Београдске новине

Br. 145.

RATNI IZVJESTAJI. Izvještaj austro-ugarskog glavnog stožera. Kb. Beč, 31. maja. Borbena djelatnost u području Jfonala ograničila se iuče na artiljerijsku paljbu od vremena na yrijeme. Jedan napad istočno od fcapo Sile odbijen je. Načelnik glavnog stožera.

Izvještaj njemačkog vojnog vodjstva. Kb. Berlin, 31. maia. Zapadno bojište: Vojna erupa prijestolonasljednika Rupprechta: Artiljerljska je borba bila promienlžve jačine. Vodiii su se tnau.il pjeiadijskl bo.ievl. — Vojna grupa njeinačkog prijestoionasljednika: UdarHi smo za neprijatelieni. koii se povlačio sa fronta Aillette iužno od O i s e. preko nenrijateljske linije Bretignv — St. Paul — Trosly >—Loire. Sjeverno od Aisne bacill smo necriiatelja u neprestanoj borbl preko llniie B i e u x y—C h a v i g n y. .Tužuo od Soissonsa doveli su Francuzi konjicu i pješadiju za jake protivnapade. Mi snio ih dohvatili našom rarornom vatrom i potukli ih. Prešli smo drtmi Solssons--Hart enne s. Francuskc dfvizije. koje su došle u pravcu na Fcree n—T a r d eii o i» sa iugozapada. preko M a r n e I sa jugoktoka. nijesu niosde nigd.ie dati uspješnog otpora Hašim korpusitaa, koil su prodtrali napriied. Prešli smo pozadue položajc neprHateljeve kod A r c v-a i Orand Rozo y-a, južno od Fere-en-Tardcnois-a stleli smo do M a r ti e. U našisn su ritkama visovi kod Cltainovolssy-a, St. Oen »ee-a i Rontignv-a. Na iužnoj obak' V e s 1 e. zapadno od R e I m s a zaHzeti su O or minny. Gneux i T h i 11 o I s. Broj zarobljenika 1 pliien neprestaiko rastM. Inta više od 45.000 zar o b 1J e n i k a. preko 400 topova. hiljadama mašinskih pušaka. Prv! zapovjedm'k trlavnoar stana pi. Ludendorff. Izvještaj bugarskog glavnog stožera. Bba. Sofija, 30. maja. Maćedktnsko bojištc: Zapadno od o h r i d s k o g j ez e r a vodile su se uspješne patrolske borbe. Istočno od Crne Reke, kod Taniova, južno Dobropolja i predjela M o k 1 e n i c e vladala je povećana obostratia vatrena djelatnost. Žestoka nepriiateljska artiljerijska djelatnost, koja već 9 dana traje na grčkom frontu južno H u m a, jutros se znatno pojačala. Naša je artiljerija živahno odgov’arala i boinbardirala je

Izlaze: dnevno u Jutro, pontdjtljkom poslije podno.

Pojedini brojevi: I u kn|«rtna •4 e. I kr. S.U jn (IJmI H ■ ■ ■ I HilOT

MjeeeCna pretplata: kralartna —r—IHntJu M U Da|aa I aiapna aaMa . . tfkrtaraa ....

U Magrako I ■ kralartna .. 1 kr - e rt» » o«l«» I U »aiM.a aa ' U maaartl|l. U Inortnn.tru

Oglasl po cljtnlku.

S*

JrodnlHvo: BEOBRAD, Vuka Karrižlća ul. broj 10. Tolafon broj 83. Uprava I primanje pretplata Toplliln vanae broj 21. Telofen br. 28. Prlmaoje ofllaaa Kneza Mlhajla ul. broj 38. Talofon broj 245.

Godina IV.

Nijemci dospjeli do Marne. Do sada su zadobili preko 45.000 zarobljenika, 400 topova i hiljadama mašinskih pušaka.

sa uspjehom zborna mjesta pješačkih jedinica, koia su zapažena u grčkim linijama. Kod sela M a č u k o v a, istočno V a r d a r a, vladala je žestoka obostrana artiijerijska đjelatnost. Poslije dvodnevne artiljerijske pripreme pokušala ie engleska pješadija da zauzme naše položaje južno od D o Jr a n a, ali je poslije kratke borbe prsa ' r sa TOtpuno odbijena. Neprijateljslci letači su bacili nekoliko bombi na naše voine bolnice u Jeđrenu.

Od pobleds k poSjedi. Veltki uspjesi, zadobiveni u prvoj navali, koje su izvojevaie vojske njemačkog iprijestolonasljednika, bacaju već danas 11 zasjenak one njemačke pobjede u Pikarđiji i lcod Ypra. Njihovoj ogromnoj snazi i besprimjernom artiljerijskom djelovanju pošlo je za rukom, da u kraju izmeđju Soissonsa i Reimsa već prvim jurišem u neprijateljskom frontu stvore prodor od preko 60 kilometara širine i 30 kilometara dubine. Nenadmašne njemačke divizije bore se danas već u odsjeku, koji se kao neki k!in utisnuo u brdoviti iprostor izmedju Aisne i Marne. Soissons, nporište lijevog krila protivničke linije, pao je, a zauzeće Reimsa, čija su sjeverozapadna utvrdjenja već u njemačkim rukama, može se smatrati samo kao pitanje vremena. Sve razeovjetnije vidi se operativni cilj pobjedničkih vojskovodja: naooncm sve snage približiti se parisk'oj tvrdjavi, toj drugoj prijestonici moralnog otpora sporazuinriiii »ila. Zammljivo je tom prilikotn konstatovati sa strategijskog gkdišta, kakve su promjene nastupile na njemačkom ukupnom frontu uslijed dosadašnjih triju Hindenburgovih ofenzivnih etapa. Prvi čin velikog pokreta upravio je kliua fronta od St. Ouentina i La Ferea protiv francuske prijestonice. Ovaj se ugao zatupio u toku martovskih operacija sve više i više, te }e tako dobio sve širu osnovicu. Operacije ti Flandriji pridonijele su, da se sjeverni dio još dalje pomakne. Posljednji dogadjaji u prostoru Pinona i Berry-au-Bac-a pokazuju istu tendenciju širenja osnove na južnom krilu velikog napadaja: iz svega se raspoznaje jedinstvenl front u najljepšem srnislu riječi. Danas stoje stvari tako, da Paris izgleda takodje ugrožen iz jednog proslora, širokog 100 kilometara, koji je u cijelu napadačku liniju čvrsto umeitnut. Da je dotle došlo u za čudo kratkom vremenu od jedva nešto više od dva mjeseca, može se uz grandiozan raspored plana staviti na račun pos-

ljednjih pobjeda. Djelovanje ovih uapjeha ide sa droghn nieocjenjtvim koristima ruku pod ruku, čemu će svijet biti svjedok u izvjesno ne suvišc daleko'm vremenu. Dcduše j'oš nema hrojno maveđenih količina zaplijenjenog ratnog materijala, ali iz raznih nagovještaja znaničnih izvještaja dade se već sada nasiutiti, da su Nijemcima ogromne vrijednosti pale u ruke. Soissons, Braisne i Fismes bili su glavna stovarista neprijateljskog otpora, i sad dobro doiazi napadačima o\ r a gomila materijaila, koji je u toku mjeseci ovdje maslagan. Ovaj materijal ima veliko značenje ne samo kao opšte uvećavanie njemačkih tehničkih borbenih sređstava, nego čaik riješava na najprostiji način pitanje o doviačenju topova i municije, koje predstavlja znatmt teškoću kod s\"akcg ofenzivnog kretanja. Takodje ®u, čiui se, pobjednici zapiijenili znatne zaiihe životnih namirnica, a to se mora sm&trati za neocjenjivu korist za snagu udarca i napadački duh operativne vojske. Prema dosadašniim vijestima iz Parisa i Londona izgleda, da su mjerodavni ljudi sporazumnih sila potpur,o svjesni opasnosti, koja im prijeti. Clemenceau, prije tako oduševijen i Pouzdan, sad se očutao, a o Poincarču se čttje, da ga uopšte što no veie „nigđe nema“. Štampa već priprema — tu i tamo — na moguće dobrovoljno napuštanje zemijišta sve do M.arne t na seobtt vlade u Borđeaux. Olasoivl nezadovoljnih eiemenata u prijestonici dižu se u sumoran hor. Sve se bolje vijuZu ju t^st.s sW 'v'^ tjisp co ktipc nad glavom francuskog ministra mcusjvj nika. kojl nosi na svojoj duši tolike krivice. Sve oči su se kao hipnotizovane uprle u mttogo hvaljenoga maršala Focha. Da li on može pomoći, to je naravno tek Thtanje. Za sađa se on samo zadovoijava, prognozom, da će neprl.iateljskn ofenzivu za pet dana zaustaviti: žalosna iitjeha za Ijude, čiji boiesni mozgovi još ttvijek sanjaju o osvajanjtt lijeve obaie Rajne. A da li Će čak i to uspjeti da postigne, zavisi danas već od faktora, koji stt izvan domašaja odhika francuskog genera lisima. Fochova rezervna annija cđavno je rasturena, dovodjenje njenih ostatak’a može se vršiti samo okolišnim putem i preko linija, koje su u domašaju njetnačkih topova. A tnožda je još najvažnije od svega, da odbranbena snaga Engieza i Francuza počinje slabiti. Još flije rodjett vojskovodja, kojl bi uprkos toiikih nezgodniii činjenica mogao jednim pokrclom ruke katastrofalnc poraze preobratitl u pobjede.

Odlučna ofenziva na zapadu. Nove pojcdinosti o posUedujint borbama, Kb. Beriin, 31. maja. \Volffov ured donosi pojeđinosti o ,pOSl>tHlujim bojevima. Pješadija, dostojna divljenja, koja jo brzo jurila naprijed, nije neprijatclju dala vremena, da razori Uiostove kod Soissonsa. U toku dana pokazao se višo puta usfrajan otpor, kao kod Jero en Tardenois, gd;e se jedan francuski protivnapadaj završio jakim neprijateljskim gubitkom. Broj zarbb'j nika i plijen neprestano rastu. Na više mjesla predavali su se čitavi zalvorent bataljuni. Pada u oči, kako je neznatan broj njemačkih ranjenika. Franc.uzi i Euiglezi itnali su samo šteto od mnogili izirlanih zakiona na Chemin des Dames-u. Nijemri su ilzlaze tukli zapornom vatnom, i to jo prestalo 'lfek onda, kad su se mašinsko puŠko približilo otvoiima zaklona, te ja tako povlačenje posade bilo onemogućeno. Baron \rđetnie o potožajki. Kb. Berlin, 31. maja. Vojni kritičar barun Ardettne piše u „Bcrliner Tagebl a t t“-u: Džinovski stt ttspjesi, koje stt Nijemci zadobili. Neprijateljske armije pokolebane su u svom temelju, šlo poka zuje i veliki broj zarobljenika. Najvažnija je okolnost, da njemačke trupe pokazuju besprimjernu snagtt u jttrišu. Njiliovo ja djelovanje upravo basnoslovno. Za četiri dana iprošie su t r i rijeke, zauzeli brda, visove, kiauce, Kcrji Van uezauzimljivi. kao na pr. utvTdjenja Conaec t nm.. ry, koje je fraincusko vojno vodstvo smatralo oslonim stubovima francuskih Iinija. Ozbiljni francuski prikazi. Kb. Berlin, 31. maja. Pariska štampa se bavi isključivo njemačkom ofenzivom i stručnjački komentariše dalje napredovanje Ntiemaca. U vrlo ozbiljno napisantm člancima iskazttje se izvjesno čttdjenje o tome, što francttske rezerve nisu još mogle da uspore njemačko nadiranie. ,,T e m p s“ priznaje, da se stanje do sad nije poboljšalo. ,,J o u r n a 1 des Dćbats“ označuje poiožaj kod R e i m s a kao vrlo opasan. Njemačke operacije se odiično izvođe, i ako su izložene protivnapadima. Neki listovi ljutito govore o nekim vojničkitn faktorima. List „Populaire" traži objašnjenja, zašto tako važan položaj, kao što je C h e m i n d e s D a m e s. nije bio dovoljno posjeđnut. 1

Depresija n francuskoj štampl. —■ Od-* laganje komore. Kb. Paris, 31. maja, Na pariskim listovima jasno opa« žate utisak pretrpljenih časova bola^ ,,Journal“ piše: Mi se ne smijemO! zanositi iluzijama. Nikada nijesmoi pretr.pjell tako težak poraz, kao sada* Clćmenceau hoĆe da prodre s tim, đa se sjednice komore po mogućnosti odlože, jcr ako komora bude kritikovaia 1 vojno vodstvo, onda će to učiniti loS utisak u Americi. Predsjeđnik komo« re, Deschanel, takodje je za to, đ? se sjeđnicc odiože. Clćmenceau na frontu. Kb. Paris, 31. maja. Clćmenccau se vralio u veče sa fronbtf u Champagni, koji je bio posjriio. Poginuo francuskl general, “K-b. Paris, 31. luaja. Gencral Pierre de Vallierc pao je u ulorak na poiju Časii u dbolinl iReimsa. Ubio ga jo kornad granalc tt srcd sv r ojih trupa, kad ih fe sokolio svojimj primjerom'. Poćinje bježanje iz Parisa. Kb. Berliit, 31. tnaja. Kako ,,V o s s i s c h c Z e i t u n g'* javlja, u P a r i s u se veiiki dio sta 1 novništva sprema za biegstvo, imučniji sc staleži, kako se to u takvira: slučajevima veli, „nistt još vratili si svoga uskršnjeg izieta". Posjeta bavarskog kraljevskog para. Srdačan doček u Laxenburgu. Kb. Beč, 31. maju. Bavarski kralj Ludwig i kra ca M a r i j a T c r e z i ia prispjeli stt danas prije podne u zamak L a x e n • burg kod Bcča, da vrate posjetu Njihovim Veličanstvima. Nj željezničkoj stanici je bila postrojtna počasna četa tehničke vojne akuđemije. Njihova Veličanstva su došia na uuMp7nir\c;; staniCU. radi dočeka. Car i kralj Karlo’Dio; je n p o h o d n o j u n i f o r m i 13. b avarskog pješačkog pttka. Kačf je dvorski zasebni voz ttšao u stanicir pojavili su se bavarski kralj, koji je biaj u uniformi austro-ugarskog 62. pješačkog puka, i kraljica M a r i j a T erezija na izlazu iz vagona. Poslije: iskrenog pozdrava i pregleda počasn® čete odvezli su se visoki gosti u carski đvor, gđje su ih dočekaii dvorski đostojanstvenici. Na putu đo dvora kraljevske smpružnike p o z d r a v! j alo je stanovništvo vrlo is* k r e n o.

Veleizdajnička afera u Italiji. U h a p š e n d i r e k t o r „Avant i“-ab Kb. Rim, 31. tnaja. Kako listovi javUajtt, u srijedu u veče je uapšen po naredbi turinske

PODLISTAK Adela MHćlnović. P o s j e t. — Možda i ne će doći — pomisli Ruža, gledajuči kroz zatvoren prozor niz seosku cestu. Bijaše hladni jesenji 'dan. — A što ja to nju čekant? Dodje 11, 'dobro, n-e dodje li, opct dobro... Ta je li se ja njoj cloista radujem? stade se pitati, kano da se uhvatila u nečem, njoj dosad nei>oznatom. — Ćudnov&tol Zašto se radujem?... A da se radujem, o toine nema sunntje, jer eto, zašto bi Jnače već od jutra stajala pokraj toga prozora, čekajućl, kad će se pokazati kola. Već odavna bh'aše navlkla protnatrati kod sebe svaku sitnicu, pa joj sada ni to nije moglo izbjeći. ...ifašto se satno radujem?... Stade ope4 da stnišlja. — Eto, Anka, ma istina, išle smo zajedno u školu. A1 Sto za to? Nisam je nikad posebno voijela. Kao i sve ostale. Sve su one za Ružu bile jednake, prema niiednoj nije on.a osjetila jačega čuvstva, koje bi ju jednoj viŠe privuklo, nego ostalima. Kad je nedavno pročitala u novinama, da je Anka L. imenovana privremenom učiteljicom u O. pomislila je: Gle, kako smo blizu, bil da joj pišem? A onda se opet predomisli: A š.to ću — što će mi ona? Razidjosmo se nas stotinu na sve strane, pa ako je sad slučajno Anka došla u tnoju blizinu, to ne zrtači ništa. Ona nijo plakala na rastanku, dok feh se druga gušile u suzama, Znala je,

da ćo te njihove sttze brzo posušiti. Znala je, da jc njihova dttša nallk na mirnu vodu, čija se površtna brzo uzbiba, ali dolje, dublje ostaje netaknuta, mima. Ruži nije biio žao, kad se rastala sa školom i sa gradom. Bilo joj dapače, kao da se riješila teškoga tereta^ koji ju je tištio. — Što reče? Nije joj bilo žao? Gle, kako ju prevari laka misao! A ona tiha polja, po kojima su on i ona saie i sate iutali? Ružinim liccm preli se sretan smiješak. — A „Majčica“ kod Kamenitih vrati?I Kako je voljela tu svakidanjtt šetnju do „Majčice"! Sve joj je još živo u pameti. Kako se ispočetka znala zateći, gdje pulem iz škole i u školu prebire u mlslimia krunicu. Uvijek bi je to onda uzbunilo. Čudnovato, kako to može preći u naviku. Još dok je bila manja, molila se, kako već mc-le djeca. A k,ad je onda došl«, u učiteljsku ško!u, gdje se to još većom savršenošču niegovalo, onđa je ta navika po«ta!a još jača«. Najednom bi, dok joj je tko šta pripovijedao, opazila, da nije svega čuia, netgo je s&svim mekanički počela tiho izgovarati riječi „Očenaša", i ne bl ni svršila, a ono izgubi nlt i poče opet iznova. Drugiput bi počela moliti i najednom opazi, djj nije izgovarala riječi molitve, nego je brojila: Jedan, dva, tri, četiri... A zašto to druge nije smetalo? Zašto su one mogle tako mirne duše ustima izgovarati molitvu, a misli im se zabavljale bogzna čim? Zašto je upravo nju stalo to sve većma mučiti? Da, i tada je našla „Majčicu". Kad Je prije običavala prolaziti kraj Kamenitih vrati, kleknula bi onako po običaju, izmolila koju „Zdravu Marijti“

i pošla dalje. A poslije se to promijenilo. Mnogo je ljudi prolazilo oiutda, a da se nijesu zaustavljali, mnogo ih j-e prošio, a da se nljesu ni osvrnuli. Najvišo bi ondje zastajali starci, što su drhtavom rukom prebirali krtmicu i čudriom nadom u očima gledali Gospinu siiku. Ili bi na kamenoj stubi klečala koja s!abo oaievena ženska vruće sklapajućt ruke i kradom otirući suzii, što joj sc odronu niz lice. Nekoliko je puta viđjela jednog — za cijelo je bio student — u crnu. masnu salonroku, sa procvjetalim laktovima, koji je čvrsto stiskao ruke i bez riječi zurio tt ono slabo svijetio, što je visilo o žici sa stropa. Sve je ovo doprtnijelo, te Ruža nije više oVuđa samo prolazila. Njene usne nijestt više izgovaralc naučene riječl bez misli 1 osjećaja — a dttša je njena vapila: Majčice, Majčice pomozi! Tek prodjoše vremena. kad stt se dogadjala čudesa! Ali od to doba nlje prošao ni jedan dan, a da Ruža ne bi posjetila taj oltarić Majke Božje. Nije više izgovarala naučene riječi, nije ni sama izmišljala novih, samo bi stala uz ona željezna vrata koja su se pred večer zatvarala, pa bi se sva prepustila onomu, što je nad svim tim nevidivo lebdilo. Onaj tihi tnrinor staraoa, koii uzdah iz ženskih grudiju i koja suza — krvavo svjetlo vječne luči, mir — i spoznaja, da tek koju stotinu koraka dalje u gradu, u Ilici wvi veseli svijet: buka i svijetlo I smijeh. Sve je to bilo tako čudno ugodno, pa je njoj, bilo, kao da se njena duša besvijesno^ stapa s onim uzđasima i šaptom, boji je izlazio iz pros'a, iskrena srca. Da, za tom svojom Majčicom i za libim savskim poljima žalila M dijeJeći

se sa gradom. I sad zna, zašto se je obradovala, kad joj je Anka poručila, da će danas doći k njoj. Onda, kao i đanas, probudile se uspomene iz školskoga doba. Eto sad znade zašto se raduje. Znade, da se raduje Anci, kao đijeiku prošlosti. — Ružice — zapita tetka, provlrivši kroz vrata — hoćeš 11 da bude ručak u podne ili kasnije? Te tvoje frajle đugo nema. — Svejedno, teto. — Ja ću .prireditl pile, da bude čorbe od drobnine, a ostalo ću ispeči. Bože moj, to selo, ne možeš ni đo govedine, kad ti dodjtt gosti. — Ništa tcto, do-bro je. Ne ćc ona giedati na to — odpovrnu Ruža sa smiješkom. Vazda se ona smijala tetkinoj vjcčitoj brizi oko kuhanja i njenom strašno ozbtljno zabrinutom licu u takvim časovima. — Ne će gledati! A1 šta je pravo, pravo je. Gosta treha podvoriti. Ni vina nemarno. Nije ga bilo u našoj kuči več i ne pamtim. A i tebi ne bi škodila koja čašica. Ko slamka si; da dune malo jači vjetar odnio bi te. U tog našeg Peje jednom u godini vina. I to mi je birtija! Samo rakija, te rakija. Tetka je otišla psujući na selo, a Ruža je stajala neodlučna i mislila: Što da radim? Eto taj me je posjet samo zbunio. Mogla sarn Pavlu štogod napisati. A mnogo bi inu imala pisati. Jučer joj je knez donio njegovu pošiljku. Da, pošiljku, jer se onih pet araka sitno ispisanili ne može nazvati plsinom. Treba mu se od'užiti. A nije to baš nl oduživanjc. U nje je nekakova potreba, da svakl dan zabilježi svoje misli i osječaie. A to je onda Pavlu uzvrat na njegove oošiijke.

U takvim se časovima ona opet prettosi u minulo doba, kad su njih dvoje, za kišljivili dana, liodali savskim pcljima. I kako su bil’ čutlni '.1 njihovl razgovori. Osjećaia je, tla Pavao u njoj gleda prijatelja, čovjeka, a neptičicu. koju trcba hraniti slatkišemr frazama, glupostiina. — Hm, kakova li je ta Attka? —< prekine najednom tok prijašnjih mislf. Dvijc su vcč gođine, otkako sa rastadosmo sa školom. Je 1‘ se ona za to vrijeme kako promijenila? 1 kako se to ženske mijenjaju? Na bolje ili tta gorc? Bolje! A što je ,,bolje“? Nekomu je to ovo, drugomu ono. Tko da onda zna. U to začu naglo otvaranie kuhinskih vrati. pa tetin glas: „Ružo. Ružice!“! i štropot kola, što se uvetzoše u aviiju. Polako se makne i izadje iz sobe. Časom se našla pred lijepom, rttmenmn djevojkom, koja ju biiruo ogrli i pri-' tisnu glasni cjelov na oba njena obraza, govoreći uza to bučno, voselo: — Kako se raduiem! Gle, tko bi se ikad bio nađuo, da ćetno se mi sastati... A kako mi živiš? Dobro. zar ne? — odgovori sama na svoje pitanje, kad se Ruža još nije mogia snaći. Nju je u tom času zanitnalo pltanje: Jc li se Anka iskreno raduje, ili je to samo onako? Ali zašto da se raduje? Nismo se nikada posebno voljele?... Uza to je otvarala vrata od sobe i uvela svoju gošću unutra. Pomogla joj otkopčatl haljetak, dok si jc Anka oprczno skldala šešir, da ne porometi frizure. Držeći ga u rucl okreue se Ruži. — Gledtaj, Ružice, kako je to lir iepi šeširtć! Kako. ti se dopada?, Svi