Борба, 04. 03. 1991., стр. 7

r—

YU PRESS PONEDELJAK, 4. MART 1991. GODINE 4

ITALIJANI I RAT U ZALIVU

Da li je vredelo?

Rat u Zalivu podelio je Italijane na pacifiste i intervenci-

oniste (Specijalno za „Borbu“)

Bolonja. — Nakon epohalne 1989. godine, kada su srušeni mnogi zidovi, među kojima i onaj između Istoka i Zapada, očekivani su drugačiji tokovi. Ali, 1991. godine započela je ratom. Ako je vraćen mir, sada je svima jasno, vraćen je из pomoć zastrašujućeg oružja. “

Povratak rata, značio je i povratak pacifizma. Napunili su se trgovi i ulice, podijelili ljudi i partije: na golubove i jastrebove.

Od 17. januara kada je talijanski Parlament dao zeleno svijetlo i stavio na raspolaganje nekoliko vojnih brodova i aviona „Tornado“ snagama Ujedinjenih nacija za vojne operacije u ratu u Zaljevu, koje su doduše, nazvane „operacijom međunarodne policije“, pacifisti su izašli na ulice. I dan ranije, širom Italije održane su mirovne manifestacije: u Palermu prisustvovalo je 40.000 ljudi: u Milanu je to bila vjerovatno, najbrojnija manifestacija u poslednjih nekoliko godina; Napulju 50.000; Firenci

Italija se dakle, u danima rata podijelila: jedni su izrazili svoj protest i rekli NE „naftnom ratu“, dok su drugi, sa ljutnjom na ove prve, zahtjevali da se „pusti momke da rade svoj posao“.

U ovu višemjesečnu raspravu uključili su se brojni novinari, naučunici, političari, suci, advokati. Ovi posljednji, potpisali su dokument koji je objavljen u Manifestu od 26. januara, u kojem se kaže da je sudjelovanje Italije u ratu suprotno Ustavu, pa je stoga, rezolucija koju je prihvatila vladina većina, „sramna prijevara“.

Poznati filozof Sebastiano Mafetone, pak smatra da se o ratu ozbiljno ne može raspravljati, ukoliko se on apriori odbaci. „Potrebno je razlikovati kada je rat dozvoljen, a kada nije“. A, dozvoljeno je intervenirati da bi se nametnuo razum ili pregovarački stol. Moderni rat, onaj koga zovemo „pravedni“, dakle, ima samo jedan cilj: uvjeriti protivnika da mora pregovarati. Jedan od lultrapacifista, Pietro Ingrao, koji je u Parlamentu žesto-

smenjeni kontraadmiral: Mario Burakija

30.000; Bolonji 15.000 i Rimu 50.000 ljudi. |

Suprotno ustavu” i

Apeliralo se i u Parlamentu, gdje su 124 poslanika i senatora iz raznih partija podsjetili na 11. član Ustava Italije kojim se odbacuje rat kao sredstvo rješavanja međunarodnih nesuglasica.

Pacifizam '91. u mnogočemu se razlikuju od onog ranijeg, iz recimo 66—67. godine, kada su Amerikanci već godinama bombardirali Vijetnam. Pacifizam !'90—91. godine, nastao je prije nego što je ispaljena ijedna jedina „sofisticirana“ raketa. Akcije su spontane, bez angažmana, ranije neizbježne političke partije. Na sceni su asoci-

jacije: ARCI (Asocijacija ljevice),

Asocijacija za mir, ACRI (Katolička asocijacija). Tu su naravno, i komunisti i demoproleteri. List Manifesto postao je „službeno“ glasilo talijanskih pacifista. Na dan početka sukoba, osvanuo je sa ogromnim naslovom preko cijele prve strane: '„Počinje masakr, Američke bombe zapalile Bagdad, Tako Buš oslobađa Kuvajt“.

ko osporio talijansko vojno angažiranje u Zaljevu, nije povjerovao u dobre namjere Zapada. „Sirijski |predsjednik.Asad samo.dva mjese\ca ranije; izvršio je isto, tako tešku agresiju prema Libanonu kao Husein prema Kuvajtu. Godinama Izrael drži pod vojnom okupacijom palestinske teritorije. Protiv akata Ovog, nasilja Zapad nije mrdnuo prstom“ — tvrdi Ingrao.

Jastrebovi i golubovi

Okršaji između „jastrebova i golubova“ nerijetko događali su se pred televizijskim kamerama, posebno Trećeg kanala RAI. Lučana Kastelina, članica Evropskog Parlamenta i vrlo aktivna članica mirovnog pokreta, je u jednoj od emisija Trećeg kanala u vatrenom duelu sa intervencionistom, filozofom Lučom Koletijem, između ostalog rekla da je vojna akcija ovakvih razmjera bila nepotrebna protiv zemlje čiji obim ekonomije odgovara polovini jedne manje evropske zemlje, poput Belgije recimo. „Eksperti su izračunali da bi ekonomska i politička izolacija od 12-14 mjeseci prisilila Irak na po-

vlačenje. Rat je međutim, buknuo| Гале je koristila britanska štampa pišući o ratu u Za-

nakon samo pet mjeseci blokade“, rekla je. Gledanost ove emisije naglo se popela na 2,5 miliona, a Samarkanda, emitirana također, na istom kanalu, dotakla je 7 miliona gledaloca. TV dnevnik TG3, više je nego udvostručio broj gledalaca. Nije ni čudno, jer je ovaj kanal otvorio svoje ekrane i prema onima koji drugačije gledaju na ovaj rat. Ali, zaradio je etiketu TeleBagdad.

Ovaj „rat protiv rata“ ima i svoje žrtve. To su ličnosti koje su poput sociologa Luiđija Mankonija sa toplinom govorili o ljudskim tragedijama sukoba. U njegovom slučaju, povod za cijeli niz uvreda izrečenih u jednoj TV emisiji, bio je članak na stranicama lista KP „Unita“ o nesretnoj sudbini kapetana Kočolonea (talijanskog pilota koji je pao u iračko zarobljeništvo). I ovog puta, nerazumjevanje je došlo od profesora Koletija, apsolutnog prvaka u borbi protiv pacifizma. No, najzanimljiviji je svakako slučaj kontraadmirala Maria Bu-

rakije. On je 30. januara smijenjen sa položaja komandanta talijanske ratne flote u Zaljevu jer je u listu

„Familia Kristina“ izrazio sumnju , u cjelishodnost rata. Burakija je, armada

kao što se može očekivati, bio poznat kao pobornik intervencije, a samo nekoliko mjeseci ranije, izjavio je da kroz obruč embarga ne može proći ni muha.

RAT I ŠTAMPA

Bagdadska ba

i vitezovi neba

Analitičar „Gardijana“ pažljivo je analizirao koje iz-

livu (Specijalno za „Borbu“)

London. — Jedan mudar državnik odavno je rekao da „nema dobrog rata, ni lošeg mira“. Danas smo, svi mi, svedoci toga. Na ovaj ili onaj način, rat je dotakao i unazadio sve. Između ostalih, jedna od ne-

sumnjivih žrtava je i jezik.

Verbalni rat je, čini se, još žešći, ubitačniji, nemilosrdniji od onog pravog. Militarizacija britanskih medija je očita. Uporedo, korak u korak, vojska i mediji, marširaju zajedno. U opticaju su prejake reči, ekstremna osećanja, isključivost. U istinitost toga, štampa nas svakodnevno uverava. Zato mnogi, s pravom, podsećaju na dostojanstvo reči i profesije i sa žaljenjem konstatuju da nije dovoljno „tek raditi svoj posao“. Jer, ako je novinarstvo prvi nacrt istorije, onda je ona, na žalost, još jednom oštećena. Da je svest o tome i te kako prisutna, najbolje govore brojni komentari i napisi u britanskoj štampi. No, najubeedljivije i najrečitije to pokazuje lista izraza korišćenih u britanskoj štampi u samo prvih nedelju dana rata, koju je analitičar „Gardijana“ brižljivo sa-

činio. Ona izgleda, otprilike ovako:

Saveznici

imaju

armiju

vojsku vazduhoplovne snage

pravila o izveštavanju pres konferencije

šta rade

eliminišu

izuzimaju

neutrališu

obezglavljuju

ukopavaju se

kukavički se kriju u svojim rupama saveznički vojnici su momci

momci

karakteristike saveznika su da su:

profesionalci

da imaju lavlja srca pažljivi

oprezni

sigurni

heroji

mladi nebeski vitezovi

odani

odlučni

hrabri

Pustinjski Pacovi (nadimak jednog odreda britanske vojske)

savezničku vojsku motiviše osećanje dužnosti saveznička mornarica je А Уа savezničke rakete prouzrokuju

kolateralno oštećenje

saveznici bombarduju

Nije samo ljevica pacifistička.| precizno

Ovaj front je vrlo širok. Demohriš-

ćanin potpredsjednik Evropskog| saveznički vojni zatvorenici su

parlamenta, Roberto Formigoni,

jedan od učesnika široke akcije os-| galantni momci lobađanja talijanskih taoca, sebe| prerasla deca

ne smatra tradicionalnim pacifistom, ali je na samom početku rata

izjavio: Ne, ne vrijedi umrijeti za|'

Kuvajt. Bojim se da posledice ovog sukoba neće biti moguće kontrolirati i da Bliski Istok još dugo neće živjeti mirno“.

Sada kada je ovaj rat doveo svi-

saveznički avioni

ne uspevaju uvek da se vrate iz svojih misija imaju određenu stopu neuspeha

Džordž Buš je

jet do cilja: oslobođenja Kuvajta, odlučan

jedne suverene države koju je Irak| Siguran

naprosto anektirao, da li je umjes-| smiren MO no postaviti pitanje: da li je vrije-| uveren u ispravnost svoje misije

dilo umrijeti za Kuvajt? Mariza Krevatin — MAJSTORO-

VIĆ| ju da budu njegova prva linija odbrane.

SLOVENAČKI MINISTAR U LISTU „VOHENPRESE“ Lipa će biti vezana za šili

Novinar bečkog lista „Vohenprese“ razgovarao je sa slovenačkim ministrom privrede Jože Mencingerom. Prenosimo izvode iz intervjua.

Prema referendumu od 23. decembra prošle godine, kada se ogromna većina opredelila za samostalnost, definitivna odluka mora pasti do 23. juna...

Ali će, bojim se, biti doneta mnogo ranije. Malo je vremena, ali više ne možemo da čekamo bilo sa Hrvatima ili bez njih. Čaki trenutni spor oko slovenačkog udela u celokupnim jugoslovenskim dugovima ne može više zaustaviti otcepljenje. Vreme ističe.

Za političara Mencingera proces otcepljenja odvija se, dakle, očigledno isuviše sporo, a nasuprot tome za ministra privrede Mencingera prebrzo? |

Tako je. Ponekad mi se čini da je čitava vlada ovde u Ljubljani sišla s uma. Međutim, ta brzina is-. tovremeno predstavlja našu šansu. Već sada ovde postoje hiljade zajedničkih poduhvata, uglavnom sa preduzećima iz Austrije, Nemačke i Italije. Prema našim procenama, nezavisnost bi pružila veliki, dodatni podsticaj. Još se u većoj meri

moramo otvoriti prema Zapadnoi Evropi, Naime, potpuno bismo

propali ako bismo se izolovali kao Albanija.

Ne prikazujete li to isuviše pesimistično? Ipak, slovenački bruto nacionalni proizvod još je veći od BNP zemalja članica EZ Portugalije i Grčke, dok nešto malo zaostaje za Španijom.

. Upravo to predstavlja opasnost. "Judi su razmaženi. Oni veruju da Će odmah po sticanju nezavisnosti dostići austrijski ili švajcarski nivo, Međutim, u početku bi nas

svakako teško pogodilo otcepljenje od saveza država. Trenutno ipak, jedna četvrtina svih slovenačkih proizvoda odlazi u druge jugoslovenske republike, dakle i u Srbiju.

U svojim planovima za otcepljenje još uvek koristite konjuktiv. Pritom je otcepljenje odavno svršena stvar.

Tačno je da se mi u ovom ministarstvu već odavno konkretno spremamo za to. · i

Između ostalog postoje planovi o uvođenju vlastite valute.

Da to zahteva nezavisnost,

osim ako bismo, na primer, koristili šiling. To bi opet iziskivalo ujedinjenje sa vašom zemljom.

Da li postoje takva razmišljanja? S tim u vezi postoje dve vrste razmišljanja...Ako hoćemo da se približimo kursu šilinga i stvarno koristimo šiling kao valutu nezavisne Slovenije, onda bi najpre Austrijanci morali da se saglase sa tim. Verovatnija je, međutim, druga varijanta, da ćemo našu novu valutu nazvati „lipa“ i da će se ona orijentisati prema kursu šilinga.

Kakva je austrijska uloga u vašim privrednim scenarijima za nezavisnost? Austrija je danas bez sumnje' ona zemlja koja nam je najprijateljskiji naklonjena. Vlasnici austrijskih preduzeća nas naročito

16" па 7 A 61%

Iračani imaju

ratnu mašinu cenzuru propagandu

šta rade

uništavaju uništavaju ubijaju ubijaju ubijaju

njihovi vojnici su

trupe

horde

karakteristike iračke vojske

da su:

ispranog mozga tigrovi od papira kukavice očajnici zarobljenici između dva zida topovska hrana Bagdadska bagra slepo poslušni ludi psi bezobzirni fanatici

iračku vojsku motiviše strah od Sadama iračka mornarica je mornarica

njihove

civilne žrtve

oni

pucaju nasumice i bez veze u bilo šta

njihovi su

preveliki đaci

njihovi su rastureni

razbijeni

Sadam Husein je

ludak tiranin diktator čudovište

Ako je istina, neizbežno, prva žrtva rata, onda eufemizmi nastavlja.

shvataju i najviše nas podržavaju. To su vaša preduzeća i banke, koji i sada, u ovoj fazi nesigurnosti, osnivaju predstavništva u Ljubljani. To je danas naročito značajno.

U poslednje vreme ste govorili o uspostavljanju neke vrste slovenačke slobodne trgovinske zone.

Takvih razmišljanja zaista ima. Da li će takva zona funkcionisati isključivo u odnosima sa Austrijom zavisi naravno od obeju strana. Mi smo pri tome slabiji partner. Strani kapital nam je, u svakom slučaju potreban. A posle otcepljenja još više.

Vaš kolega u vladi Ingo Pas, ministar za turizam, čak je pominjao ideju da Slovenija bude deseta austrijska pokrajina.

Priča bez kraja

Mađarski ministar inostranih poslova Geza Jesenski, boraveći ovih dana u Beču — po sopstvenoj želji — radi razgovora sa austrijskim kolegom Alojzom Mokom, neizbežno se, ponovo, morao osvrnuti na

famoznu „aferu kalašnjikov“.

Iako je, u svom parlamentu u Budimpešti, nedavno uporno tvrdio da je reč o „administrativnoj grešci“, u Beču je imao i drugačija objašnjenja, što. za Bg. Jesenskog, koji brzo i često menja mišljenja, i nije ta-

ko čudno.

Čudno je, međutim, to što dva bečka lista prenose dve sasvim različite izjave g. Jesenskog o njegovoj „ulozi“ i „znanju“ o nelegalnoj prodaji i transportu vojnog oružja iz Mađarske u Hrvatsku. Tako „Di Prese“ kaže da je „mađarski ministar rekao da mađarska isporuka oružja hrvatskoj policiji predstavlja poslovnu transakciju; on je, doduše, to znao, ali nije imao nikakvih sumnji u vezi s tim“.

S druge strane, pak, „Der Štandard“ prenosi objašnjenje g. Jesenskog sa konferencije za štampu: „Jesenski je rekao da se on nije bavio tom „poslovnom

stvu...“

da, naravno.

transakcijom“ i odbacio kritike upućene na račun uloge koju je on tu igrao. U trenutku isporuke oružja, septembra 1990. godine, on se nalazio u inostran-

I opet je sve nejasno: da li je g. Jesenski znao ili nije znao za prodaju „kalašnjikova“? I kakve veze ima njegov boravak „u inostranstvu“ u septembru prošle godine, kada su „kalašnjikovi“ prodati i transportovani oktobra 1990?!

U trenutku iskrenosti, g. Jesenski je, ipak, „priznao“ da — kako navodi „Der Štandard“ — „ova afera još uvek nije u potpunosti raščišćena“. I tu je potpuno u pravu. Uz napomenu da je tom „neraščišćavanju“ ponajviše doprineo on sam. I mađarska vla-

G. Jesenski je, ipak, ostao dužan i odgovor: kada će „afera kalašnjikov“ biti „u potpunosti raščišćena“?.

N. BURZAN

Borjanka MILATOVIĆ

Ja nemam tako ekstreman stav. Neko ko se upravo razveo neće se baš tako brzo ponovo venčati. Ako već uz tolike ekstremne teškoće) postajemo nezavisni, onda je se nećemo odmah ponovo odreći.

Dva miliona Slovenaca u jedno; državi neće, kao što je danas slučaj, imati 24 člana vlade?

Ne. Svakako da neće. Ali znatno mora porasti produktivnost u preduzećima. Uprkos tome, u početku će svakako doći do pada životnoe standarda.

S druge strane, Slovenija će on-

da uštedeti izdvajanje za centrali zovanu državu, koja su od drugog svetskog rata do danas iznosila preračunato 1.4000 milijardi šilinga. Ova cifra je realna. Međutim, mi smo budući da smo industrijski najbolje razvijeni, takođe profitirali od centralizovane države. Svakako nismo bili kolonija. Onaj ko to danas tvrdi, je i sam podlegao iracionalnom nacionalizmu. Armija je bila i ostala najveća stavka. Zato sam za radikalnu demilitarizaciju Slovenije. Možemo postati neka vrsta Kostarike u Evropi, dakle država bez armije.

Vi ste preuzeli ovu dužnost tek posle dugog oklevanja. Da li vam se život političara sada čini privlačnijim? Kada situacija ne bi bila tako

dramatična, još bih danas podneo|-

ostavku. Koliko se malo osećam političarem, pokazuje činjenica da bih ovih dana radije otišao na skijanje. gra wvlačenje u

krvavu avanturu

Oni koji nas već godinama teraju na mržnju, na poništavanje svih veza i prijateljstva koje je godinama postojalo među našim ljudima i narodima... dobili su ono što su zagovarali, ali im to, očigledno, nije dovoljno ;

Videli ste dve interpretacije događaja u Pakracu, verziju hrvatske Televizije i tumačenje Televizije Beograd. Videli smo dve verzije istine, što već dugo gledamo na ekranima ove dve televizije...

Sada mogu da razmisle oni što nas već godinama teraju na mržnju, na poništavanje svih veza i prijateljstva koje je postojalo među našim ljudima i narodima, što zagovaraju homogenizaciju i „ibermenšen“ nacije, dobili su ono što su zagovarali, ali to im, očigledno, nije dovoljno. Treba samo pročitati sutrašnje zagrebačke i beogradske novine, uz čast izuzecima, pa videti naslove koji pozivaju na osvetu i eskalaciju sukoba.

A tiha većina Jugoslovena, baš kao reka nedužnih, koji su pre pola veka bez otpora čekali na nož ili na malj, sada bespomoćno gleda kako ih osioni i neodgovorni nacionalni lideri uvlače u jednu krvavu avanturu.

Sistematski uporno iz Beograda se širila teza da je hrvatsko rukovodstvo ustaško, ne dajući ni tre-' nutka šansu izbornim pobednici-

YUTEL

ma, među kojima su mnogi bivši partizani, da pođu demokratskim putem. Opet, iz Zagreba padale su teške, ponižavajuće reči na račun srpskog naroda, koji u Hrvatskoj živi pet vekova i koji zaista nije zaslužio da se naziva banditskim i odmetničkim. Na račun srpskog rukovodstv3 smišljena je apsurdna kovanica da je četničko i boljševičko. A Jugoslovenska narodna armija je odavno proglašena za pučističku, iako jedino ona do sada nije ispalila ni jedan metak.

Kakvo je to licemerje, da isti ljudi koji su hapsili svakoga ko je javno posumnjao u bratstvo i jedinstvo srpskog i hrvatskog naroda, danas smenjuju urednike listova, ako slučajno neki Srbin javno kaže da voli Hrvate ili obrnuto, ako slučano Hrvat kaže da voli Sr.· be?

Nismo mi postali drugi ljudi 7а. to što nas bedna, primitivna pro:

paganda tera nazad u 1941, ali na тод зе озеса ђезротоспо, јег је jedno političko nasilje zamenjeno drugim. I zato je vreme da građani i misleći ljudi ove zemlje progovore. Jednostavno da ne dozvole podstrekačima na raspad Jugoslavije i na građanski rat, da pokušavaju da proveravaju istoriju.

' Vekovima su nas klali, terali da se međusobno koljemo, a uvek je rezultat bio isti. Posle mnogo, mnogo krvi narodi ovog podneblja su težili da žive zajedno. I umesto što nas nacionalne mesije uveravaju da su njihovi narodi bolji, veći, kulturniji, zaslužniji, ugroženiji od onih drugih, umesto neodgovornih isključivosti — ovako ili nikako — uvereni smo da bi naši narodi pozdravili državničku hrabrost i mudrost koja bi pozvala na ravnopravan i tolerantan dijalog isključujući svaku pretnju nasi ljem.

Jer, građani ove zemlje ne smeju da ginu da bi se zadovoljile liderske ambicije pojedinaca i njihovih beskrupuloznih savetnika.

Goran MILIĆ

Vjerujem u YU dogovor iako izgleda nemoguć!

Konfederacija bi još uvijek bila bolje rješenje od potpune dezintegracije, pa se iskreno nadam da ćemo se o tome dogovoriti — kaže dr Janez Drnovšek, član

Predsjedništva SFRJ

— Mislim da bi Slovenija morala i mogla uspostaviti neka specifična ekonomska rješenja, a isto-

dobno u odnosu na preostali dio |

Jugoslavije zadržati maksimum ekonomskih veza i svu moguću suradnju. Politička stabilnost i pravna sigurnost nužno su nam potrebni ako želimo spašavati našu privredu, osigurati njezino prestruktuiranje i novi razvoj — kaže u intervjuu „Slobodnoj Dalmaciji“ dr Janez Drnovšek, član Predsjedništva SFRJ. — Zato nam je nužno potreban što skoriji dogovorni politički rasplet sadašnje jugoslavenske “krize.” АИ се dit OM аб ee»

e Vjerujete li u konfederalnu opciju ili su Kosovo, Knin, granice, pitanje jesu li narodi ili republike nositelji prava na samoopredjeljenje do otcjepljenja... naš gordijski čvor čije otpetljavanje, uz

prijetnju mačem, kako ste rekli·

slovenskom parlamentu, udaljava SFRJ od ulaska u evropske integracije, za šta ste se zauzeli i nedavno u Davosu ıı Švicarskoj?

— Svi otvoreni međunacionalni problemi i krizna situacija stvarno nas udaljavaju od Europe. Zbog svih tih problema smanjuje se mogućnost da zadržimo u Jugoslaviji neki čvršći oblik integracije. Konfederacija bi još uvijek bila bolje rješenje od potpune dezintegracije. Ja se iskreno nadam da ćemo se o tome dogovoriti, iako ponekad izgleda da je to nemoguće. U tom kontekstu čini mi se da

bi bilo prihvatljivo neko asimetrično rješenje, odnosno kombinacija federalnog i konfederalnog odnosa.

0 Do novoga povijesnog dogovora federacija treba preživjeti. Za to prijelazno razdoblje predsjednik SIV-a Ante Marković predložio je 12 točaka. Kao nekadašnji delegat u Vijeću republika i pokrajina Skupštine SFRJ, kako gledate na ulogu saveznih institucija u rješavanju krize. Što mislite o slovenskom planu financiranja federacije kotizacijom i kako ocjenjujete prijedloge Zakona o teritorijalnoj odbrani i vojnoj obavezi?

— Mislim da u prijelaznom razdoblju federalne institucije moraju funkcionirati i da je potrebno osigurati minimalna sredstva za njihov rad. Svakako je potrebno spriječiti kaotičan raspad federalnog sistema, jer to ne bi bilo u interesu nikome, znači ni Sloveniji. Zbog toga sam se u svojim dosadašnjim aktivnostima u Sloveniji zalagao za to da se sagleda mogućnost financiranja neophodnih potreba federacije, uključujući i JNA, jer sam smatrao da treba naći relalna i obostrano prihvatljiva rješenja. Znači, ja se slažem s Markovićevim pristupom da je potrebno osi-

gurati nastavljanje neophodnih funkcija federacije, ali mislim da nije realno ono što u ovoj situaciji traži, a to je da se povećaju funkcije federacije, odnosno da se ide u pravcu centralizacije, čiji su i prijedlozi zakona koje spominjete ogledni primjer.

Kako komentirate cijelni kompleks armijskog sudjelovanja u višestranačoj politici?

— Ja se u prvom redu zalažem za depolitizaciju Jugoslavenske narodne armije. Uz to su mi bila prihvatljiva neka prijelazna rješenja budući da se sada cijelo naše društvo nalazi u prijelaznoj fazi. Kada raspravljamo o budućnosti naše zemlje, naših republika, logično je da svi u novim rješenjima vide i svoje mjesto, svoju egzistenciju. Svima treba osigurati prihvatljivi izlaz, znači i Armiji. Do sada je bilo puno više sukoba i međusobnog optuživanja. Zato mislim da bismo morali i armijskim pitanjima pristupiti na neki neutralni način dakle staviti ulogu JNA u kontekst traženja novog političkog dogovora. Naime, mislim kako jc do sada bilo dosta pokušaja od nckih političkih grupa ili pojedinaca da se JNA uvuče u politički proces ili da se upotrebljava kao instrument političkih pritisaka, prijetnji i slično. Ipak, uvjeren sam da JNA neće dopustiti da je netko na takav način još više uvuče u politićke igre.

Davor MARIĆ

Političko samoubistvo

Sudeći po najnovijim računicama, cijenu za potpuno osamostaljivanje nitko ne može platiti, a socijalne tenzije su toliko narasle da prijete kako će nas sve skupa dići u zrak, mnogo prije negoli politička rukovodstva prionu stvarnom pre-

govaranju

... Potrebno je osvrnuti se i na Нек kalkulacije što bi osamostaljivanje pojedinih republika značilo za njihove nacionalne ekonomijee i za cijelu Jugoslaviju. Tako je, na primjer, za Sloveniju karakteristično da već duže vreme neki ekonomisti vrše presiju nad javnošću, ubjeđujući ih da je cijena osamostaljenja minimalna.

Najnoviju kalkulaciju o tome napravio je Edo Rašberger iz „Ljubljanske banke“, koji je izračunao da prilikom istupanja iz zajedničke države Slovenija može prihvatiti samo 1,8 milijardu duga od ukupno 16,2 milijardi, koliko duguje cijela Jugoslavija. Štaviše, Rašberger računa kako je jedan od najčvršćih dokaza da će Slovenija moći sama da preživi, činjenica da njih 8,2 posto od ukupnog broja

! DOGOVOR O JUGOSLAVIJI

Jugoslovena izvozi ravno trideset odsto svega što se proda inostranstvu. Naravno, suvišno je napominjati kako je riječ o računu bez krčmara, a što slovenačka javnost, na žalost, olako prihvaća. Jer, po nekim drugim računicama, kada se ukalkulira udio Slovenije u ukupnom dugu Jugoslavije, uključujući kamate, cijena prestrukturiranja privrede, prelazak na vlastitu monetu, gubitak dosadašnjih tržišta u „ostatku“ zemlje... otcjepljenje bi ih moglo koštati negde oko 15 milijardi dolara. Ako se složimo u tome da je moguće kako su obje računice pretjerane, u ovisnosti od štabova koji su ih iz-

осе ДЕ a «

(Hasan Fazlić, „Oslobođenje“)

radili, i nađemo se negdje na „pola puta“, dolazimo do spoznaje kako cijenu za potpuno osamostaljivanje jednostavno nitko ne može platiti. U situaciji kada je pad proizvodnje u Jugoslaviji 28 odsto, pri čemu je samo u januaru zabilježcna 72 odsto manja proizvodnja na godišnjem nivou, onda je jasno šta to znači. Socijalne tenzije su toliko narasle da prijete kako će nas sve skupa dići u zrak, mnogo prije negoli politička rukovodstva prionu stvarnom pregovaranju.

Po svemu sudeći, postao je toga

svjestan i Stipe Mesić, potpredsjednik Predsjedništva SFRJ. Na nedavno održanoj političkoj tribini na Pravnom fakultetu u Splitu, istakao je „kako proglašenje bilo kakve jednostrane odluke o razdvajanju znači isto što i političko samoubistvo s obzirom da za tako nešto ne postoji podrška međunarodne javnosti. Zato je važno da Hrvatska pregovorima nastoji rješavati probleme, kako bi u slučaju eventualnog napada na njenu suverenost i cijeli demokratski svijet stao na njenu stranu“.

Bilo bi dobro kako bi hladnoća ove spoznaje ohladila i neke usijane glave. Tada ne bi bilo potrebe da razmišljamo o lapsusima, primjerice onom koji se dogodio Šimi Đodanu na mitingu u Zagrebu, kada je rekao kako Hrvati uvijek drže pero u jednoj ruci, ali „skrivcni mač iza leđa, u drugoj ruci“.

Igara oko oružja, složit ćemo se, ionako je bilo previše! Goran TODOROVIĆ