Борба, 09. 11. 1991., стр. 22

,

ХИ SUBOTA-NEDELJA 9-10. NOVEMBAR 1991. GODINE

ва

Ојакајса га ljude koji proizvode reči

IDEJE

lim na poslu

Problem odlaska na posao sve se manje meri rastojanjem, a sve više vremenom. Eksperiment sa preko dve stotine ljudi koji su „odlazil-na posao“ ostajući kod kuće, kraj kompjutera, izrodio se u sjajan melod Za sma-

njenje saobraćajnih gužvi, zagađenosti atmosfere i ulroška energije. Telekomuliranje — lako se f0 Z0Ve — i74-

zov je za ljude koji „obraduju“ reči

Piše: Vesna Ćosić

mit o optimizmu, dobroj volji i rad-

nom elanu, rođen u Kaliforiji, dakle u zemlji u kojoj ljudi ustaju i ležu u krevet iznad koga Demoklov mač katastrofalnog zemljotresa nije pitanje izbora, već tekuća zbilja.

Da li jugoslovenska kataklizma, čiJa se fatalna neumitnost porodaje očajnom stanovništvu kao točak sudbine koji ne mogu više da zaustave ni bogovi ni đavoli, jer „stvari su se otele“, trpi samo priče o ratu (našem nasušnom), ili u dikensovskoj atmosferi što nas snađe ima mesta i za drugo? :

Rešenje zagonetke verovatno se nalazi u rečenici koju ljudi sa vrhova piramide u kalifornijskom okruženju ne propuštaju da kažu ni radoznalom putniku namerniku iz balkanskog grotla: „Mada postoji uzajamna jaka konkurencija i surevnjivost, stručni ljudi iz celog okruženja blisko sarađuju na rešavanju zajedničkih problema“. Tu negde i leži odgovor o funkcionisanju i u katastrofalnim situacijama.

pu o telekomutiranju savremeni je

Gnjavaža iz prošlosti

Tehnološka podrška nove komunikativnosti okitila se čudesnim rezultatima: · fleksibilnijim radnim ambijentom, većim mogućnostima individualne kontrole raspoloživih resursa, minimiziranjem „kineskih zidova“ prostornih i vremenskih ograničenja. Jer, opcija telekomunitiranja skrojena je po meri stalno rastuće klase ljudi koji rade sa informacijama, ljudi koji „proizvode“ reči ili „obrađuju“ brojke; njihovo radno mesto već danas može biti bilo gde. Problem odlaska na posao sve se manje meri rastojanjem, a sve više vremenom. Eksperimentalni projekat koji je pre pet godina potakla vlada Kalifornije, u kome je dvestotinak zaposlenih svakodnevno „išlo na posao“ ostajući pri tome kod ku će, izrodio se u sjajan metod za smanjenje

~

saobraćajnog zagušenja, zagađenosti atmosfere i utroška energije, oslobođenje radnog prostora, te privlačenje i zadržavanje najsposobnijih ljudi, kojima je otvorena mogućnost izbora prikačila dodatna kreativna krila.

Kunjanje na radnom mestu gnjavaža je iz prošlosti, čije forsiranje odgovara samo kancelarijskim žoharima i umišljenim praznoglavcima što cvetaju od sreće kad

· im se „dođe na noge“, plus proizvođačima

kontrolora za evidentiranje. Koje su оуdašnji zaparloženi sumnjičavci, što ne mogu da zamisle rad izvan ubuđale sheme „od 7 do 3“, posejali čak i po razvojnim laboratorijama. Pa se grešni naučni radnici

„Oni su, ili kod svojih kuća na radnim zadacima, ili kod korisnika. Nepotrebni su u svojim kancelarijama, gde dobrim delom samo gube vreme u dolasku, odlasku i suvišnim pričama“.

idila za alergične

Futurist Džek Niles bio je profesor na Univerzitetu Južne Kalifornije u Los Anđelesu, kada je 1973. godine skovao pojam „telekomutiranje“; šta ne znači ništa drugo, do da ljudi rasejani u prostoru, često ne odlazeći od svojih kuća, rade na zajedničkim poslovima, koji su koliko do juče

+

odaju svakovrsnim trikovima („Otkucaj me, drugar, molim te“), nadmudrujući se sa tupavim rukovodiocima i birokratama koji pojma nemaju da između „biti kreativan i efikasan“ i „biti prisutan“ ne mora uvek da stoji znak jednakosti.

Kada je pre nekoliko godina jedan moj prijatelj, koga bi domaća statistika, da se nekim slučajem time zaista bavi, iz mesta svrstala u kategoriju „odlivenih mozgova“, otišao na sastanak sa jednim od rukovodilaca Apple-a, samo što nije pao u nesvest našavši kancelarije kako zvrje prazne u ogromnoj poslovnoj zgradi u San Francisku. Na pitanje gde su svi ti ljudi, dobio je otprilike ovakav odgovor:

podrazumevali sedenje, ako ne u istoj prostoriji, a ono u istoj zgradi.

Danas Džek Niles rukovodi privatnom firmom „Jala Associates“ u Los Anđelesu i nadzire program telekomutiranja za vladu Kalifornije. Prema izveštaju koji je napravio 1989. godine, dopuštanje odabranim dobrovoljcima da telekomutiraju značajno podiže njihovu radnu efektivnost, pri čemu se neki ključni zaposleni zadržavaju da ne odu iz firme.

„Kao i svakoj drugoj organizaciji, državi Kaliforniji je potrebno da privuče, zadrži i razvije sposobnosti ljudi u svojim službama, a da pri tome ne mora da vodi brigu gde ti ljudi žive“, kaže Niles, navode-

BORBA

ći primer sposobnog statističara osigura-

· vajućeg zavoda koji je bio u situaciji da na-

pusti svoj posao u Sakramentu zbog alerpije na polen. Umesto toga, on se preselio u nekakvu primorsku idilu, odakle telekomutira telefonom i kompjuterom, leteći u

'Blavni grad države svake druge nedelje.

Milion telekomutera širom Sjedinjenih Država živi su dokaz da su futurističke maštarije ušetale u svakodnevni život. Когрогасје u sve većoj meri povezuju SVOje zaposlene kompjuterskim sistemima kojima je moguće pristupiti putem personalnih računara instaliranih u radnim prostorijama, kod kuće ili pak iz hotelskih soba. Za kratko vreme ispostavilo se da je ovakav način rada, skoro u potpunosti lišen papira, savršeno efikasan; koordiniranje poslovne politike, koautorski rad, prenos podataka, radnih rezultata i izveštaja omogućila je uzajamna komunikacija zaposlenih širom sveta, u kojoj telefonski razgovori, putovanja i klasična pošta postaju marginalna stvar. Umesto toga, tekst na displeju (ili sintetički glas) obaveštava vas da „danas imate 25 poruka“, koje kompanijski BBS, odnosno on-line službe poput MCI Mail (jedan od sistema elektronske pošte), čuva samo za Vas. ·

Gledano iz ugla konzervativnih kom panija, za razliku od onih fleksibilnijih, problemi se gomilaju oko finti koje gazde nesklone liberalnom mišljenju etiketiraju kao „ratove elektronskom poštom“; podrazumevajući ništa drugo do situaciju u kojoj neko upiti poruku svim korisnicima, često bez ikakve veze sa poslom, inicirajući time lavinu odgovora kontra odgovora. Debate na teme kao što su „pravo na abortus“, ili „planovi za držanje dijete“, često su besnele kroz elektronsku poštu kompanija. Međutim, ove razmene mišljenja nisu obavezno i kontraproduktivne. „Neke kompanije su predisponirane pro-

- tiv korištenja elektronske pošte za bilo šta izvan poslovne sfere“, zapaža Vilijem Dju- ·

ton, profesor na Univerzitetu južne Kalifornije. „One misle da je bilo šta što nije nesporedno vezano za radne zadatke čisto gubljenje vremena, ili uzrok neefikasnosti. To je zbog toga što se one upravo nalaze u procesu transformacije sa telegrama i starijih načina komuniciranja. Međutim, njihova analogija je pogrešna. Trebalo bi da više obrate pažnju na analogiju susreta licem u lice, gde su komunikacije koje nisu direktno vezane za posao veoma funkcionalne u podsticanju razvoja uzajamnih ličnih odnosa i saradnje na realizaciji zadataka“. Kada se dođe do razmene misli bez uobičajenih predrasuda asociranih sa godinama, polom ili ličnim izgledom, elektronska pošta se javlja kao moćni socijalni ujednačivač. Stoga je sasvim logična anticipacija poslednje dekade ovoga veka, koja nedvosmisleno govori da uzajamna interakcija pripadnika društvene zajednice, boljom integracijom kompjutera u globalnim komunikacijama, jeste podložnija bržim promenama. Interdisciplinarni i transnacionalni dijalog nova su stvarnost svetske scene, na kojoj ima mesta samo za one koji ne jure druge ljude škljocajući zubima i pucaljkama u hermetičnoj igri samodovoljnosti. Razmišljanja u ovom trenutku ||||

Književni podlistak

Kao da smo energiju mržnje | olpora, Vekoита изтегауапи ргета зтатт гамојгуаčima, sad газрогеа /гтеди sebe. Kao glumci iz Šekspirove tragedije koji st izjuri-

li na ulicu, i počeli, redom, ubijati | Ova

Piše: Milovan Danojlić

lektualnu klasu. Drugorazredni pisci su ргец-

zeli uloge nacionalnih vođa, a provincijski političari ostvaruju hiljadugodišnje snove svojih plemena. Juče anacionalno, danas nacionalno ludilo; isto se nastavlja sa još jačom žestinom, ali u suprotnom smeru.

Ме nismo imali tako bednu političku i inte-

*

Svi ti lažni doktori nepostojećih nauka, nekrofili koji vam ispod kaputa pokazuju fotografije kostura i leševa, ćosavi oci nacija, ti generali koji sa pola veka zakašnjenja izlaze na popravni ispit iz biranja saveznika u narodnim bunama, sve su to spodobe iz nekog ružnog sna: i izgledom, i mišljenjem, i načinom kako žive i gde stanuju i šta jedu i šta piju, oni su moji smrtni neprijatelji! Oličenja neduhovnosti i antidu-

· hovnosti. Jer, intelekt postoji time što uporno sum-

nja, što se stalno udvaja, što izlazi iz sebe i gubi se u bespuću i pronalazi se onamo gde se činilo da se konačno izgubio. Da, intelekt je nešto što stalno sebe gleda sa strane, što pokušava da sebe uhvati iz drugog, dakle — sušta suprotnost nenačetim duhovima, koji nas predvode. Tolika jednodelnost je, posle Rusoovih „Ispovesti“, gotovo neverovatna.

>

Kao da smo svu energiju mržnje i otpora, vekovima usmeravanu prema stranim zavojevačima, sad rasporedili između sebe.

I uvek te vođe, koji znaju jedini mogući pravac,

ti stratezi stoleća, koji se ne obaziru na sitnice. Nigde

smernog služenja istini, nigde dugog i mukotrpnog: traganja, nigde poštovanja malih razlika, nigde brige -

za prelive i senke! Intelektualci, kao stvaraoci istori-_ je: glumci iz Šekspirove tragedije koji su izjurili na ulicu, i počeli, redom, ubijati i trovati!

*

Bitan momenat u portretisanju intelektualca Ti- ~! tovog doba: od prvog dana, raskid sa stvarnim naro-| -( dom, koji je, u Srbiji barem, bio naklonjen monarhiji. i| i četnicima. Dugo plovljenje kroz prazninu. Bezbroj-_ -|

ni zaokreti, pri kojima se valjalo održati u sedlu. Pri-|lagođavanje, i cena neprestanog, prilagođavanja. Go-? --

vorenje, u svakom trenutku, samo delića onoga štoj O

se misli. Pustolovina uslovnog postojanja, u kome je| 5

bezuslovna jedino smrt.

*

U celom poluvekovnom razdoblju imali smo sa mo dva političara sa kakvom—takvom vizijom mo dernog društva i njegovih vrednosti. Godine 1973. i došli su u položaj da budu osuđeni od svoje Partije ili

odbačeni od inteligencije. Danas shvatamo da jed-

noglasnost u odbacivanju Nikezića i Perovićeve nije 5|

bila slučajna.

* —

Zašto se naša elita toliko vezala za nacionalne,5;

vođe i velike, „narodne“ ciljeve? Zato što se u čoporu

ne mora razmišljati ni sumnjati. Za te vežbe ona nije:5|

osposobljena. |