Београдске новине

Broj 299. Razne vijesti. IJva neispitana uzroka zemliotresa. O ovome donosi J. J. Tatrdin C li a b o t u jednom časopisu za prirodne nauke: Šljčno početku olujine u vazduhu i u vezi sa poznatim električnim pojavama kod zemljotresa vjerovatni. je. da u tzv. šupljinama zemljinc kore ima zatvorenih velikih količina vazduha, koje doprinose stvaranju olujine, dakako onda kad se nakupl dovOJjiio elektriciteta. Pogodbe za to nijcsu nipošto nepovoijuije u ovlm šupIjinania zcmlje, pimim vazduha, uego u vazdušnom prostoru izvan zemljine kore. Ovakve olujine moraju naravno prije svega potresti čvršče dijelove zemljine kore; kretanje dopire do površine zcmlje i tu se osjeća kao zemIjotres, Dntgi se uzrok takodje nalazi u unutrašnjosti zenilje. Poznato je, da se i danas centrima zemljotresa smatraju ooi krajevi, gdje su uopče ikada bi!a vulkanska izbacivanja, pa makar da ovih nema već liiljadama godina. Odatlc izlazi, da na tim mjestima i danas traju ona vulkanska djelovanja, samo š*o izbacivanja ne bivaju na zemljinu površiuu, nego nekuda u unutrašnjost inasc. Ova prctpostavka je odista vjerovatna, pošto se zna, da u blizini takvilt vulkana rcdovno itna prostora, ncpunjenih samo vodom ili vazđuhoiTi, kuda spomenuta vulkanska izbacivanja dospijevaju. KrijumČarski muzej. Ne može se zamisliti, kako se iz lako jx>jmljmlt uzruka od santog početka svjoiskog fala iaz\iio krijtunčarenje, naročito u pogramtnim krajevima. Nista tu no vnieile najoštrije mjcre vlasti, jer krijumčari pronadju uvijek dnliovila puta i uaeina, da svoje liajkače naprosto povulcu — za nos. NaroČiio se u Svcdskoj može čuli lijepih stvarčiea o tornc. Carinske vlasli u M.almon i llelsingborgu skupile su posljcdnjih godina čitavu veliku zbirku origina’nih kockarskih pomoćnili sredstava, sanduka sa dvostrukim dnoin, boea čudnili oblika, pojasa sa sakrivcniin džepovima i t. d. Svcdske poreske vlasti misle sada na.to, da u Malmoe osnuju naročit krijumearski muzej. Za osnovu ovome muze vi slnži'a bi, — osiin znplijenjonih krijUTnCarskih — reeimo — ,,alatki“ iz sadaširjega rata, ostavina jednog višeg carinskog einovnikn. koji je umro u Stockholm'u i svoju „v,iiirku“ ostavio državi. Ovdje ima svakojakih slvari, izmedju osra'oga i omž-

Srijeda Ja i uniformi iz „starog dobrog r doba“. To je bilo onda, kada su se u Svedskoj i Rusiji krijuntčarenjem bavile oružane razbojničke družine. Ililjadugodišn]! hljeb. Pri istraživanju švedskih grobova nadjen je jedan hljob od pšenice ili raži, kome ima više nego hiljadu godina. Hljeb potiče otprilike iz novijeg željeznog doba ili iz vremena iVikinga, dakle tz 900 god. p. H.

Adela Milčiiiović: Heddina llubao. (Nas'avak). Dobro sam znala, da ono čuvstvo, što ga osjećam za nj nije ljubav. Ja sam bila srctna, kad je on bio uza me, kad sam mogla slušati njegov glas, ali nikada nisam željela, da to bude uvijek. Mene nije nikada snašla želja za cjelovom, a onda jedanput, kad je moja ruka ostala 11 a čas u niegovoj, nisain osjećala nikakove prelesti. Bila sam samo tako nekud zašiićena. siguraa. Ja sam žcljela, da mi se isplakati na njegovim grudima, pa da mc on onda pogladi po kosi, kao o'ae, kao stariji brat — ali nikada msam čežnula za njegovim zagrljajem, za Ijubavlju, što je tako prirođna izniedjti muškarca i žene. Već su se u selu stali javljati prvi orozi, a ja sam još uvijek sjedila uza stoi i pisala. Kad sam u jutro gledala za dječakoni, koji je nosio taj — kako sam ja vjerovala — kobni list, činilo mi se, da s njim odlaze i svi oni lijepi dani, koji sc nikada višc ne ćc moći : ponoviti... Bio je školski praznik. Sjedila sam u s\ojoj sobi i razmišljala, kako če mi cti sada prolaziti dani. Od kuće n školu, iz škoie ktiči. Slušati ću ?.a ručka i večere staroga župnika, gd.ic pripovijeda o Bogu, o dužBostima, o tome, kako treba da samo ono einimo što Bog zapovijeda, a klonimo se onoga, što Bog zabranjuje, pa ćcnta sigurno doći u carstvo nebesko... I o muogoin diugom. Rijeei i samo riječi. Nisam mu zamjeravala, što fe on ponavljajući riječi katekizma „zašto smo na svijetu" držao u ruci masni puraitov batak. Nisam mu zamjerala, što je vciio u svomc podrumii imati viiui ,,na komu mačak sjcdi“, kako bi qn govtric za ono najstarije i nai’iolje. Covjek je. kao i svaki điugi. A š f o ne unuje tovoriti ncgo sa cvetim pismom

BEOORADSKE NOVINE — pa to mu Je zvanje. Da ga Je otac dao u krcjače, on bl nmio govcritl o vrsnc'ći Iatka, o kroju od!!ch, da ga ie dao u postolare, znao bi koja je koža najbolja... Onda sam se opet sjetila Pavla. Kako su bill lijepl onl dani, dolc je ott dolazio! A sada tih dana više ne će bi:i. Na čas mi minula mozgom niisao: možda je to ipak ljubav? Možda ga ljubim, a da i sama ne znam? Da, Ijubav —- ali lie ona, koja je potrebna u braku. Ja bih možda voljela dane i dane boravitl uz njega, ali da mu radjam djecu — ne, nikada! Dok sam se zabavljala tim i sličnim mislima, sjedećl uz prozor i gledajući, kako iz šume dolazi mrak, začujem na jednom, kako se otvoriše vrata moje sobe i dobro poznati glas nazove mi „dobru veče“. Iznenadio me i više još uplašio. Prva mi misao bila: on nije dobio moga pisma, pa je došao sani po usmeni otlgovor. A ja inu ne bih ni za cio svijet mogla odgovoriti. U toj me misli još više učvrstilo to, što sam u njegovom glasu osjetila neki prizvuk radosti, koji si nisam mogla protumačiti. On je prišao, prihvatio mi obje rukc, privukao stolac i sjco s pram mene. Ja se nisam usudila svrnuti pogleda na nj. Bilo mi kao krivcu, koji čeka svoju osudu. Što tla mu reknoin, kad me bude pitao...? U to je on več prihvatio, nastojeći da mi zagleda u oči: — Ja sam pročitao vaše pisnto:., Trgla sam se i pogledala sam ga. Htjela sam ga pitati, ali ne sinogoli ni riječcc. A ou je valjda pročitao pitanje u ntojjm očima i dovršio veselo: .... i eto... došao sam. Opet me taj veseli prizvuk začudio. Nisam ga mogia razumjeti, da, malo me u tom času vrijedjao. Ako se oii raduje, što sam ga odbila, onda ili sc sa nmom šalio, iii... ili... Saina nisam znala što. To mi dade snage, pa zapi'.am malo jetko: — I vi se radujetc — ? -- Radujem — što više, ja sam srctan. — Tako — ? proniucam i brzo pridjem prozoru, jer mi suzc navriješe na oči. ' ou je ustao, prihvatio me za rukii, a ja se, u Jotn času ne mogoh višc suspreć?'' pe^o stanem glasno jecati. Cula kako me moli, zove

31. oktobra 1917.

imenom, zaklinje, da se smirim, ali Ja ne mogoh ustaviti suza. Konačno se ipak nmirih. Bilo ml je Iaglje. Mislila satn, da je on već otišao. U sobl je bio mrak. Maknem se, da ću po svijello, kad začujem njegov glas: — Neddo — kako da vam rečent? Ja šam bio tako veseo. Pročitao sajtt vašc pisino, Neddo! Kako sam vas vidio cijelu — čitav vaš život.., O, Neđdo-siroče... Ne vidite li vi, da me ono vase pismo nije moglo odbiti? Čitac sam iz njega vašu bol pri pomisli, da će sada naše prijateljstvo prestati. 0, ne će, Nedđa! Ono će biti samo još jače, jače... O, Neddo, čuj me! Shvaćam da me ne možeš ljubiti onako, kako se to traž| od žene. što ti znaš u opće o tom. Što znaš o Ijubavi... Ti, s onakovim djetinistvoni, uz one ljude... 0, Nedo...! Ne sjećam se, kako mi je bilo dok je to govorio, sarno znant, da smo poslije još dugo šetali kraj crkve, da nti je innogo govorio o ljudima, o prirodi, o svom dosta burnom životit u Beču, o svojim budučim snovima... A ja sam se radovala, kako ’ću urcditi svoju sobicu i moći, kad gotl Ćtt htjeti, biti uz njega. Tako je došlo, te sam ja već za rnjescc dana postala Pavlovom ženom. IV. Da li da spominjem prve danc, one za mene tako crne i tužne dane? Ne, ne, preći ćn odmah na srcču. Što znade jedna djevojka o Ijubavi, o životu; što znade u opće o scbi i svijetu? To je kao ono vino, što ga na jednom mjestu spominje Puškin: Neki vlastđin bio pozvan caru na riu čak i toni je zgodom dobio od njega na dar bocu vina. Nije ju litio ispiii, nego ju je ponio kući, dao obliti bakroin i sprcinio u škrinju obloženu jastucima. U svečaniin bi zgodama iznijeli tu bocu na stol i ispričali njeiiu historiju, pa ju opet pohrauili. Talto je prelazila od djeda na unuka, sve daljc. Svaki je mislio, da je u njoj najfiitije vino, | a kad su ju konačno otvorili — biia je u njoj tekućina gora od sirćeta. Onim velikim čuvanjem, toplinom od perja, koje jn je trebalo zaštititi, tim se baš_ ono ciragocjeno vino pokvarilo i prctvoriio u sirće. Tako i djevojka. Čuvaju ju, da ne clodje dušak zraka do njc, a oua, kad dodje vrijeme, da ode ispod roditeljskoga krova, nitko ne zna, što se krije u toj zatvorenoj boci: tial jako

Strana 3. vlno, koje će krijepiti, jačati ili sirće.., A ja sam bila sretna. 0, tako srefna, ’da sam se bojala te sreće. Drhtala sam nad njom, u vječitom strahu, da bi je moglo nestati. Tko bi bio u meni ikada tnogao prepoznati onu hladmt. ozbiljnu i mrku djevojku? Ja se sama nisam poznavala. Kako 11 sam sc silno; promijenila! Otkuda li je samo moglo doći u mene 'toliko ljubavl, a da se nisam slomila pod njom?... Oh, kako sam Ijubila moga Pavla! Tako sant ga ljubila, da me ta Ijubav stala mučlti. Ja sam bila ljubomorna na moga ntezimca psa, ako je Pavlova ruka dragajući prošla preko sjajne mu dlake; bila sam ijubomorna na njegove pr?jatelje — na lahorić koji mu se poigravao kosom. O, kako sam ga ljubi!a! Htjela sam da čitavo njegovo biće bude ispunjeno sa mnont, da mu prva misao, kad se probudi i posljed»ja prije nego usne, budem ja. Ja.

Poslijednje brzojavne vijesti. Austro-ugarski večernji izvještaj Kb. Bcč, 30. oktobra. Iz giavnog stana za ratnu štampu javiiaju: Progaujanje potučen o g a n e p r i j a t e 1 j a n a s t a v I j» sc glatko dalje. Njemački večernji izvještaj. Kb. Berlin, 30. oktobr.i. W o 1 f f o v u r e d javlja: Poslije bubnjarske vatre na f 1 a n d r i j s k o m bojištu uslijedili su englcski napadi m P a s c li c n d a e 1 e. Selo smo izgubili. No snažan protiv napad bacio je ne prijateija opet napolje. Kod Olitiu v e -a k r v a v o j e s 1 o m I j e u o pet engleskih napada, do kojih 1 je došlo odmah poslije podneva. Na C h e m i n d e s D a m c s-u i na istočnoj obali Maase živalina toonlčks borba. Na istoku ništa važnoga. U 11 a I i j i k r e ć e m o n a p r i j e đ. Nova potapljanja. Kb. Berlin, 30. ofetobra Wolffov nred javlja: Na sjevernom, ratnom poprišlu potopile su njemačke podmornice ponovo 15.000 bruto registrovanih tona. Medju uništenim brodovima nalazila su se oba oružana em gleska parna broda ,,Elmsgarth“ s tovarom od 4800 tona šećera i ,adorinde“. Akcionarski kapital: K. 130,000.000.

EKSPOSITURA

Rezerva: K. 62,000.000.—

ENGLESKO-AUSTRIJSKE BANKEU BEOGRADU posređuje pri odašiljanju novčanih pošiljaka i telegrafskim pulent zarobljenieima i interniranima preko zasebuog odjeljenja brzo, pažljivo i uz umjerenu nagradu.

Milutinn Kovačiću, Ženeva. Molim poraditc da mi se pošalje novčnna pomoć na Ime invalldc, za poginulog mi muža Pavla Mitrovića rabadžiju iz Smcdcreva na Mačkovom Kamemi 1914. godine kao narcdnlk II. poziva 8. puka 3. čete 4. bataljona imain ćetvoro sitnc djece i svekra Životu od 90 godina stanja sam sirotnog. Blagodarna Mlađena udova P. Mltrovlča iz Smedeieva. 33582-S

Ogiašujte u Beograd. Novinama.

Naša premila majka t KATARINA STOJKOVIC udova poč. Vase Stojkovtća preminula je 30. oktobra poslije sedmodnevnog bolovanja. Blagodarimo gospodjania i gospodjicama koje su nam se našie u neizmernoj tuzi našoj. Pogreb će biti danas 31. oktobra u 2 sata poslije podne. Beograd. 30. oktobra 1917. Studenička 43. Ožaloščeni: kći Pcrsida; slnovi: Svelozar Atanacković, narodnl poslanik; Miliajlo Stojković, delegat u Solumi, unuci: Milan, Ivan i Vukosava.

Našoj dragoj i neprežaljenoj t Ani Šreplouić davaćemo šestomjesečni parastos u petak 3. novembra, u crkvi svetoga Marka, u 10 sati prije podne. Beograđ, 29. oktobra 1917. . Ožalošćeni: ćerka: Darinka, zei: Jefta Stefauović i ostala rodbina. 33604

Stoja i David Tadić, trgovac, izvještavaju svoje srodnike, prijatelje i poznanike, da će svome milom djetetu t LEPŠl davati godišnji ponien u četvrtak 1 . novembra u lO 1 !^ sati prije podne u crkvi na Novom Groblju. Beogmd 90. oktobra 1917. 83606

Sudbinn je hijela, da nam muicse najlcži udar, uzevši nam za navjek neprežaljenog supruga, zaštltniba i branitelja, dobroga brata, de\’era, strica i pašenoga t Svetozara Grkovića sreskog načelnika i biagajnika .valjcvske štedionlce", koji je prcmiruio ?9, jula ove godine, kao đlvizijskl blagajnlk srpske vojske, daleko od svoga doma, svoje rodbine i svojega zavičaja, u 57. godini svoga života. Valjevo, 24. oktobra 1917. god. Ožaloščeni: snpruga Milka; . bratMIIutin; sna Mara; sinovice: Radmlla i Ljubica; pašenog Miian Banković, sveštenik; svastfdi: Siniša, Zaviša, Dragobrat i 33607 Milcva sa ostalom rodbinom.

Bosiljka udova počiv. Bože Popovica; Mileva Čed. Gagića i Kosara Iv. MiliČevića, izvještavaju svoje srodnike i prijatelje, da je njihova kći i sestra t DANICA suprugn Jocc Tasića upravuika porez. odjeljenja, preminula 17. jula tek. god. na Korzici. Bela Reka — Bcograđ, 29. oktobra 1917. • 33609

Tek danas izvješteni smo o nesretnoj vijesti, da je naš mili, dobri i nikad neprežaljeni t Hilivo] H. djermanouić bivši činovnik, rezervni oficir, umro, a nas ostavi da za njime vjedto oplakujemo. Ovo javljamo svima srodnicima i prijateljima, moleći ih za saučešće u svojoj tuzi. ■ Beograći, MiloJa Velikog ulica 72. Duboko ožalošćeni: mati Jelena; supruga Katarina; kći Natalija; sinovi: Miloš 1 Gradiinir; sestra Milica; braća: Radoslav i Božiđar; snahe: Persida i Natalija; si* novice: DobrHp i Jelena; ze< Nikola Ž. Todič; tast Pavle Crvenčanin;

Nastasija i Nikola D. Stefanović; državni savetnik 11 penziji i advokat, sa porodicom, izvjcštava srodnike i prijatelje, da će svome milom i neprežaljenoni čedu + Dobrili - Bobi davati godišnji parastos u četvrtak 1. novembra ove godine u 10 l j 2 sati prije podne u ovdašnjoj Sabornoj Crkvi. Beograd, 29. oktobra 1917. Višnjićeva ulica 9.

33602

Sa prevclikim bolom u duši, javljam srodnicima, prijateljima i poznanicima, da ćtt davati godišnji parastos 8. novembra tek. godine, u crkvi poslije službe Božije, mome milom i nikada neprežaljenom suprugu f Radenku Kotlajiću konjičkom naredniku, koji podleže nesretnoj smrti od teške bolesii grudi, a u najIjepše doba života u 41. svojoj godini života i ostavi rnene nesretnu, da vječito tugujem, sa njegovom i svojom familijonr, za izgubljeno dobro naše. Ujedno molim da prisustvujete ovom tužnom pomenu. Kraljevo 1917. god. Vječito ožalošc'ena: suprnga Stana; brat Kosla Kotlailć; seslre: Tlua i Milja: zclovi: Rade i Marko; tašfa Stanija; štiraci: Ljubomir i Milorad Blagojević; svastika Julijana; pašenog Vojislav Stojković i ostala rodbina, 33610

Porođica poč. pešadiskog majora Milana P. Stevanovića, javlja svojim rodjacima i prijateljima da če svome

dragom

+ MILANU davati trogodišnji pomen u petak 2. novembra 1917, god. u ovdašnjoj Sabornoj Crkvi u 11 sati prije podne.

tašta Jovanka i ostala todbina.

33622

Beograd, Obilićev Venac 30.

33605