Борба, 15. 05. 1990., стр. 2
"e LL OIK O
CC RRA
SA —
a O IA
izgovor
za (eventualnu) -
budućnost
Ako se zaustave promene, na snazi ostaje važeći Ustav SFRJ, a on ne poznaje nikakve stranke. Po tom Ustavu i Tuđman i Pučnik su „neustavni“. Te paradoksalnosti su danas, dakako, svi svesni, ali ko zna kad i kome upravo ta „neustavnost“ može zatrebati
Piše: Slavko Ćuruvija : |
6Uhiljadama reči koje su prošle nedelje o radnoj verziji nacrta amandmana na Ustav SFRJ izgovorili uglavnom zbunjeni delegati Skupštine Jugoslavije (poletni, sigurni i sveznajući) bili su samo oni koji su inače opijeni pukom činjenicom da golim govorom zarađuju hleb i oni koji nikad i nigde ne daju ni jedan jedini znak uvek potrebnog nepoverenja prema sebi) — dakle u hiljadama takvih reči nove i posebne pažnje verovatno su vredne samo nekolike. One koje su na izvestan način, za sada samo u naznaci, najavile mogućnost da „druga strana“ Slovencima i Hrvatima, nezavisno čak od najnovijeg odnosa snaga u Sloveniji i Hrvatskoj, jednostavno saopšti: Drugovi (gospodo), pošto vi odbijate da date saglasnost na rešenja koja jačaju ekonomske funkcije federacije, mi ćemo odbiti da damo (ranije datu) saglasnost na rešenja koja uvode radikalne promene u oblasti političkog sistema (stranačko organizovanje i ostalo)! Da li to zaista može da se dogodi? Može, a ne mora! Može zato što u Jugoslaviji duže vremena, a poslednjih nekoliko godina sasvim uočljivo i golim okom, deluje u istoriji već poznato „načelo polarizacije“ prema kome, kad jednom počnu podele, jedna strana u sporu uvek krene desno i sve desnije, čak do fašizma, a druga levo i levije, čak do staljinizma. Neopredeljenih tada obično ima vrlo malo jer, ako im i padne na pamet da ostanu neutralni, vrlo brzo stižu pred egzistencijalnu dilemu: pristupiti nekoj strani u sporu ili, jednostavno, postati žrtva svog nepristrasnog rasuđivanja? Teško je pouzdano reći gde se na ovoj skali polarizacije trenutno nalaze jugoslovenske strane u sporu, ali je neosporno, budući da postaju i ideološki protivnici, da dolazi faza u kojoj će gola politika, u svojoj elementarnoj definiciji (veštia postizanja cilja), dalje voditi igru. A, u politici su sva sredstva dozvojena. Scverozapad Jugoslavije je pristao da se menja Ustav samo radi promena u političkom sistemu. Svoju lisnicu je nameravao i namerava da zadrži u svom džepu jer smatra da će mu tako biti bolje. Jugoistok je pristao da se menja Ustav zato što smatra da nam svima može biti bolje samo ako se o nekim ekonomskim stvarima utvrde čvrsta zajednička pravila na saveznom (federalnom) nivou, a protiv promena u političkom sistemu nije bio, više zato što je smatrao da mu oni ne mogu nauditi, nego zato što je baš zaljubljen u neka nova rešenja. Dakle, ako bi i eliminisali eventualnu uvređenost jugoistoka zbog neuzvraćene tolerancije, u igri ostaju potpuno različiti ciljevi. U takvoj situaciji i u pukom izboru sredstava i argumenata za postizanje svog cilja, jugoistoku, recimo, može, pasti na pamet da jedno od tih sredstava bude upravo blokada ustavnih promena! Koliko može biti jak taj „argument“? Ne izgled malo — čak može ličiti na običan inat. Kad se, međutim, malo pročeprka ispod njegovog emotivnog nivoa, uočava se njegova velika potencijalna snaga. Stvar je relativno prosta: Ako se blokiraju sadašnje ustavne promene — na snazi ostaje postojeći Ustav. A, postojeći Ustav ne poznaje nikakve stranke, propisuje samo monopol SKJ i sasvim se zadovoljava demokratijom delegatskog sistema. Prema postojećem Ustavu SFRJ sadašnji odnos snaga na severozapadu je, zapravo — neustavan! Bez obzira na svu njegovu legitimnost dobijenu izborima i bez obzira na republičke propise koji su to omogućili. Proglašavanje Tuđmana i Pučnika neustavnim danas ne bi zaista bio mudar potez i, verovatno, u ovom momentu nikom na jugoistoku neće pasti na pamet. Ali, ko zna u kom momentu i za koga u bliskoj ili daljoj budućnosti ta sad samo formalna neustavnost ova dva nova lidera i njihovih stranaka može biti izgovor za neki potez koji će, možda, iznuditi neka nova buduća situacija. Izgovor i pred ovim jugoslovenskim trenutno nacionalizmima zaslepljenim pukom i pred belosvetskom javnošću. Do blokada, međutim, ne mora doći. Može doći do pogodbe. Ako baš nisu rešili da se odmah, potpuno i za svagda reše jugoistoka (odlaskom. u Evropu), Tuđman, Pučnik i drugovi mogu sa tim jugoistokom napraviti trgovinu i pored osvojene legitimnosti dobiti i legalnost, a za uzvrat učiniti neke ustupke do kojih je jugoistoku prilično stalo. Može se zapravo dogoditi da potpuni ideološki protivnici sa božanskom lakoćom izađu iz aktuelnog jugoslovenskog klinča u kome su komunisti formalni ideološki istomišljenici — jedni drugima dolazili i došli političke glave.
Slobodan Butir
šuin Vremena
„BORBA“ Pisma čitalaca Trg Marksa
i Engelsa 7 11000 Beograd
„GENERAL NE DA TITA“ („BORBA“, 11. MAJ)
Jedini „izam“ — jugoslavizam
Armija nije više nedodirljiv tabu, ni stvar za sebe, ni „stvar po sebi“ 0 Ako je očevidno da u njoj nema mesta za sve moguće stranke, onda nema mesta ni za Savez komunista 0 Neprestana humanizacija u JNA ne
mora biti u suprotnosti sa vojnom disciplinom
O izveštaju sa tribine UJDI „General ne da Tita“ („Borba“ od 11. maja 1990.) želim najpre da kažem da je napisan korektno. Posve korektno, mada nepotpuno, ali je taj manjak sasvim razumljiv s obzirom ma ogramičenost movinskog prostora.
Pošto je ova tribina u jednom trenutku zadobila obeležoje kulturnog skandala, osećam se pobuđen, a i odgovoran pred javnošću,
tok ove dosta neslavne debate.
Ponuđena tema „Depolitizacija JNA“, smatram, dosegla je stepen aktuelnosti, pa ću se potruditi da doprinesem njenom rasvetljavanju. Postavljam odmah dva pitanja: da li je depolitizacija JNA moguća i da li je celishodna.(korisna po odbrambenu moć armije)?
Moj stav je: u situaciji u kojoj se našla naša zemlja (vama je dobro poznata) smatram da je depolitizacija relativno (naglašavam „relativno“) moguća i relativno korisna, pa i neizbežna. Objasniću kasnije značenje izraza „relativno“.
Mislim da je najpre potrebno da donekle odredimo pojam politike. Nameću mi se dva shvatanja:
Prvo, politika kao unutarnja potreba čoveka kao individue, kao potreba da postigne neki stepen vlastite samosvesti i duševne ravnoteže, da se osposobi za samoodređenje naspram okoline, društva, države. Prema ovome, politika bi se mogla odrediti kao privatna stvar čoveka.
Drugo, politika kao agresija na čovekovu individualnost, na njegova autentična, primarna oseća-. rija i ubeđenja, kao pritisak da postaneš što nisi, da se odrekneš staroklasičnog etičkog postulata koji je glasio: „Budi ono što jesi!”
Upravo smo svedoci opšte politizacije građana i to na planetarnom merilu, pa tako i u današnjoj Jugoslaviji. Pod pritiskom političkih propagandnih kompresora, političkih narkotizera, lidera i velmoža, niko (osim veoma retkih pojedinaca) nije u stanju da se odupre otrovnim kandžama politike. Jugoslovenska narodna armija nastala je kao delo patriotske odbrambene volje naroda u nagonu
·| za samoodržanjem, ali i kao delo
KPJ koja se ispoljila kao uspešan organizator narodne volje, s manje ili više jasnim i izraženim političkim ciljevima t.j. da borbu naroda iskoristi i za osvajanje vlasti. Dakle, JNA je u svojoj biti politička partijska armija.
SKJ je sve do danas ostao u JNA
kao jedina vodeća i odlučujuća po- partijska
litička snaga. Sada iskrsava neizbežno pitanje: kako da se JNA postavi naspram današnje situacije koju karakterišu dva fenomena:
a) Jugoslavija je jedno bolesno'
društvo (da Vam ne navodim simptome, odveć su Vam poznati). Ju-
goslavija se našla na pozornici opšte „drame socijalizma“ (kako se dosta eufemistički izrazio M. Pečujlić). b)Virus teške bolesti je ubrizgala i sama KPJ i komunistička internacionalna dogmatika sa svim svojim promašajima, zabludama, diktaturama, greškama i gresima, počev od 1903. do danas (raskol ruske socijaldemokratske partije, „pobeda“ boljševika, fizička likvidacija opozicije, Staljinove čistke, gulazi, Katinska šuma, 1948., 1968. represalije nad jugoslovenskim seljaštvom i agrarom, Goli otok, nezajažljivo bogaćenje oligarhije itd., itd.
c) Političko-stranački pluralizam predstavlja nam se (slagal: se ili ne, ali — tako je) kao spasonosni lek protiv bolesti.
Rebus sic stantibus nameće se pitanje: kako JNA treba ili može da se postavi prema pomenute tri karakteristike, a naročito prema poslednjoj? Očevidno je da JNA ne može od sada, kao što nije mogla ni dosad, biti ravnodušna prema sveukupnim protivrečnim zbivanjima u društvu. Ona nije više nedodirljivi tabu, ni stvar za sebe, ni „Stvar po sebi“. Ali je očevidno i to da Armija ne može pristati da u njen organizam ulaze sve moguće stranke, bez obzira koliko su istinski demokratske, a pogotovu ne one koje otvoreno propagiraju šovinističke, razaračke ciljeve. Dakle, apsolutna politizacija JNA u smislu podjednakog prava ulaska većeg broja stranaka značila bi rastrojstvo njenog organizma i svođenje njene borbene moći na nulu. i ' Ako je tako onda sledi zaključak: u JNA nema danas mesta ni za jednu stranku, pa tako ni za Savez komunista (bez obzira kako se on preimenovao i transformisao). A takav zaključak sledi još iz dva razloga: prvi je principijelan t.j. ako je u državi usvojen višepartijski sistem, onda se ni SKJ u JNA ne može staviti pod posebna merila. Ako uđe on, onda će jednakim pravom ući i ostali, a tad nastaje apsolutni haos. Drugi razlog je specifičan za SKJ, jer se on, na žalost, već dugi niz godina pokazao kao impotentan, kompromitovan u narodu i jedino potentan da stvara razdore i generiše krizu.
Sada bih želeo doći do glavnog zaključka: svojom distancom od svih stranaka, uključujući tu i SKJ (makar koliko on težio svojoj obnovi, što ie za sada još dosta problematično) dakle, distancom od svih, JMA stiče „istorijsku“ šansu da postane istinski narodna, meoružama sila Jugoslavije. Da li bi takav zaokret unutar JNA značio njenu apsolutnu depolitizaciju? Ne! Jer, ipak bi postojala jedna jedina „partija“, kompatibilna
sa organizmom i ciljevima JNA, a.
ta „partija“ zove se Jugoslavija. Jugoslovenska ideja jeste jedina koja
otvara prostor za relativnu, ali zdravu, politizaciju armije. Svaki pripadnik armije bi zadržao pravo da politički misli /njegova privatna stvar/ ati ne i da organizuje unutar vojske bilo kakve grupe i da sprovodi partijsku „propagandu”. Druge politike unutar JNA ja ne vidim.
Idejna osnovica političkog vaspitanja starešina i vojnika jeste jugoslovenski patriotizam. Zahtevi
visokokvalifikovanu „profesionalnu jugoslovensku narodnu armiju, dabome ekonomski racionalnu. A da bi ona u profesionalnom pogledu mogla da se ravna sa savremenim evropskim vojskama, JNA mora svaki svoj potez podvući naučmoj analizi. Nije broj zvezdica na ramenima, sam po sebi, dovoljno merilo razumnosti i naučne utemeljenosti odluka koje starešine donose.
za separatnim, republičkim, naci- Dr Gojko NIKOLIŠ onalnim armijama pokazuju da | „Generalpukovnik JNA u penziji njihovi zagovarači nemaju ni po- Beograd
jma o prirodi oružane sile, o preduslovima odbrane državnih granica /ukoliko im je do odbrane uopšte stalo?!/.
Pred takvom perspektivom ističe se golema odgovornost starešinskog sastava. On mora obaviti vlastitu političku i duhovnu preorijentaciju. Znam da će to teško shvatiti i prihvatiti oficiri „staroga kova”. Valja da'se prekine sa tipom starešine kao „nadčovekom“, kao apsolutnim vladarem nad sudbinom vojnika, tipom koji je nehuman, dalek od duše mladog čoveka, tipom koji niti nezna šta je to ljudsko dostojanstvo, a nekmoli da ga poštuje i podiže. Treba prekinuti sa nastavom svih mogućih „izama“, uključujući tu i vulgarizovani marksizam. Jedini valjan „izam“ jest „jugoslavizam“.
S tim u vezi hoću da naglasim da neprestana humanizacija odnosa u JNA ne mora biti u suprotnosti sa vojnom disciplinom. Disciplina je jedan od bitnih činilaca borbene sposobnosti i disciplina mora da se ostvaruje u duhu pozitivnih pravila, a ne nikad po volji ili sa-
movolji starešine. Neurotske Stras-"
ti starešina mogu da unište i sam koren motivisanosti vojnika da se žrtvuje za domovinu. Humanizacija i disciplina su neodvojive. Depolitizacija ili departizacija armije zahteva stabilizaciju, demokratizaciju i „humanizaciju društvenih i ekonomskih odnosa u celoj zemlji. Bolesno društvo nije kadro da pruži efikasnu odbranu ma bilo s koje strane agresija došla. Zadovoljan i slobodan narod — to je prava garancija za uspešnu odbranu a ne samo rakete i supersonični bombarder /smisao njegove izgradnje mi je totalno nerazumljiv/. To je, uostalom, jedna od temeljnih pouka NOR-a. Iz prethodnog stava sledi i nužnost revizije nekadašnjeg koncepta opštenarodne odbrarie, potreba stalnog prilagođavanja sve novijim i novijim društveno-ckonomskim uslovima. Ne može se danas, na primer, konstruisati taj koncept ako se ne uzme u obzir činjenica da nam je brdsko-planinsko područje /nekadašnji izvor žive sile, ekonomike i borbenog morala/ skoro potpuno opustelo. Šta vojni stručnjaci nude kao naknadu za ovaj bazični manjak? Založio bih se svojski za jednu
Post scriptum
Neizbežan je kratak osvrt na debatu, ako se to što se dogodilo uopšte može nazvati debatom. Hvata me stid i tuga kad pomislim kakvih nas sve ima.
Posle mog 20-minutnog izlaganja došao je red na generala Mirkovića. Pre nego što će početi da čita napisani tekst izjavio je da „odmah iznosi karte na sto“ i da se „u Osnovi ne slaže“ sa stavovima generala Gojka Nikoliša. Pošto smo se prethodno sa voditeljicom tribine dr Vesnom Pešić dogovorili da svaki od nas trojice učesnika iznese nesmetano sve što misli, bez kritičkih upadica, ja sam se lako suzdržao od svog pitanja i u sebi osećao zadovoljstvo što se general Mirković „ne slaže“. Jer, zašto bi se morali u svemu slagati? Zar nije došlo vreme „pluralizma mišljenja“? U nastavku Mirković je replicirao na moj zahtev protiv drila i maltretiranja vojnika tvrdeći da toga nije nikad bilo niti da .ga.ima.. danas, ali da možda ima „pojedi-. načnih slučajeva“ i da „ne predstavljaju problem“, da su moje tvrdnje „insinuacije bez argumenata“, jer da sam ja (G. N.) bio mlad i na „nekoj tamo?” funkciji bez značaja pa da nisam kompetentan da upućujem kritike i savete JNA.
Ovakav pokušaj ponižavanja sam mirno otrpeo i tek kasnije izjavio sam: prvo, ja nisam bio na „nekoj tamo“ funkciji, već odgovorni rukovodilac vojne sanitetske službe od 1941. do 1969., i drugo, u doba svoje aktivne službe u JNA bio sam par godina član Opunomoćstva CK SKJ za JNA i, sećam
·se dobro, a i živi svedoci su još tu,
skoro na svakoj sednici (rukovodio je pokojni Ivan Gošnjak) bila je na dnevnom redu i tačka o maltretiranju vojnika. Mislim da ovakvom načinu „debate“ od strane jednog generala JNA nije potreban komentar. Toliko pro domo sua. 1
Drugi čin drame beše mnogo sramniji. Tek što je dr Slobodan Inić, afirmisani naučni radnik, izrekao svoju prvu tezu da kani govoriti više o detifoizaciji, a ne sa-
„mo o depolitizaciji JNA, general-
Mirković je povišenim tonom do-
Momčilo Đorgović.
odina se svrstalo i gotovo strojevim korakom marširalo u skvadri sa republičkim establišmenima. Rezultat? Sva jaja su polupana. Posledice? Novinari se dave u toj kajgani. : Trebalo bi da ovdašnji čovek bude mnogo naivan pa da se iznenadi što nova politička vlasti u Sloveniji, dok još takoreći nije ni sela na tron, prvo pokušava da počisti novinare. Ta se naivnost može meriti samo sa iluzijama samih. novinara koji su učestvujući u medijskom ratu snatrili da na taj način učestvuju i u demokratizaciji zemlje. Ta zbluda će tek donositi plodove. Buđenje ekstrema, revanšizama, Sdeduacdiona}Okh podela, demoniziranja svih drugih, a apologije vlastitoj palanci nikada nisu završavali u demokratiji. Ako se latiš mača, od mača ćeš i poginuti, kaže biblijska poslovica, A dosadašnja politička istorija svedoči da u razbijenoj zemlji ni u jednom njenom delu ne može biti ništa demokratskije, nego i u drugima, odnosno tolerancija se može ostvariti samo celinom zajednice same. Uostalom, evo paradoksa iz prve ruke: Janša se navodno zalagao za SD UHBAGINRID Jugoslavije, a svojim najnovijim planovima totalno će militarizovati svakog Slovenca. Ono što Demos obećava slovenačkom i novinarima drugih redakcija na tlu Slovenije nije van pameti ni tuđma-
8, -Svoje mesto u našem sistemu informisanja „Bor: ba” treba još više da potvrđuje svakodnevnim anMigažovanjem na bitnim pitanjima radničke klase i
radnog čovjeka”
Sada se sm je dugo plesalo po jajima. Poslednjih ı EB
TITO Predsednik Republike odlikovao je „Borbu“ Orde-
nom zasluga za narod sa zlatnom zvezdom i Orde: nom bratstva i jedinstva sa zlatnim vencem.
beogradskim novinari
ove, a ulovljeni
novcima. I ne samo njima: i u svim ostalim republikama bi-
lo
koja sadašnja stranka da dođe na vlast, pa makar i ne
nosila nacionalni predznak, trudiće se da rekirira sedmu silu i preko nje sa svojim kadrovima ovlada javnim mnjenjem. Ispod „Politikinih“ prozora već prolaze grupe i grupice i, na veliko iznenađenje i čudo onih koji su mislili da su dovoljno redova položili za „nacionalnu stvar“, prozivaju
ih poimence. roštena.
Nikome komunistička prošlost neće biti op-
Imao sam prilike da mi jedan od osvedočenih beogradskih demokrata poprilično u šali (ako šale danas uopšte postoje) nabaci da za mene ne bi bilo baš najsrećnije ako njegova stranka dođe na vlast a budem još član SK. Složio sam se da izvedu čistku, ali samo pod jednim uslovom: da i novinari koje oni budu doveli budu bar upola manje kritični prema svojoj partiji kao što su mnogi novinari, članovi SK, bili prema svojoj. Da li bi trebalo podsećati da u jugoslovenskom novinarstvu i nema iole boljeg novinara koji ni-
je zaradio jed
nu ili više partijskih kazni?
Današnji lelek slovenačkih novinara pred Demosovom „giljotinom“ deluje groteskno, pogotovu zato što im je potrebna i solidarnost jugoslovenskog novinarstva da bi spa-
sili svoje kože i kruh
ređuje redakcijski kolegijum: Zajednička urednik 3968-780. o (prce (7 OOUR 347-153. Dnevna redakcija
svakidašnji. Sutra će to biti potrebno ma, a zagrebački samo što nisu poče-
li da zapomažu. 1 to ne samo da bi se zadržali u profesiji, nego i da ne bi bili promovisani u eliti kadar hrvatskog pokreta na vlasti. Već je poznato jugoslovenskim novinarima
hova imena budu izbačena iz pohvalne rečenice u nedavnom „Vjesnikovom“ intervjuu sa Franjom Tuđmanom.
| Da li dolazi čas osvešćenja? Poznata je ona Hegelova primedba da sova mudrosti izleće tek kada padne mrak. Nije li za nas, novinare, međutim, sada sve već kasno? Jer smo podelili Jugoslaviju i stvorili do ludila uplašeno republičko javno mnjenje koje će tražiti da u noći sve krave ostanu crne. Do juče smo trijumfovali u svojim dvorištima pišući što god nam padne na pamet o Jugoslaviji i drugim re-
publikama, uobražavajući da smo slobodni,
a danas nam
ono, čemu smo svojski pomogli da osvoji vlast, preti represijom i lancima? Kako je dobar onaj stih Momčila Nastasi-
jevića: „Love, a ulovljeni...“
ma novinara koji se sada nadaju da će se pred opasnostima nove represije novinari ujediniti, a samim tim ujediniti i Jugoslaviju. Duh se, međutim, neće lako vratiti u bocu. I zašto bi? Tektonski poremećaji se rečima više ne
mogu zaustaviti.
346-236. Dopisna mreža 339-356. Nedeljna Borba 336-381. 335-246. Stenografi 332-971, 332-872. Rukopisi se ne vraćaju.
dana 1.432,80 dinara. Pretplata za inostranstvo za jedan mesec Avionska poštarina plaća se posebno. Žiro račun za p
Marksa i Engelsa 7. Poštanski fah 592.
latu u 277310 00709 Beobanka, Beograd. Izdaje i štampa Radna organiza
zemlji broj 60801-602-79, „Borba“ OOUR. „
“. Broj deviznog računa je cija „Borba“. Uredništvo, administracija i štamparija "Borba", Trg
bacio: „Ne dozvoljavam da se na mog vrhovnog komandanta Tita baca blato“. Baš je upotrebio, danas omiljenu, sintagmu „baca blato”, sintagma kojom se u svakoj prilici služe razni „titobranitelji“. Publika se našla u čudu. Inić je nastavio izlaganje sa tvrdnjom da treba da se shvati da mrtav čovek ne može biti vrhovni komandant, ali je to malo vredelo budući da ga je istog trenutka general Mirković prekinuo rečima da ne želi ovo više slušati, demonstrativno ustao i napustio dvoranu usput glasno rekavši da ne pristaje da prisustvuje „suđenju Titu“. General Mirković nije imao snage da izdrži tek započeto Inićevo argumentovano izlaganje, nisu pomogle molbe Vesne Pešić da ostane i sasluša kraj Inićeve reči, pa da na nju dostojanstveno i argumentovano odgovori. Zapaženo je da se general Mirko· vić obraćao Jniću sa „ti“. Kakvo pomanjkanje uljudnosti!
U onome što je Inić te večeri izlagao nisam čuo niti jedne jedine reči koja bi makar podsećala na „blaćenje“. On je jednostavno citirao brojne ratne naredbe, članke i izjave Josipa Broza koje, same po sebi, predstavljaju kritiku (a ne blaćenje) Brozovih promenljivih i kontradiktornih ocena karaktera i ciljeva rata koji smo vodili. Sa tim ocenama možemo se, sa stanovišta pragmatične politike, složiti, ili ih sa stanovišta političkog morala osuđivati, ali se one, ni O koli slučaju ne mogu shvatiti kao blaćenje. _, Cela scena Mirkovićevog odlas-
ka sa tribine na koju je pozvan i na koju je pristao da dođe i da na njoj govori, nagoni me na razmišljanje. Ko je „taj tamo” general Mirković koji sebi prisvaja pravo da „ne dozvoljava“ reč na javnoj tribini? Zar je on smatrao da se nalazi u kasarni, a ne u jednoj kulturnoj ustanovi Beograda? Dokle ćemo slušati njegove istomišljenike sa raznih foruma kako treba slobodno iznositi i različita mišljenja? Prašina u oči? Zar jedan general ne čita štampu iz koje se vidi koliko daleko je već odmakla, „glasnost“ i kod nas? Uostalom, zašto je prihvatio da dođe na jednu javnu, otvorenu, slobodnu demokratsku raspravu? Retardacija ili krajnja, svesna odbojnost prema istini? Mirković je, verovatno, želeo da publici nametne svoju, starešinsku, istinu, a to nije uspeo, pa su ga savladali bes i nemoć. „Sramota je takvome junaku džilitnut se, ne pogodit cilja“ (Mažuranić). I mene je sramota, ali iz drugih razloga: armiju nosim i danas u svom srcu, pa sam ovaj Mirkovićev nerazumni, nećmoćni i oholi gest doživeo kao pokušaj afirmisanja soldačije i kao udarac ugledu JNA.
NA TITA
utorak 15, maj
1990, Strana
P.S.P.S, Taman kad sam zavi dopis uzeh da prelitavae % bu“ (12-13 maj 1990.) te naiđo},
izjavu generala Mirkovića dom njegovog napuštanja | posvećenog temi „Depoli JNA“. Mirkovićeva izjava TG obiluje proizvoljnostima i ı ma da bi jedva zasluživala Pa ipak, evo nekoliko reči,
Prvo, potpuno je nejasn vom i čijem pppDA PL | Mirković je iščitao sve što ja», | napisano pred sobom, niko g; | tome nije ometao, tako da sr 1| razumeti da on pod »monologpe. podrazumeva samo svoje prav, & govori.
Drugo, Mirković izjavljuj „ne beži od dijaloga”, aa a deklarisanu spremnost na djj pokazao je na delu time što jeb veo “strategijski uzmak" (ne, ny, ga, nikakvo bekstvo!). A ume. uzmaka mogao je (kad bi mogu) govoriti i pobiti tvrdnje koje su razbesnele, pa bi pobrao i aplauy Po svoj prilici Mirković je sm, man na dijalog, ali pod uslove da je korbač pravoumlja u njeg. | voj ruci.
Treće, general Mirković pove o meni s krajnjim nipodaštaw njem. Baš mu hvala! Jer, tek #6; saznajem ko sam i šta sam, lip, njavam Sokratov zahtev. Sad njemu vidim uzor ka kome tmbu da se okrenem u svom razmilj: nju o vojnom delu, Naravno, uj» liko je razmišljanje uopšte dom» ljeno nekome ko je penziontr,l |
- živi „negde tamo“ ispod birokn
skog velemoćnog pijedestala,
Četvrto, Mirković, bez ikakwi konkretnog povoda i dokaza ir, ljuje da sam se ja „potpuno 00 jio od Armije, Partije, Pokreta! ta“. Odlično! Pa to slušam večbe broj puta od strane vojnopan skih moćnika, to su već izandi „podaci“ iz dosijea. (Ta mažineni radi plodotvorno već decenijam! A pravo pitanje glasi: Ko 0 to koga odvojio? Da li ja (skupa 0 tavom plejadom čestitih ratnih? mandanata) ili su se odvojili 0 od naših realno dostiživih idt! To je tema za čitavu jednu studiji ali se zasada suzdržavam od vora, jer želim da lokalizujem 0" bruku koju je pred narodom IM' vao Mirković svojim incidenl?” Uostalom, tvrdo verujem da |P ne malo ljudi u našoj zemlji A nje koji greju ruke nad vatrom 1 ju je general Mirković po 4 (Ne zaboravimo da je Mirko“ doskorašnji načelnik Gentih ba, naslednik jednog vojvodi! nika i Koče Popovića, i doji član CK SKJ). Ako vi, Bel Mirkoviću, niste svesni 1084" sam doista ay (RS %
apisati nad čim 58! se nap! AGojaiš Nije?
POVODOM NAJNOVIJIH VANDALSKIH NAPA!
Neshvatljiva
šutnja
Napadi na Tita u suštini su na jednosti tekovina NOB i socij
koliko su napora uložili dva „Vjesnikova“ novinara da nji- MORO da a MJUROOI ii i na daljnj u našem druš
Predsjedništvo Općinskog odbora SUBNOR-a Zadar na sjednici održanoj 9. svibnja 1990. godine, razmatrajući aktualna zbivanja u društvu, s posebnim ogorčenjem analiziralo je najnovije vandalske necivilizacijske napade na druga Tita, što je posebno došlo do izražaja na dan desetogodišnjice njegove smrti pred Skupštinom SFRJ.
Članovi Predsjedništva, istaknuto je u raspravi, nisu iznenađeni ovakvim napadima destruktivnih snaga u našem društvu, jer su ovakve i slične pojave učestale u posljenje vrijeme u raznim krajevima naše zemlje, ali su iznenađeni što se na ovo adekvatno ne reagira. U konkretnom slučaju začuđu-
nas šutnja Gradskog odbora SUBNOR-a i ostalih mjerodavnih
organa grada Beograda.
? ? ; 78! S ONU NI + be“ izašao jČ u Hi
+ isa 7. Važniji telefoni: centrala 334-531. Glavni i odgovorni Prvi broj „Bor rba“ i redakcija: Tra S47-027" Jugosla C eat. Svet 347-345. Stvaralaštvo 345.350 S 'februara 1922. U NO ratu aa "ibta kretar redakacije 338-740. Marketing i poslovni kontakti 341-151. Odeljenje pi te cu od 19. oktopia, 1 o „42. do 27. a. Bay, zemlji za jedan mesec 119,40, tri meseca 358,20, šest meseci Ta 0 odinu 140 pi i: OOOBVA 1944, obe 38,80, za tri meseca 716,40, za šest meseci 1.432,80, za godinu dana 2.865, :- oOO OBeoj 00 Aa 97. maria
„Zagrebu. Od 1. januara 1988. „ Jpa u Beogradu
|,
vf adi na OSn0VĆ stičke revolucijh
in, Ovi i drugi napadi, Orb i podstrekivani od SHO" lističkih, separatistički ho-fašističkih snaga di0 Si. aa. zirane kampanje koju ne snage protiv Tith. oj aP Napadi na Tita jeda i | di na osnovne Mila NOB-a i soijab ” cije, na Programč [i taei i na daljnji proc ie tizacije u našem druš ip Pozivamo sve bor? ! a st ne snage u Jugoš rotstave ovoj ka da nas vrate u toubilački rat.
ao jedinstveno i