Борба, 26. 12. 1991., стр. 25

azmišljajući o tome kako u ovom kratkom prikazu da priđem fasci3 irajućem trotomnom djelu koje je napisao, nedvojbeno, najznačajniji mislilac komparativne povijesti religija Mirča Elijade, odlučio sam se na distinkciju između problema i misterija. Ako je, naime, problem nešto što nam je pred. — metnuto, izvanjsko, što stoji na putu, što se može rješavati i, izvjesno, riješiti, · onda je misterij ono što je u nama, 510 nam izmiče, što nije zagonetka (koja bi se, onda, mogla odgonetnuti) nešto u čemu se svaki misleći čovjek nalazi, u izvjesnom smislu, zatvoren. Sav napor ovog briljantnog znanstvenika kao da je usredotočen na to da misterij transfromira u problem. Jer, religija je zapravo izrasla i raste na putu ljudskog napora da čovjek nadiđe granice samoga sebe i svijeta u kojemu je situiran, zapravo da tanscendira, nadilazi granice sebe (mikrokozmos) i svijeta (makrokozmos). Na grčkom jeziku anthropos — čovjek znači onoga koji gleda gore, čiji pogled ne urasta samo neposredno u svijet oko sebe). . Cijela povijest vjerovanja i religijskih ideja pokazuje da se iste ili slične ideje, vjerovanja, vrijednosti, ustanove , norme, susreću u različitim narodima. U slučajevima kada je u ovom duhovnom svijetu postojala stanovita veza, dodir, razmjena, posredni ili indirektni utjecaj, onda se objašnjenje samo od sebe nudi; ako pak to nije postojalo onda su, primjerice, povjesničari sociologijske nastrojenosti skloni da dovedu u vezu sa društvenim uvjetima. To nikako nije moglo zadovoljiti Elijadea. On se odvažio da pođe od pretpostavke jedinstvenog ljudskog duha koji stvara autonomno, neovisno od povijesnih uvjeta. Zato je u pravu Sreten Marić kada nalazi kako Elijade religiju arhajskog čovjeka shvaća kao univerzalnu. Jer, ako je mit „kosmičko otkrovenje viših sila“, a kosmos jedan, onda ovo otkrovenje nužno mora biti svuda isto. Dakle, riječ je o jednoj vjeri koja se javlja u povijesno različitim (i trošnim) oblicima. Općeusvojeno gledište antropologa je da je bog kasnija i u biti izvedena pojava, pa da bismo je odnognetali upućeni

svet knjige

kapitalna dela

Mirča Elijade: „Istorija verovanja i religijskih ideja, I—-'O-IH“, „Prosveta“, Beograd, 1991.

smo na povratak do prvotnih čovjekovih vjerovanja, do izvornih mitova Što su često pokriveni naslagama zaborava. Zato Elijade u mitu vidi onu, najzad, pronađenu formulu i analitičko sredstvo posredstvom kojeg se može doprijeti do najdublje zapretanih istina homo religizousa. Možda je suvremenom čitaocu najlakše približiti ovo djelo tako što ćemo, u njegovom misaonom kontekstu, interpretirati odnos religioznog čovjeka i ateiste i tzv. svjetovnu religiju. Ovaj znanstvenik tvrdi da religiozni čovjek, premda utkan u povijest, svagda vjeruje u jednu radikalno drugu zbilju, koja transcendira ovaj svijet. Nasuprot tom, ateist odbacuje svaki model ljudskosti koji pokušava da ga smjesti izvan ljudske sudbine, izvan povijesnih situacija. On, u biti, stva-

ra sebe i to posvemašnje tek samo tada kada mu uspije da se desakralizira. „Da bi (ateist — E. C.) stvorio svoj svijet“ piše M. Elijade — „on je desakralizovao svet u kojem su živeli njegovi preci, a da bi to postigao bio je primoran da se okrene od ponašanja koje mu je prethodilo, ali ga ne napušta osećanje da je ono u svakom trenutku spremno da se, u jednom ili drugom vidu, reaktualizuje u njegovom najdubljem biću“.

Uostalom, ne malo tzv. nereligioznih ljudi nije posve lišeno teologijske i mitologijske svijesti, te religioznog ponašanja. To je često zaogrnuto magijsko — religioznim plaštom koga tek znanstvenom analizom možemo (raz)otkriti. Zar i svjetovna religija, koja je lišena konvencionalnog (tradicionalnog) božanstva, nije, esecijalno,sinkretička svijest u kojoj se nekad u karikaturanom obličju stječu rudimentarni elementi magijsko — mitologijsko — teologijskoga. Po znaku spojenih posuda, tradicionalna i svjetovna religija — i kad neće — podržavaju jedna drugu. No, ima osnova da se u autentičnoj religiji prepozna intenzivno pristustvo poetskih metafora, stanovite igre duha, pokušaja traganja za utočištemčovjeka u svijetu koji mu je ljudski nepo-

· јатап, pa i neprihvatljiv; svjetovnoj reli-

giji, zacijelo, manjkaju ti elementi i u njoj

ČETVRTAK 26. DECEMBAR 1991. GODINE XU

se više osećaju prsti onih koji je propagiraju, nego duša onih njenih poklonika koji su uhvaćeni u magične mreže manipulacije. A oslobađanje od idola, primijetimo, ne podrazumijeva, nego, naprotiv, isključuje zamjenu jednih drugima ma koliko se oni sakrivali u atraktivne odežde što zaokupljaju maštu svjetine i podgrijevaju potrebu poluinteligenata da ih prime s neskrivenim ushitom.

Mirča Elijade svojom Istorijom Verovanja i religijskih ideja neodoljivo poziva da mu se iznova vraćamo, da ga studiramo. Za svakog stručnjaka, to je neiscrpno vrelo provjerenih podataka, mada svagda nije prihvatljivo kao interpretaci-

ja.

„Običnom čitaocu“ ono je podsticaj za izlet u vječnost, sugestivno odvraćanje od surove svakodnevice. Filozofu je ono novi dodatak za uznemiravanje svijesti; teologu: upozorenje da se nešto može uspješno interpretirati izvan oficijalenih kanona; sociologu: ponuda kolekcije ideja koje su istraživački izazov ne.

Nije nipošto puka konvencija ako istaknem da svi dugujemo trajnu zahvalnost beogradskoj „Prosveti“ i prevodiocima ovog Opsežnog djela bez čijeg truda ne bismo imali ove dragocjene knjige na na-

šem jeziku. Esad ĆIMIĆ

oljski filozof Roman In-

garden svakako je najiz-

razitiji i najvažniji predstavnik fenomenološkog metoda u nauci o književnosti i estetici. Zanimljivo je, međutim, da ovaj dosledni sledbenik Edmunda Huserla, nemačkog mislioca koji je tvorac fenomenaloške filozofije, u prvi mah uopšte nije želeo ništa drugo do da dalje razvije, konkretizuje i u ponečem poboljša metod svoga učitelja. S tim naumom nastala je, krajem dvadesetih godina (i pojavila se 1931.) Ingardenova kapitalna knjiga Književno umetničko delo, ambiciozna i do u detalje razrađena ontologija književne tvorevine, kojoj je usledila najpre poljska (1937), a zatim znatno šira nemačka (1968) verzija studije O saznavanju književnog umetničkog dela, koja sadrži gnoseološka istraživanja. U Književnom umetničkom delu Ingarden je nastojao da — iz fenomenaloške perspektive — da odgovor na pitanje: šta književno umetničko delo jeste; u delu O saznavanju književnog umetničkog dela, kao svojevrstan nastavak, odgovor je trebalo da usledi na pitanje: kako se to što književno delo jeste saznaje.

Pri tome je za ovog mislioca od odlučujućeg značaja bilo to da se strogo poštuje razlika samog dela i njegovih estetskih konkretizacija u svestima pojedinih recipijenata. Delo je, prema Ingardenu, intencionalna tvorevina, te, dakle, nije ni idealan (večan) ali ni neki realan predmet, i postoji na specifičan način, a analiza njegove slojevite strukture pokazuje kako je moguće razumeti njegovu celovitost i čime je obezbeđen njegov identitet u vremenu. Ovome je Ingarden posvetio izuzetnu pažnju i stotine stranica Književnog umetničkog dela sadrže podrobna diferenciranja zahva-

ljujući. kojima je moguće uneti ~

studije

Otkud ште 0

Roman Ingarden: „Ontologija „umetnosti“, vod: P. Vujičić, Lj. Rosić, Književna zajednica, Novi Sad, 1991.

dodatna preciziranja u Huserlovo razumevanje idealnih predmeta (kakvi su, recimo, brojevi) i onih realnih, kakvi su, primera radi, prolazne stvari.

Poseban ontološki status upravo književnog umetničkog dela primer je za to da osim idealnih i realnih postoje i ovakvi,

čisti intencionalni predmeti, ko-"

ji se nalaze negde „između“. Na-

taša Rostova ili, najzad, „svet“

celokupnog Rata i mira, postoje na različit način od neke stvarne devojke, odn. sveta kakav je bio u Rusiji početkom 19. veka, kao što postoje na drugačiji način nego broj 5, čije postojanje je nezavisno od akata bilo čije svesti. Definišući čisto intencionalnu prirodu književnog dela,

Ingarden je započeo debatu sa .

Huserlom i proširio njegovo poimanje sveta, sve u skladu s njegovim radikalnim antipsihologizmom, koji Ingarden usvaja i dalje zaopštrava.

Sam tematski materijal, koji se na ovaj način Ingardenu nametnuo, odveo ga je ka specifič-

no estetskim pitanjima. Analiza.

pre-

umetničkog dela poslužila je kao podloga za opšta filozofska razmatranja.

Knjiga koja je, pod naslovom Ontologija umetnosti, pred nama, sadrži studije koje su prvobitno, i u poljskoj i u nemačkoj svojoj „verziji, bile zamišljene kao dopuna izvođenjima iz „Književnog umetničkog dela“. Razradivši ontologiju dela književne umetnosti, analizirajući četiri u njemu uvek prisutna sloja, kao i njihove odnose, Ingarden je želeo da pokaže da su i dela drugih umetnika čisto intencionalne tvorevine; da se problem njihovog ideniteta takođe mora rešavati po analogiji s rešenjem koje važi za delo književne umetnosti, uz odgovarajuće modifikacije, zavisno već od toga da li je po sredi slikarsko, muzičko ili neko drugo umetničko delo; da i pitanje o slojevima mora da se postavi na u svakom pojedinom slučaju nešto drugačiji način, saobrazno tome o kojoj umetnosti je reč; najzad, da i u analizi drugih umetničkih dela ostaje na snazi razlikovanje samog dela i njegovih estetskih konkretizacija.

Studije skupljene u „Ontologiji umetnosti“ manje su podrobne u razradi ovih pitanja, a

· ponegde ostaju i na nivou skice

ili metodske naznake, pored ostalog i stoga što podrazumevaju uvid u obuhvatne analize u „Književnom umetničkom де-, lu“. Iako je Ingarden od početka sedamdesetih godina prilično prevođen, pa i komentarisan u našoj stručnoj javnosti, čitalačkoj publici, bar što se prevoda tiče, ostala je nepoznata upravo ona knjiga koja je u osnovi svih njegovih. daljih istraživanja. „Književno umetničko delo“. Kao njen nastavak i dopuna, „Ontologija umetnosti“ bitno proširuje naše razumevanje Ingardenove teorije, ali, da se.tako kaže, s njenog kraja.

___Dragan STOJANOVIĆ

ROBERT FROST

jednome ЛИЧИО

Kad stvarnost poslane apsurdna, a apsurd neizdrživ — Vrijeme je za ponovno iščitavanje svjetskih klasika pjesištva. Zgrožen vijestima sa naših ratišta, i ja sam pokušao da mir (svoj vlastiti) nađem u stihovima nekog bliskog pjesnika. Posegnuo sam za jednim izdanjem sabranih pjesama Roberta Frosta, velikog (neki kažu i najvećeg) američkog pjesnika ovoga vijeka.

On je imao hrabrosti da, u

Posljednji zaokret tvoje cjevanice Težište tvoje prebaci do ljevice.

Još jedan bacio bi te do desnice. | A još jedan — vidio bi sve zvjezdice. Ti to zoveš mišljenjem, a Ja hodanjem. Čak ni to, jer to je puko kotrljanje,

Ili srtanje, poput stajske kobile:

Od sile do građe i natrag do sile,

Od forme do radnje i natrag do forme, Od norme do sloma i natrag do norme, Od vezan do slobodan pa opet vezan, Od oprezan do čulan, opet oprezan. I tako ukrug. Da uplaši se čovjek Kako stvari su u parovima uvijek. Baš sad ti skidaš se sa demokracije (Sa učtivom isprikom glede nacije)

I naginješ pri tom nekoj diktaturi; Ako hoćeš jedan savjet u naturi,

Za tili čas opet, od pete do vrata, Opet će od tebe biti — demokrata. Rezoner, i dobar u tome štaviše,

· Ме тогаз ада se sekiraš baš previše

Ako zbog toga izbledaš kao prnja, IH predmet na kome se iskušava sprdnja. · Recimo da nemaš smjera u toj glavi, Ne znam zbilja, al ti moraš da nastaviš Da služiš se s to dara što posjeduješ, 1 naginjati razumu, manje-više. Priznajem da ne osjećam ljubav blisku Ni za reformatora i! reformistu. Ali konverzija svoje mjesto ima Ne napol skale paklenih opačina. Stoga, ako već se moraš pokajati I uzeti pravu stranu u debati, Barem vijuge odveć ne napreži tad, Velim ti, vjeruj mom instiktu

— Ja sam bard.

Prevod s engleskog: Hamdija DEMIROVIC

„našla“ u pravom trenutku, pjes-

stoljeću razularene tehnologije nasilja, pjeva o „običnim“ stvarima: o brezama u snijegu, smjeni godišnjih doba, poljima pod žitom... Ali, čim sam otvorio knjigu, pogled mi je pao na pjesmu „To a Thinker“, ne baš karakterističnu za samog PFrosta, ali vrlo znakoviti za nas ovdje, u ovom trenutku. Naravno, nisam odolio da je ne prevedem, iako je riječ o tehnički vrlo zahtjevnoj pjesmi, sastavljenoj od samih simetričnih rima.

Možda baš stoga što mc je.

ma se prevela sama od sebe, u metru i ritmu identičnom izvorniku. Nekoliko dana poslije toga saznao sam za tragičnu smrt dubrovačkog pjesnika Milana Milišića, koji je i sam, svojevremeno, uspješno prevodio Frosta. Sada ovu pjesmu shvatam kao poruku s onog sviieta i posvećujem je uspomeni na Milana, koji i pogibe od zločinačke ruke onih čija „poezija“ sekundira štektanju mitralieza i grmijavini granata.

- H.D.