Борба, 09. 11. 1991., стр. 21
; о ||
OiR OR
AA Ra pe
певане
ši
пите
Piše: Miodrag
Pavlović Moderni kolektivizam pravi ljud1 ske zajednice pomoću preseka. e Zahvatom presecanju kroz oblike ljudskog udruživanja pravi nove zdru-
- · ženosti. Presekom se dobija glatka druš-
tvena površina i novi tip države, pri tome neko je dobio presek po prstima, drugi po stomaku, ili po kostima. Jedan je ostao bez usta, drugi bez glave, zavisi gde se za-
tekao. Jasno je da nekolicina drži sečiVO
koje se kroz ljudsku zajednicu provlači. I to se presecanje, s vremena na vreme, po-
navlja. 2 nako mora da nosi kroza život, e „na neizvesnosti koje ga prate od prvog buđenja samosvesti do kraja, kolektivizam dodaje još jedan teret od kojeg lični tereti treba da postane lakši, i dođaje neizvesnosti koje ga učine bespomoćnijim nego što je bio. Glomazna neprirodnost kolektivizma treba da zakloni složenost čovekovog položaja u svetu sa kojom se na svet dolazi i sa kojom se do sada opstajalo. Na mnoge terete koje čovek io-
3 • U modernom kolektivizmu tamo
gde treba da bude mnoštvo poduhvata, da vri od inicijativa i međusobnog rivalstva da bi se stvorilo „bogatstvo naroda“ ili bar relativna dobrobit, gaji se opuštenost koja prelazi u trajnu, bratsku apatiju. U onom delu društva gde bi trebalo da se nađe sleđena i efikasna administracija i stabilna pravna zaštita, vri od uništavajućih borbi između podeljenih grupa birokatije inače nepotrebno uvećane, premoćne 1 зуетосne. Motive za delanje imaju samo članovi neproizvodnih, jalovih grupa, koje obeshrabruju proizvodnost onih koji bi nešto proizvesti mogli, znali ili hteli.
Umesto odavno obećane jedna-
4 kosti ili koliko-toliko realne rave nopravnosti, otkrije se jednakopravnost u tome što nizakog nema obezbeđenih ni sigurnih prava. Što se tiče jednakosti, ubrzo pošto je kolektivistički presek učinjen, otkriće se da je okvir jednakosti pre svega u sveopšem i nesavladivom siromaštvu. Mnogi će se pitati: kako nam to odmah nije bilo jasno! Međutim, ono što je teško bilo predvideti, pokazuje se gotovo samo od sebe: ni u sveopštem siromaštvu nema jednakosti. Toliko je obiljenijan-
_si u načinu da se bude siromašan, da se u
svom apatičnom i neaktivnom siromaštvu ljudi osećaju obmanutim! Čitav kolektivistički presek ispada posle izvesnog vremena rapav, džombast kao turska kaldrma.
Onima koji su dobili perspektivu 5 nerada u trajnom siromaštvu kao
e ispunjenje svojih nadanja i želja može jednog dana sve to da počne da izgleda u najmanju ruku nejasno, zatim dosadno i tmurno. Iz duboke čamotinje kolektivizam ih povremeno rastrese usađiva-
njem novog osećanja krivice zajedno sa”
novim obećanjima o boljem položaju koja su utoliko zanimljivija ukoliko su neverovatnija. To je propraćeno nekom personalnom promenom u vladajućem sistemu a novi sastav Će se truditi da brže i bolje dostigne isto stanje ili gore prilike.
6 Ni vladajućem sastavu ne može
е
biti lako ni lagodno. Vladati nad siromašnim, apatičnim, ogrubelim potčinjenima, ne može biti privlačno
'Srpski pesnik i esejist Miodrag Pavlović,
boravio je proletos u Budimpešti kao gost mađarskog PEN kluba. Saznavši da je u mađarskom glavnom gradu pokrenut novi srpski list, izrazio je želju da se u tom listu objavi njegov tekst, Tako se „Trinaest antiteza o modernom kolektivizmu“ Miodraga Pavlovića prvi put objavljuju u „Srpskim narodnim novinama“, a „Borba“ ga takođe donosi u celini. EO RR O BO KOI NOT and
КОТОРА
Trinaest antiteza o modernom kolektivizmu
U modernom Kolektivizmu tamo gde freba da bude mnošivo poduhvata, аа ит оа тејапуа ! тедизобпод пуа!отуа аа 2! 56 зуото „бода! о narođa“ ili bar re/ativna dobrobit, gaji se opuštenost koja prelazi U ттај-
nu, bratsku apatlju
ni najokorelijim birokratima. Njihovi stimuli se moraju pojačavati. Među očigledne načine na koje se birokrate i funkcioneri aparata podstiču na dalje vršenje pritiska spada uvećanje razlike i razdaljine između onih koji brane ravnopravnost kao vlasti, i onih što trpe ravnopravnost i jednakost kao narod. Drugi način animiranja vladajućih sastava je ohrabrivanje na upotrebu nasilja. Nasilje uveseljava one koji ga vrše. Onaj koga vršenje nasilja eventualno rastužuje, nije ni zaslužio da oruđa društvene sile drži u svojim rukama. Ona će mu se oduzeti.
У Čini se da je jedna od privilegija
za ljude u vladajićoj klasi mogućnost da se nekažnjeno bude nepošten. Samovoljna upotreba materijalnih sredstava i dobara, neotkrivene pronevere, prisvajanja, zloupotrebe, nedopuštene novčane kombinacije nisu samo česte, nego su i redovne, mogu se zapaziti od prvih dana borbe za kolektivizam. Pojava materijalnih zloupotreba je toliko česta, da spada, očigledno, u sistem podsticanja birokratije i administracije. Pojam poštenja u tom sklopu može samo da stvara zabunu i pogrešne pretpostavke. Jedna od pogrešnih pretpostavki je da bi sa poštenim ljudima na čelu i u birokratiji sve izgledalo drukčije, bolje, ili čak da bi obećani ideali mogli biti ostvarljivi. Međutim, mesta u sistemu mogu se upražnjavati samo na nepošten način, do njih se dolazi bez poštenja, i sa njih se odlazi tek pošto se pripomoglo da se nepoštenje utvrdi i produbi. Dovesti poštene ljude na mesta koja mogu biti samo nepoštena, znači potrti njihovo ponašanje, ili pokazati da reč „poštenje“ u okviru takvog sistema ne može da znači ništa ni, pre, ni ubuduće. Pošten je samo onaj ko takav sistem kvari prema svojim sposobnostima
i prema svojim potrebama. & sistem koji u svojim načelima
e ima pravo da pokvari društveni sistem koji mu prethodi, onda da kvari samog sebe, u nedogled? Sa ovim znakom pitanja podudara se i pitanje o „sposobnim ljudima“ u funkcionisanju modernog kolektivizma. Kaže se često: nesposobni su pokvarili celu stvar, „karijeristi“ su okruživali onog ko je hteo sve najbolje. Kakvim je ljudima okružen, nije čudo kakvu
No, da li se može pokvariti jedan
politiku vodi! Ali, sa sposobnim i dobro-
namernim ljudima ovaj sistem ne može da računa, kao što ne može da računa sa na-
čelima humanosti koja bi se odnosila na sve ljude. Humanost je samo za nas, misli birokratija, i to dok smo gore, dok ne pogrešimo. Svaki sposoban čovek svojim delanjem dokazuje da sam sistem modnog kolektivizma nije uopšte potreban. Zato se sposobni odstra, oduzimaju se ili preuzimaju njihova mesta i njihova postignuća, oni se stavljaju u spregu sa pogrešnim zadacima, što je neka vrsta dokaza da njihova sposobnost mora da ih dovede na pogrešan put. Dakle, oni koji bi mogli biti nosioci izvesne ispravke i napretka, stavljaju se u položaj da budu nosioci greške i
zablude. Jedina sposobnost u iznalaženju načina da se ovakav način vladanja podrži i ovekoveči, da se uvek ponovo načini interesantnim za one koji ga sprovode, i uvek ponovo pogrešnim za one koji moraju da ga podnose.
9 Izgleda da model тодегпор Кое lektivizma nije više „u modi“. Ni-
je u modi očigledno ni u „prvoj zemlji socijalizma“. Ako je samo „moda“ u pitanju, treba strahovati da se posle izvesnog vremena više ne vrati. Zato se čini da govoriti o njemu, sada kad je moguće svesti njegove efekte, nije nepotreban posao. Ako je on došao do izražaja i do moći na osnovu lažno razumnih pretpostavki, treba se pozvati na svu njegovu pravu iracionalnost da se privlačnost njegovih modela ne bi obnovila. Ako istorija nikada nije zaista bila učiteljica života, ovoga puta bi to morala da bude. Poruka „Nikada više“ upućena današem obliku kolektivizma, to je poruka nade u ozdravljenje i završni
spas. 1 () nog kolektivizma, „naučnog
e socijalizma“, koje su bile osnova za uspostavljanje realno-socijalističkih društava, koje su se pokazale kao tačne, ili pogrešne? Niko ih više ne pominje, ni oni koji u današnjim socijalističkim partijama, podrazumeva se, moraju da ih za-
Koje su to premise moder-
·stupaju. Ne nabrajaju se više pretpostavke
na osnovu kojih bi validitet njihovog opredeljenja bio zasnovan, dokazan, ili bar još za neko vreme važeći. Postoji opasnost da se pretpostavke kolektivizma sasvim zaborave, i da se posle izvesnog vremena ponovo ponude, ako ne u novom obliku, onda kao isti „opijum za narod“, što reče jedan od osnivača. Socijalisti danas ništa o socijalizmu ne tvrde, prema tome i ne zna se šta bi u njihovim ubeđenjima, ili u njihovoj praksi trebalo razgaliti, osporavati, kritikovati. Ipak arsenal „nauke“ leži zamandaljen, nedovoljno analiziran, nedovoljno osporen, i po svemu sudeći „čeka bo!ja vremena“.
SUBOTA-NEDELJA 9-10. NOVEMBAR 1991. GODINE O
1 1 e Ako jedan društveni sistem
ne može da opstane ekonomski, dakle nema svoju ekonomsku logiku koja ga pokreće, niti opstaje politički, dakle, ne može da dopusti javno ispoljavanje volje onih grupa iz kojih se određena zajednica sastoji, on mora da brani svoju neodrživost,
silom i aktivnom neistinom. To se u modernom kolektivizmu pokazalo više puta
na raznim stranama sveta: braniti se svakodnevnom upotrebom sile (logori, poli-
tički procesi, cenzura), ili odustati, priznati neostvarivost sopstvenog projekta. Ono
što je došlo na vlast, i kao pretpostavku sopstvenog održanja eliminisalo je sve koji su mislili drugačije ili mislili uopšte, ono mora i dalje da vlada silom, fizičkom eliminacijom profivnika i najzad, da sa strane očekuje tehničku i finansijsku pomoć.
A
Ako jedan sistem zasnovan
1 2 na neodrživim pretpostave „kama stoji u mestu, uhvaćen
u sopsteveno kljuse, pokušava da dokaže kako se u klopci može isto tako dobro živeti kao i van nje, to je negovanje zablude koja se u istoriji ne događa prvi put. Ali, otkud agresivna potreba da se ista zabluda prenosi na druge? Neistina izgleda da hoće da opstane ili veruje da može da opstane samo ako se širi, ako potire sve što je od nje drukčije i sve što nosi merila realnog blagostanja ljudskih zajednica. Međutim, poduhvat osvajanja sveta kroz pogrešne doktrine poražava samog sebe: ako uspe, — nema se od koga više uzimati naučna otkrića, tehnička usavršavanja, pa ni uzori lagodnog života za gornje slojeve društva neistine. Planovi vladanja nad celim svetom zamenjuju se organizovanjem špijunaže po celom svetu. Sve što drugi pronađu, stvore, urade, smisle, treba da se sazna što pre i po mogućnosti da se primeni pre onih koji su to što se primenjuje
pronašli. 1 3 hod ka bezbednom i dostoje „nom životu, da ga odvede u „postistorijski“ period, dakle u opstanak bezistorijske dijalektike, kao što je obećavao moderni kolektivizam, on ubrzava predočavanje moguće završne katastrofe čovečanstva na bespuću koje je unekoliko ono samo izabralo verujući onima koji su podsticali onu stranu čovekove prirode koja je htela da samoj sebi popušta smanjujući sopstvenu socijalnu maštu, stvaralaštvo, hrabrost za individualno pregnuće i uzvišene zajedničke ciljeve. Ako je veći deo ljudske istorije izraz čovekove taštine, ambicije i sujetnosti, u modernom којекvizmu čovek otkriva svet garantov пе таterijalne i duhovne praznine. U tc.a smislu je moderni kolektivizam ne sar: · šaj ukidanja „istorije“ nego i goto* drugog. To što on nudi i može dJeste vegetiranje senki, sa stamim . <usor тетје.
Umesto da ubrza čovekov