Битеф

dramska pisca. Dramaturgija kasni za događajima i to je već, može se reći, istorijski nedostatak. • Kako dolazite do oživljavanja suštinske ideje delà u toku rada ili u magnovenju? CADEK: Za mene je rad na delu isto kao i ljubav; prvo osetite da vas nešto privuče a onda vremenom otkrivate šta to volite, kako volite

i koliko volite. Nemoguće je decidirano naći ideju ona raste sa radom i vremenom. TOVSTONOGOV: Nemoguće je otpočeti rad bez generalne misli o delu. U toku rada mogu da nastupe male korekcije i dopune, ali ne treba očekivati da će se glavna ideja zbog koje je komad postavIjen roditi za vreme rada. • Pozorišno ostvarenje vaše vizije u znatnoj je zavisnosti od drugih od električara do glumca. Da li su vaši saradnici uvek apsolutni interpretatori vaših ideja ili se vaše

želje prilagođavaju njihovim mogućnostima? CADEK: Sve zavisi od kvaliteta i mašte Ijudi sa kojima sarađujem. Najčešća pojava je obostrano prilagođavanje i tu se negde sretnemo. KREJCA: Za mene rad u pozorištu počinje pre podele uloga, to jest od onog trenutka kad vidim čoveka i osetim da bi on mogao da igra

određenu ličnost. To je prednost mog teatra. U nekim pozorištima na Zapadu moji saradnici su došli 20 godina pre mene i za svako delo se unapred zna ko ce da pravi kostime, ko scenografiju a ko mora da igra glavnu ulogu. Normalno nema problema. Ja sam izabrao tog glumca jer sam osetio da on može, na najbolji način, da iskaže moju želju. Ne zaboravite, savršenstva nema i pozorište nije život, već imitacija života i situacije. Ali u dobroj imitaciji mi uživamo, baš kao što se divimo i Davidu koji je isto tako

samo imitacija stvorena velikom imaginacijom Mikelanđela. TOVSTONOGOV: Ako su njihova dostignuća iznad mojih zamisli ja se prepuštam njima a ako su ispod, tada ja činim što hoću. « Za poslednje dve decenije koja su imena najviše doprinela evoluciji vaše rediteljske ličnosti? CADEK: Streler i Bek. KREJČA: Kopo, Bruk i Streler. TOVSTONOGOV: Bruk i Planšon. • Cime objašnjavate prodor nagona, surovosti i šoka u teatru? CADEK: Ima dva razloga. Prvi zato što je svet takav a drugi što se Ijudi sve više zatvaraju u sebe a istovremeno imaju potrebu da se otvore. Taj nesporazum čini Ijude histeričnim. Mi pokušavamo da im pomognemo. Ljudi su preosetljivi i ne treba ih gladiti jer bi im to izazvalo lepo osećanje. Teatar surovosti tera ih da se pokrenu i da misle. Način na koji Living-teatar direktno napada gledaoce, po mome je suvišna agresivnost. Treba imati distance prema objektu i treba naći esenciju u jednoj reči. Velika je razlika između učešća u ritalu i posmatranja rituala. Meni često pripisuju hladnoću u predstavama, ali ja upravo na tome insistiram. Rafael je hladan i veličanstven, a Van Gog je topao i sentimentalan. Nisam protiv agresivnosti Living-teatra veé protiv dodira koji je prost, nije umetnost, rekao bih, nešto amerikanizirano. KREJČA: To je samo moda i ništa vise. Gledaoca treba šokirati dobrom igrom. On treba da prihvati ono što glumac nosi a ne da ga koriguje. U teatru šoka ima mnogo pojednostavljenja, naivnosti i gréa loših glumaca. Za koju godinu i to će proći. U istoriji teatra bilo je uvek skretanja u traganju za vitalnom linijom. Presija teatra surovosti za mene ja ravna nasilju. To je mučenje gledaoca. Gledalac može da se složi ili ne sa vašom igrom, ostavite mu slobodan izbor i nemojte ga šokom prisiljavati da se angažuje u vašoj predstavi. TOVSTONOGOV; Kod nas toga nema. • Postoje li određene karakteristike po kojima se pozorišta u vašoj zemlji razlikuju od ostalih?

18