Битеф

odnos sa gledaocem se gradi iz sekvence u sekvencu. Gradi se most poverenja i intimnosti, tako date posle jednog sata i dvadeset minuta predstava obuzima da ti dođe da usklikneš: "Ziveo moderni teatar". (Niko nije tako usklinuo.) Stefan Capaljiku (Capaliku) "Korriri", 29. april 2003. RAZGOLIĆENO SAMOUBISTVO U 4,48 ČASOVA Dok je Ema Andrea bila na sceni "Black Box", ošišana i u crnoj haljini, veliki elektronski ekran na raskrsnici Wove Tirane prenosio je on line, u subotu, u 7 časova predveče, Psihoza u 4.48\ Ošišane glave, obnaženih ramena i bosonoga. "Vi imate mnogo prijatelja, Sta nudite svojim prijateljima da vam se toliko posvećuju?" Zajedno sa glasom lekara, na sceni svetlo obasjava telo pacijenta, razdirana čežnjom zbog patoloških patnji. Ležeći na staklenom podu, kao kutija šaha. "Drevna savest stanuje u mračnoj sali banketa, pod krovom jednog uma, čiji se pod pomera kao deset hiljada insekata, uiaskom sunčevog zraka". 4.48 je časova, kada jasnost posećuje lika monodrame koji interpretira Ema Andrea. Napisala ga je britanska autorka, 28-godisnja Sara Kejn, nekoliko meseci pre nego što će se obesiti, posle jedne teške depresije. Psihoza u 4.48, koju Sara Kejn nije doživela da vidi na sceni, jedno je od najprikazivanijih dela u Engleskoj, ulhe Royal Court Theatre, gde je uvekbila hladnije primIjena nego u Francuskoj, Španiji, Nemačkoj. To delo iz 2000. godine prikazano je poslednjeg vikenda u gnezdu “Black Box" na Akademiji umetnosti, gde je na scenu postavio reditelj Alfred Trebicka. Glumica Andrea imala je prilike da čuje za Sam Kejn, pročitala je njenu prvu dramu Blasted, dok joj nije pala u ruke Psihoza u 4.48. "Kad_ sam završila čitanje, potrčala sam ulicom. Želela sam da nadem nekog reditelja". Dogpvorila sam se sa Alfredom Trebickom, a Spetim Keljmendi prihvatio se prevoda. On je, potresen autorkinim jezikom, bio pesimista u vezi sa postavljanjem na scenu u Tirani. Lik Sare Kejn nakljukan je sertralinom (antidepresivnim sredstvom) da bi prikočio nagon za samoubistvom, Pomislili smo da je ta njena nabedenost posledica gubitka ljubavi. Bilo koja drama da je u pitanju, srušila bi se iz prve, ako bi argument bila ljubav. Andrein lik bogohuli: "Da jebem svog oca što mi je načisto sjebao život/ da jebem svoju majku što ga nije ostavila/ da jebem Boga što je učinio da zavolim onoga ko ne postoji...". Konvecije su oborene, granice su srušene, a imaginacija uzima maha, Sara Kejn nije postala snob kao drugi savremeni dramski pisci. U odnosu na druge umetnosti ako je vreme merilo za njihovo trajanje, pozorište je drugačije zastupljeno, a "film" se snima na sceni, Ono potiče iz duboko religiozne porodice I veoma dobro je poznavala Bibliju. Navedeno recitovanje izgleda kao da celokupna drama nastaje zato što se neko umešao u sudbinu ove devojke, ili se ona smatra krivom. Zasluga, medutim, pripada Sari Kejn; bez obzira na njene greške kao ličnosti, ona nam je priredila dramu koja nije nalik samo na jednu osobu. Štaviše, njeno odmetanje od Boga vodi tamo gde je Bog, pred kirn bogohuli I kome se predaje, pod arhetipom: nemogućnost spoznavanja samog sebe. "Želim da se vratim svojim korenima"... i "jasnost koja se nalazi u planini Božje kuće". Ako je

Saru Kejn kritika oceniia kao “novog Šekspira", njeno ostvarenje u Psihozi u 4.48 nalazi se između Hamleta nad ambisom dva sveta - "biti ill ne biti" - i Ofelijinog čednog ludila, Andrea, u cmoj haijini i obnaženih nogu, recituje: "Koliko je slatka bol koja mi kazuje da postojim”. Posle drame Cipele, Stefana Čapaljikua, Ema Andrea pokazuje da performans koji ostvaruje na sceni nastaje u kompromisu tela i njenog doživljavanja. "Koliko je smela Sara Kejn! A mi se plašimo da prihvatimo i izrazimo bol, ili slabost koja se nalazi u nama. Nijedne Sekunde nisam bila protiv ovog lika. Ja sam ona. Ako treba i razgolićena da se pojavim da bih izgovorila istinu... Da, i ja sam ponekad bila blizu samoubistva. Posle interpretacije ove uloge oslobodila sam se. Znak je slobode da interpretiraš sebe", kaže glumica. A režiser Alfred Trebicka uspostavio je odnos sa scenom u trajanju od jednog časa i dvadeset minuta u ulozi lekara, ili mosta izvan imaginacije lika, ne na imperativan način u odnosu na gledaoce. Staklena scena, koju je realizovao llir Butka, kao da nije dozvoljavala Emi da prekorači dalje, i bila je sva prilika da svako od prisutnih gledalaca nađe sebe, tamo, u času jasnosti 4.48, "Ako pozorište može da promeni nečiji život od kontradikcija okolnosti, sigurno da može da promeni i društvo, tamo gde učestvujemo svi", reći će Sara Kejn. 'Takođe mislim i važno je da podsetim: pozorište nije neka spoljna sila koja deluje na društvo, već je njegov sastavni deo, refleks na način kako ljudi vide svet preko unutrašnjeg dela ovoga društva." Sara Kejn i poslednja labudova pesma Sara Kejn rođena je u Eseksu 3. februara 1971. godine. Oba njena roditelja bili su novinari i duboko religiozni. Ona je studirala dramu u Bristolu, zatim na Univerzitetu u Birmingemu. Patila je od depresije. U bolnici u kojoj se lečila, obesila se 20. februara 1999. godine. Njen talenat je brzo uočen. Jedno od njenih prvih dramskih ostvarenja bilo je Blasted. Njena dela Phaedra's love, Crave. Cleansed, odmah su postavljena na scenu čuvenog britanskog The Royal Court Theatre. Sada su ta dela prevedena i prikazivana po čitavom svetu, možda vise nego u Engleskoj, gde je dočekana hladnije nego u drugim zemljama Evrope, kao u Francuskoj, Spaniji, Nemačkoj, Portugaliji, Poljskoj, Srbiji itd. Britanski reditelj koji je pripremao jednu od drama Sare Kejn rekao je da to "što je ona učinila bilo je istinito I inteligentno. Njeni pozorišni bogovi bili su Beket, Pinter, Bond, Poter, ali ona je pisala oslanjajući se neposredno na svoje iskustvo i na svoje srce". Ako su oni bili njena prethodnica, njena dramaturgija je poslednja labudova pesma prema dubokoj anarhiji duše i svakoj vrsti poetike. "Pozorište nema sećanje i to što ono čini u najvećoj meri je najsuštinskija umetnost", rekla je Sara Kejn 1998. godine. lako vrlo mlada, profesionalnoje bila odgovorna prema činjenici da pozorište ne bi trebalo da se udalji od svečanosti. "Najveći broj ljudi ima iskustvo razočarenja i brutalnosti. Ista overdoziranost postoji u pozorištu i u životu. Filmovi, knjige, pozorište prikazuju nešto što sada već postoji, ne zadirući u ono što postoji samo u glavi jednog jedinog individualca." Elsa Demo