Борба, 15. 02. 1992., стр. 24
XIV SUBOTA-NEDELJA 15-16. FEBRUAR 1992. GODINE a KULTURA _ ; ВОРВА
Piše: Borisav . Džuverović ·
uh vremena na jugoslovenskim
prostorima, tokomr jeseni 1 zime
1991/92. godine, izrodio se, na žalost, u zlosutni duh rata, patnji, miržnji, su. koba, isključivosti i druge nezamislive varijante ljudskog sukobljavanja: Taj surovi i prijeteći duh rata osjeća se svuda: u štampi, na radiju, televiziji, u školi, na ulici, radnom mjestu; a naročito u porodici. Već odavno ga razvejava moćna mreža masovnih medija, bez obzira da li je neutralna ili ostrašćeno sukobljena; kao što ga razvejavaju hajdučki pokliči nacionalnih jurišnika, stranačkih vojski i paravojnih formacija svakoje vrste.
Tragični duh· rata surovo se ruga sa svježih humki na grobljima, ruga se за bezbrojnih novinskih i uličnih čitulja miadim žrtvama suludog jugo-rata, kao što se ruga sa razorenih fasada nekada lijepih gradova, a još više se ruga iz mnogobrojnih izbjegličkih kolona izbezumljenih žena, djece, nemoćnih staraca i drugih prognanika sa svojih ognjišta. Duh ratnih sukoba i osvetničkih govora širi se i sa skupštinskih i mitingaških govornica, a tek kao daleki eho, čuo se i poneki glas razuma, vapaj za mirom i molba da se najzad stane sa samouništenjem.
Mitološki slojevi ratne kulture
U metežu ovog ratnog sukobljavanja na površinu je izašao i čitav spektar „kulturnih“ sadržaja koji su podsticali i podstiču obostranu borbu, s jedne, ili s druge strane amortizuju unutrašnje napetosti zaraćenih strana; kao što su se,-s treće strane, razvili i oni sadržaji koji su komercijalizovali ratni duh vremena i mnogima donijeli ogromne zarade. Cjelina tih zbivanja artikulisala je višeslojnu duhovnu sferu koju bi uslovno mogli označiti pojmom ratne kulture (mada bi u mnogim elementima to prije mogla biti isforsirana cjelina kulturnih surogata, pa čak i neka vrsta agresivne kontrakulture).
Ta vrsta kulture se artikulisala u više slojeva. U najsuptilnijem sloju ona je razorila većinu dosadašnjih mitova i vrijednosti i počela da nudi njihove zamjene. U tom kontekstu došlo je do radikalnog prevrednovanja i nekih tradicionalnih vrijednosti, događaja i ličnosti. Tako je na primjer došlo do trostruke smjene mitova. Na jednoj strani srušeni su mitovi skorašnje istorije i bez imalo milosti vraćeni u tu istoriju sa surovim kvalifikacijama. To su oni mitovi poput Josipa Broza i drugih „heroja“ socijalističke izgradnje, i mitologije koje su oni decenijama stvarali. Na drugoj strani iz istorije su vraćeni i u novom svijetlu afirmisani raniji „negativni Junaci“ i od njih stvoreni novi mitovi ili metafore. To su brojne žrtve prethodne revolucije, ranije nepoželjni građanski ideolozi, kraljevske porodice, ili četničke vođe i vojvode; religijska sfera i crkva u cjelini ili pojedini crkveni velikodostojnici i sl.
Najzad, u ovoj razmjeni mitova sa istorijom javila se i treća vrsta mitova i ličnosti. Na površinu su izašli novi heroji novog rata. Neki su medijski stvarno umješno promovisani (na primjer misteriozni „kapetan Dragan“ i neustrašivi Martić sa svojim „knindžama“, komandant „srpskih tigrova“ Ž.R. Arkan — čija se mitologija povezuje sa olimpijskim veličinama svjetskog prvaka „Crvene zvezde“, i sl) ili su ih promovisale dramatične prilike koje se medijski skoro direktno posreduju (kao što je slučaj sa hrabrim patriotom majorom Šljivančaninom, Tepićem i sl.). Mitologiju ratne kulture ispunjavaju brojni sadržaji koji su za jedne pozitivni, ali za druge satanski — poput onog o „knindžama“, „tigrovima“, odnosno „zengama“, „gardistima“ i sl.
Drugi sloj ove ratne kulture se magnetisao oko moćne masmedijske galaksije. __Nikada dosad nije demonstrirana takva snaga medija, ali i toliki stepen zloupotreba i manipulacija njima, kao u ovom prljavom ratu. Medijska galaksija je demonstri-
Mikada dosad nije demonstrirana takva snaga medija, ali i toliki stepen
Zloupotreba | manipulacije njima. Današnji jezik rafa je postao ЗИГОУ, 19Кјису, гедикоуап па рзоуке 1 рпјетје, anateme proiivnika. Žalostan рптјег — ргеазјеатк аггаџе спауг пагоае пагуа ћјепата ! ушков!а“.
cima rala orvelovsku sliku stvarnosti. U toj slici bila su samo: dva lica: „mi“ i „oni“, ustaše odnosno četnici, fašisti odnosno. „srbo-okupatori“. Od oko pola miliona izbjegli-
“ca sa obje strane registrovali su se зато ·
"oni „naši“. Izbjeglice suprotnih strana kao da nijesu ni postojale. Međusobno ignorisanje patnji stotina hiljada ljudi izgnanih sa svojih ognjišta dostiglo je ·sarkastične razmjere. Mediji su u ovom ratu izgubili ·atribute kulturnih činilaca.
Nasilje nad dušom
Sledeći sloj ovog ratnog stanja vezan је za najvažnije duhovno oružje — za jezik. Današnji jezik rata je postao surov, isKljučiv, redukovan na psovke i prijetnje, anateme protivnika. Žalosni je primjer da je u jednoj prilici tada još uvijek aktuelni predsjednik države nazivao čitave narode te svoje države hijenama i vukodiacima, kao što se nedopustivo često čitavi narodi zovu koljačima, ustašama, četnicima i sl. Ovaj rat je zagadio jezik mučnim pojmovi-
ma, strašnim riječima, metaforama mraka i patnji.
Frekvencija nekih riječi je postala ubitačna. Ponekad i izvan konteksta jezik vrvi od koljača, ubica, fašista, bojovnika, jugookupatora, ustaša, četnika... Dobrih ljudi i toplih riječi kao da je nestalo iz našeg jezika.
Vrhunac političkog kiča
Novokomponovana publicistika, prigodna književnost i nauka čine jedan poseban sloj naznačene ratne subkulture. To je onaj sloj koji širokim masama nastoji razgrnuti koprene sa sopstvene istorije, i na brzinu iskazati neke nove istine. Nikad nije toliko, „pisaca istine“ (od kojih su neki dugo godina proizvodili zapravo one „istine“ koje sada ispravljaju) produkovalo svoje serije, analize i književne priloge na ratne teme. Ponovo se izgleda konstitniše blok propagandnih analitičara, naručenih istoričara, prevrtljivih intelektualaca koji sada nalaze smisao da post festum opravdavaju istorijske razloge sadašnjeg ratnog sukoba. Е
Muzičko — zabavni sloj ratne kulture ie izrastao iz prethodna dva sloja, i na neki način služi kao njihovo vezivno. tkivo. Raspon ovog sloja se kreće od najbanalniJeg kiča do raznovrsnih aranžmana na teme rata ! mira, nas i njih, heroja, i kukavica, i sl. Ratna (nazovi patriotska) muzika i pjesma odzvanja svuda: na ulicama, po kafanama, na slavama i proslavama, na radiju i televiziji, preko audio i video kaseta. Najslušaniji programi na radio stanicama su muzičke poruke (pjesme, pozdravi, junačenja), razna muzička, posela, buba mare i-slični. aranžmani. Ti muzičko-za-
bavni aranžmani nastoje da izraze brige, strahovanja, nadanja, ali i ohrabrenje, po-
nos i patriotizam. Međutim, inflacija laž-
nog kafanskog patriotizma i junaštva, primitivizam u pljuvačkom opisivanju protivnika ili neistomišljenika svodi veliki dio ovog sloja ratne podkulture na najjeftiniji kič i duhovnu pornoprafiju.
U promociji novokomponovanog patriotizma ispoljile su se dvije karakteristične krajnosti. Na jednoj strani je vladavina komercijalizma, težnja da se relaksirajućim muzičkozabavnim sadržajima povlađuje nižem ukusu i stekne veća dobit. Na drugoj strani imamo školske primjere političke upotrebe' muzičko-zabavne sfere, kada se pod očiglednom političkom presijom okupe svi vrhunski pjevači hrvatskog prostora da bi otpjevali zajedničku pjesmu miru, a zapravo u trenutku kad se vrši орšta mobilizacija. Arsen Dedić, koji je i sam učestvovao u pravljenju tog spota, primjećuje da „nametnuto domoljublje“ vjerovatno neće preživjeti svoje vrijeme zapravo zato što je nametnuto.
Sigurno je da će postati školski pri-
Foto: Predrag Mitić
muzike, estrade) formiranje tzv. ratnih četa ili bataljona umjetnika, koje su tokom OVOgB rata u Hrvatskoj optremljene na frontove da navodno podižu moral svojoj vojsci; kao što će ostati zapamćen dostojanstveni „prosvjed“ nekih umejtnika i naučnika (na primjer. R. Iveković, M. Eurlan, R. Šerbedžije) zbog nacionalističkog totalitarizma. Grijeh nekih od njih je bio samo što su igrali predstavu na drugoj strani fronta (M. Furlan na beogradskom BITEF-u), a taj grijeh se kažnjavao izbacivanjem sa posla. Tu je dostojanstvo umjetnika kažnjavalo nedostojanstvo režima, i to ga je kažnjavalo tako da bi u svojoj nacionalističkoj ekstazi i nesvesno produkovalo čak samoponižavajuće sadržaje. U vezi s tim antologijski primjer političkog kičerajstva, „istorijskog kiča“, dodvoričkog i sluganskog mentaliteta predstavlja muzički prilog HTV „Danke Dojčland“ koji je distribuiran Evroviziji u znak zahvalnosti njemačkom razbijanju Jugoslavije i darivanju samostalnosti hrvatskoj državi.
Pomodarstvo ratne
ikonografije
. Vizuelna dimenzija ratne kulture na školski način pokazuje zašto se savremena masovna kultura tako lako i brzo širi u sve segmente ljudske svakodnevice... Vlastodršci su dobro shvatili značaj vizuelnih medija, pa su ratne operacije ı započeli preko njih; a kasnije ih obilato kombinovali sa klasičnim vojnim operacijama. Ništa tako efektno ne kompromituje protivnika kao grozne vizuelne predstave masakra iz Vukovara, Pakraca, ili sa drugih naših ratišta.
Na drugoj strani vizuelni mediji su ·
\
ја mitova
Lica i naličja ratne kulture
najpogodniji za stvaranje ı pozitivnog raspoloženja prema pojedinim akcijama. Zato nije slučajno porastao tiraž raznih plakata, afiša i postera sa likovima novokompovanih „junaka rata“, kartografskih majstorija svake vrste, raznih video kaseta, i najzad i stripovanog obrađivanja tekuće borbe. Najmoćnije izdavačke kuće pokre-
ću serije pričica i stripova o sadašnjoj bor
bi, a sve u funkciji promocije već naznače-
nih mitova sadašnjosti: U' našim prostori-
ma najtiražnija strip-serija je svakako edicija „Knindže-vitezovi srpske Krajine“ Ratna moda i pomodarstvo su bliski rođaci smutnih vremena:u kojima se iz temelja mijenja ikonografija i dominantni simboli, pogotovo kad .ih podstiče profi:
terski interes. Sigurno je da danas nema -
popularnijeg odijela od maskirnih uniformi koje se viđaju na našim frontovima. Ta maskirna ikonografija se sa frontova preselila u porodice, na ulice, ali i u proizvodne programe konfekcijskih kuća ili privat-
. nih konfekcionara. Mladi ljudi su prihva-
tili tu modu, jer ih ona posredno povezuje sa onim opasnim ali izazovnim prostorima rata, avanturizma i junaštva njihovih vršnjaka. Sociološki gledano ta ratna moda je i oblik identifikacije mladih sa svoJim vršnjacima na frontovima, kao što je na drugoj strani izuzetno unosan biznis snalažljivih profitera: Danas skoro * = kuće u kojoj neko dijete ne – -азктnu uniformu ili neki nj-_zmn dio (kapu, pantalone, jaknu). Na uličnim i vašarskim tezgama se prodaje skoro sve ono što se uklapa u novu ratnu ikonografiju. Najzad, ovo tragično ratno vrijeme imalo je i svoju humornus tranu. Ratni humor je i ovog puta pokazao duhovnu vitalnost našeg naroda. Mnoge stvari sa kojima se obični ljudi nijesu slagali ili nijesu smjeli to drugačije izraziti artikulisali su
bezbrojnim vicevima, šalama, dosjetkama..
Te naizgled humorne tvorevine su često bile briljantno kondenzovani stav naroda prema ubijanju, dezerterstvu, pljačkama i sl. >
Ishodište ratne kulture
Svi ovi, i brojni drugi pojavni oblici kulture u ratnom vihoru pokazuju da je čitava duhovna sfera današnjice zarobljena surovim okovima politike, i da je kao takva prosto uvučena u vrtloge borbi za novu raspodelu vlasti. Njeno ratno profiliranje Je imalo višestruki smisao. Prvobitno, kroz nju su se otvarali naizgled nevažni sukobi (o jeziku, školskim programima, informativnim sučeljavanjima, i sl), zatim su ti sukobi izvođeni na širi plan, globalizovani i često uzimani za uzroke konačnog sukoba. U daljem toku kulturna sfera je poslužila za racionalizaciju ili čak opravdavanje već otvorenih sukoba. U tom smislu kultura je drastično funkcionalizovana. Nije isključeno da se veliki đio razloga za raspirivanje surovog duha rata krije u profiterskim interesima pojedinih sfera ekonomske i voine moći u zemlji, i naročito izvan nje. Iako je rat žalosna činjenica našeg društva, za veliki dio međunarodnih i domaćih centara (trgovaca oružjem, drogama i drugih crnoberzijanaca) on je prevashodno veliki biznis, izvor nezamislive zarade.
Čitava duhovna sfera, iako naizgled .
nevina, postala je neka vrsta saučesnika ratnog samouništenja. Čak i da nije poslužila za pripremanje ratnih terena ona sada služi kao poligon za informativno, vizuelno, pa čak i umjetničko posredovanje ratnih strahota, za opravdavanje ili osporavanje nekih postupaka suprotne ili druge strane.
Ipak, i pored svega treba se nadati da će se dugoročno, sa smirivanjem ratnih sukoba, otvorene rane moći liječiti prevashodno u sferi duhovnog preispitivanja i moralnog prevrednovanja sadašnjeg sistema kulturnih vrijednosti. Kad rat prestane biti determinanta duhovnog stanja on će postati predmet umjetničkog i moralnog preispitivanja. Ima smisla i nedavna tvrdnja Davida Albaharija da će umjetnost
po svojoj imanenciji odmah iza rata pola: ·
ko ukidati granice koje se sada uspostavljaju, „začinjati ı rađati umetnost i kulturu koje će, sa svoje strane, po prirodi stvari a na užas vlastodržaca, jednostavno zanemarivati sve granice“. Sadašnja ratna subkultura će ostati samo kao nekada postojeći tužni svjedok jedne duhovne apokalipse. НЕ } 5 с па Ки xavuliki Sa te