Борба, 17. 10. 1991., стр. 15

ЧСК

пре.

ČETVRTAK, 17. OKTOBAR 1991. GODINE

БОРБА

tevan Pešić je pisac izvan serije, i možda u tome treba tražiti razloge što njegova tetralogija o Istoku nije bila tetošena od kritike, a kod čitalaca je

- odmah stekla povlašćeni status. Katmandu je postala kult knjiga jedne generaci-

je, doživela više izdanja, a roman Tibe-

· tanci i hronika pisana na palmovom lis-

tu o Saratu i Vilpuli upravo su na putu da odmene proslavljeni Katamandu.

Svetlo ostrvo je zapravo sveto, kako se i zove Sri Lanka, gde je putešestvenik Pešić susretao na svakom koraku maštovnjaka koji se izdavao pod njegovim imenom. 1 to udvajanje je skrivka koja je možda i zaloga mađioničarstva, Које је otkrio naš posmatrač, isti pisac, kad jedan Indus smota kao predivo dugu, koju pređe izazva da se pojavi.

Ili, opet: u Tibetancima gde na samom kraju Dzambu Linga, ko bi drugi nego lama, otkrio šta je video pre nego što se Nebeska knjiga sklopila. Kada je snio da je večnost došla po njega i otkrila

da je nebo jedina kuća a zvezda nad

njom jedini univerzum. Citiram: „Himalaji su se okretali kao Točak Života“ i mlivo priča je već, ako je verovati autoru Tibetanaca iznašlo svoje prebivalište, uprav” predočenu knjigu.

Stevan Pešić je, pride, jedan od najboljih dramskih pisaca za decu i lutkara. Zasad su njegova dramska dela u dve knjige — Grad sa zečjim ušima i Kad je Dunav bio mlad. Mašta je, izrećiće svoj poetski beleg ovaj pisac, jedini zakonodavac. Ali će se naći u pisalačkom okrugu Pešića još nekoliko gazdara i, da ne kažemo, bogova kojima će on pisati, ako što treba, na palmovom listu.

S pravom će reći Tvrtko Kulenović u predgovoru ovoj (sada) tetralogiji, da radost pričanja i dečji komadi ne mogu bez usluga mašte i, dakako, pesničkih sloboda. I inih. I kao da su se te odlike našeg pripovedača razoblučile u potrazi za zborom pripovesti koje plutaju svemirom i kao da se zbiraju u podnožju Himalaja, gde je odseo grad Katmandu. Ili će Svetlo ostrvo biti stajna tačka odakle će naš pisac upoznati svog vodiča Sarata. Od jednog dragulja iz Svetlog ostrva, recimo, iznići će hronika puna ljubavi i pometnje o Saratu i Vipuli, gde i bogovi komedijaju. Pre nego što ih izvedu na Kapiju besmrtnosti.

Bog je takav glumac koje voli sve svoje uloge i strasno ih igra, predočiće nam Pešić na prvim stranicama romana Tibetanci. Završnicu sa Nebeskom knjigom će tek potom saznati čitalac, a i njen predšestveni zapisničar, dakle Pešić. I kao što će isti autor priznati u divot-priči o Saratu i Vipuli da je povest „našao“, pa je propao i prepevao (stih gdekad pada bolje od prozodije) u Tibetancima će se poslužiti istom varkom. Naime, Tibetanca, lamu izbeglicu u Indiju Dzambu Lingu zateći će na trgu međ prosjacima, Dsima i (koga bi drugog) decom. Dzambu Ling u prevodu znači Ceo Svet. Ajde da se ne klonimo i metafore: Pešić je na putu da nađe ceo svet priče i kad se, žanrovski, služi putopisom i otisne se u

А 7 2

Roman

izabrana dela

_ Syeflo sa krova sveta

Stevan Pešić: „Katmandu“, „Tibetanci“, „Svetlo ostrvo“ i „Sarat i Vipuli“, „Prosveta“, „Književne novine“, „Naučna knjiga“ — Beograd, Matica srpska, Novi Sad, 1991. о

preuzimanje onog što postoji, a zapravo ga iznova ispisuje.

U naizgled putopisnim spisima, kako bi uslovno mogli da se slove i Katmandu i Svetlo ostrvo, pisac spliće san i javu, domaštava pričom jer „onoliko ima čuda koliko ima Tibetanaca“. I sad, nije ni čudo što je naš pisac nagovestio da u sledećem rođenju eto njega kao Tibetanca. Ili je već uspeo da se, zahvaljujući svojim knjigama pretvori u sve ono što jeste. Upliv ličnih događaja teško je dvojiti od maštolike priče, a fantastika će isto tako obitavati u olama, hronikama na palmovom listu, i u priključenijima što našeg junaka, ovog puta samog Pešića, sreću kad, kažimo, slavuji izleću iz čaše vina, cvet se oglasi na talijanskom ili se stvori supa od perja anđeoskih krila. Šta krila kriju a šta raskriljuju u tom mahu (i na

ве

iografija

у

mah) maštari? Odgovor nećete odmah naći u Pešićevim knjigama, koliko god da poglavlja poznavali kao Jetija koji se oglašava kao Snežni Lav, otkrivač istine.

U pripovedanju, Pešić ne želi da uvlači nit mistike, kojom se služi Lobzana Range u Trećem oku, a datu stvarnost će, za razliku od Hajnriha Harera, prevariti što će slediti radovanku priču i slušati na trgu u Mak-Lodž Ganžu lamu koji za rupi dozvoljava da se rupi u univerzum, ili čarobnu kuglu, priče. Putopisna građa će ustuknuti pred predivom sna i avanturizmom svakodnevice koju naš autor sluša detinjim očima. Otud ga oni ne zbunjuju toliko koliko nam se čini i, gotovo istočnjački, želi da svoj udeo u tkanici priče svede na što nevidljiviji deo. A daleko je od toga, kao i čitav duhovni kontinent koji nam je približio i

апја

Т0рТ.

„leptirom na čaju“ (izraz M. Despotovića) od Indije do Nepala i Tibeta. Zar i sam Pešić ne veli da i leptiri mogu biti žbiri kad se ne čuje broj priče iz, evo slike, molitvenog mlina u, opet, šolji čaja.

Šta je Pešić našao u dalekim zemljama što nema kod nas — pitaće se kritičar, iz lokalnog voza. Da li je iskao kao i Dzamba Ling/ Ceo Svet za jednom tačkom u kojoj izvire i zavire svemir priče? Možda se i tu krije razlog što Pešićevo delo ne može biti prepoznato, kao što nismo uspeli da iščitamo Kod Hiperborejaca Miloša Crnjanskog, ili pak što smo stali samo fascinirani, na rastojanju, Rastkovom Afrikom. Ne držimo li Pešiću vakelu u stilu ala Skerlić, a povodom Pisama iz Norveške gospođe Isidore? Ima svega u tome, jer naša kritika je povodljiva i samoživa, u svojim promašajima. Još je Andrić povodom Nekrologa jednoj čaršiji Zuke Džumhura prizvao u sećanje poslovicu da je prag naša najveća planina i, sad (dodajmo), mogu Himalaji da se okreću koliko hoće.

Zbunjuje naizgled više stvari odjednom u Pešićevom opusu, koji se bliži Sent Egziperijevom tajanstvu. „Unosi zabunu“ što reče u predgovoru T. Kulenović jer taj „egzotični svet“ nije ni „naš“ ni „savremen“. Eto, ujedno i puna ruka argumenata što se steže u pesnicu ćutanja. I predgovarač je u pravu da je pomalo dalek rutinerima isti pisac i kad u Dopisivanju sa bogom pripoveda o čudu koje se zove pesnik pa bio Laza Kostić — rođen u Kovilju gde i Pešić — ili Branko, da, sad ne diramo Zmajovu.

Kako je mogla promaći sličnost, recimo, između Pavićevih romana i drugih fantastičara, kao što su Markes sa Sto godina samoće ili Ruždi sa Decom ponoа, u sličnom podneblju. Zadržimo 5е па domaćem piscu, Paviću što i čini Kulenović, dajući prednost Pešiću koji se ne koristi geometrijskim „rasterom“, ili kombinatorikom Rubikove kocke, inžinjeringom poput Pavića. Pešić u svom opusu sa Istoka, dakle i istočnice sveta, nastoji da čistu realnost složi od predanja i zbilje, sna i demona koji bi bogove da zajašu. Tibetanci su susedi bogovima koji se mogu prebrojati tek kada se zapričamo. To је Козторогија kojom šeta Pešić kad ispisuje svetlo sa krova sveta. Koristi prirodno bogatstvo radovanja i maše kao sistem što kazuje sve što zna o sebi, dakle kao lama Ceo Svet.

Čedomir Veljačić, koga je sreo naš pisac (vidi: Svetlo ostrvo) je azijatsku misao nazvao biološkom:; nju je u kazivanju sačuvao Pešić makoliko da se razlistao kao kedar štap putnika, odnosno niska u rečenici. Nebeska knjiga o kojoj se govori u Tibetancima Stevana Pešića ima, a čitalac to zna, završnicu u Katmandu, gde nas autor upozorava: „I kada te ne bude više, ostaće tvoje srce, prazno i veliko kao nebo, i u njemu zvezda. Ime te zvezde je Katmandu“. Put do zvezde priče gdekad je posejan jakim mukom kritike i u tome ne treba videti manu nebesa već našeg duha.

Slavko LEBEDINSKI

Monografije

Eduard „Limonov:

„To sam ja, Edička“, prevod Radmila Muečanin, Filip

Višnjić, Beograd, 1991,

Branko Miljković: „Izabrane pesme“, priredio Mi-

roslav Maksimović, BIGZ, 1991. str. 171.

Josip Lešić: „U traganju za nestalim pjesnikom Josip Sibe Miličević“, Veselin Masleša, Sarajevo, 1991, str. 263, cena 350

Milorad Pavlović Krpa: „Aleksandar I Karađorđević u ratu i miru“, priredio Kosta Dimitrijević, Narodna knjiga, Beograd, 1991, str. 199, cena 480

Esad Bej: „Muhamed“ i „Alah je veliki“, reprint, „Novo delo“, Beograd, str. 486, cena 1.500 din.

пети ===