Београдске новине
USKRŠN3I PRILOG „BEOGRADSKIH NOVINA“ Br. 96. Nedjelja, 8. aprila 1917. Godište III.
Milan Ogrizović:
Naša mala Ljerka.
Ona mi sjedi na koljenu; mi gleđamo s našeg prozora. zapadno nebo. Tamo su još uvijek oblaci plavi, dugački, a sve se više prevlače tamnim sijerkom predvečerja kao nekom tugom. Tugoim zai zlatnim, grimiznim, velik.m suncem, što je za goru zašJo-, Meni se čini, da čujem tihani šum onili oblaika: da razabirem daleke zvukove: romon vječnog pregaranja... A mala je Ljerka vesela. Smiješeći se čavrlja onim svojim nerazumljivim djetinjim jezikom, cvrkuće kao ptiče i hoće malim ručicama da dohvati daleke oblake.. Sja.iu se njezine očice — plave i miie; to su oči njiene majke. Sad me ie pogledaia, kao da rne hoće nešto pitati, a ne zna, a ne može. I kako! se sve više spušta tišina sutona, u moju dušu ulazi neka svijettla dragost kao titraj lijepe a davne zrake. Budi se s dna dnše nešto zamrlo, zapretano. Uskrisavaju zakopane sanje, što ih je nekad u nesvjesuoj sreći spjevala duša i osiavila u dubini. Dižu se sanje, titraiu, šume, — žive onim svojim dragim životom, u kojem se stapaju prošlost i budućnost, životom priče. I ovile su me svega; poitpuno osjećarn sam sebe. osjećam da sam jedno s njima i s onim zapadnim nebom. I sanje su kao oni oblaci: plave; i tarnne. I prevlače se tugom kao i oni. Tugom za velikim, grimiznim, zlatnim suncerr.! Oie, jedna se sanja odvojila od sviju i stala preda me ko slika iz dale'ke budućnosti: ...Mi smo u istoj ovoj sobi našoj, ovako uz prozoi — baš kao i danas — ja i maJa Ljerka. Ne mala, ona je već velika. Narasla je, uotzbiljila se. N'jezina. je kosa bu.ina, oči izrazite i još uvijek onako jasne, plave — kao u njezine tnajke. Na Jicu rumen i svježina i miris čisr.e djevičanske duše. Isto cvaki tužni suton kao i danas. Naslonili smo se na naš prczor i gledamo nijemu : gru oblaka na zapadnom nebu. Šutimo dugo, a onda će ona porumenivši n.ab: — To mi još nisi pričaio ... To, kako si je zavolio? ... Kako si jcj prvi put kazao, da je ... — D’a je ljubim? Tvoju majku? A zašrc bi ti htjela, da 10 z’naš? — To mora da je lijepo... — Lijepo, i.. • čudno! Kad doiazi, tako je divno, da čovjek kasnije jedva može da obnovi u duši te časove. 1 onda, kad ih cbtiovi, još' ne zna, da li je vjerno; nije li to možda p o s 1 i j e spjevala duša, sjećajući se svega. I najljepši užitak, kad ga Iioćeš spomenom da uhvatiš. bježi,
neistaje ga. On se ne da upairratiiti. on se tek osjeća, kao topli rez u duši. Kako da ga vrabiš? — Ipak, ja bih Jako: rado čula. Bar nešto— Sve ću ti reći: cijelu sJiku, kako mi je ostala u duši urezana zauvijek i kako je sjećainje može da ratsvijotli. Samo se bojim, da više riječi nemam za nju. Riječi su ti dijete moje, tvrde, opore, obične i mritve, a sanje i doživIjaji duševni tako su fini, drhtavi, nečujni i živi — kao oni cblaci. Bojim se, da će riječi porušiti sliku. -— Pokušaj! Ne ću ti pazifti ria riječi. Oledat ću u oči.
Musliman iz Kosovske Mitrovice.