Београдске новине

Str.' 2.

UskrSnji prilog „Beogradskih Novina".

Br. 96.

Ivanjica, Moravica most sa crkvom (okrug čačanski).

I ja sam pogledao nju. Prvi put saiu osjetio, da inoja Ljeika nije više dijete. Zato sam nascavio mirno: — Kad smo se napofcom našli sami — sam kao dva samotna šumska puta u predvećarje — šutjeli smo dngo. J sve je oko nas šutjelo, tek je jesenje lišće pokatkad lagano padalo na zemlju. Sunce je naginjalo zapadu. Ona je disala jače. Vidim još i sad one grudi, kako se lagano dižu i opet spuštaju, a iz njih se Lzvija neznani, nesvjesni uzdah. Nije me gledala već rumenila i blijedila. To je bilo teško i tužno. Htio sam da nešto kaižem. Htio sam joj reći, da j-e: | ljubim, kako još nikad nikog nisam ljubio, i kako ... Ah, dijete moje, to ti je tako teškot reći. Bojiš se, da će te glas izaati, da će ove riječi nekako drukčije zazvučiti, da ne će moći kazati sve, da će pomutiti ovaj čas... I — ne znam ni sad pravo, kako je to došlo. Ne znam, kad sam joj uzeo obje ruke, privukao ih sebi, samo se dobro sjećam, kad joj je glava pala do mog srca i kad mi je ko tajinstvena mirodija zamirila njena kosa. Kano da su zazvomila zvona! Ta draga glava prvi pm je na mojim grudima. Kao da ne vjerujem: Podignem je s obje ruke. da potražim usne — na prvi cjelov. Prvi! Dijets moje! Nijedna ruža nije tako mekama, nijedan napitak tako plemnia. Niti ga pravo nc osjećaš na usmamia, a već s njega zastruji cijelim tijelom topli, drhtavi srh, oči se stamu cakliti, kano- da će kanufi suza, a ruke pritištu i grle jače. Nikad prije nečuvena glazba zazuji u duši. Sunce zaiazi. Tako koji čas u slatkoj zaboravi. I vječnost bi se činila kao čas A onda..., zastanem i smrknem se. — A omda? — smrknula se i Ljerka. — A onda je nastao mrak. — Kako? — Odjednom! Dok sain več litio livaliti Višnjoj sili za taj užitak, za taj jedam čas, najednom me kao u mozgu nešto presjeklo. SvijetJe je zrake nestalo. Javila se — zašto l>aš sad? — javila se jedna misao. Je li inoja? Je li ml je tko prišaptao? Ali ja sam je čuoi — svaku riječ! Kano da mi se neStko iz moje nutrine podrugivao: Ti ie — ljubiš? Ti je uistinu ljubiš? I ti vjerujeiš, da je to ljubav? Ne vara li tai čas i tebe i nju? Nist!e li obojica u .'lužbi neke surove sile, koja vam se smije? Nije li to sve varka, praznina.. • titraj neke zrake... ludost?

— Ne ja! To je samo prolazilo mojom dušom kao daleka grmljavina. Piroklinjao sam tog zloduba u sebi, što mi je pomutio moju prvu i najveću sreću. Baš u taj čas ... III je za toi bila tako kratka, Šlto je bila tako velika? — A mati nije opaziia te promjerie u tebi? — Nije. Ona je i dalje nepomično, kao da spava, počivala na mojim grudima. Mora da je uživala, jcr su joj uzdasi bili tako sretni. Ja sam silom tjerao' svoje mračne rnisli i cjelovima gušio onaj glas u sebi. Neprestano sam joj cjelivao kosu i vrat. Ali — žalac je ostao. I poslije svaki put: iza svakog cjelova, iza svakog zagrljaja. Počeo sam se priučavati na nj, on mi je ostao vjernim praltiocem u sve moje dane s tvojom majkom. Napokon je zašlo sunce. Mi smo pošli jedno uz drugo rnirno, zamišljeno. Zašli smo medju ljude, u život... Ja sairi zaboravio sve. Samo ovako, kad dodje koji dan, da rnogu gledati zalaz sunca i čekati beznadni sult'on, javi se ovaj spomen na moju prvu sreću i bol... Možda ti je ne bi ni kazao, da danas nije tako tužno zalazilo sunce. Oleda me moja Ljerka. Gleda me nepomično. Sasvim se duboko zamislila. Njezino lice poprinra oštrije crte. Ondje pod okom kano da se javlja brazda, brazda bola. Zar je i ona proživjela u sebi moju sliku? Ne, nije sasvinr, jer —■ opet se naglo razvedrila i zagrlila me: „Ali kad ste se — zan ne? — uzeli i kad sue bili sasvim svoji •— pa kad sam ja došla nredju vas onda se sve to zaboravilo — zar ne? — Da! — rekao sam suho. A iza zavjese, odakle je neopažena slušala, izašla je ona — majka njezina. Ustao sanr i uzdrhtao. Mi padamo u naiučaj pred djetetom našim ... i — plačemo tiho. Čudi se naša Ljerka. Zašto plaču? Zašto plaču? I tura svoju veselu glavu medju nas kao sunce.

Sanja je uminula. M a l a mi Ljerka u krilu zaspala. Na zapadnom nebu nema već ni iednoga oblaka. Spustio se mrak ...

Car. i kralj. okružno zapovjedništvo u Kos. Mitrovici.