Београдске новине

Strana 4

Nedjelja

beogradske novine

22. jula 1917.

Broj iyy

Engleska i njeno radništvo. Mnogo je muke imalo englesko ministarstvo municije, dok je uspjelo, da savlada štrajk u municionoj industriji i da pretnjama i obećanjima pri’VoIi radnike, da se ponovo late posla. Engleska šfampa konstatuje taj fakt sa isto onoliko zadovoljstva, sa koliko je prije toga iskazivala svoju uznemirenost zbog vrenja medju radništvom. Ali sa ponovnim stupanjem strajkača u rad nije još riješen engleski radnički probletn. Na protiv, pojave privredne i političke prirode na djelu su, da ubrzaju preokret u krugovima engleskog radništva od početnog ratnog oduševljenja do u radikalnu opoziciju. Prostrano zasnovanoj agitaciji LIoyda O e o r g e -a bilo je pošlo za rukom, da engleske radnike, koji su još neposredno prije rata svojim štrajkovima socijalno revolucijonarne tendeclje ugrožavali engleski privredni život, uvuče u neku vrstu ratne vrtoglavice i da ih za ovu hipnotiše. Oovorničkom daru wališkcg advokata bilo je pošlo za rukom, da radnička udruženja toliko zaplaši njemačkim baukom, da su ova zaboravila na sve tradicije i uskočila na klizavo oolje municionog zako-na. Ali praksa je brzo razhladila njihovo oduševljenje. Postepeno je počeo engleski radnik da osjeća loše strane toga zakona na sainotn sebi; on je počeo da uvidja, da je izgubio svoju mnogohvaljenu slobodu i da je dopao u formalno ropstvo. Od uvodjenja municijonog zakona pa na ovamo štrajkovi nijesu u engleskim industrijskim središtima nikad prcstajali, u prkos strogim kaznenim pretnjama. Veliki štrajk prošle godine u Cloydu, štrajkovi početkom ove godine u Liverpoolu, na Tynu 1 u Baannvu u glavnome se svode na nezadovoljstvo sa zadatkom prava samoopredjeljenja. Isti uzroci su izazvall 1 posljednje štrajkove, od kojih pate poglavito municione fabrike u Londonu, Manchesteru, Shefflldu i čitav niz drugih velikih industrijskih središta i koji su uzeli takav obim, da engleski listo-vi već počinju da govore, kako se time najozbiljnije ugrožava nastavak rata. Malim koncesijama od strane vlade prilikotn preinačavanja municionog zakona nije kriza nikako skinula s dnevnog reda. Radništvo se na protiv i daije gorko žali, da vlada ne štiti dovoljno njegove interese na prema interesima poslodavaca 1 da se patriotski osjećaji engleskog radništva bezstidno iskorišćuju od strane onih, koji jure samo za profitom. Izdatci za život su jako skočili i ne stoje u pravilnoj sr.azmjerl s povišenjem cijena nadnica. Uz to dolazl, da je fizička moć za rad zbog trogodišnjeg teškog posla kod radništva znatno popustila i da su radnici u municionim fabrikama prinudjeni da i bez Jednog dana odtnora u sedtnici vrše najteže posiove. Novo regulisanje pitanja o nadnlcama od strane vlade, kojim se navodno štite interesi radnika. jeste po jednom dopisu ,,New Stafcesman“-a Iz radničkih krugova puno zamkl za radnika i ništa drugo do sraman izum, koji primorava radnika uz odredjenu nadnicu na rad, sličan ropstvu. Doplsnik veli, da će biti kažnjiva nemarnost od strane vlade, ako ova odmah ne pristupi ispravci pogrješaka radi otklanjamja nezadovoljstva medju radnlcima. U prkos svima uvjeravanjima vla'đe radništvo je izgubilo povjerenje prrma dobroj volji državne up.:ave Iz pitanja, koje je „Manchester Ouardian“ uputio radničkim udruženjima u raznim štrajkaškim središtima, vidi se, da nijesu samo brige za sadašnjost, već i povećanoj mjeri brige za budućtiost, koje su nagnale englesko radništvo u tu borbu. U krugovima ,,Trade-Unions“ postoji bojazan, da će poslodavci pokušati, da pod zaštitom minicionog zakona stvore sebl rezervoar jeftine radne snage, koji će u kritičnom vremenu prelaza iz ratnog stanja u minio stanje potpuno poslu* žitl na to, da osujećavanjem štrajkova i smanjivanjem nadnica napada s ledja društvene organizovane radnike. Nije nikakvo čudo, šfco na ovako polje, zasijano tolikim nezadovoljstvom, počinju izvanredno da utiču dogadjaji u Rusiji. Ideja društvene revolucije, koja je još prije rata upravljala štrajkoviina, pondvo je u Engleskoj oživila. To tvrde bezpristrani posmatrači, kojima se mora vjerovati, a to svjedoči i veliki radnički kongres u Leedsu. Njega su doduše sazvale brojno ne baš tako jake nezavisns radnička stranka i britanska socijalistlčka stranka, ali su se tom pozivu odazvali ne manje od 1209 izaslanika radničkih udruženja iz cijele Engleske. U engleskim vladinim krugovima aijesu neobavješteni o značaju toga pokreta. On se u lstinl smatra kao važan simptom početka temeljnog oreokreta n pogledima engleske rad- |

ničke mase, ma da se štampa trudi da ga predstavi kao da je bez ikakve važnosti dali će ratnoj trubi Lloyda Oeorgesa poći za rukom da nadviče mirovnu glazbu Ramsaya Macdonaldsa, ostaje svakako i dalje otvoreno pitanje.

Nova znanost. Oduvijek je karakteristika raia bila: uništavamje plođova ljudskog rada na svakom polju. To je njegova direktaa posljedica; indirekhna je: nazadovanje čovječanstva ili — ako ništa — stagnacija na prosvjetnoni polju. To žalosno stanje traje, srećom, samo neko vrijeme, jer ubrzo nastane reakcija i čovječanstvo nastavlja opet svoj put u staroj kolotečini, koja vođi k napretku, U dana&njem svjetskom ratu izbilo je na javu mmogo toga, što je čovjeka čudom začudilo. Načela i mišljenja, za koja smo držaii, da ih je isknstvo i logika tako čvrsto utvrđila, e smo ih gotovo neoborivim smatrali, odjednom su oborena, a na njibovo mjesto upraviše se nova načela i nova mišljenja. Neke grane ljudske znanosti skrenuše sa stare staze u sasvim novu, na koju ih je ovaj rat uputio. Uopšte svjetski je rat otkrio i novih ciljcva i nov'ih horizonata, pa mislim da ne pretjeravam, kad kažem, da je on čovječamstvu bio doduše okrutan, oštar i opor učitelj, ali opet učifcelj« Nije li zar čudna i do sada mevidjena pojava, da, dok se čitav svijet u Ijutoj 1 ogorčenoj borbi usred svakojakib duševnih i tjelesmih patnja krvari i troši, nova znanost niče i nad ruševinama svoje svježe lioe pomalja? Sasvim nova znanost, koju niti je ko dosada naslućivao niti joj je imena znao: „Geopsihologija". Znate li vi, što je to? Ne, pogotovo. I baš je ove godine 1917. nadjenuto ime toj novorodjonoj struci ljudskoga znanja, a temelj joj je udarila knjiga Vilima Hellpacha: ,,Geopsihičme pojave“, štampana u Leipzigu Emgelmannovom nakladom. 0 tome ću da izvijestim čitaoca, * G-eopsihologija ispituje, „koji je utje* caj zemlje na ljudsku dušu“. Svaki je od nas imao prilike da se uvjeri, kako promjene n'emena djeluju ne samo na naše tijelo, već i na naše „raspoloženje“, Nova se znamo3t l>a\d jedino „duševnim utjccajem“ i ide za tim, da nadje put l način, kako se taj utjecaj očituje, i da mu utvrdi zakone, po kojima se pojavlja. Geopsihologija je — da tako rečem — tek u povoju, pa niti je njezino polje obradjeno niti dogledno ograničemo. Ali joj je opet Hellpachova knjiga udarila dobru osnovu za daljnji rad. Vrijeme, klima i predio, u ta tri glaraa poglavlja svrstava pisac utjecaj zemlje na ljudsku dušu. Vrijeme na koncu konca nije drugo već ,,vjetar“. Od svih vjetara pak južnjak najjače _ ufcjoče na čovjeka. Ima nekoliko vrsti južnjaka i sve su na zlu glasu; ali je najzloglasniji onaj, što ga u Dalmaciji zovu „gnjila jugovina“. I jači je efekat onog kratkog vremena, što proteče pnje no će jugovina buknuti, od efekta same jugovine, kad je već otpočela puhati. Čovjeku se pričinja, kao da si 1 ga poklopio olovnim plaštom. Energija zamre, a na njezino mjesto stupi apatična prezvoljnost. Duša se previja u osjećaju nekog tupog oćajanja, u pafcnji nekog dubokog prezanja, u slutnji neke neizv r jesne nesreće, što čovjeku kanda iz daleka prijeti. U tim smo časovima apsolutno nesposobni za rad, a osobito za umam rad. Fizični je efekat: disamje s nategom, težina uda, glavobolja. Reakcija nastane tek onda, kad se ona nesnosna eleklrična mapetost iskali u gromove, u munje, u kišu, biva kad prasne oluja. Tad se čovjek osjeti zdravijim, jačim, svježijim! i kao preporodjenim, Tome se učinku niko ne može oteti. Jednako tumači Hellpach 1 „vilinsku šibiku“. Tako se zove onaj raćvasti komad drva, kojiin čovjek pogadja, gdje ima u utrobi zemaljskoj izvor vode ili naslaga kovine. Nijemci to zovu „Wiinscbelrute“. Zemlja nije svugđje sastavIjena od istih elemenata, pa prema totne, kako je zemaijska kora sastavljena ■— veli Hellpach — tako će i čovječja duša drtikčije rcagirati. Naravski, mlada znanost tu posvema luta u mraku: ne samo što nije imala kada da otkrije zakone, koji će je vođitt, več nije čak niti mazrela stazu, kuda će krenuti, 0 utjecaju ,,klime“ na čovjeka ne treba trošiti mnogo riječi. Čov r jek se teško aldimatizira u tropima ka» i na polu. Onamo ga obori mahnita vrtoglavica, a ovamo indiferemtnost za 'život. Pod klitnaličke lvolesti spada takodjeT i „bVdska bolest“, čisto duševna bolest. Takodje drukčije djeluje na ilušu dan, a drukčije moč; drukčije opet i godišnje doba, u cjelini i u pojedinačmm: fazatna. čak i ona bolest, vulgarno poznata pod imemom ,,mjesečnost“, nije drugo zapravo već astropsihična pojava, 1 „predjeli" đjeluju na čovječju duŠu. Nema dva kraja na čitavoj zemiji, da su jednakog oblika ili jedmake boje, 1 iz svakog Izbija drugi šušbmjj i drugi miris. I to sve mora da na razam način djeluje na čovjeka. Zadaća je mlade geopsihologije da utvrdi zakone, koje zdravi razum već nagadja, da moraju opstojati. To je napokom pitanje vremena.

Savremena priča. Osječka ,,Hrv r atska Obrana" đonosi ovu dirljivu priču: Vozeći se nekoga dama tramvajem, upoznao sam jednoga ,,čiču“ iz Tenja. Stajao otraga, naslomjen o ogradu, skinuo šešir, a sumčane zrake poigravale se s njegovom sijedom, raskuštranom kosom. Sv r aki ’bi čas desnom rukom otro oči, na koje su mav r irale suze. I kad je god povukao rukom, otro ju maramicom. Njemu nasuprot sjeđio seljak, biće đa je iz Srijema. Razgovarali su. —• Već godinu daiaa i više što nemam vijesti fc>d sina, —- počeo da se tuži Srijemac. — U Ritsiji je, sam Bog bi znao, da li je ma životu. Da se bar javi: živ satii i zdrav — ali ovako ne znaš ma čemu si. Žeua mi kuka, što da joj kažem? Slrpi se Soko, ne plači, daleko je, vele da nema željezmice, a što ih ima, voze, vojsku a ne poštu. Znamo gdje je, pa kalco drugima tak’o i njemul •— E, dragi moj — odgovara Tenjac — sretan si, me jauči, irnaš bar nade, da će se vratiti. A ja pokopao jedinca prije nekoliko medjelja. I on je b:o zarobljen, U Rusiji, pa ga izmijemili, nemoćna, a ja pošao do mjega u Leitmericu. — Gdje je to? — U Češkoj. Nijesam ni ja zmao gdje je Češka. Dok nijesam došao omamo. Daleko brate. Oh što sam se navozao 1.... Zadobio mi se sin sušice, ,,abzcbrung" vele Nijemci. Sestre od „Crvcnog krsta“ primile me u bolmici, dvije su govorile lirvatski, čudno zmaš, onako ko da pjevaŠ, ali sv r e razumiješ. Dobre ko dobar dan, pa me odvelo do Marka. I’romijenio se, mršav sasviml i žut. Kad me je opazio, digao se u krev r etu pa će saino: •— Čako, Ćako imojl — 1 I ja kleko do njega, zapela ini riječ u grlu. SLo je radio ko niališ i sada je: fladio )m(i i ravnao kosu. Teško mi bilo, juh, a nesmiješ pokazati. Nije mogao pravo ni da govrori. Omako na tenanel tužio se na zlmu u Ičarpatima, gdje se razbolio. U snijegu lcod mavale Rusa zaostao i odveli ga kozaci. U Saratovskoj gubeniiji — tamo megdje dolje — ko nije bio meće pogoditi — spremili ga u bolnicu i hvalio se da su ga pazili i njegovali, dok mije za „austauscb“ poslarn matrag. Oči čiče iz Tenja sve se više crvenile. Napalkv lulu, uzdahmuo i nastavio: n ttžin •— Umro. protiv smrti nema lijeka. Do zadnjega me časa mije pustio od sebe. Pozdravio imater i seke a časna sestra i ja mu zaklopili oči. Još je rekao: — Pripazite na zemlju, ila me bude gladil Srijeinac i ml drugi dubok'o dirnUti pratili smo pričamje čičino. — Nijesu mi ga dali. Platio bih i dvije hiljade, da sarri ga smio prev'esti. Ali sad ću u oktobru. — Znaš b'aV';kriko je s tvojini, ali moj da je onđjć'*b , 'ropstvu pogimuo ■—< — tužio se Srijćrnad — niti mu znant groba nit rnu mogao pomoći. E pa svima je tako. NijesmO mi đva sami. Iz našeg stla koliko ib palo, a za 'kolike nemamo vijestil Božja volja. Žito je lijepo a biće i kukuruza, a ne bu’de li suše, vima ko nikad I Ciča I SrijemaC raspravljali o žetvi T skupoći. Tek čići nijesu prestnle suze kapati niz obrazto j meprestano je desnu ruku otiro riiaramicom. Dvojica od nebrojenih ,.,

se lirane tudjom krvlju, a govore, da brane Gosudarja i poredak u državt „Tko naina služi — vell iedan špijun — Izrodi, degenerirani, psihički bolesni, glupe životinje.. Eto takav jeldan degenerik, giupa životinja, je Jevsej Klimkov, glavni jmnak toga romana. Seljačić bez oca i matere, bijen od svakoga, dodje u grad za šegrta nekom knjižaru kod kojega mu takodje irije mnogo bolje. Sa zadovoljstvom vidi jedne moći, kakoga je gazdarica, neka prostitutkinja ngušila jastukoin. Ljubavnik njen, špijun, uzme maloga k sebi i srnjesti ga kod policije za pisara. I tako otpoče njegova karijcra. Isprva se vuoara s ormarićem, kao trgovac vrećama i perlama, ispitujući služavke o njihovim gospodarima. Poslije zalazi tnedju radnike. Sluša njiliove razgovore, dopadaju mu se, rekao bi, oni imaju pravo. A onda se sjeća svoje službe, toga, da mora otići i iskazati policiji, što su govorili. Zao mu je. To su tako dobti, iskreni ljudi. Htjeo bi, da im rekne, da ne govore pred ttjim, jer on je... AH strah ga je, izbit će ga. A na kraju, šta! Treba da ih prijavi. Za to je plaćen! On bi rnoguće i sebe samoga prijavio, kad ga ne bi bilo strah tanmice. Pokušava on, govori s drugim špijunima, ponavlja misii. što ili je čuo od radnika, kako bi \ da su to ime dah zemlji francuski isene bude tiikotria | ljenici u početku 16. vijeka. Oni su tra-

stom dimu. Na jedan put odjelcuu aeki prasak, pa. zujanje i — motor iapusti dušu. Iz dimnjaka iiže jak plameo.. U isto vrijeme iskaču iz automobila polunagi vojnici svi u plamenu. Jednom rukom kidaju i bacaju sa sebe goruće krpe, a desnom se brane od neprijatelja, koji im se od nekud primakao. Automobil još gori, a granate, koje je sobom nosio, poč.inju jedna za drugom da eksplođiraju i da mu razđiru utrobu uz treskova ravne gromu. Još malo, pa od njega ne preostaje ništa do jedna bezoblična gomila metaka. Automobil je mrtav. Melanholičnim okom posmatra mašinisla razorenu maši'nu neko vrijeme, a zat m pokazuje svojim Ijudima neki predmet, fcoji se jedva raspoznaje: pokazuje im već u gar pretvoreni mali kip Bude, svoj talisman, koji je ,,kuma“ dttn. ranije poslala oklopnom automobilu K a ko je K a nada d»šla do svoga imena. Ima dvije verzije o tome, kako je Kanada došla do svoga imena. Po jednoj je to ime ostalo od Spaniolaca još godine 1498, koji |>loveći duž slabo primamljive obale te zemlje radi osvajanja i pljačke uzviknuše: „Aca nada“ (Ovdje nema ništa). Druga verzija tvrdi',

Književne vijesti. ,,Savrenienik“, mjesečnik društva iirvatskili književnika, za ntjesec srpanj (juli) ispunjen je gotovo sav člancima o kulturnoj slavi Hrvata i Zagreba: pedesetoj godišnjici osnutka prvog učevnog zavoda na slavenskom jugu Strosmajerove „Jugoslavenske akademije“. Sveučilišni profesor i istoričar dr- Ferdo Š i š i ć Iznosi najglavnije podatke o postanku akademije, dok je jedini od prvib osnivača, umirovljenl sveuč. profesor i učenjak Vatroslav J ag i ć ispričao svoje zattimljeve „Uspomene i sjećanja" i fcako oteo zaboravi mnoge momente iz onog prvog doba, u kojem je zbog političkih prilika teško bilo stvarati. Itiformativan i iscrpljiv jć članak sveuč. profesora dra Gjure K 6 r b 1 e r a „Osnutak, uredjenje i rad akademije", koji smo u glavnim crtama prenijeli u našem podlisku- Prikaz sveuč. prof. dra Brunšmida „Strosmajerova galerija slika“ govori o istoriji, sadržini 1 značenju ovoga odličnog biskupova zavoda — a urešen je i snimcima najpoznatijih slika iz galerije; sveuč. prof. dr. Kršnjavi iznosi povijest gradnje akademske palače. Feuilleton ima zanimljivosti bijležaka o samoj akademiji uz neke druge aktuelne članke, izmedju kojih se kao prijatna novost ističu iiustraciie kipova, većinom porfcreta, mladoga vajara Josipa Turkalja. — ,,Savremenik“ izlazi svaki mjesec; pretplata na četvrt godine iznosi 4 krune, a pojedini svezak staje 2 KMaksim Gorkij: Žlvot sovišna čovjeka. Moderna knjižnlca sv. 35—36. Zagreb. Gorkij u tom svom romanu, kojega je nazvao romanom rnske ohrane, iznosi galeriju Hca poznatih r.am već tz rirugih ruski'. romana i pripovijesti, koje rađe o rcvolncijonarcima. Ltca, koja pripadaju onoj prezrcnoj kasti danguba I Hjenčlna, koje

se život dao udesiti, da težak. Ali oni ili prekidaju takav razgovor ili ga pogledavaju sumnjivo i on se brzo uvlači u se. A tlako bi voljeo, da mu tko rekne, što je pravo i dobro. I špijuni kadikad govore lijepo, ali ne znaš, je li oni u istini u (lo vjerttju ili je to lijevak kojim lovte neiskusne ljude,,No, zar je moguće ovako živjeli? Nikotriu ne vjeruješ... nikada ne ...“ Ubija čovjeka dosiadia i vječni strah. Trebalo bi nešta uraditi, ubiti nekoga, a onda svršitS sa sobom. Ali on ni to ne može. Vje§a se, remen pukne, on os;ane živ i baca se pod mašinu. Svršeno. Kao da je neka teška noga zgazila bubuKnjiga vrijedi, da je se pročita I ako nema u nje one sugestivne snage, koja izbija iz radova jednoga Arcibaševa. —el. Franjo Herczeg: „Carstvo sanja“. Roman jedne nesltvaćene ženske duše. 73. knjiga „Zabavne biblioteke“. Uz „Azbejin" i ,,Teodoru“ evo treće zanimljive i zamamljive knjige za svaku žensku, zreliju dušu. Dobro poznati madžarski pisac F. Herczeg jakim je bojama iznio u tančine strasne nastupe prokušane žene, koja unatoč bogata i raskošna miliau-a, šfo joj ga pruža odnos spram engleskog miljardera, ne nalazi ipalc onog pravog zadovoljstva, što ga je mislila, da nadje- I on joj je kao i svi drugi, što su tek trenutačno ovladali njenim srcern, ali se trajno nije umio da veže s njom ni jedan. Ma da sa svojim ,,posijednjim“ uživ r a na putu u Atenu, Oarigrad i Veneciju — a ti su opisi vrlo zanimljivo oslikani — ipak je to tek spoija; u njenoj se nutrini radja sve veče nezadovoijstvo i osuda nesamo miljardera nego i svih muškaraca. Dok je njezina prijateljica bila sretna u braku. te svomu mužu ostala vjerna i posliie smrti, ona razočarana nalazi svoj tužni konac u morskim valovima, kamo je pala sa olujiue s ladje — i ona kao ladja, koja je vječno putovTala, a da-rrije stigla u luku. Knjiga se slasno čita, iako joj je prijevod nešto otvrd. Cijena K 1.20. (Može se poručiU preko knjižare S- B. Cvijanovića i preko ,,Napretka“). Razne vijesti.

Oklopni automobil na uinoru. Pod tim’ naslovom piše pariški ,,Journal“ ovo: Stenjući prevalila je teška mašina naše prednje linjjje i stala pred njemačke. Kod svakog zastoja uaapred izbacila bi kišu kuršuma iz svojih mašinskih pušaka na bježeće neprijitelje. Od nekud opali jedan top. Lijevo i desno padaju pokraj ovog čudovišta granate raznog kalibra, a ono kao neka neman iz prepotopskog doba juri preko krševa i raznih prepona u naprecl. Od jednom se zaustavi iza jeđnog džbuna i opab iz svoga topa. Vatra sukti iz njene čeljusti, a top kao jezičak zmije čas iskoči naprijed, čas se opet povuče natrag. Šest topova upraviše svoju vatru na ovoga džina. Eksplozija jedua za dragom rije oko njega i šamara ga oda svuda grudvama i komadima od granata, a on se samo trese i juri naprijed, satirući pod sobom' i poslijednje ostatko rastinja, koje je rat dondje još poštedio. Bijesno fijuču kuršumi iz neprijateljskib rovova i odbijaju se zvonko od čeličnog štita nesavladljivog kolosa. Mnogobrojne ručne granate eksplodiraju oko njega, nad i pod njim, a ne mogu da tnu nabude. Dva đrska Nijemca priskočiše i počeše da se na njega pen(jn. Ali, ako ništa ne preduzmu, on će ih se otresti. Jeđan od njib nadje jedan ventil na mašiai, otvori i ispali svoj revolver u otvor, ali u isto vrijeme ispusti revolver, a ruka mu klonu. Iz unutrašnjosti kolosa zablista se kama' i odrabi Nijemcu tri prsta. U istom trenutku kolos se naglo okrete i zbaci sa sebe oba Nijemca kao što zbacuje poplašen konj svoga jabača. Oko kolosa se pojavljuju dragi mnogi, slični njemu, kao čopor nevidjenih čudovišta, na koji Je njemačka artiljerija upravila svoju vatru. Nastaje explozija za eksplozijom i oklopni automobili gube ge u cmom gu-

žili zgodno mjesto za naseobinu i našavši ga upilaju urodjenike miinikom, kako se taj kraj zove. Urodjenici, misleći da se to pitanje odnosi na njihove obližnje kolibe, odgovore: Kanada, a Kanada je na njihovom jeziku znaČila: selo. Na osnovi tog nesporazuma nazvali su Francuzi cijelu zemlju Kanada. * Revolucija i ludil«. Povodom ruske revolucije jako je porastao broj umobolnih. Zapitan o uzroku te pojave, ođgovorio je predsjednik ruskog psihijatričkog društva, profesor Rosenbach, u glavnome ovako: Ideja o ratu je več po sebi skopčana s idejama o smrti i ljudi se već od đjetinjstva na takvo shvalanje navikavaju, te ib grozote rata baš lako mnogo ne potresaju. Osim toga ne dožive svi učesnici u ratu i sve grozote njegove, već samo one iz njihove neposredne blizime, i meni se sve čini, da sađašnji rovovski đoživljaji nijesu ni malo grozniji od doživljaja u predjašnjim ratovima. Otud je povodom ovoga ra'a broj umobolnih bio srazmjemo vtIo neznatan. Drukče stoji slvar s revolucijoni. Ova je uzdrmala naše životne norme, koje smo se navikli da smatramo zai nepromjemljive. Naš narod bio je naviknut na razliku društvenog položaja i imao je respekt od vlasnika: gradskog prefekla, guvemera, redarstvenog časnika i t. d. On je bio naviknut, da se i najmanji istup ili nemir na ulici odmab uguši; on je bio naviknut, da vlast štiti red i riiir. I sad ujedanput na nijesto svega toga Idodje haos i anarbijla. Eto u tome treba tražiti uzrok pojavi tolikog broja umobolnib. Veći dio tib bolesnika obično brzo ozdravi pored dobre i pravilne njege; pa i oni, koji ne ozdrave, nijesu opasni po svoje sugrađjane. Ali je zlo, što revolucija množi boIesnike, koji pate od naročitog ludila, od takozvanog polutamskog ludila, To su ljudi degenerisani, koji, sišavši s pravog puta, naginju bizamim idejama. Takvi tipovi su u umjetnosti stvorili futurističku I kubističku školu; oni moraju uvijek nečim da se ođlikuju od ostalog svijeta, nečim hvalisavim, mečim, što zbog svoje neobičnosti pada u oći. Kad je izbila revrolucija sa svojiui pitanjima o društvenom preuredjenju, svi su se ljudi na vrat na nos bacili u taj vrtlog. Mnogi od njih nalaze se na granici izmedju duševne svijesti i duševne anonnahiosti. Svoj intelekt nijesu izgttbili; oni znaju da govorm i da pišu članke, te osvajaju masu baš svojom neumjerenošću. Ova sugerirana masa pada Opet u drugu-vrstu ludila, koja se očituje u maniji oko sklapanja raznih odbora i izaslanstava, protiv kojih n načelu ne bi imalo šta da se primjeti, da nijiesil postali većinom pod uticajem f.kse ideje, te kao takvi više škodo, nego što doprinose opštoj stvari. Ova 5e manija u mnogome slična hianiji mode, samo s tom razlikom, što se moda ograničava na odijelo, šešire i frizuru, dok manija za obrazovanje raznih odbora i izaslamstava obično imosi rascjepe u ozbiljne i važ-ne poslove oko zemaljske organizacije

Grozan broj. Po jednoj skoro vodjenoj statistid biće u Evropi poslije rata 15,000.000 udovica i odraslih djevojaka, koje neće moći da đodju do muža. Njihovi muževi, odnosmo verenici ili oni, koji su to trelvali da budu, ostavili su svroje kosti na raznim bojištima, a oue će morati da provode svoj vijek u samoćk Ovaj ogroman broj udovica i djevojaka zrelih za udadbu biće nov ne samo psihološki već i društvent problem. Ove će samice morati da se odreknu svogal prirodnog poziva kao supruge i matere, biće upnćene same na sebe i tražićel utočišta izvan porođice. Društvo će mo« rati s njima da vrodi računa, jer ih jei odveć rirnogo. One će se baciti * na' poslove, koje su do sad vršili isključivo muškarci, one će biti korisni čla* novi društva, ali će zato tražiti i svoja’ prava 1 neće dozvolitt, da se s njima postupa kao sa dosadašrijim usjedjelicama. *