Борба, 04. 03. 1991., стр. 5
КАКО SELjACIMA VRATITI NEOPRAVDANO ODUZETU ZEMLjU
Duboko zaorana nepravda
Nepravda učinjena zemljoradnicima a ne nasilnim cepanjem i reprivatizacij
tvenom sektoru
Sva neopravdano.oduzeta zemlja biće vraćena seljacima! Ovo obećanje dato zemljoradnicima u Srbiji trebalo bi uskoro i da se ostvari. Da li će svaki seljak dobiti baš svoju bivšu njivu ili pravičnu nadoknadu za oduzetu zemlju utvrdiće se u dokaznom postupku. Nema sumnje, posle četiri i po decenije došlo je vreme da se ispravljaju gresi socijalizma i pogrešnog razvoja koji su najviše štete naneli seljacima. U ispravljanju ove istorijske nepravde, mora se voditi računa i o tome da se ne čeka nova istorijska greška, na primer translormacije velikih poljoprivrednih kombinata.
Najviše 20 hektara
Danas u Jugoslaviji ima oko 109 miliona hektara njiva. Od toga je u društvenom vlasništvu 1.841.900 hektara. Odmah se postavlja pitanje kako se došlo do tog imanja?
Zakonom o agrarnoj reformi i kolonizaciji, od 23. jula 1945. godine, i Zakonom o poljoprivrednom zemljiinom fondu i dodeljivanju zemlje poljoprivrednim organizacijama, od 22. maja 1953. godine, formiran je fond agrarne reforme, odnosno zemljišni fond opštenarodne imovine čime je sada ukupno zahvaćena sva imovina u društvenom vlasništvu.
Agrarnom reformom 1945. godine nacionalizovano je 1.566.000 hektara, od čega je više od polovine (oko 800.000 hektara) raspodeljeno zemljoradnicima, što je imalo socijalni karakter. Tada je zem-
KOSMETSKU PRIVREDU BLOKIRA BESPARICA I PRINUDNA UPRAVA
Gotovo da nema preduzeća kojeg je prinudna uprava postavila na
ljište, osim zemljoradnicima, oduZimano i veleposednicima, crkvama !ı manastirima, bankarima i drugima. Posedi zemljoradnika svedeni su na najviše 20 hektara obradivog zemljišta, a za oduzeti deo vlasnicima je isplaćena nadoknada u visini jednogodišnjeg bruto prihoda. Nezemljoradnički maksimum bio je ograničen na tri hektara obradivog zemljišta i na pet hektara šume, a sve iznad tog je oduzimano.
Zemljište nacionalizovano арrarnom reformom iz 1953. godine obuhvatalo je 275.900 hektara najviše u Vojvodini, Slavojini i Semberiji. Predmet nacionalizacije bili su posedi veći od 10 hektara obradivog zemljišta, na koliko je bio utvrđen zemljišni maksimum. Nacionalizovano zemljište je isplaćivano za prvu klasu 100.000 ondašnjih dinara, a za svaku sledeću 10.000 dinara manje. Uslovi isplate, međutim, bili su krajnje nepovoljni za „prodavce“, jer su umesto novca dobijali bonove sa dospećem za naplatu u roku od 20 godina. Zemljište koje je nacionalizovano u celini je raspodeljeno poljoprivrednim dobrima, seljačkim radnim i zemljoradničkim zadrugama. Poljoprivrednim organizacijama je dato 227.000 hektara, što u suštini predstavlja siromašenje zemljoradnika. A, zemljište privatnih vlasnika koje je po različitim osnovama nacionalizovano agrarnim reformama iz 1945. i 1953. godine iznosi oko 15 odsto površine poljoprivrednog, odnosno oko trećine obradivog zemljišta koje je u
ČIJA JE OVO ZEMLJA: detalj iz Vojvodine
grarnom reformom posle rata mora se ispraviti, ali om po svaku cenu poljoprivrednog zemljišta u druš-
1988. godini bilo u društvenoj svojini. _ Када se govori o denacionalizaciji ili (re)privatizaciji društvenog sektora mora se znati da je svega oko 23 odsto zemljišta u društvenom sektoru nastalo procesom nacionalizacije, eksproprijacije i konfiskacije, da je daljih 16 odsto nastalo prinudnim otkupon (iznad maksimuma), a da je najveći deo tog zemljišta stvoren kupovinom (ne ulazeći u opravdanost angažovanja kapitala za promenu vlasničke strukture i u izvore i uslove finansiranja tog procesa) od privatnih posednika, kaže Milan Milanović, savetnik u SIV-u.
Modeli za nadoknadu
— Ako se neuspesi naše ukup- 7
пе privrede pripisuju neefikaskanosti jednog oblika svojine (druš-
tvene), to se u poljoprivredi ne”
može smatrati glavnim uzrokom zaostajanja — ističe Erne Kiči, predsednik Nezavisnog sindikata radnika u poljoprivredi i prehrambenoj industriji. — I.pored svih administrativnih mera i nepravdi koje su nesporno učinjene velikom broju bivših vlasnika poljoprivrednog zemljišta, koje svakako treba ispraviti, društvena svojina zauzima samo 17, a privatna čak 83 odsto imanja. Sprovođenje agrarne reforme i stvaranje društvenog sektora bio je, svakako, pozitivan korak u agrarnoj politici. Taj sektor je bio lokomotiva tehnološkog napretka cele naše poljoprivrede. U društvenom sektoru poljoprivrede zaposleno je oko 250.000 rad-
nika, što znači da je sa članovima njihovih porodica, osnov egzistencije za oko milion ljudi.
Sve to govori da je privatizacija poljoprivrednog zemljišta vrlo kompleksan društveno ekonomski problem. Izvesno je da zbog navedenih razloga cilj te privatizacije ne može biti uspostavljanje i rekonstrukcija vlasničkih odnosa od pre četiri i po decenije, kao što ne može biti ni sporno da nepravde učinjene prema ranijim vlasnicima treba ispraviti, Stoga vraćanje zemlje ranijim vlasnicima može, samo izuzetno, biti u fizičkom obliku, odnosno, samo ako ne narušava stvorene i uređene zemljišne komplekse.
Vraćanjem zemlje treba, u prinари да se ostvaruje putem novčane naknade, pri čemu je to moguće obaviti na više načina.
Jedan od modela može biti transformacija društvenih poljoprivmednih preduzeća u deoničarska društva, pri čemu bi zaposleni radnici kupili deonice srazmerno
izdvajanjima u fondove i amorti-
zaciju preduzeća, uz odgovarajući popust, bivši vlasnici bi dobili akcije srazmerno vrednosti oduzetog zemljišta (ili bi država kupila te deonice i ustupila ih besplatno bivšim vlasnicima), a preostali deo deonica bi se ponudio bivšim radnicima, penzionim fondovima i drugim licima.
Ima ideja i da se ovaj problem rešava u okviru ukupne svojinske transformacije preduzeća. Preduzeće bi se transformisalo u zemljoradničku zadrugu, pri čemu bi se zaposlenim radnicima kao udeo priznala vrednost poslovnog, fonda formiranog iz akumulacije i celokupne amortizacije, a bivšim vlasnicima bi se kao udeo priznala tržišna vrednost oduzetog zemljišta. Ovde je bitno naglasiti da bi celokupno zemljište trebalo da dobije status svojine koja fizički nije deljiva, ali može menjati vlasnika kupovinom, nasleđem, poklonom ili na drugi način.
Iz svega proizilazi da se ranije učinjene greške ne mogu ispravljati nasilnim cepanjem i reprivatizacijom po svaku cenu poljoprivrednog zemljišta u društvenom sektoru. To bi bilo i ekonomski necelishodno. Nema primera u svetu da su rezultati jedne agrarne reforme poništeni nekom drugom reformom svojinskih odnosa. Ali, nepravde učinjene prema seljacima moraju se ispraviti.
Branislav GULAN
KUDA IDE STAMBENA REFORMA U HRVATSKOJ
JUGOSLRUIJA
SO KIKINDA USVAJANJEM MERA ZA RASTEREĆENJ STRPLJENJE RADNIKA U NAREDNA DVA MESECA
PONEDELJAK, 4. MART 1991. GODINE 5
E PRIVREDE „OROČILA“
Plamen samo lokalizovan
Radnički bunt koji je zahvatio celu Srbiju, jasno govori da stanje u privredi nije dobro. Upravo ova rečenica koju je u ponedeljak na vanrednoj sednici Skupštine Kikinda izgovorio Borivoje Petrović, pomalo tera na razmišljanje gde je zapravo došlo do „prelamanja“ tvrdokornog stava u ignorisanju nesvakidašnjeg tronedeljnog ргоtesta Kikinđana u Skupštini Vojvodine, sa zahtevom za smanjenjem zahvatanja iz bruto ličnog dohotka u proporciji 65:35, i odluke da se ide na kompromis i ususret zahtevu radnika 22 kikindska kolektiva. Obzirom na nespremnost vojvođanskih vlastodržaca da učine i najmanji korak u cilju daljeg rasterećenja privrede (naročito u oblasti javne potrošnje) sa pravom se nameće dilema nije li odluka o delimičnom udovoljavanju postavljenih zahteva, u poslednji trenutak, doneta na samom vrhu piramide srpske vlasti?
Srbija jedinstvena u radničkom nezadovoljstvu
Verovatno činjenica, da bi Srbija, nakon isticanja nacionalnog interesa, napokon mogla postati jedinstvena u radničkom nezado-
voljstvu. A upravo sa takvim „žuljevitim jedinstvom“ · ozbiljno pomrsiti
konce samozvanim „zaštitnicima“ srpskog naciona, naterala je nadležne da u prilično paničnoj atmosferi potraže rešenje na obostrano zadovoljstvo, kako bi se delom udovoljilo zahtevima radnika koji su po prvi put bili suštinski a da se pri tome sačuva postojeći sistem odnosa. Tim pre što se očito na vreme shvatilo da se iskazano nezadovoljstvo Kikinđana ne može „kupiti“ nikakvim fantomskim novcem, a još manje „minimalcem ili kolektivnim ugovorom, jer nimalo naivno izvedena proporcija „pogodila“ je u srž postojećeg sistema.
Nakon 18 dana boravka u Skupštini Vojvodine, predloženo je napokon i privremeno rešenje o rasterećenju privrede kojim se došlo na proporciju odnosa 58,8:41,2 odsto u korist materijalne proizvodnje. Ovakvo rešenje usvojeno
'je a 'ponedeljak'na vanrednoj sed-
nici Skupštine Kikinde, i na teritoriji ove opštine primenjivaće se od 1. marta do 31. aprila. Teret rasterećenja ovog puta pao je isključivo na samu opštinu, obzirom da se
32
OSAMNAEST DANA ŠTRAJKA:
odrekla svega 1,5 posto doprinosa za društvene delatnosti, čime je praktično samo „oročeno“ nezadovoljstvo radnika u naredna dva meseca, za koje vreme bi republička vlada trebala da predloži sistemska rešenja za rasterećenje privrede i oživljavanje proizvodnje.
— Izvršni savet, Skupštine opštine Kikinda, procenjuje da predlog navedenog interventnog smanjenja stope poreza i doprinosa u najvećem delu pada na teret opštine Kikinda i smatra da bi moralo da se nađe prostora za smanjenje pokrajinske stope doprinosa za penzijsko-invalidsko „osiguranje jer politika koja se vodi u ovoj oblasti posebno iritira radnike u privredi. Izvršni savet smatra da institucije koje donesu odluke o smanjenju zahvatanja iz privrede moraju na sebe preuzeti i rizik od posledica koje mogu nastati ovim smanjenjem — rekao je između ostalog u uvodnoj reči Dragan Mirkov potpredsednik Izvršnog saveta SO Kikinda.
Privremena rešenja
Smanjivanjem stope doprinosa za zdravstvo u opštini Kikinda sa 13,5 na 12 posto, poreza iz ličnog dohotka radnika sa 2,8 na 2 procenta, stope doprinosa za društvene delatnosti sa 7,8 procenata na 6,3 dok je potpuno obustavljena
radnici u Skupštini Vojvodine
uplata doprinosa za ONO i razvojni program MSUP privreda Kikinde je rasterećena za 5,3 indeksna poena ili za oko 11,5 posto u odnosu na sadašnja zahvatanja iz bruto ličnih dohodaka, odnosno 18 posto na neto lični dohodak. Sve ovo ipak je samo privremeno rešenje uz dilemu koju je na vanrednoj sednici Skupštine postavio jedan delegat iz oblasti obrazovanja: „hoće li masa sredstava koja se akumulira na ovaj način biti utrošena isključivo na povećanje ličnih dohodaka radnika ili će ipak jedan deo biti investiran i na oživljavanje proizvodnje?“
Vanredna sednica SO Kikinda, indirektno je u ponedeljak dala odgovor i na pitanje, zašto se nakon upornog prebacivanja kikindskog protesta na polje politike, odjednom „došlo do zaključka“ da su radnički zahtevi opravdani bez ikakve političke pozadine, iako se u početku tvrdilo da iza svega stoji opozicija (SPO?HDZ?SRSJ). Naime, od politikantstva se odustalo onog momenta, kada je shvaćeno da bi svaka „političko-privredna“ analiza stanja otkrila u kojoj meri je zapravo zvanična politika u neprirodnoj sintezi sa privredom a samim tim verovatno i prave krivce za sadašnji kolaps privrede. Pomalo izražena nervoza i brzopletost u zaključivanju same sednice od strane predsednika Skupštine
noge. Jedan od razloga je i to što Albanci ne žele da rade u takvim|zakon o prodaji društvenih stanova skinut sa dnevnog reda Sabora 0 Ukinut Zakon o izdvajanju i raspoređivanju sredstava za zadovoljavanje stambenih potreba & Nema: više
kolektivima & Sredstva koja stižu iz Srbije, namenjena za razvoj,
koriste se u druge svrhe
Privreda na Kosovu i Metohiji, čiji se najveći broj kolektiva, negde oko 180, nalazi pod merama prinudne uprave, uveliko tone u beznađe. Jer, iako završni računi za prošlu godinu nisu poznati, već sada se zna da će najmanje 120 privrednih subjekata otići pod stešaj, mada oni koji ekonomski realnije gledaju smatraju da bi ta cifra mogla da bude daleko veća.
Uzaludan trud
Ekonomija _ пајпегагмјегијев dela naše zemlje, „upecala“ se na udicu svog dugogodišnjeg življenja na tuđ račun jer, ako je svima bilo
· poznato da ta privreda svoje pro· izvodne kapacitete ne koristi ni sa
50 odsto od mogućih, iako je bilo Više nego primetno da se sredstva za rad uništavaju i otpisuju (bez Obzira što se radilo o najnovijoj tehnologiji), iako je svima bilo jas„no da se i ono malo dohotka troši nenamenski i što je najgore u poliliku, a ne razvoj, godinama i decelijama je sve to pokrivano sa miliOn i po dolara, koji su dnevno iz šavezne kase stizali na Kosmet. Kad se dotok tolike reke novca preseče, sve slabosti su to — pokažale u prirodnoj veličini. Da stvar
ude još gora, pokazalo se da je mnogim kolektivima i tolika pomoć bila nedovoljna, pa su se njihova bivša rukovodstva bez znanja radnih ljudi zaduživala kratkoTočnim kreditima, koji sada sa noBu obaraju i one koji imaju šansu da prohodaju. Uzaludan je trud Taznih finansijskih inspekcija i kontrola da utvrde zašto se ulazilo U tolike dugove i gde su te pare ut·Tošene. Oni koji su to radili uništi-
i su sve pisane tragove, pa sve to sada liči na još jedan uzaludan po'вао. Isto kao što je uzaludan trud гесито rudara rudnika „Kišnica 1 Novo brdo“, koji svaki za sebe iskopa rudu za lični dohodak „težak" 25.000 dinara, kad taj lični dohodak ne može da stigne do rudara. Razlog je sasvim jednostaVan. „Trepča“, pa i sam pomenuti Tudnik, koji je u njenom sastavu,
_ nalaze se u dubiozama, od kojih
Oli glava. Svaki proizvedeni” di-
| Bar banke odmah skidaju sa njihoVih žiro-računa. Pošto takve dugoVe ima najveći broj kolektiva na
Kosmetu, mnogi nemaju sredstva ne samo za lične dohotke, nego ni da plate struju i vodu, pa uskoro mogu da ostanu i bez njih, a to, praktično, znači da svi takvi moraju da zaustave proizvodnju.
Pomoć koja stiže iz Srbije, jer iz drugih republika se poodavno ne izdvajaju sredstva za nerazvijene, ma koliko god bila velika, nedovoljna je da pokrije sve dubioze. Uostalom, ona nije ni namenjena za te svrhe. Međutim, kako je situacija izuzetno teška, saznajemo da se sredstva namenjena razvoju, da bi se koliko-toliko umirili duhovi, troše nenamenski. To se, uostalom, može videti po tome što je investiciona aktivnost gotovo potpuno zamrla.
U takvoj situaciji, već ima najava da će, ako im se ne isplati ono što su zaradili pa po pet-šest meseci unazad, radnici u mnogim kolektivima stupiti u generalni štrajk. Takvo upozorenje stiglo je iz „Trepče“, a ni drugi nisu daleko od toga, jer je na desetine kolektiva koji po tri i više meseci nisu primili ni zagarantovane lične dohotke. Još kada se zna da su sada mnogi kolektivi prepušteni sami sebi i opštoj stihiji, jer na Kosmetu trenutno nema ni jedne poslovne banke koja bi ih koliko-toliko podržala u premošćavanju krize, onda je sve jasno. S druge strane kako saznajemo, niko od nadležnih institucija ne zna šta se dešava u privredi Đakovice, Kačanika, Glogovca, Dečana, Mališeva i Podujeva, jer tamo ne priznaju nikakve mere države Srbije, pa ne dozvoljavaju nikakav uvid, što sliku sasvim upotpunjuje.
Pogrešan izbor ljudi
U takvoj situaciji, iako je u pojedinim kolektivima prinudna uprava i duže od šest meseci, rezultati su daleko ispod očekivanja. Gotovo da nema kolektiva za koji se može reći da ga je prinudna uprava izvukla iz krize i postavila na noge. Razloga je, naravno, mnogo, a jedan od osnovnih uz pomenute dubioze, jeste taj što je najveći broj Albanaca odbio da radi pod uslovima prinudne uprave. To je u značajnoj meri u najvećem broju kolektiva poremetilo proces proiz-
vodnje i u nekima znatno poskupelo proizvodnju.
Pokazalo se i to da jedan ne baš mali broj timova prinudnih upravnika nije na visini zadatka, posebno ne na stručnoj. Jer znalo se da su mnogi kolektivi u kojima su uvedene privremene mere u teškoj situaciji, ali kad su te mere uvođene i kad su postavljene prinudne uprave, postavljane su da pronađu i programe i načine da te kolektive iščupaju iz stečaja, a ne da ih dovede do njega. Pošto se ta slabost pokazala i nije je moguće sakriti, sada se dosta diskutuje o tome da je napravljen pogrešan izbor ljudi, da resorni sekretarijati u žurbi nisu vodili računa o tome ko je stručan za neki posao, već su nastojali da što pre formiraju timove, pri čemu je izgleda glavni kriterijum bila dobra veza, pa čak i zasluga i doprinos u srpskom pokretu otpora.
Iako o tome za sada niko nije izvlačio ekonomsku računicu, dobri poznavaoci kosmetskih privrednih (ne)prilika kažu da prinudne uprave ionako osiromašenu privredu koštaju skupo. Ako je u 180 kolektiva uvedena privremena uprava, ako u svakoj od njih ima između četiri i šest članova, onda je izvedena jedna računica da oni mesečno koštaju blizu četiri miliona dinara. Naizgled velika suma, do koje se ne bi došlo množenjem njihovog broja sa visinom para koje oni primaju za SvOJE učešće u privremenim organima.
Ali, što je u tome što je jedan poveći broj prinudnih upravnika istovremeno član po nekoliko privremenih organa. Dosta je slučajeva da su pojedinci toliko sposobni da budu članovi po dva i tri prinudna tima, mada ima i takvih, koji su se prihvatili i stignu i na pet mesta. Naravno, postoji način i skala kako se plaćaju za svako od tih mesta, ali još niko nije objasnio koliki je njihov radni učinak i doprinos.
Ono što je važnije od toga, jeste činjenica da se došlo do saznanja da mnogi privremeni organi nisu sposobni da ispune postavljene zadatke, sem ako su se neki prihvatili i posla i dobre plate, da kolektive koji su im povereni dovedu do
stečaja. Miloš ANTIĆ
Uzdah olakšanja koji je ispusti-
la većina nosilaca stanarskog prava u Hrvatskoj nakon skidanja s dnevnog reda nedavno održane sjednice Sabora RH Zakona o prodaji društvenih stanova zasjenio je sve ostale poteze iz paketa stambenih reformi koji je načet na spomenutom zasjedanju hrvatskog parlamenta. To se, u prvom redu, odnosi na povlačenje iz opticaja zakona o izdvajanju stambenog dinara. Na prijedlog vlade RH Sabor je ukinuo Zakon o izdvajanju i raspoređivanju sredstava za zadovo-
KORAK
ljavanje stambenih potreba čime je u Hrvatskoj na „mala vrata“ obznanjeno da, bez obzira na povlačenje iz procedure zakona o privatizaciji društvenih stanova, definitivno odzvonilo kupovini stanova na račun društva. Finansijski gledano ova odluka donekle bi bila u
·'funkciji rasterećenja privrede jer s „njom prestaje obaveza izdvajanja
sredstava iz dohotka po stopi od tri posto na osnovicu osobnih dohodaka, da na njeno mjesto nije uvedena obaveza izdvajanja od 0,7 posto od osnovice koju čini akontacija bruto osobnih dohodaka. Po riječima predlagača takav „namet“ trajat će samo godinu dana i trošit
STA
kupovine stanova na račun društva
će se strogo namjenski samo za subvencioniranje stanarina i podstanarina. Glasovi koji su govorili u prilog ovom izdvajanju nazivali su to prvim korakom ka postupnom uvođenju ekonomskih stanarina koje, zbog niskog standarda građana, treba pratiti i svojevrstan fond za subvencije. Svakome je jasno da je to jedan od glavnih preduvjeta stambene reforme, međutim postavlja se pitanje da li će se ovim zadržavanjem novca na solidarnom nivou uspjeti postići želje-
sa. Zato je za pretpostaviti da će izdvajanje novca za pomoć beskućnicima ostati samo skup lijepih želja.
Tih problema svjesni su i predlagači, međutim, proračunali su da će se na ovaj način prikupiti oko sto milijuna maraka koje će barem donekle ublažiti položaj ove najugroženije kategorije stanovništva. Inače, treba naglasiti da se dosadašnjim izdvajanjem od tri posto za tzv. stambeni dinar lani prikupilo 440 milijuna maraka. Od toga je za subvenciju predviđe-
ni cilj. U Savezu samostalnih sin- no svega 169 milijuna dinara, ali
dikata Hrvatske proračunali su da bi zbog niskih ili nikakvih primanja više od polovine stanara u društvenim stanovima ostvarilo pravo „popusta“ na stanarinu. Doda li se tome podatak da se očekuje da će broj nezaposlenih u ovoj republici uskoro zaokružiti brojku od 400.000 nije teško prognozirati da će mnogi koji ispune uvjete za subvenciju ostati „kratkih rukava“. Posebna priča su subvencije za podstanare koji danas muku muče sa najobičnijim prijavama prebivališta u podstanarskim stanovima, a kako li će tek ići sa dokazivanjem podstanarskog statu-
zanimljivo je da i za to malo sredstava nije bilo previše interesenata — udovoljilo se govoto svim zahtjevima na što je potrošeno tek nešto više od 77 milijuna dinara.a
Ovako slab interes za subvencije stanarina opravdava se i njihovom dosad bagatelnom cijenom koja je do nedavno iznosila manje od 0,5 posto godišnje građevinske cijene stana. Trenutno se njena realna cijena popela na dva posto, dok će se već 1. aprila povećati za još 0,6 posto godišnje građevinske cijene stana s tim da će se u malim postocima zidati sve dok ne prijeđe šest posto od vrijednosti stana.
Takva ekonomska stanarina trebala bi biti u funkciji povećanja interesa za otkup društvenih stanova i uvođenja tržišnih odnosa u ovu oblast. : Na kraju je vrlo simptomatično da klima u Saboru, i pored izglasavanja stope od 0,7 posto za subvenciju, nije bila naklonjena ovom obliku „solidarnosti.“ Protiv takvih izdvajanja posebno su negodovali zastupnici VUR-a koji su predlagali da se, ako već nema šanse da se definitivno ukine, stopa smanji na 0,5 posto. To su ob-
з
razlagali prevelikim opterećenjem privrede. Osim toga, na toj temi su se lomila koplja oko tretmana nosilaca stanarskih prava uopćc što je Ivan Hren, zastupnik sa liste HDZ-a obrazložio riječima da su svi oni koji stanuju u društvenom stanu već jednom bili povlašteni što su dobili takav stan i da ih ne treba dodatno privilegirati izuzi-
Privremenim rešenjem o rasterećenju privrede Vojvodine došlo se na proporciju 58,8:41,2 _ odsto u korist materijalne proizvodnje
opštine Kikinda, Vladimira Ilića, mogli bi navesti i na zaključak da se po svaku cenu želelo onemogućiti bilo kakvo ili bilo čije prozivanje na političku odgovornost sa nivoa opštine, obzirom na nedovoljno pokazanog sluha za protest kikindskih radnika. Sa druge strane potenciran je i nezavidan položaj u kome se u tih 18 dana našla sama Skupština opštine a koji najbolje ilustruju reči samog predsednika opštine:
— U Skupštini Srbije treba insistirati na što bržem donošenju zakona o teritorijalnom principu, jer u uslovima totalne razvlašćenosti opština ovih dana se tražilo od naše Skupštine da brani ceo sistem—rekao je u ponedeljak na vanrednoj sednici Vladimir Ilić.
Kikinđani su ipak upalili pla men, koji je trenutno samo lokalizovan, što ne znači da za dva mcseca ipak ne može prerasti u „požar nezadovoljstva“ „neslućenih razmera. Uostalom hoće li ova „pobeda“ kikindskih radnika inici:rati slične poteze i u drugim opštinama i regijama Srbije, pitanje je na koje je teško u ovom trenutku dati bilo kakav odgovor. Jedno jc sigurno ovo pitanje će biti prisutno sve dotle dok bude postojalo nezadovoljstvo onih koji uspevaju da „nahrane“ celo društvo, dok sami najčešće — gladuju!
Boro LAZUKIĆ
LjUBLJANSKA BANKA POZITIVNO POSLOVALA Traži se strani revizor
Ljubljanska banka je prošlogodišnje poslovanje završila sa pozitivnim finansijskim rezultatom, odnosno akumulacijom, od 218 miliona dinara. Ta sredstva se, u dogovoru sa deoničarima, ncće koristiti za valorizaciju deonica, već će se usmeriti u rezerve. Na osnovu izdvojenih rezervi od 727 miliona dinara, osnivački kapital banke je revalorizovan za 30 odsto, tako da vrednost jedne dconice iznosi 1.300 dinara.
Taj sumarni prikaz, predstavljen juče novinarima, po rečima zamenika generalnog dircktora Ljubljanske banke Cirila Krpača, najbolje demantuje tvrdnju minis-
- |tra za finansije dr Marka Kranjeca
da sistem Ljubljanske banke ima dve do tri milijarde dolara gubitaka. Jučerašnja odluka republičke vlade da Narodna banka Slovenije napravi reviziju završnih računa u slovenačkim bankama, je u skladu
· |stavova da Slovenija ne učestvuje
u sanaciji banaka na saveznom nivou, smatraju u banci, ali ističu da Ljubljanska banka već vodi prego-
5 |уоге за зугапшт гемгопта „Ки-
регз“ 1 „Ргајз Уогегћацз5“.
Dok je u ljubljanskoj centrali ostvaren profit, podružnice u Zagrebu, Sarajevu i Skoplju su poslovale sa gubitkom, što je, kako je rečeno, posledica toga što su devize deponovale kod NBJ, koja poslednjih meseci nije devize isplaćivala iako je na to obavezuje zakon. Ceo teret deviznog poslova-
"|nja je tako pao na slovenačke iz-
voznike, a kako je prošle godine prađanima prodato 1,7 milijardi dolara „državnih rezervi“, Upravni odbor je vladi poslao predlog da se formira fond izvoznih stimulacija u kojem bi 30-odstotno uzimanje deviznog priliva izvoznika postalo pravičnije.
Od vlade se takođe traži da pronađe načina za stavljanje u promet deviza koje građani drže „u čarapama“, a procenjuje se da
manjem od plaćanja stanarine. Po-limaju preko 500 miliona dolara, teglo se i pitanje što će biti s oni-|što je približno isto svoti potrebma koji su cijelog radnog vijeka iz-| noj za sanaciju banaka. Istovremedvajali za stambenu izgradnju, ali|no, upravni odbor očekuje da vlakako nikad nisu dobili stan nećelda pokaže kako je u stanju da gamoći iskoristiti ni „pravo“ na sub-|rantuje za štedne uloge u slučaju venciju stanarine. da to ne može federacija, tj. NBJ.
Vesna ĐORĐEVIĆI S. ŠIČARGV