Борба, 26. 03. 1992., стр. 17

aše domaće nauke o književnosti”. ipredstavljanje i popularisanje nekih”

26, Ivu Andrića i Miloša Crnjanskog), St i svojevrstan iterpretatorski uvid.

leđu ove dve književnosti u novom

'di u vezu sa Kafkinim, Muzilovim i či subjekta i njepovomi strađanju u

mboli

Падгезпа, „Eksportpres“, Beograd,

Dgleda se u jačanju veza između gerkai Grima, o čemu su njepovi pre--

pisalaštvu, Jenihen posmatra u konosvećena romani o Londonu Miloša ·

Stor evropske jezičke umetnosti XX ~

anja Marčetić (r. 1961) danas je svaka-

ko, jedna od najboljih i najznačajnijih

pesnikinja. Njeni književni počeci vezani su za časopis Quorum, koji je zahvaljujući izvanrednom angažmanu i koncepciji pre svega pesnika, kritičara i urednika Branka ČĆegca, odnegovao niz markantnih mlađih pesnika i kritičara. Poezija Sanje Marčetić nastavlja onu vitalnu liniju razvoja hrvatskog pesništva čiji su utemeljivači Josip Stošić i Josip Sever. Reč je o nenarativnoj i nedeskriptivnoj poeziji, e. radikalnom pristupu jeziku. Njena prva knjiga, „S“, objavljena je u „Kvorumovoj“” ediciji 1984, a druga, „Kuc-Kuc“ („Radničke novine“) izašla je 1989.

Knjiga o Seboru saobražava jedno drugome tri književna žanra — liriku, epiku i dramu. Naslovi tri dela na njih i upućuju. „Psaltir o postanku srebra“ upućuje na hrišćansku tradiciju psalama i drugih lirskih pesama, „Slovo o Seboru“ na pagansko-hrišćanske epove, „Čeznutljivi dramolet” je lirski transformisana mala dramska igra. „Knjiga o Seboru“ se sastoji iz pet delova, različitih po dominantnoj žanrovskoj određenosti. Oni čine jedinstvo, jer se svaki ne javlja u čistom obliku, već je transformisan. Jaz dis-

'kursa odvaja delove, da bi se oni u razlima-

ma objedinili u veću delimično (ne)koherentnu celinu zbirke. Sanja Marčetić radi sa pomeranjima, premeštanjima i njihovim distinktivnim funkcijama koje proizvode ·:smisao. U zbirci „S“ postupak se primenjivao na nivou reči. Ona je vršila nasilje nad jezikom iskrivljujući poznate reči ili stvarajući nove, produbljujući rascep između označitelja i označenog i na njega nedvosmisleno upućujući. To znači da pesniku nije važan svet izvan jezika na koji reči u svakodnevnom govoru upućuju. Negira se komunikativna funkcija poezije. Ovakvu poeziju ne možemo čitati s aspekta uobičajenih navika humanistički zasnovanog pogleda na svet. Čovek nije u središtu ove poezije sa svojom svakodnevicom, svojim osećanjima, mislima o Bogu, životu i smrti. Mada je piše žena, ova poezija je snažna, nesentimentalna, ne bavi se ženskim temama (ljubav, kuća, porodica).

U njenom središtu su jezik i novi mit o jeziku, koji stvara sliku sveta. Ona ne pretpostavlja da svet već postoji ı da pesnik samo treba da ga opiše onakvog kakav on stvarno jeste, što čini realistička, veristička,

java knjige pjesama Petera Kolšeka Menina, u izdanju Založbe Wieser (Celovec-Salzburg, 1991), dvostruko je zanimljiva. Prvo, riječ je o knjizi pjesnika iz pozadine, koja upotpunjava, ali i mijenja sliku savremenog slovenačkog pjesništva, a drugo, autor je, neuobičajeno, sam, autorecenzijom, preduhitrio mišljenja kritike. Tekstom „Poezija brda i sentimenta“, objavljenom u listu „Delo“, u kojem, inače, prikazuje knjige drugih, Kolšek je autokritički, pa i prekritički, protumačio i vrednovao svoju knjigu, a, pri tome, prezentirao i sopstvenu poetiku.

Prema njegovom mišljenju „Menina“, naslovljena imenom planine, zasnovana je na nejasnosti i neodređenosti, jer se, težeći „da izrekne dimenzije ontološke vertikale“, gubi „u melanholičnom osjećanju za prolazno“ i u „lakomislenoj koncepciji života“, koja počiva na neutemeljenom vitalizmu. To su razlozi njene anegdotičnosti, u kojoj ima i rustikalnog sentimenta ı urbane erotike, ali i dovoljno ironije koja obuzdava prenaglašeni senzualizam i romantičarsko uznošenje ljubavi. Uz te neodređenosti, njena nejasnost proizlazi iz toga što je u njoj „na djelu kakofonično razilaženje struktura, bolje rečeno, retardiran modernizam i nereflektiran tradicionalizam“. Priznajući poetološku dezorijentiranost, Kolšek je nastojao biti iskren i prema sebi i prema čitaocu, ali i ukazati na položaj savremenog pjesnika. A taj položaj Je, kao i čovjeka uopšte, između: između rođenja i smrti, neba i zemlje, predaka i potomaka, mržnje i ljubavi, plača i smijeha, šutnje i govora...

Otkrivajući postojeći i stvarajući drugi, novi, pjesnički svijet, Kolšek prihvata naslijeđeni, poetski instrumentarij, ali mu se, katkat, blago i podsmjehuje. Tako su i srce i zvijezde, recimo, u njegovoj poeziji ono što jesu, a ne pjesnički simboli. „Spoznajenio da su sve što imamo/ naša uboga tijela koja bi se grliti htjela“, kaže i ruke, ne samo u istoimenoj pjesmi, kojima se rukujemo, milujemo i grlimo, kojima radimo, gradimo, pa i pišemo, gotovo da postaju metafora iskoraka iz papirnatog života literature u život ljući od krvi i mesa, ali i povratak njoj.

Često pjesnik tematizira sopstvenu, pa i opšteljudsku samoću koju blaži, ali i uvećava žudnja za drugim, za ženom ili Bogom. Podnosi je stoički mirno i izriče bez patetike i panike, mada ispod mirne površine njcgo-

ČETVRTAK, 26. MART 1992. GODINE 17

Poezija Novi mit 0 jeziku

Sanja Marčetić: „Knjiga o Seboru“, Grafički zavod Hrvatske, Zagreb, 1991.

književnost. Ne pretpostavlja ni to da je čovek u središtu sveta sa svojim mislima, životom i osećanjima, ne zanima je klasična podela na božansku, prirodnu i ljudsku sferu, pa se ne bavi ni Bogom, ni Prirodom ni Čovekom. Ona ruši uobičajeno evropocentrično humanističko shvatanje sveta u kojem je sve podređeno čoveku, ona čoveka u tom smislu izgoni iz središta interesovanja. Pesnikinji su važne reči i njihovi mogući spojevi koji grade novi svet i nova značenja u jeziku, a da se ne obaziru na vanjezičku realnost. Ova poezija zahteva angažman čitaoca. i

Čitalac nije pasivni konzument potrošačkog proizvoda, kojem poezija, književnost ili

SAŠA BUKVIĆ: „Portret sa šeširom“ (Sa „Borbine“ deoničarske aukcije umetničkih dela)

DOI Mirenje suprotnog

Peter Kolšek: „Menina“, Založba Wieser, Celovec — Salzburg, 1991.

vog pjesničkog jezika osjetno damara, njom uzrokovana, potisnuta životna drama. Stihovi: „Reći ću si/ da se stisnem k sebi./ da, poput zaljubljenika,/ držim se za ruke“ sažetak su njegovog autoerotizma, egzistencijalnog samosabiranja i uspostavljanja.

„Pjesma o snovima”, kao i mnoge druge, potvrđuju da je autor sanjar, a njegovo sanjarenje najčešće izaziva želja za dragom. „Tu bih htio da ležim sa svojom dragom“, kaže, ne krijući svoju želju. Njegova poezija je, znatnim dijelom, poezija malih velikih ćuda ljubavi, poczija svjetlosti puti, ali i nje-

uopšte umetnost služi za zabavu, kao razbibriga, koja svoja gotova značenja nudi bez muke na dohvat ruke. Ova poezija zahteva od vas saradnju, značenja nisu fiksna, nisu na dohvat ruke, već su zagonetka koju morate odgonetati uvek nanovo. Svi klasični postupci i sva poznata značenja upotrebljeni su na nov način ı imaju nove funkcije, Jezik postaje neproziran, „Sav Jezik je smio“, kako pesnikinja kaže. Pesnikinja koristi otvorenu formu, pesma se ne uobličava po principima poznatih, kanonizovanih zatvorenih formi, poput soneta, na primer, niti Je to uobičajeni narativni slobodni stih. Stihove oblikuje sama energija stiha, koja preobražava sve poznate forme i zato se ova poezija može označiti kao formalistička u svojoj najdubljoj suštini.

Prva zbirka Sanje Marčetić je građena na principu opozicija, podudarnosti, udaljenosti, blizini reči, njihove dinamizevane forme, ali ı sintagmatskih skupina na prostoru papira. Zbirka „Kuc-Kuc“ je uokvirena igrokazom, a u prvi plan izbija istraživanje povezi vanja reči. Prvi niz pesama pisan je u obliku pesama u prozi, ali se linearnost niza u for malnom i značenjskom smislu narušava, prekida. U semantičkom smislu, reči logički ne slede jedna za drugom da bi obrazovale koherentan diskurs, reč je odvojena od reči semantički nepremostivim jazom, a povezuje ih sintaktički (gramatički) kod (reči su gramatički korektno povezane).

„Knjiga o Seboru“ koristi tradicionalne epske, lirske i dramske forme, ali sa aspekta radikalne poezije dvadesetog veka u kojoj je u središtu sam jezik. Ova fermalistička ute meljenost menja njihovu priredu. U celosti, „Knjigu o Seboru” možemo nazvati savremenim epom o slovu, o pisanju. Ona govori o stvaranju jezika, o pevanju, o ljubavi, o te lesnosti jezika i reči (,Na dno slova sahranit ću tjelesno, neka mi riječ puna m>sa i osame bude, neka kostiju i okosta bude!”). Mada ne dinamizuje formu reči ogoljeno, smisaoni zaokreti su suptilniji, manje se vrši nasilje nad jezikom, ali diskurs nikada nije jasan, logičan i koherentan. Upotreba ženskog roda u pesmama koje nisu ispovedne, narativ ne, opisne, već su impersonalne, istovreme no je prirodna, ali i začudna, jer je retka. Jastvo koje se javlja povremeno kao narator nestabilno je i neizvesno.

Dubravka Đurić

nih osjenčenja. U njoj će i Bog „preseliti umornu glavu“ „u slatka njedra djevojaka“

Kolšek zna da „je najbolje od svega šutje ti“, ali ne pristaje na šutnju, jer zbog onoga što raste „iz tijela u riječ,/ vrijedi tješiti se ı ljubiti“. Za njega „svijet je lijep, pametan i svijetao“, ali taj slatkosanjani svijet nije lišen tame i crnine. Iako stihovi: „i svak se suoči sa svojim mrakom“, „sve dok se tama ne lju bi s tamom“, i njima slični, potvrđuju da je u tom svijetu tama kao u svojoj kući, nije riječ o tamnoj lirici prokletih pjesnika. Jer, ni njegove jesenje kantilene, i pored tame ı tišine koje rastaču, nisu pjesme beznađa ı neminovnog umiranja. One su, naprosto, još jed na pjesma o jeseni, srodne pjesmama Milaпа Ćurčina, ali ne radikalno oponentne pjes ničkim saputnicima kao što je bio, na pri mjer, njegov stih „došla je tzv. jesen“ Opo nentan poetici Jovana Dučića i njegovih sljedbenika.

Katkad jezikom oslobođenim svake su višnosti Kolšek uspijeva stvoriti pjesničku sliku sličnu gravuri koja, naznakama i os tvarenom atmosferom, širi kolobare osjećanja i značenja, budeći asocijacije i životne radosti i tuge. A i jedno ı drugo može biti dovoljan razlog za čašu dobrog vina.

Malo je knjiga pjesama, bar u posljednje vrijeme, u kojima je toliko i na taj način pominjano vino. U jednoj pjesmi Kolšek kaže: „Biće vrijeme da si natočim crnog vina“, a u drugoj: „Refošku, ti kojeg stvarno volim!“ i njegove vinske pjesme, nimalo nazdravičar ske, ispoljavaju hedonizam, na koji je sam ukazao, ali i afirmiraju kulturu pijenja kao vrlinu. Jednostavnošću svojom, pak, srodne su Jesihovom stihu: „Refoška mi natoči!“

U poeziji probuđenih sjećanja i obnovlje nih doživljaja, zapamćenja krajolika mladosti i događaja s putovanja (pjesme „Beograd“ „U Novom Sadu“, „Lajpciški vrtovi“...), osta je vječni dječak koji, i po starost, „nešto brbilja“ i „ne zna ništa pouzdano“. A ta djetinja čednost ı začuđenost, nesigurnost i razigra nost sve obgrljuje aurom sentimenta koji nikada ne prelazi u sentimentalizam, čak ni u pjesmi „Sentimentalna“.

Kao što ni njegov pjev „o prekratkom životu/ i o boli koja se razrasla/ u danim šut nje“ ne prekoračuju granicu sjete, znajući da „između tišine i samoće je staza/ od prešuće nih i odbačenih riječi/ koje ćeš morati izre ći“. A čini ono što mora, i to sa zavidnim Os јесапјет mjere. Josip OSTI