Битеф

Njeno petnaest stopa visoko telo bilo Je naslonjeno u drugom uglu, groteskna majcinska figura germanske sitne buržoazije, lice bezizražajno ali kiselo ili, nasuprot, zavisno od raspoloženja i osvetljenja, zureći širom razjapljenih čeljusti, kao da je fascinirana, zaleđena u večitoj prepasti nekog groznog događaja. Ljulja se dok izlazi. Oni se susretnu. zagrle, poljube giasno, igraju uz zvuke muzike i dostojanstveno se rastaju kao širenje talasa. ’A sada, Majka Zemlja rađa svoje poslednje dete Hronosa'... Zastor se besno leprša dok se ona stidljivo porađa iza njega dečak je visok samo devet stopa, pokretan je (u njemu se krije izvođač), velike, neustrašive šiljate giave, ükoöenog borbenog 'pogleda iznad sočnih crnačkih usnica pojavljuje se iz brdašca od pedesetak kilograma novinskih otpadaka na podu. Rođen je s dva mača u ruci, načinjena od neotesanog drvenog iverja, dugačka dve do tri stope. Ustaje i odmah počinje da se bije sa ocem koji je isuviše uzvišen da bi se odistinski tukao. Dva izvođača komentarišu bitku u stilu sportskih komentatora, dodajuöi mikrofon jedan drugome; dok se drugi penju na stepenice iza Urana, skidaju mu glavu, bacaju u zastor razastrt da je dočeka a drugi odbacuju glavu u zadnji prostor namenjen za rekvizite. Hronos je pobedio. Sve ovo izvršeno je vrlo brzo, u trku, pod svim upaljenim svetlostima, sa izgledom glumljenja neöeg poznatog, tek da bl se osetilo uživanje u izvodenju, pokazalo kako to spretno radimo. Posmatrač gleda džinove s nevericom oni su neverovatni i uzbuđeno posmatra akrobatiku. Übijanje rodenog oca je najveseliji podvig na svetu, arhitip pobede, spretno izveden uz buönu muziku. Stari zavet i Hristovo rodenje Životinje zemlje (pre öoveka) Crveni zastor kreée se napred, a njegovi nosioci imaju maske životinja. Svetlost se gasi, ruöni reflektor u otpacima ostalim posle Hronosovog rodenja uperen je na zastor, zastor pada uz tresak cimbala, i otkriva uz neskiadnu buku preko razglasnog sistema zbijena mase ili planine životinja, koje se protežu, gomilaju i pomeraju unapred. Ove životinje, sve sa sivobelim glavama tela i udovi izvođača ovlaš su prekriveni materijom sličnom sargiji pričvršćenoj za giave predstavljaju sliku užasa iz imaginarnog niskog stupnja evolucije, ali nisu ni divlje ni svirepe. Njihovi siljati zubi su krhki. njiTiove vilice slabe; imaju glupave gubice, slične prasićima; kreću se puzanjem. Svako od izvodaöa ima na sebi bar dve žlvotinjske giave, ponekl tri: jednu na svojoj glavi, druge nataknute na rukama. Mnogo vremena na probama utrošeno je za uvežbavanje masoynog kretanja. Suman stalno ukazuje izvođačima da se drže na okupu, pužu jedni preko drugih, übrzavaju i usporavaju: on postiže efekat praiskonskog užasa jedva individualisanog života iz jednostavne fiziöke teškoće puzanja u zbijenoj masi sa ovim glavama bez oöiju, i ne traži nlkakav manir ili stil kretanja tela izvodenje lutkarsko, ne glumačko. Postiže se efekat reptilskog puzanja bez udova, ali teško i nespretno, pre nagonsko nego ciljno.

U svom prvom pojavljivanju u komadu, životinje predstavljaju zemlju pre čoveka, prostor za podvige, ali, takođe i paničnu stranu prirode. Početak komada ovim prizorom, a ne Adamom i Evom, čini da je tema komada pre ’svako živo biće koje se kreće' nego čovek. Udisanje života u čovekove nozdrve Vise ili manje neprimetno, među krdom, dve ljudske figure, čovek i žena, sa providnim plastičnim čaurama preko odeće, ušle su u glumački prostor i sad se pojavljuju među njima i ležu ispred zastora. Šuman, bez nenekog određenog kostima na sebi, prilazi sa svetiljkom, klekne, udahne život u Adamove nozdrve, osvetljavajući svoj postupak, udari ga vrlo snažno po leđima ili stražnjici, a Adam polako ustaje kao da je još uvek nesvestan. Šuman dovlači ženu pred Adama. Još uvek u svojoj čauri do vrata, ona počinje polako da sviači čauru s njega svojim zubima, vratom i ramenima; dok Šuman stoji i slika ovo mučno buđenje belom svetlošću —• sjaj plastike, njene pregibe, zamišljenog Morisa unutra. Prizor se odvija sporo, tišina je potpuna oseća se napetost prisustvovanja presudno značajnom koraku. Eva se zatim sama izvlači iz svoje čaure. Šuman ovde igra ulogu Boga, ali se ni u kom vidu ne ponaša kao Bog; Boga tamo nema. Šuman postupa kao binski radnik lutkar sa neglumljenim, prirodnim, efikasnim pokretima, doprinoseći tehnološkoi lepoti. Adam i Eva su ozbiljni I promišljeni. Njihova poezija čini kontrast sa užasavajućom vizijom puzavih bića i komedijom bogova. Izuzev radnika, to su prve osobe ni lutke ni maskirane koje smo videli. Prizor predpostavlja prirodnu evoluciju. Gubitak milosti završavaju ’nagi’ je buđenje: u duhovnom, ne neophodno moralističkom značenju Postanja 3:5-7. Ne postoji zmija, samo žena. Ona budi, muškarac je sin žene u duhu Isusove povesti ali ne i Postanja gde je ona prva samo u grehu. Oni su bez greha u ovoj sceni, nepohotni. Šuman vidi prizor kao senzualnu Ijubavnu priču. Trganje čaure, analogno kravljem lizanju novorođenog teleta, je vođenje Ijubavi; Eva koristi usta. izgnanje Iznenadni krik: ’Pažnja! Anđeol' Uz strahovitu buku zvuk saobraćaja na Drugoj aveniji snimljen na magnetofonsku traku u dva popodne, udarci cimbala, i povici grupe) Božanstvo se proglašuje: njegov anđeo isti veliki ratnik kao Hronos, rogati, plavi, šašavi anđeo izlazi iza zastora l udara Adama i Evu. Oni padaju. ’Tako Je izagnao čoveka; i postavio na istoku rajskog vrta heruvima I plameni mač koji se okreće na sve strane, da prečl pristup drvetu ŽIVOTA’ (Postanje, 3:24). Anđeo je Vreme. Život u pokretnom vremenu je uklanjanje iz života. Kainovo rođenje Prizor izgnanja nekako se smenjuje s drugim prizorom u kome se čini da Adam oslobađa Evu od napadača sa životinjskom glavom, odvlačeći ga od nje i izvlačeći ga iz životinjske maske, dok se on drži nje ili ona njega. Anđeo vrlo sporim širokim gestovima počinje

da pomno tuče napadača. On je na zemlji, trza rukama i nogama (stari geg iz burlesknog i lutkarskog pozorišta ali ovde strašan), Anđeo nastavlja da ga udara, ali on neće da umre... leži ispružen, übijen. Aii odmah zatim oživljava i ustaje. Ova cela scena, mada se očigledno odnosi na Kaina, vrlo je zbrkana, mešavina silovanja, rađanja, übistva, spasavanja alike božanskog gneva, rađanja, bitke i preživljenja. Prema Šumanu; Eva rađa, životinja je dopuzala, ona je zgrabila njenu glavu, čovek Adam izvlači Kaina. Rođen je ali još nije živ. Anđeo ga udarcem oživljuje. To je Kain. Nojeva druga poruka Odmah zatim Šuman brutalno vezuje kartonski natpis preko Kainovih očiju koji glasi: 'Svako živo biće koje se kreće postaće meso za tebe’. On stoji, okrenut publici, vezanih oöiju. Kain je za trenutak postao Noje. Božja poruka Noju: 'Svako pokretno biće koje živi biće meso za tebe' (Post. 9:3) izopačena je kako bi se uklonila njena ritualnost. a podvuklo zlo; život je meso za život. To je preambula Njegovom osnovnom ugovoru sa svim živim bićima, Njegov sporazum sa Jevrejima motivisan mirisom žrtvovanog izgorelog mesa i rezigniranim razmišljanjem da je ’uobrazilja čovekovog srca zla još od mladosti' (Post. 8:21). Uslovi su strogi: odgodiöe poplave, dopustiti ljudima i životinjama da žive, ali sebi pridržava pravo na sav život (Post. 9:4-6). Životinje zemlje (Übistvo Avelja i imenovanje Kaina) Šuman izdvaja jednu od životinja, donosi je pred zaslepljenog čoveka, polaže kraj njegovih nogu. Kain počinje da pripitomljava zver, sporom brutalnom Ijupkošču, uzimajući je i spuštajući više puta. Konačno pokorena, zver ostaje dole, zatim puzi i liže gospodaru stops. Ova scena ključna, imajući u vidu naslov komada opterećena je grozom: predstavlja osudu slepe brutalnosti. To je takođe jedini prizor komada seksualno obojen. Pripitomljena zver puže se uz stojeće telo gospodara, životinjska maska je nestala a ispod se pojavila bela Ijudska maska. Drugi izvođač skida povesku sa očiju krotioca. Životlnja je postala čovek, podigla se; gospodar, ne vise slep, bori se u drugoj dugotrajnoj, zastrašujuće metodičnoj i strpljivoj tuči poraženo telo tupo pada na pod. Gospodar životinja je pobedio. Celo vreme Anđeo stoji I posmatra dignuta mača. Požuda za mesom neuspeh da se poštuje život u svemu žlvome jeste uzrok zašto je čovek čoveku vuk, koren međusobnog zlostavljanja Ijudi. Odnos gospodar-sluga rađa brutalnost. Međutim, Šuman ovde ne misli na brutalnost već na übistvo imperijalistički rat . Proklet neka je Kanaan; sluga slugu biće svojoj braćl. (Post. 9:25) Jer ti si sveti narod za Gospoda tvoga Boga, a Gospod te je odabrao da budeš izabrani narod u njemu, iznad svih naroda na zemlji. (Deut. 14:2)

21