Битеф

40

guliano zingone

»besni orlando« na sceni

Edoardo Siguineti je pretvorio u dijalog poemu u oktavama, koju režiser Luca Ronconi prikazuje u teatru.

»Orlando će biti prikazan, kaže red ¡tel j Ronconi, u celini kroz niz simultanih radnji koje ce se odigravati na međusobno udaljenim mestima.«

Publika, podeljena na grupe, pratiće, od onoga što mi prikazujemo, što želi: erotski, epski ill fantastical tok. Radnja drame koju će pratiti gledaoci biće određena jasnom scenografijom, koja neće biti poverena samo jednom scenografu već samim učesnicima u predstavi koje smatramo pogodnijim da izraze zasebno svaku od postavljenih tema. Velika scenska_ mašinema-J režiiska mašta. proizilazi iz suštine radnja »Orlanda«, koja se zbiva uporednom dramatb zaciiom cetiri radnje. Na publici je da se 'odlijci između: Ijubavi Angeliïce i Medore, opsade Pariza, borbe Orlanda sa nemanima i čarobnih Astolfovih pustolovina. Prisustvo tih tema u narodnoj kulturi trebalo bi da omogući, kako kaže reditelj, da sledimo jedan od tokova radnje bez naročitih problema oko nerazumljivosti samog toka i bez oseóanja da smo lišeni nečeg zbog jednostranih cari same radnje. Dramatizovani Orlando ni je, kao što bi moglo da izgleda u ovom skraćenom prikazu, jedan običan eksperiment za popularisanje niti podsmeh epu. To nije »ponovno čitanje« u stilu Carmela Benea, niti opet ukratko izložen pregled srednjovekovnih Misterija Ozbiljnost garantuje ljubav prema klasicima i filološke nijanse, koje su stalno davale snagu Ronconijevim režijama, od onih elizabetanskih (Ricard lil) do Svećnjaka od Giordana Bruna i Senekine Fedre.

Tekst je pre svega poštovan. Po Sanguinetijevom mišljenju bas ta vernost tekstu je neophodna premisa za pozorišno prikazivanje Orlanda.

»Međusobni splet avantura kaže Sanguineti množenje pripovedačkih osnova, vise tokova same price koja može izgiedati kao da parališe scensku transkripciju sugeriše usvajanje različitih nivoa pozorišne radnje. Dakle, moguóno je sačuvati jedan relativno široki obim materijala koji nudi poema. Kroz simultanu realizaciju (upravo na više pripovedačkih i govornih nivoa) u toku »scenskog postavljanja« Orlanda, Ariostova »polifonija« je tako, uspešno sačuvana prèkcT analogijske trânspozicije u scenskoj postavcU.

Nikakvo nasilje, nikakvo »profanisanje« poeme. Potrebno je, kako kaže Sanguineti, ne podnositi u inertnoj formi »zastrašujući karakter« pri korišćenju klasika, da bi se otkrilo (zahvaljujuéi ¡ »otuđenju radnje pomoću pozorišta«) da je Ariosto živ »samo ne u onoj formi koja se uči u gimnaziji«.

Prema Sanguinetiju, ono što je ucinjeno u Orlando, na određeni način je povratak na same izvore: »Besni Orlando kaže Ronconi krije u sebi narodnu suštini i rečitativ srednjovekovnih pevača. Scenska verzija rasvetljava poemu, dozvoljavajuéi da se ponovo otkrije sa novom neposrednošću istorijska sustina«. Inicijativa da se dramatizuje Orlando koja je potekla od strane rezisera koji se, kao Ronconi, bori za operativno jedinstvo između »pisane kulture« i priredbe, možda će biti početak jedne nove tendencije bez prethodnika. Posle fiiozofsko-dostojevskovske struje da li óemo imati novu epsko-renesansnu?

Sanguineti (doktor Jekyll, akademik, sadista, pesnik, proučavao Dantea) ne veruje u to. »To bi bila besplatna i svojevoljna operacija kaže on. Nisu sve poeme dobre za pozorišno prikazivanje. Napravimo jedno poređenje; »Oslobođeni Jerusalim« tako linearan, čini balet ili melodrama (sačinjava kao što je dobro znao Monteverdi »madrigal«). Tassov jezik je jezik za pevanje. Nasuprot tome, Ariostova dramska struktura je na jednom višem nivou, nosi »dramu« u sebi], njegova oktava je puna intenziteta. nuna »rečitativnosti«, upravo scenski govqrna«.

Susret Ronconija (pozorišni čovek koji veruje u literaturu) sa Sanguinetijem (pisac koji veruje u pozorište) oživeo je ponovo Senekinu Fedru. Radi se naime o eksperimentu koji je računao prvenstveno na primat same reči nad pozorišnom akcijom. Sa Orlandom, verovatno ce biti urađeno neëto drugo: pokušaće se sa određivanjem stepena izdržljivosti jednog fekstin<ôjrje dobro poznat i voljen nasuprot intervenciji, koja, iako puna poštovanja, biće »kreativna«.

Tu je, pred ñama pretpostavka da bi ova predstava dala polet čitavoj seriji živih polemika koja bi angažovala koliko literate toliko i pozorišne Ijude.