Борба, 22. 05. 1990., стр. 8

KULTURA

Ako to, možda, i nije bilo unapred ukalkulisano u efekte okupljanja na Kroazeti

početkom ove decenije, nezvanično geslo ovogodišnje kanske smotre — ka ujedinjenoj Evropi — sa stanovišta filmskih napora uspeva da dobije svoje kreativ-

no pokriće

(Od specijalno. izveštača „Borbe“)

Kan. —- U času kad su završene projekcije filmova iz zvaničnog programa ovogodišnjeg, 43. Kanskog festivala, bilo je evidentno da

. nezvanično geslo ove smotre — ka ujedinjenoj Evropi — uspeva da dobije svoje kreativno pokriće. Ako to, možda, i nije bilo unapred ukalkulisano u efekte okupljanja na Kroazeti početkom ove decenije, dakle na pragu novih evropskih procesa pri samom kraju veka, dogodilo se da intencije takvih kulturoloških, u ovom slučaju filmskih napora, zasluže punu satisfakciju u „odbrani“ ubedljivosti budućih civilizacijskih varijanti jednog starog, kontinenta na pragu svoje najavijene revitalizacije.

FRANCUSKI KRITIČARI KALJEVIĆA

O FILMU GORANA PAS-

Požar u „Vremenu čuda“

Najzad smo u prilici da kompletiramo napise u francuskoj štampi o filmu Gorana Paskaljevića „Vreme čuda“, koji je prethodnih dana prikazan u okviru festivalskog programa „Petnaest dana autora“. Kritike

su, koliko uočavamo, podeljene između pohvala i zameriki, a sud o us-

pehu filma na ovdašnjem festivalu prepuštamo čitaocima.

„Kotidijan d Pari“, tako konstatuje, u tekstu pod naslovom „Kamera između dva fanatizma“, da je naš film „izrazita parabola o opasnostima fanatizma. Delimo njegovo strahovanje“, kaže kritičar i zaključuje: ovo delo nije „posvećeno misticizmu“, već ustaje protiv svih dogmi: „praznoverja i mraka religije, s jedne strane, i boljševičkog jednoumija,

s druge”.

„Figaro“, pak, piše da Paskaljević suprotstavlja „duhovnost i materijalizam živopisnom životnom snagom, na žalost ponekad previše nabijenom događanjima. Ipak, ovaj film lepih ambicija, ostaje sa puno ža-|

sifikat

Kada je prije otprilike dva mjeseca obznanjeno da je grupa crnogorskih „odbjeglih“ pisaca (neki ih nazivaju skupinom intelektualaca, drugi grupom građana uz podatak da ih je tridesetak): osnovala PEN-centar za Crnu Goru, ta vijest je izazvala vrlo različita reagovanja. Ona su 56 kretala od samohvalisanja pripadnika tog centra na papiru — kako su preko noći i preko Zagreba stigli u Evropu, do onih koji su im takvu mogućnost javno odricali, znajući koliko su strogi kriterijumi ulaska u međunarodnu PEN-familiju.

Gotovo dva mjeseca su, ipak, protekla u nagađanjima o tome da li je ili nije legalno osnovan PEN-centar u Crnoj Gori. Ko zna koliko bi to potrajalo da prije nekoliko dana Konferencija međunarodnog PEN-kluba nije zvanično odbila zahtjev tzv. nezavisnih ili, ka-

Kako su crnogorske samozvane „penovce“ vratili iz Evrope sa naznakom — fal-

ko kažu, „neovisnih” pisaca iz Crne Gore za formiranje i priznavanje posebnog PEN-centra u ovoj našoj republici.

Izlazi, dakle, da je prvo bilo proglašeno postojanje PEN centra u Crnoj Gori. bPa je, tek potom, za tražen pristanak poznate međunarodne asocijacije pisaca i humanista za njegovu verifikaciju. Drugim riječima, faktički nije u Crnoj Gori ni postojao PEN-centar, iako su njegovi samozvani članovi pa, za čudo, i sam predsjednik nepostojećeg PEN-a akademik Pavle Mijović (poznat kao naučni radnik, a ne kao pisac) istupali u javnosti kao legitimni članovi Međunarodnog PEN-a. Na rezerve nekih listova ispoljene prema crnogorskom PEN-u, najgrlatiji su (iako je akademik Mijović ustvrdio u „Borbi“ da njegovi članovi neće ni sa kim polemisati) uzvraćali da je sve

što se legitimnosti njihovog centra za Crnu Goru tiče, u savršenom redu.

Oni koji su iskazivali rezervu u odnosu na spisateljsku validnost, pa čak i na nepripadništvo književničkom soju ili na humanističku nepotvrđenost nekih članova crnogorskog PEN-centra, dobijali su packe kao protivnici našeg brzog izlaska u Evropu.

Na žalost, pokazalo se da se sa falsifikovanim pasošem ne može dalje od prve kontrole a kamoli u Evropu i u svijet. Začuđuje kako je uvaženi akademik Mijović pristao da bude predsjednik jedne družine koja je pokušala da se prošvercuje u Evropu, smatrajući da im je za evropski pohod dovoljno što su iz njima pokroviteljskog Zagreba sugerisali da je — OK!

D. ERAKOVIĆ

BORBA, utorak. 22. maj 1990. Strana

ra”. Kritičar „Monda“ primećuje da se reditelj poigrava simbolikom, uranja u nju, napušta je i na momente se u njoj gubi, u želji da postavi puno pitanja“. Za kritičara „Ekspresa“ sa našim filmom „stiže pravi požar“, a reč je o uzbudljivom, mističnom i neobičnom delu koje „priča, o ludim posleratnim godinama jugoslovenskog marksizma“. Autor zaključuje da reditelj majstorskim potezima predskazuje „pukotine koje danas razaraju komunistički kontinent. I oslobađaju njegov film“. Najviše kontroverzi izaziva napis u pariskom „Liberasionu“, koji odskače od drugih zapažanja, pa ga utoliko navodimo u celosti: „Go-|

Kao mali prilog ovoj tezi mogu poslužiti i odluke jednog nezvaničnog žirija koji nije bez dubljeg uticaja. Reč je, zapravo, o činjenici da je Ekumenski žiri, koji je prvi saopštio svoje odluke ravnopravno i dosledno stao iza takvih 'evropskih napora. Dakle, prvo Italijani — film Đuzepea Tornatorea „Svi smo dobro“, a onda se posebno ističu, uz sam bok: sovjetsko-francuska koprodukcija „Taksi bluz“, te britanski film „Hidden agenda“ reditelja Kena Louča. I sve je, sa te strane, na svom mestu, bez obzira

POSLE JUGOSLOVENSKOG TV FESTIVALA U NEUMU

OG Šaputanje o raspadu JRT

nom jugoslovenskih saradnika. Velikim uzdahom upućenom fatalnoj| Najveći i najproduktivniji TV centri osvojili najmanje nagrada... Festivalski izlepoti produćenikinje Sa čehs ovog siora (MILS zujanja u uši) bor nije obilovao vedrim temama, zabavnim i humorističkim prilozima... Dok VA GAALHIE &0 OR) Uba Goša eakaa se Evropa uputila ka stvaranju jedinstvenog TV tržišta, u JRT se nagoveštava

situirano je u Kusturičinoj zemlji u prošlosti, za vreme drugog svetsk rata, retko je jedan đački zadatak pisan po kazni (o besu crvenih revo-| mogućnost raspada

REVIJA KOJA SE MENjA

e Glavna tema: DOBRO SE BIJU NAŠI DEČKI

BALKANSKO LUDILO | OSMICA oikriva zašto je moralo da se desi ono na

Maksimiru: navijači kao ratnici!

na to što bi, recimo, Francuzi mogli biti nezadovoljni skromnošću takvog priznanja, ili što su, opet, zaobiđeni ubedljivi Poljaci. No, takve stvari ubrzo će, po svemu sudeći, ispravljati razni drugi žiriji nezvaničnih, ali ne manje uticajnih opredeljenja.

Ako, dakle, u toj evropskoj podeli kanskih odličja i budu zaobiđeni, kao što im se stvarno to može dogoditi, Amerikancima za utehu ostaje činjenica da su ovde obavili mnoge vredne poslove. Ne mislimo samo na ono što su prodali na kanskoj filmskoj pijaci, a što je za njih, svakako, presudnije od drugih, festivalskih igara, već i na činjenicu da su — uz tri filma u konkurenciji: Parkerov, Istvudov i

lucionara koji krešu jednu po jednu granu katolicizma) i koji stavlja gledaoca u poziciju sineaste predvodnika: kako je moguće izliti tolik neumesnosti i krenuti na put sa svojim komedijašima tako hiadno

bezobzirno“.

Linčov — medijski savršeno uspešno prošli zahvaljujući izuzetnom trijumfu Džona Votersa sa filmom „Kraj bejbi“, koji je i bukvalno oduševio tzv. mladi Kan, kao što mu se to, koliko sutra, može sa izvesnom sigurnošću dogoditi širom Evrope, a naročito u onom njenom, do skora teško dokučivom, istočnom delu.

To što se može prognozirati Votersu, verovatno se ne može odnositi na Pola Šredera, odnosno nje-

„Zlatna palma“ za

„Divlje srce“

Međunarodni žiri ovogodišnjeg

festivala u Kanu, na čijem je čelu

bio italijanski reditelj Bernardo Bertoluči, podelio je sinoć nagrade ove filmske smotre. Pomalo neočekivano, naročito u kritičarskim i novinarskim krugovima, „Zlatnu palmu“ osvojio je američki film „Divlje srce“ reditelja Dejvida Linča. „Gran pri“ festivala dele, pak... japanski film „Oštrica smrti“ reditelja Koheija Ogurija i delo Idrisa Uedragoa

„Tilai“ (Burkina Faso).

Ako su Evorpljani ostali bez glavnih nagrada, to je nadoknađeno u sledećem turnusu nagrađenih: glavna ženska nagrada pripala je po-

D. B.

gov film „Uteha za strance“, čijom je projekcijom, dakako van konkurencije, i završen ovaj Kanski festival. Jer, ta američko-italijanska koprodukcija, u konkretnom slučaju veoma simboličnog naslova, u prvom delu je tek nešto sofisticirana filmska slikovnica Venecije, da bi se u drugom pretvorila u krvavu, „tešku“ dramu koju gledalac može videti kao niz apsurdnih i nagomilanih motiva homoseksualizma, paranoje, bizarija bez pokrića i sličnih, proizvoljnih dramaturških varijacija. Šrederova „aplikacija“ Evrope, za mnoge filmofile koji su poštovali njegovu, američku autorsku individualnost, biće verovatno razočaravajuća, dok će oni drugi, recimo „Evropljani“ teško zameriti ovom reditelju svojevrsnu, čak veoma napadnu „orijentalizaciju“ stare dobre Venecije, kroz uporno insistiranje na levantinskom udelu u bogatom kulturnom nasleđu nekada slavne, mletačke Republike.

Budući da je, zbog svega ovoga, za Amerikance u Kanu već rezervisana, u nezvaničnim razgovorima, titula „velikih, časnih gubitnika“, to Evropljanima preostaje, ukoliko žiri na čelu sa Bertolučijem podeli uverenja ovih prognoza, da ne budu odviše ponosni na

Televizija više nije stvar izbora: ona je izabrala nas. Tako je Festival jugoslovenskih TV dostignuća u Neumu bio slika i prilika vremena u kome smo. Stvaralaštvo domaćih TV centara, očigledno je napredovalo, ali u odražavanju stvarnog i prevođenju svakidašnjeg na jezik televizije. U selekcijama su dominirali dokumentarni programi, posebno dokumentarne drame. Pokazalo se da informativni program dobija u svestranosti, kritičnosti, brzini reakcije.

Opredelivši se za nova pravila festivalske igre, u trci za priznanjima našla su se ove godine prvi put i ostvarenja već viđena u televizij-

nost televizijski centri su različito tumačili i koristili. Dok su jedni poslali kompletan reprizni program, praveći selekciju od biranih emisija i serija, drugi su se predstavili isključivo premijernim ostvarenjima, a treći malo· jednim, malo drugim. Svoj identitet svaka TV kuća je pokušala da predstavi u izboru od 180 minuta, tako da nije bilo isključivih žanrovskih opredeljenja. Opšti je utisak da je u izboru bilo malo vedrih tema, zabavnih i humorističkih priloga. Moglo se primetiti da je, i pored dobre produkcije, veoma malo obrazovnih programa stiglo na festival.

Neosporno, kvalitet Festivala „Neum 90“ bio je u rušenju takmi-

skom programu. Ali, tu moguć-

čenja među televizijama, a nagra-

ljskoj glumici Kristini Jandi za ulogu u „Saslušanju“ reditelja Rišara Bugajskog, a za glavnu mušku ulogu nagrađen je Francuz Zerar Depardije za naslovni lik u filmu „Sirano de Beržerak“, Žan-Pol Rapnoa. Za najbolju režiju nagrađen je sovjetski reditelj Pavel Longin za film „Taksi bluz“, dok je po oceni žirija najbolji umetnički utisak ostavio italijanski film „Mati“ sovjetskog reditelja Gleba Panfilova. Žiri je iskoristio pravo da svojom nagradom nagradi i britanskog reditelja Kena Louča za film „Hiden agenda“.

„Među drugim nagradama na ovom festivalu vredi istaći da je „Zlatna kamera“ za najbolji debitantski film pripala sovjetskom ostvarenju „Stani, umri, vaskrsni“, da je posebno priznanje dobio francuski snimatelj Pjer Lom za fotografiju u „Siranu“, te da je nagradu međunarodnog žirija kritike Fipresci osvojio japanski film „Oštrica smrti“.

svoju složnu moć, bez obzira na to koliko snaga pobede opijala u trenutku slavlja. Jer, ipak je u pitanju jedan festival, odnosno neka vrsta karnevalske igre iza koje može stajati i moć buduće, ujedinjene evropske filmske industrije, ali i varke tzv. kulturne diplomatije koja ne mora uvek raspolagati izuzetnom finansijskom varijantom.

No, šta je stvarno posredi, to ćemo tek videti pošto se smire utisci nakon svečanog kanskog ce-

AMATERSKA SCENA

Šest premijera u nepunih devet

Budući ovako podeljene, nema sumnje da će kanske nagrade izazva-

ti nove rasprave, tim pre što su za mnoge ovde ne samo neočekivane, jjčja u vidu nežnih palminih granveć i prilično bizarne u kontekstu doskorašnjih festivalskih, da ne ka- OR. S B

žemo međukontinentalnih filmskih konfrontaicja.

Kraj filmske pijace?

remonijala, odnosno pompeznog uručivanja prestižnih filmskih od-

Dragan BELIĆ

Jedini pravi posao ovogodišnjeg jubilarnog 30. „Marketa“, tiče se masovne prodaje televizijskih i video prava. Nasuprot tome, odgovarajuće bioskopske pogodbe su u katastrofalnom zaostatku, pa skeptici u eventualnom gašenju „Marketa“ vide i kraj samog festivala

Prvi rezimei zbivanja na ovogodišnjoj kanskoj filmskoj pijaci, jubilarnom 30. „Maršeu“, odreda počinju konstatacijom o njenim razočaravajućim rezultatima. Trgovci, najpre, ni najmanje nisu zadovoljni tretmanom organizatora, tojest okolnošću da je „Marše“ — u odnosu na ono što daje Kanu drastično zapostavljen na uštrb samog, festivala, odnosno njegovih zvaničnih selekcija. „Mi filmove možemo da prodajemo u bilo koje vreme. Ako se Kan vraća na to da bude samo festival — mi nemamo potrebe da dolazimo“, kaže u tom smislu jedan od šefova velike distributerske kuće „Sinekom“, Patrik Vaksburger. Inače, trgovinu filmovima u Kanu opasno je poslednjih godina ugrozio aprilski market u Los Anđelesu „AFM“, pa se kanski „Marše“ — što je naroči-

to došlo do izražaja ove godine —

ispostavio kao mesto prostog okončavanja sporazuma i dogovora već utvrđenih u Los Anđelesu.

Organizator se, sa svoje strane, nije ni najmanje potrudio da privuče distributere, pa je među filmskim biznismenima iz celog sveta već rasprostranjeno raspolože-

nje da sledeće godine Kan — izbegnu. Jedini pravi posao napravljen u Kanu, odnosi se na masovnu prodaju televizijskih i video prava, dok su odgovarajuće bioskopske pogodbe u katastrofalnom. zaostatku naspram „AFM“-a, i što je za Kan najgore, bez izgleda za popravljanjem tog odnosa u bliskoj budućnosti. A valja napomenuti da najveći skeptici u eventualnom gašenju „Maršea“ vide i početak kraja samog festivala, u dobroj meri finansijski oslonjenog na svoj market.

Uzgred, što se tiče prodaje video prava, za jugoslovensku publiku i te kako može biti zanimljivo da je jedan beogradski privatni video-klub napravio ekskluzivan posao, potpisavši ugovor sa velikom holivudskom firmom „Karolko“, koja, inače, još uvek nije zainteresovana za plasman svojih filmova u jugoslovenske bioskope. Nagoveštaji o predstojećoj zakonskoj regulaciji video biznisa u Jugoslaviji, tojest — kako tvrde dobro obavešteni — rešenost Amerikanaca da na najvišem nivou pokrenu inicijativu za suzbijanje video piratstva u nas (zbog kojeg, s

obzirom na veliko učešće američkog filma u za američke pojmove ilegalnoj video distribuciji kakva je u Jugoslaviji, američke filmske kuće gube relativno: velike pare), očigledno su i privatnike naterali na „čiste poslove“. No, ipak je veliko iznenađenje što su jedan ovako veliki posao uzeli ispred nosa „državnih“ distributera.

Na kraju, zanimljivo je napomenuti da su borbu protiv video piratstva, i to u celom svetu, Amerikanci više no ozbiljno preduzeli. U sklopu toga jeste i ogromna svota dolara koja stoji iza najnovijeg tehnološkog čuda, koje će biti plasirano zajedno sa predstojećom američkom bioskopskom distribucijom filma „Gremlini 2“, od koga se inače očekuje da bude veliki hit. Reč je, naime, o uređaju koji će direktno na filmsku traku ubacivati specijalni elektronski zapis, koji će sa svoje strane onemogućiti presnimavanje filma na video, čak i posredstvom neposrednog snimanja video kamerom u dvorani. Naravno, ovaj zapis neće ni najmanje smetati kvalitetu slike na bioskop-

skom ekranu. ; Dragan PETROVIĆI

meseci, četiri reprizna komada sa ukupno šezdeset predstava pred gotovo uvek punim gledalištem, organizacija republičke pozorišne smotre na kojoj se u mesec dana predstavi i do dvadesetak ansambala — to je impozantan radni bilans za bilo koji profesionalni pozorišni ansambl koji deluje u unutrašnjosti Srbije. No, ovom prilikom, reč je o jednoj amaterskoj družini, Amaterskom „pozorištu „Bora Stanković“ iz Vranja. Naravno, treba odmah dodati, ovaj uspeh vranjskih amatera nije plod neke trenutne genijalne dosetke, već pre stameni rezultat jednog dugog, smišljenog i umetnički vrednog odgajanja publike koja vranjskim pozorištancima uzvraća i na materijalnom i na duhovnom planu. Retko da ćemo gde naći tako prisni kontakt radničke klase i kulturnih poslenika u jednom gradu. Materijalni troškovi, scenografski i kostimografski zahtevi novih projekata u vranjskom teatru često se nalaze i na dnevnom redu radničkih saveta „Simpa“, „Jumka“, „Koštane“ ali i konačni umetnički rezultati, predstave, doživljavaju i po tridesetak repriza zahvaljujući ne samo radnicima nego i čitavim njihovim porodicama koje ne propuštaju da pogledaju nijed nu novu postavku. i Kada se pogleda repertoar „Bore Stankovića“ jasno je da je malo toga što bi se moglo zanemariti: od Slobodana Sejenića („Ruženje naroda“) i Petera Bača („Krunski svedok“) do Nušića („Sumnjivo lice“), Bore Stankovića („Božji ljudi“), Čehova („Tri sestre“), Aleksandra Popovića („Ljubinko i Desanka“) i Siniše Kovačevića („Sveti Sava“). Pored gostujućih mlađih profesionalnih reditelja, repertoar ovog pozorišta kreiraju i domaće snage: u „Bori Stankoviću“ rade

đivanju autora. Tako su pobedila dva pesnika, Adam Puslojić i Dragan Radulović, zatim „Matjaž Klopčič, Zdravko Velimirović i Vuk Janjić, ličnosti koje u svojoj profesiji već nešto znače.

Izbor TV Skoplje ove godine je predstavljao jako prijatno osveženje. „Gran pri“ je pripao njihovoj najboljoj, dokumentarnoj drami „Moj otac Izet“, ali i ostale emisije ove kuće bile su veoma zapažene sa dosta emocionalnog, folklornog i autentičnog naboja sa nacionalnim pečatom.

Televizija Titograd se, recimo, odlučila za program bez dnevnih političkih primesa, naglašavajući da je budućnost televizije izvan tog opsega. Najveći i najproduktivniji TV centri, što je iznenađujuće, osvojili su najmanje nagrada. Njih su, prema jednoj slobodnoj proceni, više crpili dnevna politika i domaći politički potresi, nego stvaralačka nadahnuća i veći pomaci u kreacijama.

Zato su manje televizije, koje nisu imale velikih produkcija, ipak znalački sačinile selekciju. Pomak u jugoslovenskom televizijskom stvaralaštvu, može se to s pravom reći, u televizijskom je jeziku i pobedi autorskih ostvarenja. Tragajući za idealnom festivalskom formulom, ova četvrta smotra u Neumu pokazala je da je rešenje negde u sredini: ne isključujući premijere, ali i ne izbegavajući reprize. Jer, u stvari, nema na ovakvom festivalu pravog pobed-

čak dva diplomca beogradskog Fakulteta dramskih umetnosti. Doduše, diplomirali su na klasi za organizaciju, ali je očigledno da su pažljivo osluškivali i ono što se predaje na klasama režije i dramaturgije. To nam, na primer, potvrđuje Ljubomir Manojlović svojom režijom Popovićevog „mladenačkog“

DUG SVOM PISCU: iz predstave „Jovča“ Bore Sts

nju komada „Ljubinko i Desanka“. Manojlović zadržava sve karakteristike one slojevite leksike s kojom se Popović najavio kao nova i značajna komediografska ličnost, ali ih prepliće sa najnovijim spoznajama u građenju osobenih Popovićevih scenskih likova. Otuda i tako sigurne, komičarski suptilne a efektne kreacije Aleksandara Mihailovića, Slavice Đoković i Ninoslava Trajkovića.

Isti reditelj se odvažio da, prvi u Srbiji, postavi na scenu tekst Siniše Kovačevića „Sveti Sava“. I u ovoj sredini nisu izostali otpori prema ovakvom tretiranju velikih ličnosti srpske istorije, ali i pohvale interpretatorima. Citiramo kritiku objavljenu u „Vranjskim novi-

nika. Televizija — medij trenutka — uvek pobeđuje.

Ono po čemu će se ovaj festival pamtiti, svakako su drugi brojni sadržaji, susreti i prateće manifestacije uz zvanično predstavljanje selekcija. Pored mnogo šaputanja o raspadu JRT, o smislu i besmislu opstanka zajedničke programske šeme i politike koja zatvara televiziju u republički atar, bilo je i drugačije intoniranih skupova. Razgovaralo se o jugoslovenskom kulturnom letu na malim ekranima, tj. kako svim gledaocima približiti sva važnija kulturna zbivanja tokom leta, zatim o nameri SIV da sa JRT pokrene zajednički jugoslovenski dnevnik, prvo na zemaljskoj mreži, a potom i posredstvom satelita.

Gosti su bili i predstavnici evropskih asocijacija koji se bave jedinstvenim evropskim zajedničkim projektima radi očuvanja kulturnog identiteta „starog kontinenta”. Ponudili su uslove za koprodukciju, distribuciju i razmenu programa.

Tako, dok se Evropa uputila ka stvaranju jedinstvenog TV tržišta, integraciji sredstava i snaga, kako bi se suprotstavila poplavi američkog komercijalnog programa, u JRT se nagoveštava mogućnost raspada, ili u najboljem slučaju

konfederalnog TV povezivanja. || Hoćemo li, tako, u TV Evropu, ili ||

definitivno iz nje?

Emina ĆIRIĆ ||

U dosluhu sa najvrednijim

Ono što krasi Amatersko pozorište „Bora Stanković“ u Vranju nije stvar nekakve trenutne genijalne dosetke, već plod dugog, smišljenog i umetnički vrednog odgajanja publike i njenog prisnog kontakta sa teatrom

nama”, autora Milana Pešića, čiji naslov već sam ilustruje dvojnost procenjivanja ove „Vrhunska glumačka ostvarenja

na neprimerenom tekstu“ (!). Na- |

kon obilatih pohvala scenskom doživljaju i glumačkoj igri, kritičar zaključuje: „Međutim, u trenutku

predstave: ||

Vojislav Lubarda: SEDAM MOJIH GREHOVA PUT U VELIKU KLOPKU

e; Savezna vlada: ZAŠTO RASTE POPULARNOST SIV JE ZA USPEH KRIV

6 Palanačke zavrzlame: STRADANjE SPOSOBNIH LOKALNI ŠERIFI VOLE POSLUŠNE

e Čuvari sistema: | NUŠIĆ SUMNJIVO LICE MINISTARKA OTKAZALA BAL VAMPIRA

6 Duplo golo: ŠTA JE PORNOGRAFIJA DUPE NA VISOKOJ CENI

e DR Deki: ČUDOTVORAC ČINI ČUDA | MELEMI KAO ČAROBNI ŠTAPIĆI

e NAGRADNA IGRA OSMICE: 80 ČITALACA S

KUPONE)

0 ZA TVOJ ALBUM: FUDBALERI JUGOSLAVIJE, ŠKOTSKE, ŠVEDSKE | SR NEMAČKE

0 REVIJA KOJA SE MENJA )

i[ldS==

| NOVO RUNO DANASA

Korak u Evropu

INTERVJU: MARIJAN KRALJEVIĆ

Policiju vode amateri ; ci Bivši policijski rukovodilac govori o sistemu hijerarhijt

u policiji, o opasnim vezama policije i politike, o 0dg0 | vornosti policijskog vrha za događaj na maksimirskom | stadionu, o njegovoj političkoj pozadini, o Gaijevu sli čaju, o metamorfozi navijača i izgrednika, o generaln0) | čistki u policiji i smjeni vlasti u Republici.

kada se sada Srbija vraća svojoj svetloj prošlosti, proverenim vred-

| POLITIKA I FEDERACIJA

Doba nasilja ili vrijeme pregovora )

| Sve ukazuje na to da naši politički čelnici svojim tvrdim | istupima i netolerantnim govorima samo zatežu ionako napetu situaciju u Jugoslaviji.

LIČNOST TJEDNA: DR BORISAV JOVIĆ

Mali, veliki i posljednji ya

| Zašto je bilo nerealno očekivati rafiniranost u premije" nom nastupu dr Borisava Jovića

| TEHNOLOGIJA VLASTI | Bauk revanšizma

SRO a aj promjenu vlasnika može Oče nostima i svetosavlju, tekst Siniše || oko pet do šest tisuća fotelja

Kovačevića, u ovakvoj interpreta- || ciji, predstavlja svetogrđe i antip- | ropagandu koja Srbiji ne može da koristi. Možda se u tome i može naći odgovor na pitanje zbog čega ovu dramu niko u Srbiji do sada nije postavio na scenu“,

Pre bi se moglo reći da se u || ovakvom pročitavanju Kovačevićevog teksta kao „svetogrđa“ mogu naći razlozi za tako uporne otpore, no vranjski pozorištanci, a sa njima i njihova publika i ovom || prilikom su smogli umetničke vidovitosti, umešnosti i hrabrosti da ||| pruže. dostojnu pažnju onom naj- || vrednijem u tekućoj pozorišnoj

produkciji. Milutin MIŠIĆ

kivati

ISTRA U HRVATSKOJ | Crveno bez crvenila Hrvatstvo je u Istri postojno i nepokolebljivo, a može gi | ugroziti samo pogrešna hrvatska politika

|| POLITIKA I POVIJESTI Ljevica po mjeri nacije

Iskustva hrvatske ljevice inspirativna su komunizam silazi s povijesne scene

čak i onda kadi

·PLAVIMA U MILANO (DO 29. MAJA ČEKAMO VAŠE