Борба, 26. 12. 1991., стр. 15
an Mekjuen (1948) pripada mlađoj generaciji britanskih pripovedača koja. se, bez izrazitih zajedničkih odlika, javila na tamošnjoj književnoj sceni u drugoj polovini sedamdesetih i početkom osamdesetih godina. Različitog nacionalnog porekla, sjedinjeni samo engleskim jezikom, najavili su stilsku i tematsku raznovrsnost koja je odudarala od, uglavnom, lokalno orijentisane britanske proze. Među njima su se, pored Britanaca poput Viljema Bojda, Grejema Svifta i Martina Ejmisa, našli i Salman Rušdi (Indija), Kazuo Išiguro (Japan), Timoti Mo (Kina). Proza koju su stvarali, odražavala je dominantne uticaje и зауremenoj svetskoj prozi: magijski realizam, metaprozu, fragmentaciju, parodiranje žanrova. Danas, pošto su pokupili sve najvažnije književne nagrade, oni se nalaze u samom vrhu britanske književnosti. о Mekjuen je, ako izostavimo Киза sa njegovom neželjenom popularnošću, svakako najpoznatije ime među novijim proznim stvaraocima u Velikoj Britaniji. Od trenutka objavljivanja prve knjige priča, pod naslovom Prva ljubav, poslednji obredi (1975), nije prestajao da, uz oduševljene pohvale, izaziva polemike i · ozbiljna osporavanja. Niko, pri tome, nije dovodio u sumnju njegovo umeće pripovedanja, bravurozan stil, strogu rečenicu ili prikrivenost značenja, već njegove morbidne sadržaje, pripovedanje o surovom raspadanju porodičnog i ličnog integriteta. Priče iz prve i druge zbirke (Između čaršava, 1978) na prvi pogled govore o sadističkim odnosima, perver-
svet knjige
готап
Гајидпа | uteha
Jan Mekjuen: „Uteha stranaca“, prevod Ljubice Damjanov, OKTOIH, Titograd, 1991.
znim ljubavima, poremećenim stanjima svesti i raznim oblicima zlostavljanja. U suštini, one govore o nečem drugom: O stanju (ili nepostojanju) ljubavi danas, pri kraju 20. veka, u svetu izmenjenih vrednosti, i o upotrebi ljubavi kao sredstva moći. –— |
Objavljivane i kod nas, u raznim časopisima i antologijama, ove priče su Mekjuenu obezbedile status kultnog pisca, koji je uticao i na stvaralaštvo nekih naših mlađih autora. Održavanju tog statusa doprinela je, pre nekoliko godina, i pojava prevoda njegovog prvog romana, Betonski vrt, originalno: objavljenog 1978. Na žalost, nijedan od naših izdava-
ča nije prihvatio da objavi Mekjuenove zbirke koje, i posle četiri romana, ostaju kao najviši domet njegove proze. |
Mekjuen je jednom prilikom izjavio da neće ponovo pisati kratke priče, jer ga ta forma više ne privlači. ĐDrugom prilikom je naglasio da su njegove priče nastale kao priprema za pisanje romana, kao zamena za neuspešno započinjanje pet-šest romana tokom sedamdesetih godina. To, na neki način, objašnjava i strukturu prvih Mekjuenovih kratkih romana, Betonskog vrta i Utehe stranaca (1981). Po formi, oni su poput njegovih priča, ali rastegnutih do tačke kidanja; po sadržaju, oni ponavljaju opsesivne teme kratkih priča. U prvom se govori o deci koja svoju umrlu majku zakopaju i zabetoniraju u vrtu, nastojeći tako da sačuvaju svoj svet od prodora spoljašnjeg sveta i stvarnosti. U drugom, prikladno smeštenom u vlažnu izmaglicu Venecije, upad stvarnosti u svet ispremeštanih uloga završava sc sadističkim ubistvom.
Vrline Mekjuenovih kratkih priča nisu se ponovile i u njegovim prvim romanima. ~
· U Utehi stranaca, koja stoji na kraju jedne Mekjuenove stvaralačke faze, nasilje i dalje trijumfuje nad ljubavlju. Neki kritičari sui to uzimali kao znak Mekjuenove slabosti, kao “nesposobnost da na moralne dileme vremena odgovori drugačije do povlačenjem u fantaziju. Drugi su, međutim, upravo u tome videli obeležje našega doba, „izobličenog istovremenim oskudicama i obiljem“, vreme „političke impotentnosti, simbolizovane dvostrukom opasnošću od ekološke pro-
ČETVRTAK 26. DECEMBAR 1991. GODINE Џ
pasti i nuklearne katastrofe“ (D. Grant).
Današnji čitalac Utehe stranaca mo?žda će se više prikloniti prvom tumačenju, Jer ga na to upućuje i sam kraj romana: Meri, junakinja knjige, konačni prodor stvarnosti, odnosno Kolinovo ubistvo, doživljava izvan stvarnosti, opijena nekim narkotičnim sredstvom. Umesto da se otvori, svet nastavlja da se zatvara. Umesto da se, posredstvom saosećania, približimo drugom biću, sve više se udaljavamo od njega. Uteha stranaca samo je zaludna zamena za utehu koju čovek treba da ponudi bližnjem ili da je od njega primi.
U svakom slučaju, Uteha stranaca dobro predstavlja dve osnovne.polarnosti koje oduvek zaokupljaju Jana Mekjuena — između privatnih svetova pojedinaca i javne sfere, kao i između muškarca i žene, razapetih između straha i ijubavi. Uz to, ovaj roman našim čitaocima nudi dalju potvrdu o njegvim pripovedačkim kvalitetima, pogotovo kao suverenog tvorca atmosfere i zloslutnih, neizrečenih nagoveštaja. Šteta što su dosta pitak prevod i simpatična grafička oprema ozbiljno narušeni nedozvoljenim spaJanjima i premeštanjima Mekjuenovog teksta, pogotovo njegovih dijaloga. Srećom, oni ne remete smisao čitanja, ali upozoravaju na čestu praksu prekrajania i sakaćenja originala. Kabalisti su verovali da utvrđeni raspored slova i reči od-
ržava svemir: u tom smislu, pogotovo za '
pedantnog pisca kakav je Mekjuen, tekst
u Ovoj knjizi nalik je ruševinama iščezlog
sveta. Nijedan pisac to ne zaslužuje. David ALBAHARI
==
~"
elim da posetim Cabourg, nor-
mandijsko letovalište, jer tamo je
odlazio Proust, a kako o ovom piscu pišem neku vrstu knjige, hoću da osmotrim onaj pesak, ono more i onaj hotel u kome boravio Je. Moji saputnici, međutim, vode me u Treboul, jer da Trćboul, jako liči na Cabourg, a kakav sam ja to književnik ako pišem samo o onom što vidim, dok o onom što ne vidim, pisati uopšte ne umem?!“
Tom rečenicom počinje roman Rasulo, jedna od četiri nove knjige koje je tokom 1991. objavio Bora Cosić. ] tim rečenicama kao da je sve kazano, ispričana čitava fabula romana (sme li se nazvati „fabulom“ sva ona golemost nerealizovane, nemoćne priče·koju Ćosić iznosi pred svog čitaoca?). Totalni fabulativni skepticizam, odvodi u 32 glave „Rasula“, tog romana-traktata, Cosića, tekst i čitaoca u niz diskursnih lavirinata, gde se tema, motiv, lik iz naslova glave rasipaju, rastaču, preobražavaju, tokom ćosićevske (postkrležijanske) rečenice čud{es)nom nosivošću, u ništa, ako se tim ništa može nazvati trag sumnje u sve: u život, književnost, sudbinu — velike reči, sumnje u sumnju, male patetične reči, itd.
Ako je Adorno govorio o „naivnosti epskog“, u CosićevoJ varijanti, koja jc još rigoroznija od one koju je realizovao Tomas Bernhard, „naivnost“ se preobražava u „apsurdnost epskog“ — pa roman-traktat stalno s područja fikcijskog stremi ka esejiziranju, ka čistom, monološki saopštavanom promišljanju, domišljanju, razmišljanju. Tako se, naravno, supstituiše mogućnost izmišljanja i ističe uslovnost ne samo fikcije o rasapu, nazvane (privremeno) Rasulo, nego i uslovnost svake druge fikcije (kao fikcije). Utoliko je ı Cosićev pokušaj predgovor za „svaki
"budući pokušaj pisanja“ romana. Il budimo dosledni Cosićevoj sumnji, bar za
Prepiska
Bora Ćosić: „Rasulo“, „Svjetlost“, Sarajevo, 1991.
neki budući pokušaj (Ćosićev, moj, možda vaš?). :
Mada u Rasulu, postoji glavni lik mnogi će ga identifikovati sa samim piscem, s puno razloga, jer će na više mesta u romanu i sam davati nedvosmilene izjave koje potkrepljuju takvu iluziju — i mađa postoji još nekoliko. manje-više važnih epizodista: piščeva žena, Bugarka; pa direktor-recepcioner-portir u hotelu Armor, Armand: dvoje neimenovanih gostiju istog hotela, „naši Francuzi“; jedan ćutljiviji Amerikanac; Šveđani koje Je njihovom ncpažnjom odnelo more... Cosić. ne dozvoljava da se roman-traktat „Rasulo“ pisan iz nervoze, iz melanholiJe, zbog dosade koliko i staračke razdra- · ženosti pretvori! tradicionalnu fikciju. Razlozi su raznovrsni koliko i bitni a karakteristični za noviju Ćosićevu spisateljsku fazu, onu koja je začeta po okončanju „porodičnog ciklusa“. Na jednom mestu, Cosićev sumorni i nesigurni pripovedač saopštava čitaocu: „Svaka reč ima nešto sumnjivo u sebi, jer označava
pojedinu stvar na „sumnjiv“ način, s obzirom da nijednu stvar ne može označiti „sasvim“ i do kraja, već u tom jednom „sumnjivom“ smislu, dakle samo donekle“. Iz ove sumnje u materijal jezika i njegov mimetički status, nastaje i neprekidno rastakanje tradicionalnih karakteristika romana (fabule, narativne strukture, karaktera likova, njihovih odnosa). U jednom dodatnom osvrtu koje difuzno svetlo „Rasula“ baca na Cosićevo dosadašnje prozno delo, postaje jasnije i da je, recimo, pisac s pravom, što kritika niје osetila, Bel Tempo štampao odvojeno od Tutora. Naime, dok je za „Tutore“ još uvek mozaički način konstrukcije bio presudan, u Bel Tempu, se „bakinim“ beskonačnim monologom, prelazi u polje monološkog diskursa s motivskim ili citatskim i pseudocitatskim povodima, koji će postati nov, apsolutizovan oblik Cosićevog autorskog pisma, u ciklusu o Krleži, „Intervjuu na Ciriškom jezeru“ i, sada „Rasulu“. Upravo iskustvo Ovog usamljenog naratora (u „Rasulu“, će čak, u nekoliko glava, i sumnjičavo-lukavi Armand koristiti ćosićevski diskurs!) vodi
Ćosića ka otkrivanju cilja najnovije nje-
gove knjige. Na jednom mestu, on će „priznati“: ovo bi imala biti knjiga o tome kako knjige pisati nije vredno i zbog
. čega to pisanje vredno nije“.
I mada se razlozi mogu dedukovati iz svake od 186 strana „Rasula“ — pa ih čitalac tradicionalnijeg ukusa može videti u zanemarivanju romanesknog „obraćanja“ pažnje odnosima pisca i Bugarke, pisca i svih ostalih likova, pisca i sveta, pisca i teksta, ili u napuštanju polemičkog rukavca koji deli Armandove ideje i ideje pisca, ili u poništavanju skoro svake detekcijske iskre (nestalo je nekoliko stranaca i policija pri kraju vrši istragu, nameravajući da kao svedoka iskoristi i pripovedača „Rasula“ — biće da će takvom čitaocu biti najbliže reči samog Oostarelog pripovedača-pisca, onog koji je došao u posetu Prustu, da bi se suočio sa
samim sobom, rečima: „Ja, međutim, više napisati ne mogu ništa, i to mi je postalo jasno upravo pre nekoliko nedelja, kada sam počeo da se teturam po ulici”.
Teško je, naravno, prihvatiti i takvo shvatanje, jer- nas ono neminovno vodi, ponovo, ka svetu ideju karakterističnim za roman koji Bora Cosić u svom destrukcijskom porivu ne želi da piše. Tako se pravi uzroci, pre svega, mogu tražiti i slutiti i rasapnim, raspadajućim poglavljima totalnog „pisma“ rasula gde se oktrivaju i sintagme kakve su „beletrističko ruglo“ ı „očajna manija književnosti“.
Posvećujući mnoge stranice jeziku, Bora Cosić će iz haotičnog melanža „svih“ svojih tema, povremeno skretati u definicijski strogi prostor samoiskazivanja gde će saopštavati temeljne izvore totalnog rasapa, što tako fino, na jednom sasvim drugačijem, Jednako bitnom planu, korespondira sa tragičnim vremenom u kojem je knjiga objavljena: „Nekakva sila uređuje naš govor... a kako će ova uređenost biti pročitana, to je ono drugo pitanje koje je osnov čitavog razumljivog nerazumevanja i nerazumljive razumnosti jezika kome služimo. Jer јеzik ne služi nama...“
Ovaj stav, koji se nepažljivom čitaocu Ovog teksta i romana „Rasulo” može ukazati kao kritika jezika, u stvari je sasvim logičan zaključak romana koji polagano napuštamo, predajući se drugim tcmama i idejama. Recimo, onoj da je Bora Cosić jedan od retkih srpskih prozaista čije knjige zaslužuju čitalačku pažnju. A posle ovog stava koji saopštavam sa (mladalačkom?) sigurnošću (što, naravno, rasipa se, sve brže), vraćam se fragmentu iz „Rasula“: „Kritičar koji danas o mome pisanju piše, piše zapravo tako da ni sam ne zna kako o meni piše, i ne samo to, nego ne zna ni kako mimo mene, kao nekakve svoje teme, kao subjektivno pisalačko biće piše“.
Hm!? Šta čemu služi? Ne? Da. |
Vasa PAVKOVIC
па slikar, grafičar, ilustrator i nad-
'sumnjičav; radoznalost zadovo-”
„Borbini“ autori
U okviru „Borbinc“ Izdavačkc delatnosti, ovih dana, pokrenuta jc cdicija „Borbini autori“ čiji Jc osnovni zadalak da od dnevne prolaznosti saćuva majzapažcnijc autorske tckstovć, ilustracije i fotografije svojih novinara ı saradnika — ljudi od pera, od olovke, snimatclja...
„Pisma bez reči“ Ludvika Vincenta Gadomskog prva je publikacija ove edicije koja sadrži izbor ilustracija. objavljenih u „Borbi“ koji je izvršio Savo Popović. „Ludvik Vincent Gadomski,
asve intelektualac, radoznao i
ljava knjigama, a sa svojim se sumnjama bori olovkom, perom i kičicom u želji da. ono što kazuje bude prožeto finim humorom koji je svojstven samo najsenzibilnijima“, kaže u uvodnom tekstu Gordana Vasiljević. „U lajavom vremenu, kad · nam novinama začoepljuju usta i zatvaraju oči, Gadomski je u svojoj seriji o pismima koverti_ rao veći deo odgovora SVOB crtačkog poteza... dodaje Slavko Lebedinski u drugom tekstu ko_ ji prati ove ilustracije. _ U pripremi je i druga knjiga iz ove edicije koja donosi svedo- · čenja Borbinih fotoreportera sa ratišta u Hrvatskoj. · :