Београдске новине

BroJ 160.

' Može se ustvrditf, da 'će svakop: jjrtjatelja škole 1 mladežf zanimati razne školske rađnje, modelovanje, stolarski predmetf, sabiranje insekata i bilja, pletenje lcošara, kao i ekonomski proizvo$ iz bašte koju pitomci obradjuju I Cvijeće što se u domu njeguje. Izložba će biti u nedjelju 23! juna oh'orena I trajatl će do uključivo 27. juna. Pozivlju se sva gospoda časnicl, Vojni Činovnici, podčasnici i momčad sa cijenjenim obiteljima, kao i poštovano gradjanstvo grada Beograda, da izvole posjetiti ovu izložbu malih sirotana. * £* 4 .. Dnevni posjet od 8 do 12 prije podnc i ođ 3 do 7 poslije podae. ■. Ulaz besplatan. ? Uprava c. i kr. sirotuog doma u Topčiđeru. Traži se porodica. PoiodicA interniranog gradjanina Abksandia A n d r i ć a potrc-bi.o jo, da so javi sudskom odjcleuju cpžtine grada Bcogiada radi izvjesuog liitnog saopštonja. Pod sunčanim zracima. Prvi lijepi ljetnji dani; pod divnini proljet.nim sunčauim ziacima l naš kor. o jo odmali oživjco. Hladni dani, koji su se bili vratili u Bcograd posljiđnjih da a, nisu dopuštali simjaličuim damam.i, di prošetaju svojim omiljenim lorzoni; nli prvi topli zraci svpica nagrtali su i naše idame, da brzo izvuku iz svojili orrnana ji ostava svoje elegantue piolje'.njc Iduzo 1 kostime i đa u divnim piolctnjim šejŠirima pod zdravim sunčanjm zracima ožive ponovo naš uvij k vcseii korzo. Svakoga dana, korzo je sve puniji Dtmenog svijela. U ppdno i uvečc koizo je pun. Vrijodnc clamc, koj-i su za]j 03 le..e po uredima pojedinih ustar.ova, bankr.ma i dućanima žure so kući umome od posla, ali uvijek ipak rado prodju bar jedan pnt korzom, đa vide i na drugim đarn.ma liove ljetnje noviteto. A uveče? Vcče svofoni osobitom rohiantikom oživljava sve, ji i ! orzo. Poslijo završenog posla i na dornu i vau Jijega, sve je na kofzu. PaTOvi za parovima tiskaju sc, gurajti, žure prelazeći jedan drugoga, il! propuštajući, di bi so svi vidjeli, svi pogiedali u svojoj otnr'enosti i cleganciji. Prijatau povjetaiac sa Kalimcgdana čini još lagođnijom ovu divnu šetnju na našem prijatnom korzu. Pod večenijim sumrakom duboko uvoče čujo se na korzu veseo smijeh mlaueži, koja se razđraganO vraća svojoj Icući poslije lijcpili trenulaka provedenib u prijatirom društvu simpoličnih dnnn. / t k kad noć duboko naslupi r korzo s--* s r ifi; on’da je i na rijemu sve tilio i nijemo, da ranoin zorom sve opet oživi i primi s'.ojo Šetače, koji živc na Kalimegdanu,- da u .i.vaju u divnom svježcm ’jutarnjem zrakti, koji miriše na život, na ždravlje... Izmjcne u najvišim cijenaina. Najvišc cijene koje su 10. juna bile utvrdjene, mijenjaju se ovako: Kupus za grad Beograd 1 kruna; za okrug beogradski 0.80 kruna. Keleraba za grad Beograd 2 fcrunc; za okrug beogradski 1.60 kruna. Rotkve za grad Beograđ 0.60 kruna; za okrng beograđski 0.40 kruna, od jednog kilograma. Tramvaiske mjescčuc karte. Tramvaiskc mjeseČne kartc, kojima se cijena ne mijenja, izdavaće se kao 1 do sad na biagajnici c. i k. električnog tramvaja u Beogradu, ali se dotični zabtjevi moraju pismeno podnijeti označenom mjestu do 25. pretliodnog mieseca, a karte sc mogu onda dobiti posljednjcg dana toga mjeseca. PetaK}

Javna prodaja. Po odlnci starateljskog suđa: izložićo Se Javnoj prdđaji zaostavštma pok. Josifa: Markovi ća, na dati 17. jula ove go'dino u njegovOm Stanu U Ulici Boslaničkoj br. 39. Prodaja ćo početi u 9 ‘sfd.i pri jo J odne. Pozivaju ge kupci, da jia ovu piodaju jdodju. : * J Vijesti iz unutrašnjosti Razbojuiikl napadaii. Doznajerno iz Sapca: Ovih daua na. lozili su se u Planini, sreza krupanjskog na večeri kod Pctre Grujlčić Oipriliko 30 Ijudi, koji su krunili kukuiuze, zajednO. Sfj, domaćioom i vojnikom pješakom, Andrijoni K abal ino m. Iznenada piovališe u kuću' četiri oružana ražbojnika, koji držeći puške na gotovo, zatražiče od Kabalina, đa skine oružje i rnuniciju. Zatim su zlostavljanjem naljorali domaćicu, da im proda 900 kruna gotovine, n Kabalinu su oduzdi sat. Razbojničkr vodja zapita Kabalina, šta ga je stajao sat. Vojnik odgovori, a razKojnici mu >— naravno od upljačkanog novca — isplatiše sat, doijlavši još K 10.—, i viatiše piu pusku i municjju. Sva četvorica su dnda odmaglili, te i ako je odmah poslata poIjera, nijesu so ,,velikodušni‘ r pljačkaši rlosad mcgli pronaći. , ; Istorijski kaSenđar. Ka današnji dan, 21. juna 1792. godi. ne rodjen jo u Schnridenu blizu Kanstatta jedan od najugledni.ih pidtestant. skih teologa, Ferdinanđ Chiistian 1> a u r. 1817. godine ppstavljen je za profesoia na teološkom seminaru u Blaubeurenu, a 1826. gcdino dobio je katcdru na protestantskom tcološkom fakuBctu Univerziteta u Tiibingenu, gdje jo i umro 2. đeccrnbra 1860. godine. Prvo mu jo uglođnije djelo bilo ,,SyrnboIik. und MyUiulogie, odet* dio Naturreligion đc; Al'ertumes". Zatim se dao na dbrađu đogmaR ske istorije, crkvene siinvolikc i biblijske kritike. I>ok je prvo zastupao Scbieiermacherova gicdišta, pifetupio ja daljim svo jim ’djelima, ka<j što su „Die cLuidlicko Gnosis, c'dei*’dic chiis liche Rcligionspht losophie in ihrer geschiclitMćiien E .tvvicklung (1835. godine) Hegek>vo;j škoti, Čiji je pristalica o.-tao do kraja pri filozolskoj obradi crkvene Istorij*. h'ajglnvn'ijo polje njegOVOga ra'da pSc o-LIo je i daljo i torija dogmatike, koju je obradjiv: o dijclom u zamašnim nvonjograf j unn, dijclo n u svome „Udžbeniku lirišćanske đogmatske iston'je" j u svojim , Piedavanjima o hiišćanskoj dogmntsl.oj istoiiji ‘. Daljo je H.mr mnogo radio na polju simvolike, a liuiogo radio i na istorijskim istiaživanjima iz ’doba pn ih začetaka hrišćaustva. Prvi j<> izriio vjer.-ke pravce, kojiina, su se rulrovodili p:vi širite.'ji inišćanstva 1 , a iz kojili Je postepeno lzasla katolička vjera u svoine docnijem obliku. Protestantski t onluški pravac, koji su za-tupa'i Baur i nj-govi učenici ■(Zelle r , Schvveg'ec, Kestlin i Hilgenfeld) nazivaju cbično ,,tu binškom tecloškom školorn" jjo mjestu, gdje je Baur najviše živio l raciid. Ošinv pomenutih napisao jo Baur Još bezbroj dmgili raznovrsnih teološkili djeta. — 21, juna 1819. godine rodio sc u K o 1 nu ugledni komppnida Jaccjues Offenbacb, Ivorac „Lijepc Joleno'' i drugih lije; ih operela. O ’njefri'ff je već Iflo rij-či v.a cvom mjestu. Književni prijegled Jokajev roniau u „ZabavnoJ Blbliotcci“. Piimili smo 101.—102. knjigu ovo bibliotcko pod imenom „Gospodja s morskim ofiima" ol maejaiskcga. pisca Marve Jokai-a.

ono koje hoćeŠ ime. Evo ti i popino ime: Mi-Ian!... Mi-Ian!... Mi-lan! ... — A slave mi, jeste, viknu scl.iak radosno i htede da potrči tamo medjn Ijude, viknuvši: Ijudi!... Ali ga učitelj zadrža. — Nemoj! .>. Ostavi ili neka rade šta hoće. Dok je učitelj sa Ivanom razgovarao, dotle se školski odbor povukao u kraj i doneo rešenje đa se zvono skine i vrati fabrici. I zvono se skide. Malo po maio svet so od školc razidje. Popa je otišao kući sav zađuvan, u licu modro-crven kao kuvana cvekla a razbarušen kao da se grebenima češijao. Kad ga je poša videla ona se Čisto uptaši. — Šta ti je? pita ga ona umiijato. — Ništa! I — Da nisi bolestan? Ali popa ništa nc odgovara. Udje u sobu i leže na krevc-it da se malo izduva i odahne. Ležeći na krevetu i razmišljajući njemu s© učlni, da šctalica ziđnog sata, koja je ravnomerno kucala: Cak-cak!.., Cak-cakl... izgovara opet njegovo — učiteljevo iine. Ustade i sede na krevet. Za šetalicom je šaputao: Sto-jan!... Sto-janl... On ustadc i zaustavi sat. Malo posle udje poša noseći skuvanu lcavu. — A gle! kad mi )e stao sat, teško nieni. Malo prc je radio, i htede da ga pokrene. — Ostavi to. viknti popa. — Sto? — Tako! — Ama istina, šta je to bilo tamo k'od Škole? poče poša polako, sipajući Imivb. Kakva Je ono galama?. > ~

— Kako da ne bude galama? .., Zar nisi čula šta jc onaj uradio? — Koji onaj? — Učitelj. — Sta je uradio? — Poručio zvono u Kragujevcu... — To znam, reče poša. — Pa na zvonu njegovo ime. Nego Iiajde to, da nijc nešto gore uradio. — A šta to? — Udcsio čova da zvono izgovara njegovo ime. — Čuđiiovato, rečc poša i nasmeši se. A mcni sc činilo, dok je god zvono zvoniio da izgovara tvoje ime: Mi - lan!... Mi - lan!,,. •— Šta veliš? —- Jestc, srećc mi! Popa se trže, pljesnu se po čelu 1 zamdsli. Za tim skoči i pokrenu sat. Nekoliko trcnutaka osluškivao je njegovo kucanje, pa se onda opet pljesnu po čelu: — Plii!... Ala sam se ugruvaol.. Eto ti kako čovek u svadjt zaćori i Izgubi pamet!... — Ama, šta je to? — Čuti, molim te žcno, ostavt me!, v Zvono naše Škole stojalo je Čitava tri meseca u školskoj zgradi. Za to vreme prilike su se u selu sa svim izmenilc. Popa je se pomirio sa učiteJjem, a učiteljka sa pošom. Staru sva-> dju pređali su zaboravu ! nastao je opct lcpi i veseli život. Zvono je opet podignuto, 1 tom je prilikom bilo veIrko, pravo seosko veselje. I za divno čudo, vadda od stajanja, kako govorahu seljaci, promenulo je i glas. Više ne viče: Sto-jan!.. Sto-jan!.. nego: «= Sko-lal.. Škorla!,« Ško-Ia!

BEOGRADSKE KoVlNB Pripovij«st je to Jeđnoga bdrca' za; sJobdđu. Zapravo je ovo jpdan dio autobiografije autorovc, koji se kroće oko go, 'dine 1848., ga jo zato pun zanimljivih' kultumUi i poliličkih đokumena'a. Ban Jelaćić opisan jo S huiOgo simpatije. U tii sliku upJvo je pisac pušlolovni život jedne svojfe prijateljic« iz mJadih daua. Cista romaniika, nakrcaria nevjeiOvatnoglima, ali pisana s tolikom Ži'vahnošću i zdraviiri humoiohi, đa ćitaoca sasvim Opčinja, Jokal nalrrie nije opisfvao ljudc, kako ih jo gledao, hego onako, kako ih je htio vidjeti. Njcgovi junaci žive nekim' posebnim živOtom: kreću so, osje&iju i mislo u okviru onih posebmh položaja, U koje ili jo svratila sita pustolovne fa. bule. A ova pus'tolovnost godi Ćitaocu >— za promjemi. Cijeua K 3.60. Može se haručiti preko k'njižaro „N a p r e t k a“« Književni natječaj. Od Demetrovo nagrađe kralj. Iifvatskog zćmaJjskog kazališta u Zagivbu, 'dosudjene mojoj drami „Objavljenjo“, odvajam 200 kiuna za najfcolju studiju 0 toj stvari, koja se napiše u roku od gpduic dana. U Bcograđu 20. lipnja 1918, Dr. Milan Ogrizović, pučko uslaški salnik („Beogiadsko Novine"). Da li je alkohol hrana ili otrov?) Život je rad, živOt Je gibarije. l-biljka i najtnanja životinjica, koja prividno piiruje, mičo se i radi cio svoj žfrotj onaj dan kuda se piestane micat.i, kada prc. Stane raditi, ona jo nirtva. Danas znari o, da nešto iz ničega ne može pastati i da zato i svaka kretnja životinjc iii biljko mbra ima'l svoj uz. rok. Uziok je kretiijamft živili organizama energija: živa siia, koja $3 nafaz', gJtovo bih rekao, sakrivcna u hrani. Vr jvdnost ili bolja množina te žive sil *, koja jo u hjan; sakrivcna, n.ože se mjcriti. Iz hra. nc đobivaja taio svo žlvotinje tti živU šilu, da tu hranu ,,spale“. To ćo reći hrana se spoji s kisikom, koji je u ziaku, ili s omim, boji je u vodi, a spajanjo s kisikom aovc-mo izgaranje. Živa je sila, koju životinja ruože iz luane dobiti, jednaka onoj, koju možemo mjerit*, kad tu htaiiu izvan njezinoga tijela s kisikom spojimo, kajl je spaliiuo. Dukako, da mpruno pazjt*, da konačni sp j vi, i.oji kod jednoga i drugoga izgaranja, budu jeđnakj. Ako spalimo, rer-imo, mast u lončiću 1 u tjjeln živo: ijijf, .loonačno đobivamo isto: u oba sluOoja liobivamo vodu i ugljičuu UH'lbitt. 8palimo li bjelanjčevinu iii je dan.o živOtiuji pojesti, ne ćemo do, biti konačno isti spoj. U životinji je rezul'lat izg.'U’anja: životinja nije živu silu bjelanjčevine do kiaja izrabila. Mokraćovinu so ruožo još spaliti. Jedinica, kojom mjerimo žtvu silu, koja je u t'm 1j lesin.a sakrita i koju doljivamo, kad tšjelo spalju, jcir.o, jest jedna kalorija. To jo toplina, koja je nužna, da so kitogram voda ugrijo od 20 stupanja na 21 stupanj Celzija. Time smo 'dubili mjerito, p;> kojirn možemo mjeriti vrijednpst .ži.vo silo u pojedinom jelu i time virjt'diiOet toga jela. Mi danas na primjer zndriio, da jo mast hranivija od šcćcra. To ješt' grom masli ima 9 kalorija, a gram še&ra 4 kalorije u sebi. Da se lilru vodo o<l 20 gradi ugrije do 21 grada, trebalo bi devetinu grama nr,u sti ili četvTtinu grama šećera. Sa živom silom sakritom u kilogranvu šcćera Ugnjao bi se hcktoHtar vode od 0 na 4Q stupnjeva, a sa kilognimom masti na 90 stups njeva. No mi znamo, da no rnožen,o sve, što možo gorjeti i što prema tomo ima u sebi sakiitu energiju, koja so spajahjem sa kisikotn može dobiti na javu, da ne možomo to sve jesti. Najviše gotovo kal'O, rija od sviju poznatih tvari iina ugljen, a ipak mi ugljeii no ćemo ni ktišati jesti. A zašlo ue? Mi ugljcn nc možcmo probavitj, mi u našt'tn tijclu nemamo naprave, koja bi nam omogućivala spili'i ugljcn. Mi njcgovc živo sile, njegove energijo u svojemu tij Iu no možemo upotrobiti, jer je za nas neprobavljiv. To l je jedan raziog, zašto se ni sva jcla ne rnogu jednostavro zamjenjivati prema svvjoj živoj sili, proma množini 'svdjih kaiorija. Ista množina kalorija u grahu i ista mno>, žina u mesu ipak nisu jednake. Mi možo. mo upotrebiti gotovo cijelu sibi, koja j^ u mcsu, dok oue u grahu ne možemo upotrebili; ml mnogo od njo Tzgubimo. Grah je neprol^avljiv, kako obično kaž’emo. SliČĆ no jc g bijcljm i cmim kruhocn. Mi mo, žemo znatno boije piobaviti bijrli pšcnični kruh i zuatno više njegovih kalorija upotrebiii 'i .a se, negoli to možemo kod cnioga kruha. Kako je poznato, mi obično ražlikujcjno tri tvari, koje sas'tavijaju naSii hruiu: bjelanjčevinu, mast i ugljikohidrate. To tri tvari nalaze se u našoj hrani l Čovjek ne bi inogao živjeti dulje vremena niti onda, kad bi đostalno kalorija u svojoj hrani 'dobivao, ako bi mu ma samo 'jedan od ovih sastavnih dij'lova nodostajao. B iš so u ratu pokazalo, kaio uz sasvim dostatnu inače hranu hez bjeljančevine ili b«z masti no možcmo dugo živjcti i ako, recimo, dosta samih ugljikohidrata imamo u našoj hrani. Uzrok jo tome očito slijedeći: osim žive Bilc, koja je u hraui, u hrani je } matcrija, ona se gastoji iz kemičkih spojova, iz kojih so našo tijo. lo gradi. J I našo se tijclo sastoji iz masti, hjes lanjčevine i ugljikohidrata; jasno je, da ti njegovi spojevi po6taju iz onib, koje dobivamo u hrani. Oovjek j« ouo, Što jeđc.

*) Napisao dr. Lujo Thallvr (Zagreb)i RenDsimp iz „Prirodo’^ "

21. fdiia 1918.

Strana 3.

Dakako, n« smije se (o gruho shVatiti: tijelo se čovječje sagradjuje iz onih spojcva, koje dobiva u hrani. \ Mi smo postavili na početku pitanje, da li je alkobol hratia? AlkohoL ili žesta je spoj, koji se nalazi u svim našhn žestokim pićima: u vinu, u pivl, u rakiji. u špiri, u likerima, konjaku, rumu i t. d. Svima je poznato, da' taj spoj može gorjcti. Zesta se upotrebljuje za loženje motora, za grijanje malih peći i t.^ d., a poznato je, da i sama rakija možc gorj’eti; ta tako se pravi poznata „krampampula“. Kalorija iiha dakle u njoj 1 pitanje je samo. da li naše tijelo može žestu da izgori. I to je poznato, _da može. Popijemo li stanovitu množinu rakije, ne ćemo ni u jednoj izlučnini našoj naći žeste: ni u mokraći, ni_ u blatu, ni u znoju, a ni u zraku, kojcga smo izđisali iza toga. Mi smo tu rakiju spalili. Mi ćemo u zraku, što smo ga izdisali, naći za toliko više vode i ugljične kiseline. kolilvo odgovara množini popite i spaljene rakije. Mi smo dakle sasvim lijepo probavili tu žestu. Pitanje jc sađa dakle, irnade Ii smisla boriti sc protiv pića alkoliola, kada vidimo, da je on probavljiv 1 da ima u sebi stanovitu živu silu, koju smo upotrebili? .J_Ima, i to iz nrnogo razloga. Žesta se stvara u svim žestokim pićima iz ugijikoliidrala. U vinu postaje iz šećera, u araku iz škroba u riži, u špiri iz škroba u krumpiru i t. d. Medjutim kod postajanja alkohola iz ugljikohidrata gubi se prilično nmogo, gotovo i>olovica kalorija. Množina je šcčcra u groždju barcm dvaput toliko liraniva kao množina alkohola, koja .ie iz nje postala. Izračunalo se. da je množina kalorija, koja se gubi kod pravljenja pive u Njeinačkoj iz ječma tolika, cla bi dostatna bila, da ta zemlja nc bi morala žitka uvoziti! Mi dakle u narođno gospodarskom pogledu proizvodnjom alkohola gubimo silno rnnogo vrijednosti. Drugi je razlog slijedeči: Već sam rekao, da mi škrob, mast i bjelanjčevinu trebamo i radi toga, jer iz njiii gradimo tilejo svoje. Iz alkoliola mi ne •riožemo građiti tijclo svoje. Kasovic. znameni,ti bečki učenjak, misli, đa 1 množiiia kalorija nije kod hrane tako važna, kao ona nmožina tUi sastavina, koja se pretvori u naše tijelo, koja postaje lijegovim dijelcm. Od alkoliola ne postaje ni najmanja količina našim tijelom. iz alkoliola ne nrože biti sazidan ni najmanji dio tijela. Već u toliko nije mti hranidbena vrijednost gotovo nikakova. Treći je razlog taj, što jo alkdhol i U uajrnarijoj količini pravi pravcati otrov. Otiovom zovcmo one tvari, koje mogu u sLariOvitoj množiui naše tijelo uništiti, ubiti. Alkobolu rnoguće je u razmjemo malenim množinama to učiniti. Nitto ne 1 i oslao živ na o\x>me svijetu, tko bi jspio sarr.o jednu litru žeste. No svaki je otiOv otrov, i ato se u Jualeiiim muožinama troši. Ou u tim množinama obično uzrokujo razne pojave, koje pokazuju, da već pojedini osjetijivi brgani našoga tijcla tešto oštećeni. Mi možemo kod pijanoga, to jest kod aJkoholoin otrovanoga covjeka, motriti, da mu je u prvom redu mozak, njegov najfinfii organ, teško otiovan i teško oštećen- Čovjek gubi sjećanje, onda svijest, oćute itd. Kod dužcga i ncprestanoga užitka alkohola nnl izimO teškc promjene na unutarnjim organkna, osobito na moždanim opiima, žebiCu, jetrirna, srcu i bubp^inia. Ra :v;ju se kronjčne upale moždanih opna, jc-tra se gm.anje: nastaje tako zvana ciioza jetara, nastaju katari žcluca. slafcost srca itd. Alkoi.ol je težak otnov i u najmanjoj količini. Pienra tome nije s;uno dobro, da sc alkofcot pob'j i, već je to 1 đužnost. svakoga čovjeka, kojemu je na srcu razvdj liašega naroda. Kao hrana alkohol rnaTo vrijcdi, a kao otrov užasno truje. i P a b i r c i NazorJ starih naroda o plimi 1 osjecl. Pliniu ie i osjeku zapazio čovjek već u najranije doba, no dugo je trebalo, dok se utvrđila uzročna veza izmedju oviii pojava i gibanja Mjeseca. Stari su narodi sinatrali Zemlju živim bićem, a prirodnc su pojave svodili na nadnaravne uzroke. Na pr. Kitajci su držali, da voda ima onu ulogu kod ZcmJje, koju iina krv u čovjeka, te su plimu i osjeku smatrali nekom vrsti bila, Drugi opet vide u ovim pojavama znakove Zemljina disanja. No već pisac Ko-Hung iz 4. stoljeća pripovijeda, kako se tečajem mjeseca pomiče ncbeski svod, sad na istok a onda na zapad, 1 dovodi pliniu i osjeku u svezu s ovim gibanjima. Arapskl naučnjak Kazvinl (iz 13. stoljedh) uavodi, de se voda rastcže utjecajem Mjesečevih i Sunčevili zraka; kad Miesec zalazi, voda se steže i odiniče od obale. No istl pisac Isporedijuje plimu 1 osjeku sa kolanjein sokova u čovječjem tijelu. Jednostavno je tumačenje u Koranu: kad audjeoski čuvar mora da stnpi nogom u vodu, digne se površina morska, no opet se spusti, čim audjeo nogu izvadi. Orci su' i Rimljam poznavali najbolje Sredozemno more. u kojem nisu plime jake, pa im grčki i rimski pisci ne posvečuju mnogo pažnje. Aristotel tek spominje nekoliko puta ove poja-

ve, poznata mu je njihova sveza 5> Mjesečevim mijenama, 1 znade da Jč’ na pr. u velikim oceanima jača plimanego u malim morima. Od istoričarš’ opisnje Herodot plimu u Crvenom mo-( ru, a Cezar na obalama Galije i BrMi tanije. Već u najstarije vrijeme poznava-, li su ove pojave najbolje mornarl i primorsko ipučanstvo. No njihovo je; znanje čisto empirijsko. te nema ni' pokušaia racionalnom tumačenju. Ovi*' su narodi promatrali promjene mor- ( skog površja i znali, u koje se vrijeme inože bez pogibli unići u neke zaljevć* ili iz njili izići. Iz promotrenih podata-' ka sastavljali su opise i tablice, izme-' dju kojih najstariie sačuvane tablice. 1 „London bridge“ (Iondonski rnost) po-'j tječu iz 13. stolječa. ( Pifva teoretska tumačenja ovih, pojava nastaJa su u vrijeme renesanse.^ Već Kepler govori o atrakciji (privla-, čivoj sili) Mjeseca prema moru, no tumačenje je nejasno, jer nije poznavao zakone atrakcije. Galilci se ruga Ke: plcrovu tumačenju i đrži, da su pUma i osjeka samo posljedica zemaliskc ro^ tacije, pače, da su dokaz za vrtnjuj Zemlje i valjanost Kopemikova susta*. va. Posve je oprečno tumačenje filo^ zofa E. Bacona, koji po Ptolemejevu sustavu izvodi, da se i more nastoji ( okretati oko mirujuće Zemlje, a plima' i osjeka nastaju, što se obale opiru: tom okretariju. Osnove mođernoj teoriji ovih pojava dao je Newton, otkrivši zakori gravitacije. Poslije Newtona obradjivao je ovo pitanje cio niz najvećiii prirodoslovaca i matematika: Euler, Maclaurin, D. Bernouilli, Laplacc, Lulv bock, \VheweH. W. Thomson, G. H, Darwin, H. Poincarć. A. Grin: DAN ODMAZDE (Nastavak). „Gospođine pukovniče, ponavijam da'kle Kvoje J'auije tvrdjenje, da šte vi po svoj priiici mome ocu saopštili nešto, što jnu je izncnada ubilo svu volju za život i svu rađost, alco n'je već i samo pojavljivanje vaše iičnosti pred njim© izazvalo kod njega kakvu strašnu uspomenu, koja Je bila u štanju, da smrvi čovjeka, koga ranije nisu bili kađri savjadatf nikakva l'azočarerija i nikakav bol. Koliko ga je potresao razgovor sa vami dokazuje i okolnost, da je mdj otac neposrcdiio po vašem odlasku napisao svoju posljedrijil volju. U ostalom vaša pojava i u (Irugim prilikama izaziva štrah i trepet. Bozna,' jeni di'Ugog jednog čovjeka, koji tolikO zatiire od susreta sa varni, đa je u tom svem straliu pobjegao iz kuće, da se nik'Rtla više u nju ne bi vratio“. „Morain priznati, miadi gpspođine, đa ste zbiija o’dlično obavjcšteni“, odgovon pukovnik Dceiing sa zr.a ; 'aj im osmje’.om, „Cisto mi izgleda, da vi isto toliko znate o mojim stvarima, koliko ja odavno znam o vakiru prilikama“. ,,A, nikako, to nije taČno. 'Neznam nfšta pobliže o vašoj l čnosti, ah poznajem g. Tbomasa Daltona. Recite mi, zašto ga, gonite I zašto sto mom ocu na sam Han vjenčanja poklonili revolver?" Pukovnik kao da se već bio pripremio na to odlučno palanje. l „Ona dvojica“, rcče, ,,?to ste ih sađi pomenuli u vezi jednog s diugim, u stvari nemaju nikakve veze je’dan s drugim“, „Ali, molim vag, ipak znam', da 'jo izmedju njih dvojice bilo izvjesno sliČ, nosti; potsjećam vas na onu "čudnu biljegu na lijevom dlanu. Vi ste maločas rckli, 'da ste nekada đrugovali sa mojim ocem. Da vam nije i g. Thomas Daltoa nekadan'ji drug?“ Na to so pitanje pukovnik Deering o;igledno trže, čelo mu so nabra i kao da jo svojim prijetećim pogledom htio opomenuti Stanhopea, da prekine sa svojim tr.'iganjem. „To nema nikakvo vcze sa stvati, D kojoj mi ovđje razgovaramo", odgovori on. „Sainucl \VTiite je mi-tav, pa bi sa njiino trebalo sahraniti i njegovu prošlost. Ako me pak vi, njegov rodjcni siu, tjerat®, đa vam i mimo svoje volje prikažem nje, govu prošlost, to sam voljan, da vam Iđara željena izjašnjenja, u kolilco sa ta odnosi na njegovu ličnost. Sto so pak Thomasa Daltona tiče, to nemate baš nikakvog prava, da tražite od mene ka’kvih bilo obavještenja“. ,,E pa dobro, ncka mu budo. U ošta, lom čini mi se, da ćemo l onako Čuti j suviše žalosnih stvari, kad bude'.o otkrili tajnu svojih ranijih odnosa sa mojim ocem. Mora da su u pitanju dcgadjaji, koji su se dogodili prija gotovo punih trideset godina, jcr meni evo ima dvadeset l get godina, a nikad se do sađa no sjoćam, aa sam vas vidio U našoj kući, od kada pamtim za sebe“. „Vaš je račun tačan, g. VVThite. Mogu vam reći, da sam prijo dvadoset i devcf godina posljednji put pružio ruku vašomt ocu". (Nastaviće se.) Poslijednje brzojavne vijesti NJEMACKI VECERNJI IZVJESTAJ. Kb. Berlin, 20. juna. \Volffov ured j;ivlja: Sjevemo od Al» berta jugozapadno od Noyona i sje\-«, nozapadino od C h a l e a u-T h i e r r y*a pro* pali su uz teško njogovo gubitke nepri-' jatcfjski djeiimični napadi.