Београдске новине

Str. 7.

Petak, 17. avgusta 1917.

Svećani prilog „Beogradskih Novina“.

je Francuska imala dvaput tcliko stanovništva, koliko stt imale carske nasljedne zemlje s Češkorn i Ugarskom zajedno, a samo na ove je car i mogao sasvim ili djelimično računati. Ali, dok je Louis XIV. sve pomoćne izvore svoje zemlje kao apsolutan vladalac potpuno iskorišćavao, dok je svoju vojsku i poslije svakog sretno ugovorenog mira dalje usavršavao, uvećavao je i svagda svima potrebama snabdjevao, dotle je u habsburškim nasljednim zemljama sitničarska birokracija u zajednici sa tjesnogrudnim člancvima zastarjelili staleških ustanova, — što su podjednako strahovali za svoju samostalnost, svagda nastojali da poslije svakog ugovorenog mira odmah smanje i onako slabu i svagda rdjavo plaćenu i loše oružanu vojsku. Prinčeva je zasluga, što joj je to uvijek samo d j e I i m i č n o ispadalo za rukcm. No postigla je ipak to. da je vojska „božanstvenog" Louisa po-stala vqć najmanje dva i po puta brojno jača od vojne snage vladaoca „svetog rimskog carstva njemačke narodnosti", kao što i to, da je vojska Louisa XIV. u svemu bila savremenije snabdjevena. — Još mnogo veća razlika bila je izmedju vojske careve i sultanove u bnojnom pogledu. Ali je ovdje postojala bar ta razliika, što su zapadna vještina ratovanja i oružanje u po gdjekojem pogledu nadmašivale istočnu vještinu ratovanja i oružja, i ako su se Osmanlije dobro razumjevale u ratovanju, pa i vrlo dobro znali u najmanju ruku isto onako hrabro da se bo-re i da padaju. kao i ratnici „sunčanog kralja". Pa ipak kraj svega toga postigla je carska vojska čitav niz pobjeda kod Sente, Hochstatta, Turina, Beograda i zadobila špansku Nizozemsku, Lombardiju, kraljevine o-bje Sicilije, Ugarsku. Banat, polovinu Bosne, Srbiju i Malu Vlašku! To se imalo zahvaliti ne samo Eugenovoj sjajnoj, genijalnoj vještini ratovanja, koja je daleko izrnakla ispred njegova pa i kasnijih vremena i koja je našla premca tek u velikom Napoleonu, — to se ima zahvaliti i velikoj prinčevoj organizatorskoj vještini i prije svega njegovoj plemenitoj čovječnosti. Kraj sve svoje veličine i značaja, pokraj svega svoga opsežnog znanja i umijenja kao državnik, vojskovodj i zaštitnik vještina i nauka, bez pretenzija, skroman, strog prema samom sebi, divne hrabrosti (ranjen je ne manje od 13 puta), — bio je on ne samo obožavan od svojih vojnika, vieć im je on služio i kao uzoniti primjer isto- tako kao i njihovim vodjama. Kao što on nije znao za nikakve preprijeke i za nikakvu brojnu nadmoćnost, takvi mu bijahu i njegovi vojnici. Kao što je on s njiina dijelio svoj posljednji zalogaj, kad je to moralo biti, i pravio dugove, tako je stradao i kuburio vOjnik rado i voljno s njim i za njega. Tako je on postao duša svoje vojske, duša, koja ju je odvodila da stvara nečuvena đjela i koja je živila u njoj i u svima, koji ga se sjećahu i koji bijahu vaspitani u njegovom duliu, čak i onda, kad je njegovo tijelo već odavna trunulo u grobnici crkve Sv. Stjepana. Ali ne saino u vojskovodji, već prije svega i u državniku Eugenu leži njegov značaj za Austro-Ugarsku. On je još tad ukazao Monarhiji put na istok. On je ne

samO' osvojio i oslobodio Ugarsku od turskog gospodstva, već je i uvidio njezin značaj za budućnost cjelokupnosti monarhije. Ugarska je bila većinom neobradjena, kada ju je povratilo pobjedonosno oružje carevo. Sveko^ lika Ugarska (beiz Hrvatske) brojala je poslije požarevačkog mira 1 i po milijuna stanovnika, i ovi su živjeli najviše u njezinim zapadnim i sjevernim krajevima. Zemlja izmedju Dunava i Tise i zemlja od ove bijaše neobradjena pustara, sadašnji

gradovi viećinom nijesu postojali ili su bili neznatne naseobine ili utvrdjeni zamci, u predjelu pored Segedina postajalo je veliko, danas nepoznato jezero. izmedju Segedina i Temišvara bile su tri velike močvare, cio tamiški Banat imao je samo 560 naseobina, mnogo manje, nego što ih danas ima velikih jedna jedina županija banatska. Iste takve prilike bile su i u Maloj Vlaškoj, pa ne mnogo povoljnije i u osvojenim krajevima Srbije i Bosne. Dalekovidni pogled princa Eugena upoznao je iveliku sposobnost razvića tih zemalja. Pa kad sad u ovom sjetskcm ratu možemo da izdržimo, o n d a j e i t o u p r v o j I i n i j i z asluga veiikog Savojca. On je stavio na čelo tamiškog Banata i srijemskog gene-

ralata valjane generale, kao što bijahu Merey i Schlichting, koji nijesu bili samo odlični vojnici, već i oprezni organizatori i sjajni uipravni talenti. Vojnička uprava naselila je zemlju njemačkim poljoprivrednicima, bare su isušene, rijeke regulisane, kanali prokopani i na mjesto pustare, otete od Turaka, niče cvjetajuća kulturna zemlja, žitnica srednje Evirope. Slično tome otpočelo se i u Srbiji i Maloj Vlaškoj, ali je beogradski mir od godine 1740., četiri godine po smrti Eugenovoj

postavio granice tom od njega započetom poslu. I danas, 180 godina poslije Eugena, ovdje u Beogradu je opet vojna glavna gubernija spremna, da produži djelo velikog Savojca, a da li će joj biti sudjeno i da ga konačno- izvrši, naravno da ne zavisi u prvoj liniji od nje ... Ali ovdje kao i na polju u vojsci, koja kao i doba Eugenovo svuda pobjedonosno odoIjeva neprijateljima, vlada još nevidjivo, ali osjetno njegov duh, onaj duh, koji niti se kvari u dugotrajnom miru, niti zazire i pada u nesreći; onaj duh, kc-ji još i danas i s,p u n j a v a u č e n i k e najvećeg v o js k o v o d j e, k o j e g a j e A u s t r o-U g a rs k a i k a d i m a I a i k o j i j e o s n o v i c a

Utanačenje mira u Požarevcu 21. jula 1718.

Sa originala iz c i k. Ratnog arhiva u Beču.