Битеф

MAMU MU... MORA DA SE VIDI O Mamu mu ... ko Je prvi počeo Dejana Dukovskog, u režiji Aieksandra Popovskog, projektu Drame MNT Kapu dole! Za Mamu mu ... ko Je prvi počeo Dejana Dukovskog, odnosno za režisera Aieksandra Popovskog, odnosno za dizajn Angeline Atlagić, muziku Riste Vrteva, odnosno za glumce Tonija Mihajlovskog, Nikolu Ristanovskog (izgleda da je nadigrao i sebe samog), Vladimira Endrovskog, Biljanu Taneski, Vladu Jovanovskog, Irenu Ristic, Nikolinu Kujaču i Nina Levija. Mamu mu... koje prvi počeo je predstava koja mora da izazove ushicenje, budud je svojevrstan spektakl koji ulazi u ontološku suštinu teatra, jer ima preciznu personalnu organizaciju. Ona je projekt sa efektom tvrdog udarca, kako Iskra Šukareva naziva svoju koreografsku školu naučenu na specijalizacijama u Evropi. Žil Lipovecki u Dobu praznine kaže: “Svaka generacija se prepoznaje i nalazi svoj autoritet u nekoj veiikoj mitološkog i legendarnoj figuri koju ponovo turnad u funkdji aktuelnih problema.” Kako razmišlja ova generacija? Ovo pitanje ne postavljam u prvom lieu jednine upućeno samo autoru teksta Dejanu Dukovskom, već u mnozini, potendrajud da je Mamu mu... ko Je prvi počeo kultni projekt, predstava u koju su svi ušli do balčaka, u kojoj se svi razumeju i isto misle, sa režijom koja ide do perfekeionizma, sa glumačkom igrom koja stremi ka visinama savršenstva, i ... sve to uslovljeno dramaturškom materijom koju nam (im)je podario Dejan Dukovski. U osnovnoj strukturi teksta nalazi se sedam Krugova, kao sedam dana božjeg stvaranja sveta, kao sedam andjeoskih hijerarhija, koji zajedno cine sveukupnost moralnog, duhovnog poretka, ili, pak, sedmica - kao broj kružne dovršenosti i potpunosti. Znači, svet se dogodio, došli smo do kraja XX veka, sada je pitanje gde smo sa poimanjem večnih vrednosti, kad smo se zaboravili kao ljudi ostavljajud andjele na nebu. Pitanje je šta je sa večnim vrednostjma: Smislom, Radošću, Verom, Nadom, Ljubavlju, Čašću, Crehom. Doživljavamo li raspad ti h osnovnih vrednosti?

U predstavi je na ova pitanja, preko teatarskih pandana, dat žestok odgovor. Ljudi koji su nadnili ovu predstavu izabrali su svet pozorišta ne samo kao mesto svog životnog opredeljenja već kao mesto u kojem će se pokazati i u kojem će mod videti ogoljen i sam život. Zar nije Arto pisao Polanu: “Ako je pozorište dvojnik života, i život je dvojnik pozorišta.” Pozorište, kao ogledalo u koje se ulazi. Mamu mu... ko Je prvi počeo je predstava koja je preko dramskih pandana Godoa, Hamleta, Fausta, Ledi En, Ricarda 111, Varje i Lopuhina, De Sada, Pjeroa iz Commedia del ¡'arte, Lulu, Džonija... progovorila o sudbinama Konstantina, Ikonije, Angeline, Crnog Arapina, o Balerini, o Klovnu koji se u pozorištu oseća kao u zamrlom cirkusu. Pitali su mladića, ovog našeg virtenberškog Flamieta koji se, pun Strahova, u svom Elsinoru oseća kao u svetu nekromantije, postavili su pitanje da li će Konstantin i Ikonija imati tužnu sudbinu Lopuhina i Varje, bez nade da bilo šta promene?! Da li je pitanje časti što će se lepa Angelina zaljubiti u Crnog Arapina?! Dokle ¡de paranoja?...Da li su se ljudi zaboravili i osećaju samo miris izmeta, miris krvi i da li su zaboravili najved ideal - Ijubav. Mamu mu ...ko Je prvi počeo je predstava koja se ne sme propustiti! Nekoje, posle premijere u pozorištu “Centar”, rekao: “I ova predstava kao da je pravljena za inostranstvo.” Kao da ima predstava za spolja i unutra. I ne želim da verujem da će Mamu mu ... ko Je prvi počeo biti predstava koja će izad samo do Prilepa, već predstava sa kojom će nas svet videti i prihvatiti, da kroz ovu generadju autora i glumaca vraćamo istinu u pozorište i dostižemo svetske pozorišne norme vrednovanja. Cvetanka Zojčevska