Београдске новине

Strana 4

Ncdjclja

beogradske novine

17. juna 1917.

Broj 164

Narodna Oprobano tečno djubre. Tečuo djubre je odllčno sredstvo, pomoču kojega sc postižu veliki uspjesi na posnorn zemljištu, a naročito u vrtu. Pri upotrijebi tečnog djubreta treba paziti na ova praviia: 1. Poveća kada napuni se do jedne četvrtine njezine zapremine djubretom od goveda i ovaca u podjednakim dijelovima. Preko njega se sipa mokraće toliko, da u 'njoj djubre ogrezne, a zatim se dosipa vode toliko, da se kada napuni. Ovu smjesu treba ostaviti od prilike 14 dana na suncu, da provri a za to vrijeme treba je svaki dan dobro protniješati. Kad tečnost u nekoliko izlapi, treba je dopuniti novitn dodatkom vode. To ponovno dođavanje vode može za vrijeme tili 14 dana dva put da se obavi i uza svako dopunjavanje treba dodati malo kalija, nišadora i sumpora. Ovaka tcčnost je vrlo dobra za djubrenje povrća i voća, koje slabo uspjeva ili koje je na posnom zemljištu. 2. Smjesa od golubinjeg djubreta i od čadji napuni se bure do pol'ovine, pa zatim dopunl vodoin, te dobro protniješa i ostavi da vri. Takva tečnost postane zelenkasta. Ono, što bude pllvalo na^ površini tečnosti, treba nkloniti i tečnosti dodavati toiiko vode, za koiiko je usahnuia. Pri upo-trijebi valja od te tečnosti uzimati onoliko koliko je potrebno, tc miješati sa isto toliko cbične vode i tom smjesom rano u jutru ili kasno u veče, a kad je obično ili kišovito vrijeme i obdan povrće, cvijeće i druga rastinja zalijevati. pa će isto neobično dobro uspijevati. 3. U zetnlji ukopano bure napiini se do njegove polovine sa četiri dijela čistog djubrcta od koza i ovaca i jednim dijelcm strugotina od rogova, kopita i tome sličnog materijala, pa se prelije do gore vodom i ta smjesa kroz 14 dana dnevno dobro miješa. S tom smjesom postupa se isto onako kao s onoin pod 2. navedcnom, i u koliko se od nje oduzima, u toiiko joj se dodaje druga obična voda, te tako niože da potraje više mjeseci. 4. Kesica od grubljeg platna napuni se smjcsom od tri dijeia razne strugoline, dva dijeia koštanog brašna i iednog diijela čadji i drži u vodi, odredjenoj za zalivanje. Ova smesa u kesici počnc da vri, te voda iz nje izviači hranljive dijelove a niti dobije neprijatan niiris, niti se poinuti. Zbog toga je takva voda naročito potlcsna za zalivanje cviječa u ioncima. 5. Sinjese od 1 kg. svježeg djabreta rogate marve u 50 I. vođe, od 1 kg. drvenog pepela u 10 1. vode i 1 kg. superfosfata u 1000 1. vode, ili smjese od 1 kg. golubitijcg djubrcta u 200 I. vode, od 1 kg. koštanog brašna u 150 I. vode i 1 kg. potaše u 1000 1. vode izmiješaju se i cjelisliodno služe za zaiivanje povrća i cvijeća. 6. Za zalivanje rastinja, koje treba uvijek dia je zeleno, a koje počne da žuti, ako boiest ne dolazi iz korjena, dobra je ustojala i sa dva postotaka krvi izmiješana voda. 7. Smjesa iz tri dijcla svježeg djubieta od rogate tnarve, jedttog dijela krvi i 100 dijelova vode dobro iztniješ;uia i ustojaia, dobra je za zalivanje svega rastinja. koje treba da je uvjek zeleno, kao npr. što su zimzelen, lavorika i t. d. O, Uputstvo za pravljenje pekmeza i marmelade. Prerada voća tnože se smatrati kao najvažnija glava voćarsnva, jer <ma nam daje mogućnosti, da plodove raznog voća pretvaramo u trajne proizvode pckmeze, marmelade a ovi da korisno posluže u ouo vrijetne kada nema svježeg voća na pijaci ili se ono tađa tnože dobiti po visokoj cijeni. Na taj način izobilje Ijeta prenosi se na nepiodno doba godine I postiže se bolie iskorišćavanje voća. U godinama obilnim voćcm ovo preradjivanje voća zaslužuje još veću pažnju, jer ne samo što se od voća dobiju trajni proizvodi, pekmezi (madžuni) i marmelade, koje se pri dobrom čuvanju mogu dugo održavati, tiego i što se mogu velike količine vcća preradjivcutjem svesti 11 a najmanju zapreminu. Ovom preradom voća mi na neki način dobijamo koncentrisano — zgusnuto voće. Pri neprekidnom poskupljavanju životnih nainirttica osobito mcsa, masti, masla, niaslaca, sira i t. d. treba da se ujiotrijebi kao lirana čovječija, preradjeno yoće u pekmeze i murmelade mnogo više nego dosada. Odavno pa i danas u nekim krugovima društva vlada mišIjenje, cla je voče više za nasiadu, za uživanje nego li kao lirana. U stvarl pak voće ima kao što tvrde naučari fiziolozi veotna znatnu ulogu u ishrani Ijudskoj jer sastavni dijeiovl voća neposredno — direktno preobraćaju se u krv, a prije svega šećer, voćna kiselina i mineralne materije (voćne soli), Osim toga kako svježe, tako i preratijeno voće u trajne proizvode pekmeze, marmelade služi vrlo dobro za povoljnu promjenu Ijudske hrane. U ovom uputstvu pogiavito se ima na umu prcrada voća u manjoj količinl u domaćem gazdinstvu bez naročitog posudja, Preina tome za ovaj posao dovoljno je samo ono posudje, lcoje svaka kuća ima.

privreda. Najvažttiju ulogu pri preradi voća imaju tri sastojka, a to su: pektin, voćna kisclina i šećer. Nezreii plodovi raznog koštičavog i bobičavog voća sadrže mnogo pektina a to je sastojak, koji sa zrijenjetn pioda sve više isčezava, jer se pretvara u šećer. Ovaj sastojak pektin proizvodi zgušnjavanje voćne kaše kod pekmeza i marmelada i voćnog soka kod sulcova. U nezrelotn voću ima samo tnalo šečera, naprotiv obiino i>ektina i dosta voćne kiselinc. Pektin se nalazi u ljuski, pokožici, koštici ili sjemki ploda raznog voča. Zato je mnogo bolje n e I j u š t i t i v' o ć e i n e v a d i t i k o š t i c e iz njega, jer ovaj sastojak pektin prouzrokuje zgušnjavanje vcćne kaše u marmelade i pekmeze, a osim toga u košticama i sjomkama nalaze se fine aromatične materije, koje pekmezu i marineladi daju tako prijatan ukus. Jesenje voče sadrži više ovih aromatičnih materija od proljetnjeg i Ijetnjeg voča. Pekmez. P c k m c z j e g u s t o u k u v a n a voćtia kaša bez šećera. Jače zgušnjavanje pekmeza postiže se poglavito jačim ukuvavanjem voćne kašc. Za pravljcnje pekmeza u manjoj količini za doniaću potrebu dovoljne su široke i plitke šerpe dobro gledjosane (emaljirane), inanji kotlovi i kazani dobro kalajisani. Pekmez se pravi poglavito od š 1 j i v a, k r u š a k a, j a b u k a, t r eš a n j a i v i š a n j a. Kruške I jabuke najprije sc operu i isjeku u parčiće komadiće a kod trcšanja i višatija nije potrebno seći na tnanje dijelove. L j ti š 111 i v o ć e i v a d i 11 k o š t ice nije potrcbno. Trula i crvljiva mjesta treba isjeći I baciti. Kod pekmeza od kisclih jabuka potreban je umeven dodatak krušaka, Jer kruške sadrže više šećera od jabuke, da se kiselina zagttši. Pckinez od samih krušaka Ima blag i sladunjav ukus i zato kruškama trcba dodati kiselilt jabuka radi popravke ukusa ili u nedosta't'ku kisclili jabuka dodati kruškama trnjina ili bobica od šimširike. Tačnu srazmjeru ovih sastojaka nije moguće dati, jer je to stvar tikusa. Kako su trešnje ove godine dobro mdile i u izgledu je, da će bitl tnnogo jeftinije, nego sada, liiće prvo riječi o pekmeztt od trešanja. Pekmez od trešanja. Mnogima nije poznato, da se od trešanja može napraviti izvrstan pekmez, koji se može jesti s liljebom 1 upo'trijebiti za peciva kao i pekmcz od šljiva. Za pekmez treba da su trcšnje potpuno zrele. Najboije su za pekmcz c r n e i c r v e n o m r k e trešnje, a tako isto i višnjc. Vrlo dobar pckmez dobija se, kad se uzme mješavina pola trešanja, pola višanja. Najprije treba trešnjaina, odnosno trešnjatna i višnjama p o k i d a t i p e t e 1 j k e, zatim ih dobro oprati u vodi. Trešnje se mogu osloboditi koštica gnječenjem kroz rijetko sito. A 1 i b o 1 j e j e, kao što je naprijed pomenuto ne vaditi k o št i c e, jer sa košticama kuvan pekmez ima bolji ukus, veliki dio fiuili aromatičnili materija nalazi se baš u koštlcama. Treštije treba kuvati b e z d olivanja vode u plitkoj šerpi ill manjetn kotlu ili manjein kazanu na mnjerenoj vatri sve dotle, dok se trešnje ne pretvore u kašaistu masu. Sada se ovako vrela kaša propušta kroz rijctko sito ili mašitm za cijedjenje. Procijedjcna kaša pađa u podmetnute činije, korita i slična posudja, a koštice ostaju u situ odnosno u situ mašine za cijedjenje voćne kaše. Ovako procijedjena kaša ponovo se izruči u šerpu odiiosno kotao ili kazan, da se dalje kuva, pri umjerenoj vatri, pritoni neprestano miješati kašastu masu dokle se ne pretvori u gust pekniez, a to se poznajc po loptastim komadima, koji pri miješanju padaju sa kašike ili motke mješalice. Glavna je stvar, da se pri kuvanju izbjegne zagorjevanje pekmeza i prljanjanje pckmeza za zidove suda. Ovo oboje može se spriječiti revnosnhn miješanjem pekmeza za vrijeme kuvanja motkom miješalioom ili drvenotn kašikoin. Pekineztt od trešanja n e treba ništa dodavati osim u slučaju ako se želi da pojača ukus pckmcza ili da se popravi boja pckmeza. Pekmez se može bojadisati dodatkom soka od jabuka ili soka od zovinih bobica. Od začina mo-že se pekmezu dodati citn e t a, k a r a n f i 1 i c a, pomorandžine ili limiinove kore, a tog dattas u opšte nema. Umjerenost je i ovdje za preporuku, jer suviše začina može pokvaritl prirodan ukus pekmcza. Treba učiniti jednu malu probu. Pekmcz je gotov, kad se na listlću artije ne raspline i ostane viseći na artiji ili tacni u izvrnutom položaju. Treći je tiačin probe kad kašika prevučena po pekmezu ostavlja vidnu brazdu. Ootov pekmez izruči se u tegie, lonce, ćupove iii kačice, pa se površina pekmeza pokrije pergamentnoin artijom i pri vrliu se sud poveže. Još bolje će se pekmez održati, ako se pomenuti sudovi prije punjenja zagriju u pekarskoj peći, da površina pekmeza očvrsne i ova čvrsta skrariia dobro

čuva pekmez, da se ne ubudja i pokvari. Da bi se izbjcglo stvaranje budji zbog nepodesnog prostora, gdje sc pekmez držl, treba površinu pekmeza preliti bijelotn smolom, koja je neprobojna za vazduh, a pri vadjenjtt pekmeza može se lako udaljiti. Ova bijela stnola nrože se dobiti u drogerijama i apotekama. Mjesto bijele smole može se površina pekmeza preliti č i s t i ni 1 o j e tn. Ako se za pekmez npotrijebe vclike plehane kutije sa zatvaračem slično teglama za _komi>ote I I slatko, onda nijesu potrebtte pomenute predobrane zalivanje lojent i zfi'/niavanje sudova. Pektnez od višanja. Pektnez od v i š a n j a pravi se isto onako kao i pekmez od trešanja sa tom tiapomenoin, da se pekmezu od satnili višanja mora dođati n eš t o š e ć e r a. Zato se uzima sitan šećer i dodaje se p r i k r a j tt k u v an j a, pred potpuno zgušnjavanje pektneza. Na 10 kilograma procijedjene kaše treba računaiti 1 k i I o g r a m š e ć e r a. Da se izbjegne dodavanjc šcćera, može se nzeti p o 1 a t r e š an j a i p o I a v i š a n j a, kao što je to naprijed spomenuto i pckmez će biti dovoijno sladak bez dođavanja š e ć e r a. (Nastaviće se). Polijeganje žita, Ima riječ u narodii: ,,od pologa neina gladi" — što će reći, da na dobrim zemljama mora imati liljeba, jer navodno samo ,,dobro“, bujno žito poliježe. Na žalost ova narodna riječ nije istinita, jer žito, koje je toliko dobro, da od te svoje dobrote legne i kod toga izgubi više od polovine obećavane žetve, to žrto oncla doista nije dobro. Lijeganjetn gubi usjev od 10 kila sigurno 5 do 7 kilograma. Polijegla njiva daje manje zrna, a ono je još sitno, smježurano i lako. Takvo zrno kad se umelje ima \ iše mekinja nego brašna... jednont riječi: od polijeglog usjeva žetva je vrlo slaba, po svojoj količini jednako kao i po svojoj dobroti. Narod u Srbiji, Hrvatskoj-Slavoniji (izuzev jedini Srijetn), pa Bosni i Iicrcegovini i Crnoj Opri hrani se više ktikuruzom nego pšenicom. Pšenicu jedu Hrvatl i Sfbi na prazhične i gostinske dane. Pšeuica je dakle za naš narod g o t o v n o v a c, kojim on natniruje sve svoje kućne potrebe, plaća sv r e svoje obaveze. Kolika je onda šteta za našeg seljaka, kad se lelujavo žito — talasasto kao niore — pod vjetroin ill čak i tnanjoin kišoni, odjcdnom prostre po zemlji, da životari f truli. Kad žito legne, onda koljenca a naročito ono posljednje do klasa počnu jače da rastu na onoj strani do zcmlje, tako da se' klas malo upravi; ali otuda raala kor’Lt. Polog je u istini jcdno zlo, koje trćoa liječiti sa svim srestvima. Da im potražimo uzroka! Kad slamka nema čvrstine, da održi klas, koji sa zrijenjem postaje svc *:cži, onda se prelama, previja i pada. To nastupa u toliko prije, što isti uzrok, sa koga su slamkc bez dovoljno čvrstine, utiču obično i na to, da one porastu srazmjcrno mnogo više u dužimt, nego što bi to bilo, da tog uzroka nema. Neposredni uzrok, koji izaziva 'suvišan porast u visinu i slabost u gradivu slamke jeste svjetlost, upravo nedovoljna svjetlost — li 1 a d. Ćvrstina slamke uslovljena je prvo time što je šuplja. (Ovozdeni direci na zgradama su šuplji, jcr su jači od masivniti). A samo gradivo, koje održava slamku uspravno jcste biljno vlakno, celuloza. Nauka je utvrdila, da se brašno u zrnu i biljno vlakno u slamci stvaraju pod uticajem sunčane svjetlosti u biljtiom lisnom zelenilu. Upravo i samo to lisno zelenilo, koje je radionica tog vlakna, stvara se saino na svjetlosti. Kad nema dovoljne svjetlosti, nestajc i tog zelenila; na mjesto lijcgovo cloJazi žutilo. U hladu H-st blijedi kao bolesnik. Hlad, od koga žito poliježe dolazi ođ gustine, čestobe tisjeva, a ona nastajc ili kad se upotrijebi snviše vclika količina sjemcna i!i od suvišnog bokorenja. Pri sjetvi omaškc, rukom vrlo je lako pogriješiti, jer boja zemlje smeta raspoznavatiju zrna, a i oko vara. Računa se pri sjetvi rukom na liektar: oko 170 kg. ječma, 180 kg. ovsa. 160 kg. raži — više ili manje prema lcrupnoći zrna, djulirevitosti njive i prema dobn sjetvfe. Sijalica troši 40 do 50 kg. sjentena manje po liektaru. Bokorenje je dakle uzrok polijeganja, što <su strukovi slabiji, u koliko ili je na jednom istom mjestu, odnđsno iz jednog istog zrna više. Pod povoljnim okolnostima izbija iz jednoga zrna nc jedna slatnka — stablo, već više, obično tri, koje se onda —. svaka za se — dalje množe, bokore. Na taj načitt pod oscbjito povoljnim uslovima tnoglo bi se iz jedhog zrna dobiti i do 130 strukova. Ovi tako zvani odnosci polaze iz jednog korjetta, pa smetaju jedan drugom, praveći uzajamno hlad. Otuda oni izdjipaju u visinu, kao da hoće jeđan od drugog da pobjegnu — tražeći svjetlosti. U tim tako sjenovitim, gustirn usjevitna najradje se javlja ,,t o n j a“, čije sijallce (crvene

pjege) posišu lisno zelenilo, ometu gradjenjc vlakna i potnognu polog. Prema tome jedino bokorenje je uzrok slabosti slame i polijeganja usjeva. Dakle Hjek od bokorenja jeste i lijek od polijeganja. Ali polijeganje izazlvaju i drugi uzroci kao što su: d j u b r e i v 1 a g a. Azotsko djubre najprije. prouzrokuje polog. Zito posijano na jako ili svježe (taze) nadjubretioj zemlji ili na novini poliježe. Ovdje ono poraste nesraztnjerno u visinu i razvije jak list, zasjenjava 1 pada. S toga se strnina -skoro nikada lieposredtio ne djubri stajskim djubretom, vcč dolazi na red na istoj njivi tek iduće godine p o s 1 i j c o k opavine, koja je zadjubrena. Sa ovirn u vezi stoji polijeganje žita zbog čestili kiša, jcr je utvrdjeno, da se kišom azotova jedinjenja spiraju iz vazduha tia zettilju i to u toliko više, u koliko kiša češće i više pada. Azot jc, tnedjutim, ono važno hranjivo biljno gradivo, koje stvara u prvom ređu zelenu biljnu masu, list i stablo. Otuda je usjcv toliko bujatt. da pada od najmanjeg često vjetra. lčjcdje se deŠava, da polijeganje žita prouzrokitju i neke muhe, koje ostavljaju svoja jaja u slami. Crv (larvia, ličinka), koji se izliježu iz jaia nagrize slamku, da ona pada od najmanjeg vjetra i žitn onda izgieda lcao potučeno gradom (tučom). Najobičniji je iijek od polijeganja žita zapasivanje ovcima s proljeća. To jc vrlo umjcstan lijek, ako sc upotrijebi rano, u svakoin slučaju prije pojave koljcnaca. To se isto postiže i skrnjivanjein potnoču srpa i!i kose. Ali jc i ovdje, kao i u medicini najbolje otkloniti uzroke, gdje se to samo može. Sad ćemo najprije da ispitamo bokorcnje kao uzrok polijeganju. Najbolja je pogobda za jače bokoreuje u r a n o j s j e t v i. Prema tome se doboni sjetve mo/e reguiisati bokorctiie. Naukom i praksom je utvrdjeno, da se ozimi usjev bolje bokori, krlji, u koliko je rauije posijan. S toga se pri ranijoj sjetvi troši manje sjemena. Pošto ranije posijana žita ne mogu lako ni da srnrznu u slučaju suhomrazica. lo jc sa razlogom suzbijanja suviše pozna sjetva. Nlje rijedak slučaj, da seijaci siju pšetiicu i oko Božića. Rijetko su kod nas godinc, da imaju takvu zimu i proljeće, da ovc pozne pšenice ne stradaju. Umjesno je dakle suzbijati i spriječavati suviše kasnu sjetvu ozimina. Ovo važi osoluto za brdovitijc prijedjele sa surovijom kiimom. Ali 'tu nije opet rijedak slučaj, da se padnc u d'rugu griješku — s u v! š c r a n o in s j c t v o m. To vrijedi osobito za zemljišta u ravni, koja su u boljoj snazi. Prema tome i s t i n a j c i ovdje li a sredini. Jedna od najvećih griješaka našcga seljaka i poIjoprivrednika u opšte je u tomc, što skoro uvijek žito očesti, ta mu rana sjetva još više pojačava posljedicc. Na jačim rodnijim zcniljama i ocjednim položajima, gdje netna bojazni za izmrznjavanje, suvišc rana sjctva ozimica ncina svog opravdanja, prosto zato, što sc tada ne razvije mnogo odnožaka, a onoliko koliko nikne, boljc sc razvije, jači su da izđrže klas, koji je onda teži i bolji. Nastaje sada pitanje: koja jc to sjetva rana, a koja pozna i koja od

njili i gdje bolja. To je vrlo rastcgljiv pojatn, jer doba sjetve zavisi od mnogo činjenica, kojc su različite više ili tnanje za svaki pojedini kraj. Prenta tome inože ovdje biti riječi satno o p r o s j e č n o tti dobu sjetve. Za sve zemlje na slovcnskom jugu od prilike, tnože se reči, da je prosječno prerarta sjetva ozitnica septembar. poztta pak novembar, upravo vrijeme od polovine novembra. Po planinskhn krajcvima i prijedjelima sjetva ozimice je nešto ranija. Jari usjevi siju se čim se zcmlja ocijedi i malo zagrije. Kako se ove napomene ne tnogu primijeniti i u potpunosti na sve prijedjele i krajeve naše, to bi nam bilo potfebno, da imamo kakvo mjerilo za svaki pojcdini prijedio. 'j' o m j e r i 1 o i m am o u b r o j u odnožaka, s t r u k ov a n i k 1 i li I z j e d n o g z r n a. Zu sve pojedine prijeđjcle, čak za svako imanje nupose pj.rebno je utvrditi, koje doba sjetva đ. jo najbolju Žetvu, bez pologa. Na :ii žetvi treba ntvrditi stupanj bokorenja. Prema iskustvu sfarih i prokušanilt poljoprivrednika, najbolja jc žetva, kad broj potpuno izrashh strukova s a razvijeniin klasom, niklih iz jednog zrna, jednog bolcora iz.iosi 4 do 6 komada. Sjetv'a je pšenice, koja je ilala najboiju žetvu izvršcna je krajcm septembra, svc od priliite do polovine oktobra. Ječam se može sijati deset datia ranije. Prcma tonie iskustvu najbolje su pšenice posijane u oktobru. To važi osobito za župnija zemljiš a, koja ui uz to i ocjedua, pa nemaju n zdravici suviše vode, podzemne vode. Za jedne usjeve, osobito za ovas važe posve drugi principi, najbolju žetvu daje ovas, koji ie pos’jan tt prvoj polovini marta. U koliko je pozna sjetva nczgođna zbog izmrznjavanja ozimice, u tolikoj jc istoj mjerl prerana sjetva na boljim ravnijim zemljištima sumnjiva za ishod žetve zbog polijeganja. Pored toga ravnice zadržavaju izjutra ciugo rosu i maglu, pa se lu prije pojavljuje ,,tonja“, za kojom običuo dolazi i polog. Ove napomene važe prosječno za prijedjele, koji ne prelaze nadmorsku visinu od 300 inetara. Na višnn položajima zemlje većinom nijesu jianosne, ;e su obično posnije i tamo usjevi rjedie ili skoro nikada ne poliježu. S toga kao i sa kratkoće !ie:a tamo se sjetva vrši ranije. iijaziiniije se, da za odredjivauje doba sjetve nije samo mjerodavna ova okolnost, pored ovih obzira mora se voditi nporedo sa tim, račtma i o pogodnosti vremena za sje:vu. U kiši se rijetko sa uspjehom sije, naročito na

vesii zaključak, da niži, ravniji položaji više pate o'd polijeganja, ne samo stoga, što obično imadu bolja zemljišta već i zato što je tu gnijezdo „plameujaee“ — ,,tonje“. Jma položaja, koji stoga apsolumo nikako nijesu za strnine, osobito za pšenicu. Uinjereno blagi nagibi zemljišta. umjereno djubrevita zentlja, odmjerena količina sjemena i naročito podesno doba sjetve za srednje bokorenje jesu predohranjujuća sredstva protiv polijeganja. Ali tnogući su i izuzetc:, manja odvajanja od ovoga. Za ocjenu ovili izuzetaka treba vještije oko. S ioga je ovdjc oj;ct — i s k u s t v o najbolji u č i t e 1 j- O.

Književni prijegled.

,,Savremenik“ br. 3. (za lipanj) izišao je nedavno vrlo ukusno opremIjen sa bojadisanim slikama iz opere „Viiina vela“ (pozornica u 2. i 3. činu. nošnje pojedinih glavnih lica i t- d.) i s ovim vrijednim sadržajem: Dr. Ljudevit Prohaska; „Naše iseljeničko pitanje“, savremeni članak, iz ko.ieg se saznaje, da je preko pol milijuna radnili sila iz same Hrvatske i Slavonije u iricstranstvu, pa kako ćc se u tu svrliu poslije rata morati industrializovati poIjoprivreda, da se provede kolonizacija iseljenika ti samoj domovini. Nakon ovog sasvim simčnog razlaganja ugodno čovjeka iznenadc i upravo osvježc Ijupkc i dirljivc kajkavske (u dijnlektu) pjesmice D. M. Dornjanića i neprežaljsnog Frana Oalovića, koji se već tada pjevajući u svom vinogradu slutio svoju ranu i kobmt smrt. Poslije odulje stanke javio se i urednik Branko L iv a d i ć sa svojom novelom ,,Rat“, koja je po zgusnutoj obradbi poinnoj isprcpletenosti t-ek nabačenih savremenoratnih motiva zapravo „nacrt za novclu“, ali je u sebi moćna, pa krči polje domaćoj ratnoj literaturi, koja se vrlo lagano u Hrvatskoj stvara, ali će bude li se ovako savjesno izradjivala, steći solidniju osnovku. Puna je sadržaja i Ivana Krnica socijalna novela „Zlatni krst za zasluge" s nenametljivom oprekom obradjivanja zcmlje i tnašinskog činovničkog posla, da je ta opreka zahvaćena dubije, to jest kao vapaj zemIje za svojim sinom, koji se izgubio u papirima zvaničnih spisa, poskočila bi znatno umjetnička vrijednost novele, ali i ovako je lcorak naprijed u socijalne literarne radnje, kod Hrvata u novije doba dosta oskudno zastupana. Petar K o n j o v i ć sa historijatom otvaranja svoje opere „Vilin veo“ ublažuje dojam nepovoljnilt kritika, pa se tikazuie i dri-

brim muzičkim teoretičarom; nek bi mu tt buduće bila jača stvaralačka moć od tcorijai Feljton je po običaju obilan i zanimljiv. Prof. Prohaska šimpatično govori o knjizi svog druga Ilije Bošnjaka „SunČano mIijeko“, koja je neki pjesnički „razgovor ugodni'* s hrvatskim seljakom o poljoprivredi, knjiga vedra i čitka kao pravo mlijeko. Neki (ili neka?) ,,B“ piše o poznatoni djelu dra Munka „Dus serbiscbe Oeisteslebcn“ dovodcći mu pojedine suđove u svoju mjeru i popunjajttći ga mjestimicc. Oosp. Vi. Dukat zabilježio je uspomeuu na posljcdnji dan u školi. dan prijc smrti, zbog profesora, poznatog ,,llirca“ Vjekoslava Babukića. O. Marko C a r iznosi neke neobjelodanjene pjesmice Zmaj-Jovana. poslane tntt nd piesiiika g. 1902. prigodont neke dobrotvorne predstave. Napokon Krešo P a v e 1 i ć s pričom „Stari drvorez 1 * završuje ovaj broj, koji je tačno na 1. lipuja izišao, pa će valjda tako izlaziti i tt buduće, otkad je promijenio štamparnu. Pretplaia je na četvrt godine K 4; pojedini broj K 2. „Teod«ra“. Tako se zove najnoviji, vrlo interesantni roman ljubavnih doživljaja jedne nilade gospodjc, što ga je kao 72- svoj svczak izdala marita z a b a v n a b i b I i o t e k a dra Anđrića. Da su pisani po istinu i po iskustvu, to jest da otkrivaju potpuno žensktt du-' šu ti Ijubavnim momentima, dokazom je to, što ih je pisala žena, englcska spisateljica Elinor 01 y n, koja ie u svojcm pisanju stekla slavu i rutinu. Od iste gospodje izišle su tt „Zabavnoj biblioteci“ gotovo već rasprodane knjige ,,Tamara“ i neodoljive „Tri nedjelje'*, a sad evo i treće, jednako zanimljive i socijalno vrijedne, s naslovom „Teodora“, U ovom dijelu opisana je Ijubav jednc angicoske ženske dušc s mladim iednim