Битеф

nosti. Večne vrednosti. Beležimo nedostatak nekih od tih vrednosti. Zabeležili smo raspad. Šta smo uradili? Prolazimo kroz viziju duhovnog straha. Kroz viziju raspada sedam ključnih vrednosti. Smisao. Radost. Vera. Ljubav. Nada. Cast. Greh. Kako? Izmutirali smo naše pozorišno pamćenje. Tražili smo pozorišnog mutanta. Teatar, slićan Kantorovoj putujućoj trupi, osudjen na lutanje. Lutanje u mestu. lli, obratno, možda smo tražili samo pozorišni omaž za generaciju mutanta. Mutanta rodjenih u razočaranju, na kraju idéala, u očaju, neznanju, gubljenju korena i kulture. Hi, kako bi rekao Lev Dodin, nova generacija, izobličena od ovog vremena negacije i odbijanja, stvara sopstvene šifre, sopstveni hermetični jezik. Jednostavno, borili smo se protiv otpora materije, a ta materija n ¡je ni kamen ni glina, već vreme i Ijudi, novo i staro. Konkretno... ...pronašli smo dramske pandane naših sedam daña. Pitali smo Beketovog Codoa o nekom smislu. Setili smo se radosti Commedia dell'arte. Pretpostavili smo da je u jednom dramskom hronotipu, mladi princ Hamlet mogao da sretne lucidnog "istinskog” Fausta, Fausta od krvi i mesa, opsenara i astróloga, sklonog čak i nekromantiji... U renesansnom, otvorenom Vitenbergu, gde je studirao, daleko od režimskog, zatvorenog Elsinora, Hamlet je mogao da nauči da sumnja. Da izgubi svoju staru nevinu veru. Da čuje svoju buduću dramu. Naš li smo način da damo šansu na nadu tužnim Lopahinu i Varji Čehova. Lulu nas je odvela do Ijubavi. Od Ricarda i Ledi En učili smo о časti. Creh smo ostavili markizu De Sadu... A andjeli... Svaki andjeo pazi najednu zvezdu. Znaci da ¡ma toliko andjela koliko ima zvezda. Svaki narod ima svog andjela. Ovde su, izmedju sveta i Boga, kao čuvari. G las n ici. Zastitnici. Vod ici zvezda. U sedam redova, sa devet reci ¡ Tri trijade... Biii smo bogovi. Hteli smo da se igramo Ijudi. Sišli smo dole. Zaigrali smo se, zaboravili. Izgubili sebe.

Postali nešto drugo. Zaboravili istinu. Andjeli su ostali gore. Trebalo je da nas podsete. Da kažu: sada stoj. Podsetili su nas. Nismo hteli da ih čujemo. Povodom dogadjaja... Dok smo probali, deo naših mračnih vizija počeo je da se dogadja van scene. Napolju - na ulici, oko nas. Život je počeo pomalo, da igra nas. Neka napeta dramaturgija. Kad smo videli da je tako, kucnuli smo u drvo, rekli, daj bože da nije tako. Samo smo malo paranoični. Kao likovi u dramama. Od toga nam sve ovo. Šta se štrihovalo od teksta? ...Svetje kockast. Sve boje su bele. Postoji jedan pol. Rupa. Postoji jedan miris. Izmet, Postoji jedan ukus. Krv. Nema sećanja. Sve što je dobro treba da se oskrnavi. Svaku ideju treba uništiti. Uspomene silovati. Različite osakatiti. Tog što ne misli kao ti. Übij ga. Tog što misli. Übij ga... I š ta s tim? Svet smo videli kao džunglu. Kao delove haosa, negaciju svakog kriterijuma vrednosti. Uspostavljanje samovolje, gde je sve dozvoljeno, a granica izmedju dobra i zla, moralnog i nemoralnog ill granica izmedju polova gubi se u njihovim transformacijama u grotesku, u ciničan i apsurdan izraz. Svet smo videli kao pozorište. Kao realnost izvučenu iz pozorišne iluzije. Svet kao sećanje. Kao sećanje na scene iz predstava. Sećanje na Ijubav kao pojas za spasavanje. Kao emotivnu travestiju novog poretka. Dejan Dukovski