Борба, 15. 02. 1992., стр. 26

| | | Е | | |

rar ere ел

ram или

ХИ 5ЏВОТА-МЕРЕЦА 15-16. РЕВЕЏАВ. 1992. СОРШЕ IDEJE (~ Е | BOBBR

Piše: Aleksandar Saša Petrović

ranka je Dragana vrlo rano naučila da piše. Imao je dve i po godine. ~ Prstom desne ruke pokazivao je velika plastična slova zalepljena na drvenoj tabli. Sedeo jeispred Branke u položaju „a la tirque“, a Branka je morala da mu blokira ramena, inače bi ga njegova prokleta horeoatetoza terala da rukama maše, kao krilima vetrenjače. Ja sam bio sumnjičav... — A šta ako mu ruku vodi Branka? Jedno popodne smo Dragan i ja ostali sami u stanu. Uzeo sam tablu i stavio Dragana u položaj „a la tirque“. — Rekao sam: „Ajde, dušo, napiši nešto...“

Draganov prst je krenuo prema slovima... Jedno, drugo, treće slovo... Ukupno

Sava

Posle teslfiranja infe//gencije u Institutu u Milanu, Bra

пка је гекја ргоје-

507К7 да Je Dragan odličan matematičar. Profesorka je bila зиттусауа. Вгапка /e rekla Draganu da pomnoži ava trocifrena broja. Naš mali „digltron jo 10 začas učinio. Dragan је množio, a profesorka je — ртакаја.

sobnost koncentracije. Dobio je petice iz svih predmeta. Kod kuće je napisao „Zašto me još nisu pitali?...“

Ya eVetog novembra 1987. godine, posle dvadeseti četiri sata nepre= kidnog rada, završili smo poslednje scene prve faze snimanja „Seoba“ u 6.10 časova ujutru. Ekipa je ostala da sa Rišar Beriem proslavi poslednji dan snimanja, a ja sam, sa. Grujom i Vesnom, odmah krenuo kući.

U velikog Miloša ulici rekao sam Gruji: „Beograd je najživlji rano ujutru...“

— „Svi idu na posao...“ — odgovorio je Gruja. Pred skretanje u Čakorsku ulicu,

У |; Е

55

pogledao sam sat: bilo je 6.30 časova. Na dovratku dvorišne kapije stajale su dvc gugutke... Otkud” one ovde?... — pomislio sam...

Usred dvorišta stajao je Đinđer — Draganovo kuče... Sa načuljenim ušima. Đinđer u šest sati u dvorištu!... — Utrčao sam u kuću...

„Dragan teško diše... U nesvesti |J: Pozvala sam hitnu pomoć...” — rekla mi je Branka. (

Gruja i ja smo ponovo nazvali — vikao

sam: „Sın mi umire!... — Dolazite — odmah... Molim vas!“ Došli su u petnaest do sedam... — Sa

stetoskopom... A boca sa kiseonikom nije imala masku. Pozvali su drugu, takozvanu

kardiološku ekipu, i skrštenih ruku čekali njen dolazak. 4

Dragan je umro u 7 časova... OsmehiVao se celo vreme. — Verovatno, samrtni grč — rekli su mi posle. Želeli smo najpre da ga spalimo. — Zamolio sam da nam predaju pepeo. Ne može... Nikako.

Onda sam pozvao Predsedništvo i zamolio da mi pomognu da kupim grobnicu. — Dragan i zemlja... To nisam mogao da podnesem... Obećali su... Pa, nisu održali obećanje.

etio sam se da sam i Francuz. Telea fonirao sam u francusku ambasadu. =” Sutradan su svi papiri bili sređeni.

_U Parizu sam se obratio predsedniku opštine. — Dragan je dobio grobnicu na groblju Per Lašez.

Sahranjen Je trinaest dana posle smrti. Kovčeg je bio zastakljen. — Lice Je ostalo netaknuto. Ni osmeh se nije ugasio.

Kada hram Svetog Save bude završen, na jednoj od ploča biće i Draganovo ime. ка još da kažem: „Uskliknimo, s ljubavји и

20 slova: „Tatice ja te mnogo volim...“ Još uvek sam bio sumnjičav — zapitao sam Dragana: „Je I' ti treba nešto?“ — Odgovor je bio brz i precizan: „Hoću da kakim...“ I stvarno... Na noši nije proveo ni dvadeset sekundi... U tri godine Dragan Je već napamet množio trocifrene brojeve. Branka ga je, tada, odvela u Milano, u specijalizovani Institut za rehabilitaciju dece obolele od cerebralne paralize. — Institut se zvao „Carlo Besta“.

Svakom detetu je prilikom prijema testirana inteligencija. Upotrebljavani su takozvani Ravenovi testovi. Posle testiranja, Branka je rekla profesorki Coli Grizoni da je Dragan odličan matematičar. Profesorka Je, kao i ja nešto ranije, bila sumnjičava. Branka je rekla Draganu da pomnoži dva trocifrena broja. Naš mali „digitron“ je to začas učinio. Profesorka je pozvala ceo svoj staf. Dragan je množio, a profesorka je — plakala. Inače, Dragan je voleo da se pravi važan. — Tu je bio na oca.

U četiri godine Dragana je počela da podučava učiteljica Rada Marinković. Jedna divna osoba kojoj mnogo dugujemo. U junu mesecu 1969. godine Dragan je u svoJim kolicima prošao kroz široke vratnice osnovne škole „Sveti Sava“, koja je već dobila ono odvratno ime „osmoljetka“.

Zašto baš škola „Sveti Sava“? — Bila je to škola u kojoj je vrlo davno, pre nego što sam se i ja u nju upisao, osnovana nastava za hendikepiranu decu. — Ta škola je omogućila Draganu da ispite polaže na kraju godine. Na prvom ispitu, na ispitu za prvi razred (kao i na ispitima za ostale razrede), Dragan je bio izuzetno skoncentrisan... — A i inače, imao je veliku spo-

Indi

Književni podlistak

Zgrozio sam se kad sam prvi put video рог- | cajce naoružane močugama. Kako se oseća || отадапт Кој! zna da ga policajac može mlat- | nuli motkom po ledima? U samoj stvari, pol|- | сајс! и тађ пе позе molke zbog gradana, | nego 2000 гије. бгадапћ је идгогеп зато | ако se prelvori u demonstranta i jurišnika |

n Danojlić

a više strana su mi preporučili da bih u Džajpuru morao posetiti bioskop Raj Mandhir, Vedi Кај | Mandhir, e poi muori! Usred sivila, prljavštine i E musavosti, vulkansko grotlo iz kojeg kuljaju sjaj i ras- || koš! Najveći i najlepši bioskop u zemlji. Čini mi se da | sam jedan sličan video u Holivudu. Veliki i brojni na- ji rodi, svejedno da li su bogati ili siromašni, jednako su | skloni kiču. Lepota ne voli prostor, mnoštvo, širinu; || ona se u njima gubi i razvodnjava. Za masu je lepo опо | što sija; kad ne bi sijalo, kako bi ga uopšte videla? Hol HR bioskopa liči na Alibabinu pećinu: skerlet, kadifa, sija- | lice koje se umnožavaju u ogledalima, biseri i šljokice. || Kako siroman zamišlja kraljevski dvorac... Bioskop su | izgradili sinovi čuvenog džajpurskog zlatara, strasni | ljubitelji ove umetnosti. Kad počne projekcija čini vam M se da se, sa hiljadama posetilaca, otiskujete na nekom || džinovskom splavu. Uranjate u okean snova i mašte. |

Kupio sam ulaznicu i odgledao film. Trajao je pre- | ko tri sata. Kao i obično: smeša napete drame, muzike, plesa, sa pevanjem i pucanjem, i, istovremeno, sa mno- || go nežnog uzdisanja. Ovakve umetnine kritičari nazivaju masala-filmovima. Masala je smeša od svakojakog povrća i začina, kojom se pune palačinke. U Indiji | to mnogo vole. U sva tri filma koje sam video — a raz- | umeo onoliko koliko me je Višnji obdario intuicijom i || zdravim razumom — slučajno se ili neslučajno govori- || lo i o muškom prijateljstvu; ne u onom smislu koji nama, Evropljanima, najpre pada na um, pa ipak... Muš- | karci se na ulici često grle, tapšu se po ramenima, čak || uke drže. Muslimani, kažu, češće od Hindu- Е

Ona LO Ер НИ па А а

-sveta. Kad sam ovo ispričao mojoj francuskoj prijate- | ljici, ona je primetila: „Pa i vi se, Srbi, grlite na ulici...” || Možda, svakako... ali ne onoliko koliko u indijskom | filmu. ||

Indija je raj za sedmu umetnost, iz vrlo jednostav- | nog razloga: to je umetnost širokih masa, a one, mase, | nigde na svetu nisu tako brojne i uzmuvane kao na | obalama Ganga. Najveći svetski proizvođač filmova || nije Amerika, nego Indija. Godišnje ih se snimi i do | 600. Polovina od toga — mnogo više nego u Holivudu |H — pravi se u Bombaju. Kalkuta je na glasu po tvorevi- | nama koje pretenduju na visoku umetnost. U Kalkuti | deluje genijalni Satyavit Ray, čiji sam najnoviji film, Grane jednog drveta, gledao u Parizu, pred polazak na || put. Eh, kakav film... Sve što su Francuzi u poslednjih | petnaest godina napravili može se staviti na jedan tas, || a Grane na drugi, i Grane će pretegnuti...

U Madrasu se prave porodične komedije i musicals. Musical se rodila u Engleskoj, procvetala u Americi, a trajno se nastanila u Indiji. Prelaz sa priče na | pesmu, iz Jave u san, iz mogućeg u nemoguće, u Indiji |nikog ne zbunjuje. Siromahu je san potreban koliko i || hleb; razlika je neznatna: i hleb je pre svega nešto što | se sanja. Gledaoci navijaju, pljeskaju, skandiraju. Kad njihov miljenik smoždi protivnika, cela sala poskoči. |

Okean telesa, koji me danima nosi, kroz gradove i sela, kroz kafane i aerodromske holove, preko mosto- | va i plaža. (Mostom Howrah, u Kalkuti, dnevno pređe || milion ljudi. Milion i jedan čovek: ja sam ga prepeša- ||

O O TIE o NO arOOB UN A CNN

·čio-dva puta, u oba pravca). Zgrozio. sam.se kad sam Б

урне и