Београдске новине

Broj 327.

Srijeda

tJEOGRADSKE NOVINE

Strana 3.

28. novembra 1917.

- „Jeli on uHnio kakru pnmjedbu o fome, Ito je pospo3]ica — "kako se zove^“ ( ,Ellen“. ,,Sto je gospodjice Ellen tako izne■nada nestalo?“ ^Kako nn se učinllo, on je stvar primio prilično ravnodušno. Samo se nainrSfio i rekao mi da mu ne dosadjujem stvarima koje se tičii posluge'“. i} i\ jesle Ii mu vi što na to odgovorili ?“ ,,Kako odgovorilal G. Black mje taj, koji će trpili, da mu se prigovori“. Sto se ovog posljednjeg tiče, 'Hili joj je potpuno o'dobravao; prema svemu Sto je bio čuo o tome Blacku, ovaj je bio osobenjak, nepristupačan čov'jek. Ma da je naročilo u poliličkim krugovima b;o dosl poznata ličnost, on jc ipak živio do krajnosti povučeno, družeći se samo 6a nekolicinom prijatelja. Uz to je gospodja Damels, kako se zvala domaćica, sa pratiocima već bila sligla do kuće svoga gospodara. Dok je Harris oslao da čeka na kapiji, Hili je sa ženom otišao u kuću, koja se nalazila od najljepših Jouđonskih ulica, a koja je iznutra bila veoma otmjeno nredjena. Gospodja Daniels odvela je Iiilla preKo zadnjlh stepeiiica pravo na JlrugT sprat, gdjc mu je pokazala Ellieniiu sobu. Na prvi pogled mogao je poznati, da ovo ne možo biti soba, u kojoj stanuje običria švelja. U sob'i nalazio se ne samo elegantan sto za pisanje, nekoliko lijopih sudova za cvijeće i vazdan drugih lijepih sltnih ukrasa, već je u njoj bila mala biblioteka ShakesjKiarov lh i Bvronovilj cjelokupnih djela. No gospodja Daniels, 'koja je bila opazila jmlicajevo čudjenje, odmah pokuša da mu objasni s vav: , Znatc, ovo je inače bila soba za rad, pa kada je poslijo Eiien đošla kod nas, ja sam joj lustupila tu sobu na stanovanje. Ta ona je bila tako krasna i skromna djevojka, lcoja nikoga ni najmanje nijo jiznemiravala“. ,,Pa jeste li jutros zatekli zaključana vrata?“ zapita Ilill, pošto je utvrdio da je krcvet ostao nedotakmif, a da je moralo biti neko borbe u sobi poSto je jcdna zavjesa bi!a otkinuta, jedna pletena 8tolica bila slomljena, kao i to da je itajanstvena otmica zbilja izvedena kvoz prozor, ,,Da“, odgovori g'dja Daniels, „zatekla sam zaključana vralta, ali sam nšla u sobu kroz ona druga mala vrata“. ,,Da h ste primjetili, je li gospođjica što ponijela sa sobom od stvari?“ ,,Samo šešir, kaput i nekoiiko sitnili luspomena". „Gle, gle!“ uzviknu začudjeno Hill. ,<,Ako je imala kad da misli i na takve stvan, onda je to bila vrlo čudnovata otmica“. Gdja Daniels De odgovori ništa; samo se očajnički osvrtaJa, a poslije nekoliko trenutaka procjedila kao više za sebe kroz flube: „Neka misli ori šia lioće, ali ona mora da se pronađje“. Hiil je b'io čuo njene riječi. ,,A što vam je baš toliko stalo da se gospodjn'ca pronadje?“ zapi’ta on nepovjerijivo. ,,Ta isanu 'kažete da vam ona nije m rod ni 'ponaoz Bog“. ,,Ja grdno volini gđjicu. Elleu", odgovori ona razdraženo. „A poslije uvjerena sam da je ona žrtva kaicvog zločma, pa zato ne ću stali, dokle god ona ne buue spašena“. „Koliko je vremena gdjica. bila u ovoi kući?“ zapita Hill, „Irna valjda jedanaest mjeseci“. „.Te li bila iiiandkinja?“ ^Nije, bila je prava Engleskinja, * uz lo obrazovana, kuđ i kamo obrazovan'ja nego mi obične žene iz naroda“. gOdakle je ona?“ „Ncmam pojma. Nikada je nisam pitala ni zašla. Jeđnog je dana došla kod mene i tražila je rada, a posto mi se mnogo dopala, to sam je primila, ma da nije imala nikakvih preporuka". „Jeste li hili zadovoljni njome?“ , gKako da nisaml“ ,,Je li nmogo izlazila u šetnju ili je Ii primala posjele?“ , ,vOna je po eio dan sjedila kod kuće, a kod nje nije niko dolazio". v.r.iidnovala stvar“ proguriilja IlilE y,Ovo je ipak zamršenija stvar •tego što team iz prvm mislio". ^ (Nastaviče se.)

Posiijednje brzojavne viiesti.

pveče bourlons"ku šumu i 9elo Bour« fo n. Neprijatelj je n teškoj borbi na nož q u z b i j e n. Predpoložajna djelatnost ostala je živahna na cijeiom hojištu. Front njemačkog prljestolonasljednika: Sjeverno od P r u n a y-a o d b ij e n je u rovovskoj borbi jedan francuski napad. Na istočnoj obali M a a s e bila je tečajem dana borbena djelatnost umjerena. Uveče se vatra izmedju S amegneuxa i Beaumonta kao i s obje strane O r n o s-a znatno povisila. Na c o m br o s k o j visini I izmedju St. Mihicla iPon t-a-M o u ss o n a vatra je od vremena na vrijeme oživjela. Istočno i maćedonsko bojište: Nema nikakvilt večili borbenih djclatnosti. Talljansko bojište: Položaj je neizmijenjen. Prvi zapovjednik glavnog stana pl. Ludendorif.

OBJAVLJENI RUSKO-FRANCUSKI TAJNI UGOVORI. Kb. Stockholm, 27. novenibra. Petrogradska „Pravda" nastavIja sa objavljivanjem t a j n i h u g ov o r a. Prema njima je ruski poslanik u Parisu, Izvoljskij, u jednom tajnom brzojavu od 26. februara 1917. br. 168 saopštio, da vlada francuske republike želi naglasiti važnost ugovora. koji su 1915 . god. sklopljeni sa ruskom vladom, a preina kojima se pitanje Carigrada poslije završetka rata ima rtješiti u saglasju sa ruskim težnjama. S druge strane želi Francuska svojint saveznicima osigurati sve one garancije u vojničkom i industrijskom pogledu, koje su za sigurnost i privredn! naprcdak ruske iniperije potrebne, pa zato priznaje iieograničeno pravo Pusijc odnosno ustanovljenja njenih zapadniii granica. U jednom brzojavu ruskog ministarstva spoljnih poslova poslaniku u Parisu, koji medju osiaiim raspravlja i o francuskim aneksiotiističkim osnovama nasuprot Njemačke, veli se na svršetku: Osim toga držimo da ćemo sebi osigurati privolu Francuske, da se poslije svršetka rata digne servitut odnosno aaiandskog ostrvIja. DOGADJAJI U RUSIJI. Saopštenje iz Beča. Kb. Beč, 27. novembni. Vijest o uapšeoju od bo'jševičke vla de svrgnutog glavnokomandujućeg D uhonjina, nije se dosadaobistinila, Predleži jedan po Duhonjinu pot{ti sam poklič, koji je izdan u ruskom glav|noin stanu 27. o. m. prije podne. Sadržina toga pokliča nije najjasnja. Duhonjin se u njemu uzbudjeuim riječima tuži na zabunu, koja je zavladala u vojSci i narodu i žaJi, što je za vojskči, koja je već četvrtu godinu izvržena svim odricanjima raia i koia teži za povralkom Idomaćem ognjišlu i porođicama, nadošlo vrijetne novih iskušenja. Duhonjin završuje svoj poklič apelom za jedinstvom l ponovnim ojačanjem, no bez na silja i bez krvi itajoneta.

BOLJŠEVIKI POLAŽU RUKE NA NOVČANE ZAVODE. Slrah u pariskim finansijskim krugoviina. (Naročiti hrzoiav „Beogradskih Noviua“) - Ženeva, 27. novembra. U pariskim fiuansijskim lcrugovima vlada velika ijznemirenost zbog namjere petrogradske vlade, da uzme u državnc ruke sve ruske privatne novčanc zavode. Nemajući nikakve veze sa Petrogradom, minislar spoljnih poslova P ichon i ministar fmansija CJotz nisu bili u stanju da dadu ma kakvo urniruju će izjave. Kopeiiliaški izvješlaj o raspo loženjti ruske vojske na bojištu i ruske moruarice učinili su, da su iščezle pariske nade u pad boijševika. ,

Narodna privreda. Kemija u službi poljoprivrede. (Nas'avak). Disanje biijaka. Da velike životinje dišu, moraju se Bijeliovi — prsa — neprestano dizati i Bpušlati. Snaga, kojom širimo mjehove i rasfuramo krv po čitavom tijelu, đolaži od tjelesne toplotc, a toplota se pravi kad se u krvi rastvorena hraua sas aae s kisikom vazđuha i lagano izgori. Izmedju ovog izgaranja u tijelu i gorenja na ognjištu nema velike razlike. Razlika je samo u brzini. Na ognjištu gori biljka tako brzo i naglo, da se razvije mnogo topiote, ođ koje se đivo užart i svijetlj, a u tijelu lzgara pojedina hiljka polagano, i ne tinja, ali ipak gori, jer se razvija toplota, jer je nestaje iz kivi, jer l njen ug jik i vodik predju u ugijen dvooksid i vodu, >— baš kao u peći. Za pojam disartja važno je, dalrie, utvrditi, da se tu spaja Bgljik s kisikom i stvara ugljcn : đvoo’kBid, koji odilazi u vazduh. A laj isti pojav opažamo i kod biljaka. Biljke do duše nemaju posebnog »rgana, pljuća, kojim bi sisale kisik iz vazduha, ali one dišu cijelom površinom, lišćem, stabljikom i korjenom. To nas ne Bmije ništa 'zbuniti, jer ima i nižih životinja, koje tako dišu. Biljo diše đanju i noću, bez prekida. 0 tome se niožemo uvjeriti, ako uzmemo pečurku, metnemo je u čaštt s malo vode, i onda tako poklopimo, da više ne može iznutra ulaziti vazduh. Pečurka će za deselak časova potrošiti sav kitik iz čaše, i na njegovai mjestu ćemo nioći poznati ugljen-dvooksid. A što radi pečurka, radi i osialo zeleno biije, saino, đa to možerno opaziti, ne sniijemo'Čašu iznijeti na sunce, odnosno svjetiosl, nego jo treba ostaviti u mraku. Za oglei su vrlo pođesiii klijaii ječam, Tmkuruz, pšenica, a i druge biljke. '‘A'ime §to đisanjem d'puštaj'u ugljentfvooksid u vazduh, gube biljke nepreelaiio od svojp težine. Za šećernu repu znaju fabrikanti, da disanjem troši j>o rnaio šećer, pak se žure, .da repu što prije prerade. Na disanje biljaka ne ntiče svjctiost, ali ga toplota znatno ubrzava. Inače podešava disanje biljaka i vođa, mladost biljke, kao i oskudica, odnosno obilje u azotnim organskim spojevima. Radi čega bilie upravo diše, te feko je odgovoriti, aii je veoma vjerovatno, da će imati isti razlog kao 'i životinje: radi toplote. Za neke biljke, kao što je zmijsko. gioždje (Arutn maculatum) i kolokacija (Colocasia odoia) zuatno nejsuranjivo da proizvodo fopiotu, jer itn je klip za 10, ođnosno 20 stepena topliji nego okolrri vazđuh. Za obično bitje lo je teže ulvrditi, jer se po svoj ptiiici toiiko toplote izgubi u vazduhu, kol ko se i napravi. Aii kad se biljke tako stisnu, 0a im se toplohi teže ,gubi, ouda se može i osjelili. Koji seljak nije osjetio, kako je u gustoj kudeiji, pa i u kukurnzima toplo? Ko nije tuno ruku u kl’jalu kamaru i osjetio topiotu? Fivari nam mogu posvjedočiti, đa i jeČam, kad ktija u goluiii, stvara mnogo top’.ote, te ga rnoiaju prevrtati, da se ne užeže. liad, dakie, bilje treba vazđiiha, to je dužnost ratara, da mu ga pražo u što većoj mjeri: da pljevi korov iz usjeva, što smeta promaji; da okopava biijke, kako bi fcisik došao đo sainog Aorjena, kao V da iz istog razloga što dubije ore. Asimilacija. Kad bi bitjka sarno disala, 'brzo bi ugiauia, jer se disanjem, kao što srno čuii, gubi težiua, troši so ugljik. Nastaje dak e, piianje: na koji način postaje bij'o težc, rastc, napreduje, unrnožava svoju organskti supslanciju? Biijc može, naime u izvjesnim priiikama kroz iist usisati ugijendvooksid iz važiluha i spojiti ga s voilom, koja đolazi o<l korjena, u organske spojeve, koji se sastoje od ugljika, kisika i vodika. Takvi su spojevi npr. štirak, žećer, masti i celuloza, ij. ona rnaterija. od koje se sastoji pamuk, kudeija, i 'od I koie se n giavnom sastoji drvo. Kako voda. što je korjen tjera, nos't i raslvorenih mineralnih tvari, biijka i ove upotrijel t. Tako npr. može načiniti od azotnih, sutnpornih i fosfornih spojeva s voriotn i pgljenom kiseiinom riiz složehih organskih tijela, što ih zovemo bjelanče'fiuama, jer sc u rnnogom čemu ponašaju kao bjeiance od jajeta. O\'o spajanje i sisanje Hjjen-dvooksida iz vazduha zovemo u nauci asimilacijom ugijen-dvooksida ili sarno asimiiacijom. Ashnilacija sc ne smije tako shvatiti, kao đa se ugljen clvooksid i vođa prosio udmže, nogo kod tog spajanja nastaju i dublje hemijske promjenc. U 100 dijelova ugljen-dvooksida imamo, naime, 72.2 dijelova kisika, a u 100 dijelova vode čak .88.88 dijelova istog eleinenta. U 100 dijelova štiik* i celuloze nadjemo, međjutim, Bomo 49.3 dijela kisika, a tako 1 u masfima samo 53.3 dijela. Pošto je u oloom, što od vode i ugljen-dvooksiđa nagtane, manjc ktaika, nego u vođi i ugljen-

dvooksiđu, lo se već može šlutiti, da je Buvišm kisik otpušlen u vazduh. Tačnim je ogledima utvrdjeno, da kod asimilacije upravo onoliko kisika ode u vazduh, kolikoga je bilo u ugljen-đvookslđu. Da biljka zbilja troši ugljen'dvooksfd i olpusta kisik, moze se svaK lako uvjeriti. Treba samo nzeti zeieno lišće, metnuti ga u čašu vode i iznijeti na sunce, pa će se ochnah opaziti, kako se iz vode dižu neki mjehurićt. Kad bismo te mjehuriće pohvataii, mogli bismo se uvjeriti, da u njima tijeia boije gori nego u vazduhu. Ko hoće da se sam uvjeri, najbolje je, da za ovaj ogled načupa vodenog bilja, kakvog će lako naći u močvarama, jer se u tom slučaju bilje naiazi u istim žiVotnim prilikama kod ogleda kao V u prirodi. Dok ima u vodi ngljeue kiseline, moći Ćemo pratiti razvijanje mj.hurića; kađ ugljene kisciine nestane,_i mjelmriće prestanvi. Slrcncmo h u vo lTi malo ,,sode vode“, ili joj na koji drug’i naČin dodamo ugljene kiseline, m’jehurići sc opet mzvtjaju. Da smo u vodu metnuh pečurku, ne bismo opaziii razvijanje kisika. Kisik ne razvija ni onda, kad metnemo u vodu one bijele biljke, što railu u mrtiku. Asfmilirati može, dalric satno zelena biljka. Ona zelena materija, bez koje nema lastmilacije, zove se u nauci hlorofii. Hiorofil se rastvara u Špiritu i benzinu zcleno-žulom bojonr. Hiorolil je Lj lančevinastog sastava, u njemu nalazimo i azoia. Sto je više azota u zemlji, tim je biljka zelenija, i kako azotnih materija inalazimo u stajskom djnbretu, to će svaki ratar već po boji zolenog ušjeva poznati, dokle je djulncno. Hlorofil se razvija samo na svje'losti. Svaki seljtik zna, đa bi mu krumpir, kad bi ga duže držao na suncu, pozelenio, -pak ga zato sklanja u podrume ili u trapove, ali to se isto dogođi i s mladim, bijclim klicama svih drugih biljaka, čiin probiju zcmljinu koru i ugledaju sunce. Gd.je ncma svjetlosti, tu je boja žuta, žuto-zelena; gdjo je više svjetlosti, tu je zelcnije. Zalo npr. vinogradi nijesu nTkad na sjevernom obronku brjegova tako zclcni kao na južnotn. Zato i svaki mladi usjev izgubi onu ,,veselu“ zelenu boju, čirnga korov obuzme i ba.ci u sjen; za'.o i djetelina kunja, kad jc posijemo medju visoki usjev, i dodje seid, tek kad odnesemo usjev što baca sjen. Bez s\jetIosli nema hlorofila, a bez hlorofila nema asimilacije, biljka ne biva teža. Ali svi ov! primjeri iz života rn’ožda nijesu tako uvjerljivi. Možda vinogradima ne treba svjellost već toplota suričeva, možda je i djetelini trebalo nešto drugo. Zato je najbolje da se opet povratimo onom ogledu s močvarnim biljem. Ođnesimo sivl u sobu, i mjeliurići se neće razvijati, iznešhno ga na svjetlost, opet se razvijaju- Zaklonimo sunce cmom ponjavom, mjehurića nema; uklonimo p njavu, om se opet razvijaju, i to možento pokazaii 'koiiko god puta Jioćemo. (Nastaviće sc.)

A. Grin;

I.

Jedne nedjelje, dosla rano u jutra, siupi u kancelaidju jedne od jmiogoimojnih londonskih oblasnih poEcijskia uprava neka žena srednjih godina, a u najvećem uzbuđjenju. Jedan med,u prisutnim u sobi, mladi detektiv Thomas Hill, zapita je šta želi. „Tražim policijskoga Činovnika“, reče ona piigušenim glasom, obazirući se zbunjeno po sobj, ,,no ne bih bila rada, da se što pročuje o tomo. Na ime, noćas je iz naše kuće nestalo jcdne mlade tljevojke“. „Kakva je to bi'a djevojka?" /.apila Hill, ,,a koja je to vaša kuća?“ Zena ga nekako riepovjerljivo pogleđa. „Zuate, gospodiue... izvinite, ali vi ste još vrlo mladi“, reče ona oklijevajući, ,,da li ne bih mogla govoriti s kojim od starije gospodc?“ Malo uviijedjen tim nrpovjevenjem u njegovo sposobnosti, IJiii sieguu ramemima i dozva nekog Činovnika, koji je baš toga časa uiazio na vrala, a po čijoj se prosijedoj bradi jasno poznavalo, da je već bio prevalio jiajbolje godine. Uz to jc ovaj čiooraik, Robert Wils en, važio kao jedan od najvještijih londonekih 'dtetektiva; rjemu su se obraćali u .najzapletemjjni slučajevima, a kađa bi se on kakve stvan’ primao, mogli ste biti uvjereni, da će on tu stvar uspješno i iizvesti do kraja. Mladf Thomas Hiil bio mu jo pomoćnik i učenik; kao veoma častoljubljiv čovjek, grabio je svaku priliku, koja bi mu se pružala, da se odlikuje ili da bar pokaže svoje sposobnosti za detektivsku službu. Iz toga razloga prilično ga je bilo naljutilo maločašnjo ponašanjc one žene, tim više, što je ou sada mogao vidjelj, koliko jo nzrujano Bada nešto govorila g. Wilsenu, po Žijem se licu rnoglo poznati, đa ga ta stvar ave većma zanima. No njih dvoje raz-

govarali su šapatom, tako da Hill u prkos svoga ođličnog sluha uikako nije mogao razumjeti o čemu je riječ. Već je htio jjutito napustiti sobu, kada spazi 1 tupravnika polieijske Btanice, koji je pozvao Wilsena k sebi. Ovaj se odmah oidazva pozivu, a prolazeći pored Hilla šanu mu: „Podjite sa ženom, povedite Harrisa i vidite u čemu je stvar; ako bih vam ja zatrebao, napišite xeduljfu i pošaljite ovamo“. Hill klinmu glavom, dozva pomenutog činovnika Harrisa, pa zatim reče ženi da podje za njima, što je ona sada bez riječi učinila. ^Odakle diolazite", zapita Hill uz put ženu. „Idem iz g. Blackovelcuče“, odgovori ona poluglasno. Pn pomenu toga imena Hill je odmali razumio, zašto je Wilsen pokazivao tolikog interesovanja za tu stvar. „Ove je noći silom cMlvedena jedna djevojka, koja je šila za nas“, produži žena, ,,đa, treba da znate, silom“, ponovi ona s naročitim naghiskom, pošto je primjetila, da njen pratioc baš kao da potpuno nevjeruje ovom pos.jednjem. ,,Nikada nebi ona dobrovoljno olišla, a mora se po svaku cijenu pronaći, pa makar ja pn tome i potrošila sav svoj uštedjeni novac“. \ „Jeh vam ona štogod rod“, zapita Hiil, začudjen uzbudjetnim i strašnim tojiom, kojim je žeaa govorila. „Nije mu ništa rod, afi se zalo malazila jx>d mojom zaštitom... mora se po Bvaku cijenu pronaći... samo se mora raditi u tišini, da se stvar no pročuje". „Đobio, učinićemo sve što je u našoj vlnsli“, reče Hill. „Ali prije svega molio liih vas, da mi kažete djevojčino ime kao i razlog, iz kojega vjerujete, da nije dobrovoljno otišia iz kuće“. „Prvo zato, što ona to nikad nelri učinila, a drugo što stanje, u kojem sam zatekla njesiu sobu, u svernu ukazuje na to, da je ona nasilno odvedena. Oni su &ašli kroz prozor“. „Koji šu to ,,oni“?“ j,E, pa ljudi, koji šu je odvukli. Ja sam ih čak čula gdje razgovaraju". „Zbilja? Ispričajte mi sve potanko o tome što ste čuli i vidjeli. U lcoliko je to sati bilo?“ „Najviše ako jc bilo pola dvanaest. Ja sam već bila zaspala, pa me je probudila larma ćto jc načimiše Ji ljudi“. „A u korn se kraju kuće naJazi vaša bo1mi?“ ,,Na diugom spraLu. Moja se ^oba nalazi napred, a iza nje djevojčma soba“. ,,A ko ste vi?; Sia radile u g. Biackovoj loići?“ i ,,Ja sam mu domačica, znate (ooi je momak“. „Dalrie čuh ste zbilja muške glasove u djevojčmoj sobi?“ „Razumije se da sam čuia!“ uvjeravala ga je žena. ,,Ja sam s toga odmah ustaia, pošla njenim vratitna, ko,a su bila zakijučana i zakucala sam. Cim sam zakucaia u njenoj sobi nastala je tišina. Ja je dozvah po imena, a ooaa me zapila šta hoću, ali mi nije otvorila. Ja joj sarno rekoh: „Učiailo mi se, kao da je u vašoj sobi nebo razgovarao“. „Mora biti da ste so prevarili“, odgovori ona. „Mora da ste čuli razgovor i? susjedne kuće“, „Po tom sam opet legla l iiisam ništa čula. No kada sam jutros došia u njenu sobu, nisam našla u njoj nikoga, opazila sam znake koji ukazuju ua to, đa se ona očajničkt brariila“. Hill je opet pogleda kao da ne vjeraje. ,,Ta u tom slučaju moralo bi da su je Ijuđi izbacili kroz prozor'. „Kuća se ovih dana opravlja, pa su zidari namjestili leslvice tamaiii do drugog spraia- Po njhna su se r sišli ovi zlikovci", reče domaćica. ,,Po mome mišljenju mora d'a se u iom slueaju gospodjica ipak nije Ikiš toliko branila", rečo Hili nešto poarugljfvim ižrazom lico, što je đo krajtiosli naljutilo žcnu. „Daklc ne vjemjete mi?“ procijcđi ona. ijutito kroz zubc. ,,A ja vam velim, da mogu da sc zaJcunem, đa je zbilja tako bi'o, ja vam kažem, da jo griješnica .pretrpiia grdnib muka, prije no što je popustila. Da, ali kako možete to razumjeti vi, koji jo nikada njcste vidjeli“. ,vJcli bila lijepa?“ prekidc Ilili ženu, koja se bila raspričala. „Pa kako da vam kažem. Sto se meno tiče, ja nalazim da je ona čak vrlo lijepa, ali to je, znate, slvar ukusa“. Žena ove riječi izgovori nokako sj>o« ro, ustežućl se, kao da tačno ođmjerava šta će reći, a lo je opet izazvalo nepovjerenje kod g. Hđla. „Zna 1i g. Black za cijelu stvai ?“ tzneaiada zapita policajac. 2ena se namršli. „Zna“, odgovon ona gledajući u zemlju. ,,Ja sam mii ispričala dok je doručkovao, ali on sc šlabo interesovao z<i ono što sam mu pričala. On je, znate, navikao .đa sve domaće Btvan ostavlja meni“. „To znači da on l pezna, da ste se vi obratili policiji za pomoć?“ k -,Nezna, a ja vaa lijepo mohru, 'da mu o tomc niŠta ne govofite'*.

Izvještaj niemačkog vojnog vodstva. Kb. Berlin, 27. novembra, Zapaduo bojište: Front prijestolonasljednika R n pprechta bavarskog: U F1 a n d r i j i je topnička djelatnost izmedju houthoulsterske šume i Zandvoordo poslije pođne i opet narasla do velike žestine. U pojedinim ođsjccima bojišia jugo zapaćL.o od Cambrai-a trajala je preko dana jaka topnička borba. Pod zašlitom tame priipteniljcna eugleska pješadija napala je

IZJAVA TROCKOGA. (Naročitl brzoiav „Beogradskih Novlna") Stockholm, 27. novembra. Naknadno se javlja: Već saopšterii govor, što ga je Trockij održiio u gre ‘dišnjem raidničkom odboru, završuje ovint rijječima: Ako još nijc dovoijan sadanji pritisak, koji se vrŠi na zapadnoevrojieke vlade, mi ćemoga svojorn politikom još pojačati,