Борба, 09. 11. 1991., стр. 23

пи

GO u LO

BORSR

пи а

i 5 \

1.

Nekako baš u vreme egzodusa seljaka sa Grubišnog :q polja (čija je zaštita bila „van domašaja JNA“) i bombardo:v.vanja Šida i Apatina (napadnutih sa destinacija „van dom mašaja JNA“), poslanici srpske Narodne skupštine propi'i} tivali su se međusobno iz ugostiteljstva i turizma. Profeза! вог Опкомс, kome je to struka, zapao u blaženi dremež. 2 Kakvi diletanti! Ne razlikuju „de luxe“ hotel od hotela sa )q pet „zvezdica“, ali svejedno misle da im sleduje soba sa te51 levizorom i, povremeno, tajvanska masaža.

· Događalo se to u okviru rasprave o zakonskom pove55 ćanju njihovih dnevnica i drugih primanja. Opozicija je toli liko bila protiv da je sa indignacijom odbila da uopšte i učestvuje u diskusiji. Zato je najinteresantnija bila svađa si između dvojice „sepeseovaca“, Miloša Bojovića i Batrića 0| Jovanovića, koja je dovela u ozbiljnu sumnju mišljenje o m monolitnosti ovog poslaničkog bloka. Preteći čak demisioin niranjem, B. Jovanović je svog stranačkog kolegu optužio 2 kao hotelskog ignoranta i — pravog boljševika. Jer, kaže

D| Jovanović, nije se desilo da M. Bojović propusti priliku da ·

»% zdušno podrži sve što dolazi „odozgo“, od Šefa, vlade, ·skupštinskih odbora, nemilosrdno se obračunavajući sa io onima koji se usude da izraze drugačije mišljenje ili sum|n nju. Batrić očigledno ispušta iz vida činjenicu kako je Miloš Bojović svojevremeno bio istaknuti sportista, košarkaški reprezentativac. Opterećeni mnogim obavezama i treninzi, utakmice, putovanja, karantini — sportisti bi bili 36 načisto izgubljeni bez „vođe puta“, druga iz uprave, koji 'čekira karte, plaća hotel, sređuje sa sudijama. Kada se jedm nom navikneš, ostaje ti zauvek, te Bojović nikako nije i boljševik, već samo čovek koji ne može bez druga iz upra"ve, „vođe puta“. On stalno čuje njegov očinski glas: „Mišiko, ne brini ništa, tvoje je samo da igraš!“

2.

Posle mnogo godina, ponovo sam se susreo sa jedin nim filmom Roberta Altmana, koji je prvo bio moj ljubimac, a posle mi nije bio ništa. Film se zove „Taner“, i prikazan je na televiziji Između dva „Dnevnika“. Kada se zna koliko traju ti „Dnevnici“, onda nije čudno što nam se

ilm učinio kratak. Radnja filma događa se u vreme pro-

|bili. Zavera iz Kominterne, nego! Bio sam u to vreme ta| mo i sve to gledao: između dva tabora razlika je poglavito | bila u boji balona na stranačkim konvencijama. Cini mi se | kofere. A ono — evo ti, za mesec ili dva, nove izborne | kampanje, duvaj opet balone. Četiri godine prođoše kao išta. Mnogo čudan fenomen. ovde mi se vreme između zbora ne čini tako kratko. Još ni godina nije prošla od po"slednjih izbora, a imam utisak da sam tada, kada se glasa21lo, bio još dečak. Sada sam, jasno, starac.

3.

Ali, ko sam uopšte ja? Nacionalna pripadnost: „Crvena zvezda“. ideološko opredeljenje: „Roling Stounsi“. | Dakle, ja sam čovek pobedničkog mentaliteta koji 'апреуа — „Те и Беса!“

4.

Prošle je nedelje (beše, čini mi se, petak) v.d. Bjeletić

: Ju svojim prostorijama održao sastanak sa rukovodećim .

"kolegama iz drugih medija, čija je tema bila pregrupisava2|tnje informacijskih snaga pred referendum srpskog naroda

Sa Titovom smrću, mnogi su se probudili u čuди. Ргуо ш je pitanje bilo: zar je mogućno da stojiSmo tako nisko? I umesto da počne razdoblje duge i “teške moralne obnove i osvešćivanja, spas je nađen u 20105 dubljem zagnjurivanju.

na: u šta li su to oni verovali, kad su se mogli

ovoliko razočarati? Apriorno jugoslovenstvo tiglo je do svog logičnog ishoda, apriornog antijuoslovenstva. Od početka se igralo protiv života, izyyan njega. Pola veka u karantinu, u kome niko ne zaOoravlja stare uvrede, umesto da ih, jednu po jednu, aspravlja i raščišćava. Kad je poklopac podignut, poazalo se da svako stoji na mestu na kome se našao |I trenutku smrknuća.

а nekadašnjih ubeđenih Jugoslove-

*

. Vatikan i Kominternajesu bili naši zakleti nepriifatelji, prosto zato što su to svetske organizacije, a mi mo mimo sveta; što su to zatvorene organizacije, a "ni smo razdrljeni i razgrađeni, što znaju pravac svog теларгедоуапја, док пи о готе петато ројта.

Za zlo, kome su godinama služili, početkom геватдезенћ su optužili Vođu. Objašnjenje za njegoг иза razornu delatnost našli su u nacionalnom porek-

šlih američkih izbora, koje su pravoslavci (Dukakis) izgu-

IDEJE

okvareni telefoni

Druga m) strana

Hole! sa pet zvezaica — Protok vremena Top lista nadrealista — Smrt Roberta Maksvel/a u jugoslovenskom gradanskom ratu — Očevi | deca

Piše: Bogdan Tirnanić

u Bosni. Osnovni razlog ove operacije jeste, kaže v.d. Bjeletić, što su bosanski mediji zamandalili vrata pred srpskim interesima. Pa će sada v.d. da im pomogne. Nemam ništa protiv. Kada se već oni — Srbi iz Bosne — ne bune. Smatram, međutim, da bi se briga za taj deo srpskog naroda morala podrazumevati. Bez ikakvih v.d. sastanaka.

No, ovako ili onako, tema pomenutog sastanka ne bi privukla nikakvu moju pažnju da, prelistavajući stare primerke „Borbe“, u jednom od prošlonedeljnih njenih izdanja nisam naišao na informaciju da je sarajevska televizija započela emitovanje novog ciklusa „Top liste nadrealista“. Pa se, je li, to ne pripušta na ovdašnje (srpske) ekrane iz, valjda, ideoloških razloga. Ili je u pitanju retarzija. Reciprocitet međusobnog zabranjivanja. Ne pišem ovo da bih ismejao nečiji strah kako će, sred ovog užasa, baš dr Nele izazvati odlučujuće uznemirenje građanstva. Nešto je drugo u pitanju. Ako su ovde svakom zvaničniku puna usta o nužnosti kontinuiteta Jugoslavije, kako im niko nije došapnuo da je „Novi primitivizam“ poslednji izraz integralnog jugoslovenstva, izraz baš onog osećanja o kome je nedavno pisao Kusturica. da se mi lepo razumemo: nikakva Jugoslavija nije moguća bez dr Neleta Karajlića i druge, sada već izrasle dece iz mešovitih i oficirskih brakova, onih koji su pevali o državnim praznicima i taksisti Šekiju. Nisam baš uvek padao u nesvest kada ih vidim. Ali sada vidim da je jako slabo shvaćen naziv Karajlićevog benda — „Zabranjeno pušenje“. Gospodo, tu smisao nije u vezi, nego u redosledu: prvo zabrana, onda pušenje.

5.

Čuveni pres-magnat Robert Maksvel smrtno je stradao proteklog ponedeljka, kada se okliznuo (ili su ga „okliznuli“) na palubi svoje jahte i, zajedno sa novinama koje je upravo čitao, pao u more. Nema svedoka. Samo pret-

postavke. Kada je tako, onda se može pretpostaviti i to da je Maksvel stradao kao još jedna žrtva jugoslovenskog

građanskog rata. U simboličnom smislu. Poput mnogih ~

drugih, i on je u jugoslovenskom građanskom ratu video šansu da ostvari svoj san. Nije jedini kome se taj san neće ostvariti.

у

SUBOTA-NEDELJA 9-10. NOVEMBAR 1991. GODINE KULI

Naime, poznato je kako je Jedan od poslednjih velikih planova Roberta Maksvela bio da kupi zagrebački kombinat štampe „Vjesnik“. Oko toga su se, pre samo nekoliko meseci, vodili ozbiljni pregovori, a bilo je i takvih koji su se pitali u čemu je Bobova računica. Nije valjda da se na tu investiciju odlučio jer je oduševljeni pobornik pisanja Hidajeta Bišćevića. Ne. Logika stvari u ovom biznisu upućuje da bi, nakon kupovine, Maksvelov red poslovnih poteza bio sledeći: otpuštanje nameštenika, ukidanje listova, prodaja štamparije u staro gvožđe (gde, inače, odavno spada). On bi uništio sve — osim jednog. Zadržao bi „Vjesnikove“ kioske. Kiosci su bili Maksvelov san. Jer, on je imao sve, a naročito više desetina profitabilnih listova, ali nije imao ni jedan kiosk. Niti ga je mogao imati bilo gde u svetu, pošto zakoni većin”e zemalja ne dopuštaju da izdavač novina istovremeno poseduje i kioske, kao što je nezamislivo da velike televizijske mreže poseduju frekvencije i lokalne stanice. Nisam baš siguran šta bi sa tim kioscima Maksvel učinio. Možda ne bi učinio ništa. Hteo je tu ipračku, pa da umre. Ovo drugo mu se i dogodilo.

A čitava ova priča — naš poslednji pozdrav Robertu Maksvelu — pokazuje da su efekti prljavog medijskog rata koji vode ovdašnje „tvornice laži“ bitno uslovljeni neprirodnim položajem sredstava informisanja „u sistemu“, položaja kakav u svetu više ne postoji ni kao teorijska mogućnost. Svi oni koji se zalažu za pacifikaciju medija, misleći da se taj posao najefikasnije može obaviti dobrotvornom aukcijom novinarskog morala, samo mlate praznu slamu ili nas, prosto, zajebavaju. Sistem je taj koji, sam po sebi, proizvodi ovaj rat, što se — uzgred budi rečeno začeo u medijima, odakle se i najefikasnije reprodukuje. Protiv toga ni majka Tereza ne može ništa. Ne znači, međutim, da je svaki novinar u ovom ratu nedužan poput svetice. I nas sistem pretvara u fekalije jer mu se može. Kako? Tako što je to sistem u kome je novinarsku dnevnicu moguće držati tek milimetar iznad minimuma biološke egzistencije.

«

6.

Sled događaja je, po prilici, bio ovakav. Prvo je glodur zagrebačkog „Globusa“ Denis Kuljiš to negde načuo, pa je o tome pričao za šankom Tanji Torbarini, onda se ona o tome raspisala u svojoj „Srpskoj gibanici“ (ili kako se već zove njena kolumna, te su, naizad, i neke beogradske novine to prenele na velika zvona. Šta, bre!? Pa to da je Vilka Filača za kamerom novog Kusturičinog filma zamenio Vjekoslav Vrdoljak, sin Tončijev (prezime isto). Pokazalo se da je reč o buvi: Vjekoslav Vrdoljak ne poznaje Kusturicu, ne snima njegov film, nikada nije bio u Americi i, jasno, vatreni je borac za mladu demokzraciju. Tanja je izmlatila Kuljiša, Denis se izvinjavao, samopljuvao i bacao u mutno Dunavo {on, naime, misli da je Hrvatska već do Zemuna), no nije prošlo, ni kod Vjekoslava, ni kod Vrdoljaka, ni općenito u·javnosti, koja glede ovog skandala misli da je izmišljotina lansirana kako bi se, blaćenjem sina, ukaljao otac, velečasni Anton Vrdoljak (velečasni zato jer je nedavno izjavio da je HTV — katedrala), koga ne mirišu samo oni kojima Hrvatska nije na srcu. Tako tamo. Neka. Jedino nije jasno šta je sa onim beogradskim novinama koje su sladostrasno prenele tu vest. Sumnjam da njima smeta Tonči Vrdoljak. Pa, da — mora biti da su, opanjkavši Emira što je uzeo za snimatelja člana porodice jednog od stožernika hrvatstva, želele da se obračunaju sa njegovim ocem, Muratom Kusturicom, za koga postoji OSnovana sumnja kako je godinama dozvoljavao svojoj ženi da veša rublje o državni bagrem!

lu, verskoj pripadnosti i urođenoj pokvarenosti. To | je jedino objašnjenje katastrofe do koga su, s obzi-

rom na sopstvenu intelektualnu snagu i moralnu vi-

sinu, mogli stići.

Blago niščima duhom: oni veruju u mogućnost uspostavljanja tačnih i konačnih i nepredvidivih granica. Svako, ko se samo nagao nad ponor moderne fizike i matematike, razumeo je da takvih “granica nema.

*

Šta im vredi što se pozivaju svako na svog Boga, kad u duši nemaju smernosti ni strahopoštovanja prema Tajni... ~

Ponovo bi da nas ubede kako ima nešto što je važnije od ličnog iskustva, od istine, od kulture i mere. Ko? Isti oni koji su pre pola veka krenuli za zovom Svetske Revolucije. Sad idu u suprotnom pravcu, i opet bi da predvode.

*

astodršci su grabili strane kredite, a običan svet je mogao trknuti do Trsta i Graca da kupi farmerke. I svi su bili ubeđeni da grade društvo bez presedana u ljudskoj istoriji. Pravili su se važni pred Bugarima, Albancima i Rumunima, koji nisu mogli trknuti do Trsta. Nije ih bilo teško uveriti da su najpametniji, najlepši, najdovitljiviji — sve naj, i

naj,i naj. Išli su svojim putem, mimo svega što se radilo kako na Istoku, tako i na Zapadu. Tako su postavljene osnove današnjeg izolacionizma.

*

Razdruživanje. Rešili ljude da se razdruže, i hajd", istog dana, svak na svoju stranu! Kad se Francuska, pre tri godine, našla pred problemom osamostaljivanjo Nove Kaledonije, cela se zemlja uznemirila i počela tražiti rešenje. Posle prvih sukoba, u kojima je bilo tridesetak žrtava, Vlada je organizovala pregovore. Ostrvu je dat rok za razdruživanje: deset godina primirja, pa tek onda referendum, a zatim će se videti. A naši navalili da ugrabe šta se danas dade ugrabiti. Osećaju, valjda, da će im se za deset godina zatrti svaki trag.

*

Vojska je u Sloveniji pala sa neba čistih značenja u blato istorijske stvarnosti. Armija koja se zaklinjala mrtvom Vođi, i podnosila mu godišnje raporte na grobu, nije ni mogla proći drukčije. Bio joj je potreban neki šok, da bi počela dolaziti k sebi.

Služiti, najpre staljinizmu, pa titoizmu, pa nacionalizmu i svaki put samo zato što se ne zna nizašta bolje. Reč služba ima nekog smisla i dostojanstva jedino u crkvi, gde duh služi onome što nas sve zajedno prevazilazi.

ж

Ovolika samouverenost učinila bi smešnim i narode stotinu puta važnije od nas.