hereigovln) 1 Dalmeoijt po cljeni ed. ..... 1« helere livee ove| pedrudje pe djenl ed, , , . 12 helere —Oglasl po
Mjosočm protplata: U Seopradu t u krelitlme repeejedeedim ed e. I kr. Cete n »ajne l etepin pett* , , tr« U Beeptddo ee deiteven « koh . . . ! I M U Seinl - Herte«fvM 1 Đalmeeij) p ppe U oslelim fcrejevlme Auatri-uyer«ko monerhMe K *•-• | U Inovtrenstvu | i jt cijenitu.
Urednlilvo: BEOGRAD, Vuka Karadžlća ul. bro] 10. Tolofon broj 83. Uprava I prlmanja pretplato Topllćln vanac bro] 21. Talefon bro] 25. Priman]« oglast Knaza Mlbajla ul. broj 38.
Br. 85.
BEOORAD, srijeda 28. marta 1917.
Godina III.
Rntni izv]ešto]i. izvleštaj nustro-usarskos Slfluno? stožera. Kb. I3eč. 27. umria. Lstočno bojište: F r o nt maršalapl. M a c k e n« se«a: Nikakovih mu'ocitili dogadiaja. Front general-pukovnika nadvojvode J o s ! p a: 1 '.Tužno od ćloline Csob'anyos liupao je juče neprijitelj uz jaku topničku |)omoč položaj na M a g y a r omi. O d b i j e n je djelomieiio našom Vatroin, djclomično ti liorbi prsa u prsa. Južno od doline S n 11 a n g u Š e n je našom topničkom vatrom jedan rusk! napadni pokušaj. Front maršala princa L' c o p o I'd a b a v a r s k o g: 'Jugo-istočno ocl Brzežanva, k'o'd 01 e j o \v a i žapadno cd I' u c lc a pošao je ncprijatelj bez nspjeha rroliv uašlh linija. Nepriiatelj je pretrpio vetlfcih gubitaka. U baranovićkom području bačen fc neprilatel.l prcpadoiu fz svojili potožaja zapadno od Sčare, kod čcga je kraj tcških, krvavili gubi'tak'a izgubio i prcko 300 zarobljen i k a. 4 Talijansko bojište: U g o r i č k o m lcraju ptovalila su odjelenja 100. pjeŠačk'og puka, potpomagani snažnom topničkom vatrom, lužiio od B i g 1 i e u MCprljateljske potožaje, zarobiii 9 časnika j 306 vojnika, a zaplijenilf jedmi spravu ?a bacauje mina i jeduu mašhvsku pušku. Odielenia su u osvojeuom polozaju uspje.šno i zdržala više proiivnapada. Na plockensko m klancu I s t j e r a n i su Talijani iz financijskc s:ražarnice. 7gra’đa je dignuta u vazduh. nakon što su je naše čete pretražili i ostavili. Jugoistočno boiište: Boložaj je u 'Arbaniji ncizmijcnjen. Zamjtnlk glavara generalnog sfožera ol. HOfer, podmarSal. Talijani — jruitfliu“... “ U posJjednje Smo vrijcme više pula objavili razne taliianske novinske vijestl, u kojima se mnogo i na široko govori o ofenzivi, koju navcdno na proljeće sprema Austro-Ugarska monarhija protiv bivšcg svog izdajničkog saveznika. Već stilizacija ovih novinskih vijcstl pokazuje, koliko se gospoda Talijani plaše kod same pornisli, 'da bi ipak moglo doći do te ofcnzive. Uzrujanost Talijana došla je do vr-
Desorganizacija ruske vojske. — Uspjesi na goričkom frontu.
Iiimca, kad je Previšnjipi rnčiiiin pismom cai'a i kralja Karia diguut sa svojeg dosadanjeg mjesta maršal banm Conrad Hofzendorfski. 'J’aliianskc je noviue osobLo zapekla ona rječenica u Previšnjem pismu, gdje Njcgovo Veličansfvo liaglašuje, da če oprobane sposobuosti vrijednoga maršala npotrijebiti na d r u g o m k o j e ni v a ž n o m m j e s t u. Talijatisko novine govore kao o gotovcj činjenici, da će AusiroUgarska započeifi s napadom 11 a r.ijcstu, gdje je stala ravno prije godinu dana ’ ,i u svojim Šakama 'jadržala sve kaptje, koje vode u talijansku nizimi. Strah je Taiijana još veći. jer se plaše, cla će se uz 'Austro-Ugarsku ovog puta boriti i iijemačke čele- Nepojmljivo je, da se Taiijaui plaŠe’Nijemaca istom sad, poslije svoje objave rata Njemačkoj l kao da su zaboravili riječf kneza Biilowa, koji ?e sasvim otvorcno prije svog odlaska iz Rima relcao Talijanima, da Će kod svog naliada na Austro-Ugarsku naći i njemačlce čcte. Puki je dalcle slučaj, koji lež! u opštem ratnom -ooložaju, da su se doisftia istoin jioslijc talijanske objave rata njemačkc i talijanske čete prvi puta našie ua megdanu I to na maĆcdonskom bojištu. Mnoge su činjenicc zabrlnule vlađu Viktora Emanucia ođ Časa, kad je pod pritislcotn Eutrfask® objavio rat Njcmaekoj. Rumunjska. koja ie uvijek vrijedila kao posljeđnja karra u igrt sila sporazuma i na Icoju su osobito TaIijani polagali sve svoje nade, završila ’ie jadno, a u Rtisiji bjesni revoluciia, o kojoj nik'o na svijetu ne može da znai, kako ’če svršiti. Na svaki način. ova će revolucija slomitl snaga ruskili vojski, jer vojnici, koji se Jednom pobune proitiv svog Vrhovnog ratuog gospodara, vojnici, koji n masama idiiinju svoje vodje i časnike, ovakovi vojnicl tiljesu više za borbu. Pošlo u svim zemljama postoje veze izmedju cnih elemenaitia, koji podra'žuju i izvađjaju revolucije, liije neopravdana bojazan talijanskth moćnika, đa čs dogadjaji u Rusiji naći odziva i u 11 a 1 i j i, jer đosad Italija u svom razbojničkom i pljačkaškom ratu nije postigla ništa drugo, nego je izgubila oko miiijun mrtvih, ranjenih i zarobljeulli vojnika, mnogo topništva i ratnog materijala, a povrh toga drže naše vojske a ruk&ma cijelu lijihovu fortifikacijonu liniju na
veneeijanskhn Alphua. Država, koja uije nastala orgaBskim povijesnim razvojem, kuo na primjer Austro-Ugarska i Njemačka, nego ic posljedica vazniii revoliicijonili picvra‘a, tiosi ft svojim grudima uvijek klicu revclucije, koju je priinila već !;od svog poroda. To se sve ziia, fco sve osjećaju gospoda u apeninskoj kr-djevini Tome se još pridružuju sve one neugoduosti, lcoje su nastale žbog pooštreuog podmoriiičkog rata središnjih vlasti. Nestašica nglja ti Italiji danas je tolika, da je ratna mornarlca morala, da da od svoje t. zv. ..’žcljezne' 1 zaliiic velike količiiie uglja, da se makar i u najužoj mjerl osigura produkciia i trgovačka plovidba. Danas u Italiji ima od svilt zaraćenih država najtnanje hljeba i životnih namirnica. a posijeđnjl talijanskl ratni zajam nije ništa drugo nego pokušaj kukavne financiialnc transakcije, koja se dade uporediii jedino s posijednjim uzdisajenr čovjeka, koji mnire zbog sveopšte tjelesnc iznemoglosti. Kjratko rečeno: orilike sn danas u Itaiijt iste, nko nc j o Š g o r e n eg o u R tt s i j i. U ovoj vclik’oj nevolji trazl talijanska štampa pomoć na svim stranama. „Giornale d'Italia" priča na' široko i iipućuje francusku vladu. ’da ’će ausirongarska ofenziva ■’rogođiii I Francuslnt, a ,,t’oix>!o ddtalla" nastoji raznim smljcšniin griožnjarna odvratiri NjemaČku, da ne jiodiipre Ausiro-Ugarsku kcd eventualne njezine ponovne navale na talijanskom bojištui- Cudnovato. da talijanska plaćenička'štampa nije za tri godine toliko nančiia. da vidi kako srcdišnje vlastt svoje vojne operacije nc preduzimaju po svoiim egoisličkiin političkim zasebnim ciljeviina *ednog ili drugog dijela, nego imadtf uvijek pred očitna z a j e d n i č k e i s v en k u p n e I lt t e r c s e s r e ’d n j e evropskog b I o Ić a. Zato se i lmre čete središnjih viasti pomiješano jedne uz druge na svim frontovima. njemačke čete pod austro-ugarskini. turske pod njemačkltn, austro-ugarske pod turskim vrhovnim zapovjcdništvom i <i. đ. Sprenu li se u glavnom vojncnt stanu doista kaloova nova ofcnziva prottv Italije, što mi naravno ne možemo znati, ne bl bilo isključeno. što više je moguće, da bi kod ove ofcnzive sudjclovale i njemačke četc. može biti
ttirskc, a može biti i bugarsks. Sigurno je, da ne ćc nikoga od napadaja ođvratiti strah, što mu Italija ne bi „oprostila“ — kako to „Popolo dT'-alia" posve ozbiljuo ldše, miloslivo niisleći. da bi Attsfro-Ugarsk’a poslije jednog zločinačkog napadaja na Italiju još mogla računati na „oprošlenje", no Njetnačka — nikada! Za ovalvav jc način pisanja potrebna ’doista vclika mjcia drskosti i gluposti. Nismo mi Ijudi, kojiina je potrcbno „opraštanje", ak'o ko osječa potrcbu, ’da moli za oproštenje, j onda to nije ni Auslro-Ugarsk'a ni Njc- j mačka. nego su to oni, koj: su p r e k r- I šili k r a 1 j e v s k u r i j e Č I savez- > nički ugovor zbog svog ..svefog cgo- j izma“. — oni, koji sii počinili najsrain- -j nije vjerolonisfvo, što ga pamti istorija, — oni, kojt danas, zajcdno sa ,,1’opolo ! ’d‘Italia“ stoje ii službi Engleske ! Fraucuske; u jednu riječ, to su — T a! ij a it i! RumunJI o svojoj budućnostl. Na sanmtfl Rummijske govoriti o niimnijskofl poiitici, mogio bi izgledali kao stvar neukusa, kad laspravljanje o tom pitanju ne bi onravdavali sami Rttmunji i sa svojim ’.zjavama za što skorlji mir. Jvazuniijc se. Ja se za tu idcju zagrijavaju oni Rtmninji, k’oji sa c'd objave rumunjskoga rata nalaze u neimrahioni iuoiitranstvii te ’/ele, da se Ruimmjska. spasi od posvcmašnjega sloma uz što mauje žrtve. ..Kdhtisch« Zeitung 11 donosi ncke misli !/. tih rumunjskih krugova. Praktična vrijednosf tiii misli još nije velika. jer još nijesu išćezii oni posljcdnji ostaci vclikorulitunjskili fantazijav kbjima obiiuje rumunjski politički karakter, iako je danas ta fantazija zaodjemita n posvcma drngo rulto. Dok su prije svoga r.ua Ruiiiunji smatrali nekom „istorijskcm zadaćom“, da ii svrhu proširenja svoje naroJne moći stupe na stranu neprijatelja srodišnjih vlasti — dattas. kad irn sc njiliov san rasplinuo, naglašuiu „voiiki iuteres, kojc središnje vlasti imađu u tom, da održe samoSiainu i koiiko je više tnoguće, jaku Rumunjsku“! Izgicda, da Rumunji u »eutraluom Inosiranstvu ne žele ozbiljno ispitivati, đa li taj „vellki intercs“ danas još pcsroji; oni su zadovoljni s tim. što sti mogii da nadju udobito oružje n rop&tarnicl rumunjskc politike. O iskrcnos i, kojom oni upotrebljuju to svojc najnovije oružje, gotovo nije vrijedno n! govmriti. Kad je Take .1 o n e s c n razdraživao Rumunje, da stupe u rat na stranu sporazumnih sila. rekao je iz-
vrsfen iKiziiavalac svojlli sunarodnja-' ka Pctar C a r p u jediiom svom uizgo-* vo'ru. kako bi se svaki onaj prevatio, tko bi držao, da Jonecsu ozbiljuo ono F | misli, što govori i pi.še, pošto da bi se ' vrlo lako moglo dogodtii, da :.;j isti l .lonescu jednoga lijepoga dana i/.ner.adi svoje pristaše sa pozivom: ..S a m n o tn! N a — K i j e v!“ Nećemo pogriješiti, ako usivrdimo, da lii d a n a * takav Joiiescii-ov noziv odobrnvali ? pošli za njiin svi bcz razllko stranaka. jedino s tim dodatkom. da bi \'o.iitu protiv Dnjepra prepustili - sredisniini vlastima- Sanni da vode tu borbu ne bi više mogli! Nije dakle čudo. aico oni dalias javno priznavaju. Kako je bndm'oj litzavisnoj Riniitinjskoj mjcs'o pa sfanr središnjili vlasti. Zato bi po njiliovit mišljeriju bilo već danas dobro, kad bi se o'dinah imenovala jedita privremctta rumunjska vlada. koja bi na stran! vojničke gubernije vod'ia upravu zemlje. Takva bi vlađa — drže cm> : — bila za cijeli runtunjski narod vidljiv 'dokaz, da Rumtinjska ntože naći svoj spas jedino n savezu sa srediijom Evropom. Ujedno bi s tim iščezla avct tobožnje rumunjske sudbine. da posfane ruskom saltrapijoin. Takva bi viada već samim opstankom silno morahuV iitjccaia i na stanovništvo ottoga dijcirf Rumunjske, koji su zaposjeli Riisi. Rnmunji u neutraJnom inostranstvu ujeđno drže. 'da bi rumunjska vojska. - * ako u opšte još posfojl! — vrio rado pošla za onim čovjckom. koji bi Je poveo it onaj logor, gdje jedino JCtmninjska može liaći svoju sreću. A!i kad bf se i našao takav čovjek, nije iasiio. kako sebi ti nintunjski patriote ti licutralnom inostranstvu zamišljaju osrvarenje te ideje, dok Rusi iz Rtimtmjske nis>« istjerani. Svakako zaslužujo pažnju činjcnica, da bi Rumunjl u neuiraJ-
Podlistak. flogoslav K. Jošt: ,M starl.“ (Iz zbirkc ,,Tipovi“). Da su nas svijećom tražili, ne bl nas biii bolje sastavili. Bila smo šestoi'ica, jedan mladji od drugoga —■ do iedinoga njega. što nam je svima mogao biti ocem. Mi smo ga, iz poštovanja nazivali ,,naš stari“. premda je on dugo oklijevao da primi taj poeasnl naziv, pošfo je držao da mu se tiine Iioćemo da rugamo, ili — bilo jo svakako neestolski od njega — da mu timc iiočenio da kažemo, c je — stari magarac. Bio je to čovjek pcdesetih godina odugačke prosijede brade. Mjeiio je bar dva metra, od Čega je dobar đio otpadao na sam vraif. Kraj toga suh ko bakalar. a u svom je odijelu izgledao kao strašilo za vrepce. Na glavi mu bio podcrani slamnati šešir sa jcditim perom od ćurke, koje Ima svoju naročitu istoriju. Ta je ćurka pripadala liaime jednom seljaku, kod kojega je ,.naš stari“ dva dana kosio sijeno. Kad ga jo taj seljak otjerao bez plaće sa primjedbom, da ,,ne treba nespretnjakovića. koji jede za četiri. a ne radi ni za E ola čovjeka“. onda jc ,,naš stari“ —< ad mu nije uspjelo stvarnim dokazima uvjeriti seljaka o nekorektnosti njegova »ostupka i sklonu'.i ga mirnim načinotn na platež padnice — načinio kratak
proces i prisvojio si eljakovu ćurku, od koje je onđa zadavivši, spekavšl i pojevši je, kao spomen tta tog nczahvalnika jedno pero zatakao za šešir. — Svoje je cipele ,,naš stari'* kupio od jcdnoga prosjaka, a lilače mu ie poklonio jedan grofovski kravar i biie bi još dosta dobre. da m'u po nesreći nijesu bilc za pedalj prekratke. Kapuf je dobio od jednoga dobričine dva puta debijeg od njcga, a oko vrata jc umjesfo ovratnika ovio jednu krpu, za koju je tvrdio da je od svile i da jc nosi već dvije godine. Najbolje što je bilo na nicmu. bila jc košulja. Bila je doduše bez rukava, no to je bilo zbog toga, što su mu ti trebali za džepne rupce... A ipak snto mi s njime rado pufdvali, jer u tom se siarčiću-dugoitji krila plemenita duša, bilo dobro srce. f’oznavao je svijet, poznavao Ijude i u prkos svoga siromaštva nije mrzio nikoga, do li jedino policaje, za kojc je uvijek govorio, da su najgorl Ijudi. — Treba se čuvati tih gadova, govorio nam on. — Zašto da ih se čuvatno. kad zla ne činimo?... p'uali ga nii, a ja sam nastojao njegovu mržnju spram pollcaja ublažiti, još I printjedbom; — Ta neko mora i poiicaj da buđc!.., — Vidi se, da stc foš mladi i neiskusni, — odgovarao nam je on. — Zar mislite, da ih ja ne noznam... U svakom siromahu vide lopova. Mene su na pravdi Boga bar več stotinu puta uapsili...
— Učinili ste int mo/.da š!a! — Šta bi im nčinio!? Nišla Ini nijesam učinio... Prosjačio sam da živim, a zar je to zločin? .lcs:i se mora, a otkuda? Posla nigdje ni za Iijek, a gdje bi ga i bilo za toliki svijet? Strojevi nadomještaju Ijude, a svijct se tnnoži... Zar lii neko intao voljc živjeti ovako I skapavaii od gladi, kad bi bilo posla?! Eto, ja sant izučio iri zanata, a za nuždu idem i kositi. Pa? U svakoj varoši od sviju triju zanata na stotine ih je bez posla i gledaiu tc kao psa iz bojazni, da im ne ugrabiš kost, — a kositi zna od mene bolje i zaditji seoski moinčić... Ako odeš u opštinu da tražiš pomoći, groze ti se sa stražarom; ako odeš ua kotar — groze ti se sa žandaront; odeš li popu — grozi ti sc sa paklom; ubiješ li se jer ticniaš što da jedeš — učitiio si smrtni grijeii: ukradeš Ii žemičku da tie crkneš od gladi — tat si i lopov... pa šta ćeš onda, ak'o hoćeš da ž'.viš. nego da prosiš... Niie to ugodno, ne, ovako se ponizivati, — aii kad se mora. c:o... * * * Stigla nas noć. Iz daleka dopirao đo nas umiljat glas zvona na pozđrav Gospi — a iza onlh brda tamo negdje tt dolini ozvanjala nestašna pjesma bezbrižnc i site seljačke mladeži... Kad i fia utihne, ču se od nekuda mDk Vrave, a onda utiša sve... Kad se približismo selu. bilo je ono već rartvo sve je zahvatio prvi slatki san iza napomog dnevnog rada... Sat na seoskom zvoniku uvjeravao nas, da bi
vrijeme bilo da i mi svoje umorno tijelo odmorimo... ali gdje? Ko ćc da nas primi — lias ,,vagabunde“ i ,,skitaiice“? Pokušali smo redom na svlm kućama. Negdje nas počastiše sa ,,marš“, negdje razdražiše na nas psa. negdje nas opef obradovaše sa psovkom, a bilo je kuća, gdje nam ponudiše i baiina. Mi smo ira se, razumije se, najsrdačnije zalivalili... — Stari. kuda ’ćenio? Bliži se kiša, vani ne možemo da ostanemo ... „Naš stari“ se ozbiljuo zamislio, poravnao svoj kaput, i onda rekao: — Sa nuiom! idetno k načelniku! Načelnika nije bilo kod kuće. Sjedio je u kafani. Mi u kafanu. — Žalim. odgovorio nam on. Da ste juče došli, tnogli ste prenoćili u zatvoru. Danas je on zaposjeđnut. — Nemate drugdjc mjesta? — zapitao ,,naš stari“. — A šta bi vi? otresnu se načelnik. — Hoćete li. da vam saziđamo iiotel? Zatvor je zaposjcdnut, ubvaćena su dva lupeža, koji su krali sfoku. a ti iinaju prvenstvo. .ieste li raiutnjeli?! I mi stno ga razmnjeli. „Naš s : ari“ nas je tješto. „Hvala Bogu“, govorio je on, „nije to ni prvi ni zadnji pgt...“ Ta je utjeha bila doduše lijepa, no nama ipak nije bilo boiie. Počelo kišitl i mi bi bili grdno nastradali, da nijesmo medjutim zašli u obližniu šumu. koja nas je svojim granjem zaštićivalaBilo je sigitrno već pola noći. kad ,,naš stari“ odjednom pun veselja poviče: • ' -
—■ Bjcco! Sa mnom! Mi ga u čudu pogledasmo a on džipne kao mladić kakvi preko grabe lcraj ceste n šumu i mahne ltam štapom: — Nebojtc se... Podjite sa lnnosn! 1 Gotovo> sam zaboravio... Ovdje nedaleko ima jedna Kfčma. otvorena samo nedjeljom za izleitnike. Mi smo posiušal! i pošli za njini. I u istinu. za malo smo časaka stlgl! do jcdne jednokatne kuće na omaienom brcžuljku usrijed šuine... Kad smo siigli do nje, nasmijall smo se od svcga srca „tiašeni starom“. Vrala nahne te nedjeljne krčme bijahu jediiiin omašnim lokotom zaključana. „NaŠ. stari“ medjutim nije mario za naš smijeh i zaitovijedio liam; — Postavite piramidu! Gornji jo prozor otvoren... Na posao... nc okiijevajte... i ne smijte se... Jcdart na drugoga. — tako — no dalje ne bojte se liene... tako... I mi zbilja sastavimo piramidu: trajlca su na zemlji držala na svojim lcdjitua gornju dvojicu, a na tu se opet popeo „naš stari“ i smuk kroz prozor... — „Dohro je sad“. uskliknuo je najzad. — „Skačite dolje — tako — piratnide više no treba — i pričekajte dok vam otvorhn doljnje pettdžere“. Mi smo gledall jedan u drugoga kao tele u nova vrata ! drhtail u najvećem strahu pod instinktom cia činir’o nepošteno djelo, no „naŠ stari“, olvorivši dolinje prozore junačio nas I govorio nam: „Vama se to čini sličnd provaii, je li? Nu timirite vašu savjest.