Битеф

KO JE PRVI POCHO? Povodom premijere Mamu mu Jebem ko Je prvi počeo Dejana Dukovskog, režija Aleksandar Popovski, Drame pri MNT Mamu mu Jebem ko Je prvi počeo je najnoviji tekst dramskog pisca Dejana Dukovskog, koji je na sceni zaživeo prošlog meseca, uz pomoć režisera Dejana Dukovskog, dizajnera Angeline Atlagić i glumaca Drame pri Makedonskom narodnom teatru. Od Šopenhauerove volje za smrt, u svetu najgorem od svih mogudh svetova, preostaje blaga varijanta, volja za gnev! Cnev kao posledica ošaja zbog apsolutnog raspada čovekovih vrednosti. Cnev - kao stanje koje postavlja pitanje: ima i¡ moguenosti za prevrednovanjem vrednosti ili ostaje želja za prise-canjem na arhetipove koji su, u suštini, genetski kod. "Prošli smo kroz viziju duhovnog straha. Kroz viziju raspada sedam ključnih vrednosti. Smisao. Radost. Vera. Ljubav. Nada. Cast. Creh” (po reama Dejana Dukovskog). Gnev postavlja pitanje da li smisao ima slisla, da li se radost doživljava, da li vera postoji, da li osećamo ljubav, da i¡ ima nade, da li je cast dostojanstvena, da li je greh potreban? Pretpostavlja se postojanje istinskih vrednosti. Da li raspad tih sedam ključnih vrednosti konstatujemo u realnosti, ili je umetnost, koja je trebala da nam nudi iluzije stvarnija, taćnija. Mamu mu Jebem ko Je prvi počeo, s preciznim podnaslovom Paranoja užasnula nas je, stvarnost ke póstala realnija na sceni negó van nje, Dukovski je s takvim pozoristem uspeo da iz ñas izvuče zver. Umetnost konačno boli! Sedam vrednosti, u sedam scena, u sedam krugova, preko dramskog rukopisa Dukovskog, hermetični su delovi celine kojaje nešto više od njih, bez ijedne red vise, bez ijedne red manje. U tekstu pisanom na metastadijumu, na dramskim matricama koje samo opipavaju konkretne raspade u konkretnim vremenima, u konkretnim sistemima, Dukovski govori o svim Ijudima, u svim sistemima, u svakom vremenu. I to pod pritiskom ostalih vekova na ovaj naš dvadeseti, koji i sam sebe pritiska, na svoj kraju, gnev iz očaja ili, pak, očaj iz gneva, koji je tu, u tekstu, direktno prenesen do nas. Režija Aleksandra Popovskog, kojaje u savršenoj harmoniji sa idejom koju tekst nosi, sa surovom

lakoćom, tekstualnu snagu pretvara u istinski pozorišni čin. U, naoko, sedam samostalnih scena u predstavi, sa suptilnim osećajem za globaini kerntekst, Popovski režiserski precizno hvata nit jedinstvene poente u svima njima. Bez obzira na to da l¡ je reč o smislu, radosti, veri, ljubavi, u svakoj od ovih slika dva nespojiva, suprotstavljena lika, svesni nemogućnosti da se dogodi ono zbog čega su tu, radi čega i postoje, baš to i pokazuju. Glumačke kreacije, bez izuzetka, na scenu nam iznose pomenute likove, onakve kakvi jesu. Umetnički senzibilitet je pronašao pravu formulu ne samo kroz dramski tekst i režisersko vidjenje već i kroz glumačku igru mlade generacije glumaca Drame pri MNT, kojaje konačno, pretpostavljamo, “punim grudima” zaživela na sceni. Biljana Taneski, Vlado Jovanovski, Irena Ristić, Toni Mihajlovski, Nikola Ristanovski, Vladimir Endrovski, Nino Levi i Nikolina Kujača, s novom energijom, sa sasvim novim pristupom, podstiču žestoke emocije, fascinantnom selekcijom sredstava. Nikola Ristanovski, u Veri, kao doktor Palus, opsenar i astrolog, strukturu lika gradi s povećanom žestinom, do uzvišenih emocija i übedjuje nas da su dileme “biti ili ne biti” ili “da li prodati dušu djavolu”, sasvim nepotrebne. -’’Kako je dosadno.” Opet, kao Lulu u Ljubavi, Ristanovski je vise žena... A Djavo ovog raskošnog glumca potpunaje simbioza estetiziranog kretanja, misli, emocija. Toni Mihajlovski veruje u Klovna iz Radost i, iznoseći ga na scenu sa izuzetno širokim dijapazonom sredstava i ispunjuje je sopstvenom višeslojnom glumačkom moći, no veruje i Crnom Arapinu u Časti, gde moć boji izuzetno suptilnim osećanjima. Biljana Taneski, Bežanija u Smislu i Ikonija u Nadi, fascinira besprekorno izvedenim transformacijama od boli do besa, od ljubavi do očaja. Mamu mu Jebem ko Je prvi počeo funkcioniše kao savršen sistem, u kome ne sme da se ne spomene dizajn Angeline Atlagić, čija scenografska i kostimografska rešenja - istovremeno i jednostavna i raskošna, doživljaj predstave čine potpunim. Takodje i stilizovana scenska kretanja, u naoko neprirodnom mizanscenu, delo koreografa iskre Šukareve. “Bili smo b0g0vi...." “PULS", 9. maj 1 997. Iskra Evtimova