Битеф

stefan brecht

Dionis u ’69

Neistin¡tost tog konzervativnog shvatanja nije u njegovom nagovestavanju surovosti naše vrste, već (kácT što uvek biva kad je reč o konzervativnim stanovištima) u njegovim preterivanjima u kojima ga treba ograničiti. Tim preterivanjima doprinose’ grozote u komadu. Rosie svega, ta surova zajednica deluje. Euripid nije stvarno zainteresovan za nerazumnu žestinu: on je upliće da bi prikazao prekomerno postajanje prirodne čovekove sumnjičavosti. Uopšte uzeto drama je vapaj za obuzdavanjem. Posebno posmatrano ona je antifeministička. Ona povezuje duh prirodom sazdane »telesno-ljubavne anarhije« sa ženama. One su neprijatelj pred samim vratima. Konzervativnost takvog shvatanja je i praistorijska; zasniva se na klasičnoj grčkoj borbi protiv upornih tradicija matrijarhata, Žene su uz ironiju izložene ruglu kao tobožnji lovci. Braneći pristojno-pobožna ograničenja građanske razboritosti i morals Euripid je branio vladavinu muškarca. Kao svi konzervativci on je mobilisao muški strah od žene u ime obuzdavanja drugi vid nepoštenja. Ono što ja nazivam nepoštenjima to su za one, što su konzervativni, pedagoške sklonosti koje Euripidovo stanovište eine čestitim: njemu se suprotstavijaju obesna deçà. Bahus danas može ozbiijno da se prikazuje kao groteskna farsa: hipokrizija suprotstavljana tim Divljim ženama.

Schechner-ova verzija pretvara se u jednu vrstu odgovora stamm Soveku. Sačuvavši većinu stihova, on’ ostávlja zaplet i daje mu zaključak: dijalektika hipa kao da ¡e dffjasnjèna .. pričom o zavođenju i uništavanju’ sitničara, Varijacije na temu dominiraju fabulom i izgleda da odgovaraju hegelijanskom trojstvu. To je gest odbijanja ali obazriv gest. On ne dozvoljava da stav bude definisan. I tako sadržaj postaje dijalektički. Dijalektičko napredovanje predstave počinje tezom koia afirmiše hip otkrivajući kroz antitezu njegovu negativnu stranu, a završava se dvosmislenim zaključkom koji izgleda ili kao ponovna afirmacija teze u negativnom vidu (ističući veća zla ne-hipa) ill vrsta sinteze istinskog i krajnje zlog vida hipa kad se njegove pozitivne i negativne strane sjedine u jedan promišljen stav. Hip koliko plemenit, toliko gnusan, toiiko mocan. Na hipi-zajedljivo p'rlgodan način komad je takođe politiöki. Mi smo prikazali a, da se hip uspešno suprotstavlja vlasti, iako se protiv nje ne buni, b. hip je sam po sebi istiniti vid vršenja vlasti (ritualni ein žestoke surovosti umesto pobune) i c. hip-vlast: fašizam. U suštini svoje verzije Schechner se namerno odriöe obavezivanja na hip, u stvari Sini ga tako sumnjivim da neko može pasti u iskušenje da predstavu nazove anti-hip. Mada u formi pozorišnih zbivanja kao da se suštinski vezuje za hip i hipike i angažuje se da i gledaoce preobrati u njih. Posto posredovanje jeste poruka, predstava efektivno posreduje pro-hip.

Savremena dijalektika tvrdi da sve u svojoj suštini nosi nesklad koji ga osuduje na borbu sa sopstvenom suprotnošću. Dijalektičke postavke kao alternative: a) savladavanje unutrašnjih protivurečnosti, odbacivanje suprotnosti, destruktivno dejstvo suprotnosti i b) borba s unutrašnjim protivurečnostima, jedinstvo suprotnosti, izopačeno preživljavanje u evolueiji. Samo ono što tako može da sjedini sopstvene suprotnosti dostojno je življenja. To su dva vida dijalektičke drame: tragedija propadanja impotentnog zbog »htenja-biti« cedan i tragikomedija samo -potvrđivanja potentno izopačenog. Posto identifikaeija znači određivanje vrednosti dramatičar dijalektičar je u svakom slučaju borac za pozitivno, svoj ideal. lako od njega zavisi on ipak može da glorifikuje i

27