Битеф

Poklič za mesom našao je odgovor u posvedvanju imperijalizma (Deut. 12:1-19). Šuman: 'Ubijanje zveri daje mu svu mod da übije brata'. Uz zvuke Šumanove duboke, zavijajuće home home i udaraljke, bez gudača, bez lakih instrumenata, brektanje motorne testere životinje se primiču, zatim odstupaju kao da ih je Bog odbacio. Sobom odnose telo žrtve. Rođenje naroda sveta Poiako, uz stalne pauze, svojim snažnim nemačkim glasom, uz metronomsko kucanje čegrtaljke, Šuman počinje da čita genealogiju patrijarha od Adama do Noja (Post. 5). Dok on čita, ljudi i žene izdvajaju se iz mase životinja, oslobadaju se svojih životinjskih maski ispod nose bele i tamne ljudske maske i počinju sporo, slepo, mučno, avetinjsko približavanje zastoru, dok oštra svetlost reflektora (ustvari samo 150 vata) uobličava grupu u plastičnu, sirovu skulpturu, sve istaknutiju što je bliža. 2ene ne hodaju same, muškarci ih podučavaju i pomažu tako što im ruke i noge nameštaju u poze napredovanja, u kojima one ostaju dok ponovo ne budu pokrenute. Poslovno snalaženje muškaraca predstavlja kontrast sporom kretanju žena i grupe. Grupa stiže do zastora, pribija se uz njega, neki slušaju zvuke iza njega ali nema mnogo glumIjenja. Evokacija velikog doba je efektivna, poziranje i poze evoluciraju rađanje istorije. Nepokretnost pokretanih sugeriše da vreme čoveka još nije u pokretu. Aktivna uloga muškaraca je izuzetna u Šumanovom pozorištu. Scena je nadahnuta čudnim odlomkom (Post. 6:1-4) koji nam kazuju kako su Božja deca razljutila Boga jer su počela da bludniče sa kćerima Ijudi, začinjući divove i slavne Ijude. Šuman preobražava požudu nemilu Bogu (Post. 6:11) u samilosnu pomoć. Scena znači kontrapunkt Ijudskoj agresiji u prethodnim scenama. Nojevo imenovanje i prva poruka Čitanje je stiglo do Nojevog imena. Noje se penje na leđa drugih I čuli uho prema gornjoj ivici zastora. Dve tanke bele ruke pojavljuju se nad zastorom, pružaju Noju motku, i iščezavaju. Noje govori narodu, očigledno prenoseći poruku (Post. 6:5) koju Je samo on čuo: narod ponavlja krikom: 'Vidim da Je svaka uobrazilja misli vaših srca samo trajno zlo'. Svi, osim Noja, padaju na pod, Jer ih je dah života napustio (Šuman je tražio 'eksploziju’), oni su postali potop kojl prekriva zemlju. Noje se pokreće, motke držane uspravno kao katarka, nogu na leđima dvojice puzajućih izvođača, kroz gomilu prema na kratko pokazanoj slici žita, nazvanoj ’Zemlja’. Ništa u mučnoj ali ljupkoj slid prethodne scene rađanja naroda sveta ne opravdava božanski zoocid. Bog se pokazuje kao sićušan I zloban, neprijatelj čovečanstva. Sjavljivanje stada Izvođači su se vratili u životinjske maske. Ponovo napreduju. Ruke bacaju užad preko ' zastora. Šuman i jedan Izvođač (Kain/Noje) i brutalno sjavljuju krdo, ponašajući se prema i životinjama kao prema predmetima, nervozno <

ih vezujući u masu, provlačeći uže kroz nozdrve, oko rogova, itd. Naglašena je fizička strana postupka, kao kod nespretnih lutkara, a tehničke teškoće više nego gluma izazivaju efekat. iz zvučnika dopiru srditi, gromoviti zvuci ponovo Druga avenija. Oštri mlaz svetlosti osvetljava radnju odgore. Masa životinja odvučena je do zastora (žrtvovanje spaljivanjem, Post. 8:20-21). Ovo ponavlja temu prethodnog prizora kroćenja, a njegova brutalnost nadovezuje se na Ijudsku toplinu Rađanja naroda sveta, kao što se scena kroćenja povezuje sa scenom Adama i Eve, a stvara muzički obrazac takođe nađen u Postanju: međudejstvo između čovekovog odnosa prema drugim živim, pokretnim bićima, i njihovi međusobni odnosi. Životinje su daleko od lepog. One prikazuju surovi život, sirovi život, potencijal koji se može ostvariti samo kroz ijudsku solidarnost. Da ih je Šuman načinio lepim kao što je učinio Dizni, vratio bi se estetskim rekvizitima. Međutim, Šuman ih nalazi lepim. Nemaju očiju, kaže on, stoga su nevine. Nisu bezopasne, ali prete samo u gomili. Biblijska osnova prizora je iskrcavanje i žrtvovanje posle potopa (Post. 8:19-20). On evocira Stari zavet: izopačene temelje prehrišćanske istorije koje prikazuje sledeća scena Josifove genealogije. Uistinu, istorija Jevreja kako su je ispričali u Starom zavetu je bedna sitna orgija niskog, sebičnog nasilja i obmane, u svrhu seksualne i ekonomske pohlepe, od Noja, koji je prokleo sina i pijanog lota koji je obeščastio svoje kćeri (pošto nije uspeo da kupi svoju bezbednost pružajući sodomitima prvu mogućnost), preko veroiomnog podvodađa Avrama koji je trgovao svojom polusestrom i ženom Sarom, do übilačkog podvodača Mordehaja i njegove prostituisane nećake Ester. To je klasična povest očajničkog užasavanja od normalnog, tj. sebičnog, neideaiističkog i stoga neistorijskog života, rastrzana između smrti i zakona, života i bludi. Tek kad dođemo do podučavanja (Jov, psalmi, Solomonove tri knjige) Javlja se nagoveštaj čovečnosti (skromnost, pravda, mudrost, nesebična pobožnost, radost života, Ijubav) a u prorocima neka svest o bedi sticanja, u kome je strah od smrti (Luka 1:79) vodeća snaga koja podbada i prikiva ruku. Josifova genealogija Decembarska verzija Josifove genealogije više odražava pretvarajući rezignaclju u humor komentar Eklezijasta; Taština nad taštinama, reče Propovednik, taština nad taštinama: sve Je taština. Kakvu korist ima čovek od sveg truda preduzetog pod suncem? Naše pokolenje prolazi, drugo dolazi; međutim, zemlja postojava večno. Ono što je bilo, biće, 1 Ono što je učinjeno, biće učinjeno: nema ničeg novog pod suncem. (Eklez. 1:2, 4,9) Rodoslovlje počinje nlzom sićušnim komičnih : ručnih lutaka, koje postupno postaju sve ; veće, brzo se pojavljujući visoko nad zasto- ; rom kao videnje iz velike daljine. Jedan od j držača motke peva ime svakog patrijarha i dok se pojavljuje, a prethodno ga najavljuje

; Šuman. Iza njih siede maskirani izvođačl, I grozni i posprdljivl, u prirodnoj veličini all , ipak fantastična bića u sirovo improvizovanom ■ detinjastom kinđurenju predstavljajući krai Ijeve i proroke. Oni se jedan po jedan po: javljuju iza zastora, proparadiraju ispred nje• ga, i nestaju. Obe grupe ličnosti, mada se I brzo individualiziraju nekim malim postupi kom ill trikom u brzini pojavljivanja i mada I se ponose svojim zvučnim hebrejskim imeI nima, pa su natopljeni svojim jedinstvenim i značajem, jesu proizvoljna stvorenja blago, naklono groteskne fantazije lutke i maske stvorene za druge prilike, za druge svrhe, ■ ili ni za koga. Nije važno ko su bill ti ljudi. , Međutim, oni postupno postaju sve življi i čudovišnjiji, njihove maske sve groznije, a gestovi sve luđi. I Poslednji izvođač (Moris) ostaje, stoji vrlo mirno, svečano, ženski izvođač (Margo) je iza njega. Drugi izvođač, klečeći pred njim, uzima čitav niz sitnih tankih maski za lice iz svežnja ostalog iza prethodnog varalice, i stavlja ih jednu za drugom pred Morisovo nepomično lice, dok ga Margo zakratko drži, uz čitanje jednog imena, zatim pušta. Tri senke kreću se preko zastora kao živi časovnici. Redosled smenjivanja sada je ozbiIjan, ali brz, kao da pokolenja požuruju u iščekivanju nečega. Josifovo odevanje Stižemo do Josifovog imena. Margo počinje da odeva Morisa (iz istog svežnja) u izuzetno sporoj, nemoj ceremoniji investiture. Kobna jurnjava vremena je prekinuta. Prizor uzima dobrih pet minuta. To Je nemi prizor, izuzev neke sablasne škripe violine (plastična električna violina-igračka) preko razglasnog sistema. Gestovi su svakidašnji, ali trajanje izaziva poštovanje prema događaju. Prizor je zanimljiv zbog vremena i pažnje koju jedna ličnost posvećuje drugoj, kao i jednom svakidašnjem poslu. To je lutkarska varijanta osnovnog teatarskog gesta samoprerušavanja: jedan kostim stavlja se povrh drugog. Boje predmeta pustinjskog odevanja nisu nipošto lepe, one su sirove i slikovite. (Šuman ima izvrstan smisao za boje ali se užasava esteticizma, a pored toga voli da koristi tuđi izbor, ono što se zatekne, ono što Je odbačeno i nađeno na ulici ali u granicama. Prolećna lista rekvizita: par belih uvijača, žuti omotač za telo, crveni pojas, narandžasta tkanina za ruke, zeleni plašt, padobran, vratna marama, zeiena čoja za ogrtač i žuta čoja za kapuljaču.) Prizor je komično izvrnut. Posle odevanja, Josif Je potpuno prekriven burnusom, smešno-stravičnom maskom klovna, i visokim crnim šeširom, koji je supruga spretno oblikovala. Šuman dodaje podsmevanje rogonji završavajući, posle prividnog suprotstavljanja, sa iznošenjem postjudejskog prenebregavanja oca. On potvrđuje značaj Majke i zaštitničku ulogu žene. Pozom blago sanjive osećajnosti Margo, Šerman ne umanjuje snagu prizora kao metafore staranja o drugome ključ za Novo doba. Žena priprema ležaj na podu, postavlja Josifa i on zaspi. Šuman ga prekoračuje, pruža Joj par velikih talambasa, ona klekne na jedno koleno 1 sa divljim ekstatičkim gestom, gledajući u Josifa, udar! talambasima nad njegovim uhom. Šumanovo prekoračavanje

22