Битеф

zdravijem sutrašnjem životu ... čini mi se da je bila tišina kad je tišina urlikala ... Imam potrebu da budem ono što sad već jesam, i večno da urličem protiv ove smetenosti koja me je osudila na pakao ... sve što znam jeste crni sneg razočarenja ... Pada cmi sneg... SARA KEJN, "ŽIVEO MODERNITEATAR" U jednoj zemlji pozorišnih Seta, kao što je naša, kad ti oči ne vide, kad se pozonšna estetika razvija duturice, kad se deli i novae, kad se vise razgovara o zidovima pozorišta nego o mogučnostima produkeije, kad se pozorišno obrazovanje gledaoca sastoji od gomile kanona iz socrealizma pomešanih sa kičom, došao je dan da bude izveden "Novi Sekspir", Sara Kejn, njen poslednji komad Psihoza u 4.48, u prašini ravnodušnosti "profesionalaca" koja se nakuplja po dvonstima. Pozorište je udarac u stomak Niko ne želi da kupi kartu da bi dobio udarac u stomak (pa i bez karte). Svi, međutm, dolaze misled da su toliko neustrašivi da mogu izdržati. Postoje predstave koje udaraju I na druga mesta, ali ta vrsta izvedbi je sumnjiva. Psihoza u 4.48 bez sumnje je udarac u stomak. Komad, koji je napisala Sara Kejn, autorka drama Blasted, Phaedra's Love, Cleansed, Crave, kao i scenarija Skin upravo se nalazi na repertoaru najvećih i najozbiljnijih svetskih pozorišta. Psihoza u 4.48 nastala je u jesen i zimu 1998 - 1999, kada je Kejnova bila u potpunoj depresiji, kada se budila svakog jutra u 4,48. U jednoj psihijatriskoj klinici u Londonu, ova slavna ličnost, koja se pročula već svojom prvom dramom u Royal Court Theatre, izvršila je samoubistvo 20. februara 1999. 4.48, taj mračni trenutak, pred sam finale i na pragu pomirenja sa samim sobom opis je tog psihofizičkog trenutka, od koga svako pokušava da umakne, ali mnogi ijudi ne uspavaju da se spasu. Prema mišljenju Sare Kejn, čovek živi u svetu u kome je komunikaeija nemoguća i u kome iluzije pretpostavljaju stvamost Pojedinac nema pred sobom otvoren prostorza delanje. On je žrtva svoje metafizičke situaeije: Drevna savest stanuje u mračnoj sali banketa pod krovom uma, Siji se pod pomera kao deset hiljada insekata ulaskom sunčevog zraka, kada se sve misli sakupe u trenutku harmonije u telu koje vise ništa ne iskaljuje. Insekti razumeju istinu koju niko ne sme da pomene. Citava jedna noć, pošto je razotkrivena. Šta mogu drugo da kažem? Forma i sadriaj sveti brak koji je ovenčala Sara Kejn Ono što se zapaža tokom scenskog iščitavanja dela jeste sveti brak izmedu forme i sadržaja. Cilj pozorišta Kejnove nije da nahrani gledaoca čistim i celovitim produktom koji se uzima na problematičan način. U njenom pozorištu je važna montaža iskidanih slika pomoću artikulaeije kontradikeija koje su sadržane u glavnom liku, podrazumejavući utešne nade za harmonijom. Logično, igra izbegava linearno ispovedanje, verodostojni razvoj lika i racionalni jezik. Delo po formi nalikuje fugi, što je karakteristično u eksperimentalnom pisanju modernista, sa slobodnom hronologijom, koja ne posmatra pozorište kao žfvot i zbog toga nema potrebu da lid na njega. Kao i sva druga fugalna dela, i Psihoza u 4.48 rearanžira vremenske sekvence, dakle ono prvo i ono poslednje ne dolaze po redu, već onda kad se uspostavi najtešnji Kontakt i moć delovanja. Kontrapunkt se ostvaruje melodijom, i to pričanjem. Takvo strukturisanje, dobro izvedeno, postiže tematske i estetske vrednosti, lišavajući razvoj dogadaja i suspense. Naglašavanjem takve temporalne forme teži se pridavanju veće važnosti tekstualnom kvalitetu ne

obazirući se na zbunjenog gledaoca zbog velike želje da vidi šta će dalje da se dogodi. Sve umetnosti idu u pravcu muzike Fabula komada Psihoza u 4.48 sva je kao kompozicija koja je veoma slična muzičkom delu. Izgleda kao jedan sistem, determinisana mreža koja dramskog pisca čini gospodarom, čija je vlast nad likom apsolutna, Svi dugački monolozi u delu izraz su uznemirenosti lika, potreba za većom intimnošću i diskrecijom, a ne prosta javna predstava strasti ili motivacije. Istovremeno, Psihoza u 4.48 jeste dijaloški ili polifonijski tekst koji aktuelizuje mnogodiskutovani problem o "nestajanju" autora u novom značenjskom svetlu gledaočeve percepcije. Lik prestaje da bude objekat rešenja i otvorenih ravni koje obuhvata autor. Mnoge kritike zapadne tradicije dokazale su da samo ta rešenja i ravni mogu garantovati "jedinstvo" teksta i utabati put od autora do čitaoca: okrzni, zadrhti, udri, seci cedi, seci udri seci plutaj zadrhti treperi udri cedi iščaši treperi iščaši okrzni zadrhti cedi gori zadrhti okrzni treperi okrzni plutaj gori iščaši gori zadrhti gori treperi,.. ništa nije zanavek dato. Trenutakjasnosti pre nego što nastupi duga noć Pa ko je glavni lik u drami Psihoza u 4.48 ? Jedan čovek koji (ne) može da shvati svoje mesto u društvu, svoju individualnost, da predodredi svoju sudbinu, koliko može da vlada svojim životom ili koliko nad njim vladaju spoljne snage, ukratko - svu osnovu identiteta: i svi su bili tamo, svi od prvog do poslednjeg, i znali su kako se zovem kada sam se zaputila kao insekt po ledima njihovih poltrona. Ova ideja o sebi kao "drugom ja“ opredmećuje metaforičke korene koncepta "maske", podrazumevajući totalno biće koje se prikazuje gledaocu, izvan i iznad glumca, koje ga predstavlja: seti se svetlosti i veruj u svetlost Zdraviji Život sutra Psihoza u 4.48 predstavlja događaj za albansko dramsko pozorište, pa je teško reći posle čega dolazi. Priuštili su nam dva vršnjaka Sate Kejn i dva sugrađanina pozorišnog polisa: Ema Andrea i Alfred Trebicka. Ta dva imena koja nisu mlada, ali koja su se predstavom Sare Kejn samoproklamovali kao antikonformisti, pasionirani za provokativnim stvarnostima, Predstava je duga seansa na oštrici brijača između života i smrti. Protagonistkinja i antagonistkinja Ema Andrea kreće se po ograničenom i osvetljenom prostoru, kao u antivitrini, gde se očekuje da će se dogoditi ono što ne treba da se dogodi. Ema Andrea je uspela da izgradi dvojnu ličnost, kao dama tref, gde granica između nerazumljivosti i iluminacije često predstavlja iluziju. Glumica hoda po ivici osećanja, imaginacije, želja, bola, bez ikakvih pomoćnih sredstava. Nema odnose niti fizički dodir sa objektima koji ne postoje. Sama, bez ikakve podrške, bez ikoga da je primora na delanje, sa unutrašnjom energijom što proglašava neprijateljima samokontrole, gradi glumački ekvilibar. Uk se modeluje prema stanju, bez poza i glume. (A kako možeš da glumiš u trenutku kad se otvara Šalter Hladne Svetlosti?) Oseća se slobodnom u svojoj teskobi i pritešnjena svojom slobodom. Reditelj Alfred Trebicka, istovremeno drugi lik u delu, kreće se, kao takav, negde izmedu nje i gledalaca, vise na strani gledalaca. Treba da ostane živ. To postiže retkom profesionalnom elegancijom. Trebicka je celinu zamislio kao duboko samokontrolisani spektakl, kao sušti izraz minimalističke umetnosti, gde majobrojni element! bivaju istaknuti i dobijaju neuobičajenu formu. Na taj način