Борба, 09. 04. 1992., стр. 17

izlog |

EDINSKI

ntastika

|D. Markovića, „Svetovi“, Novi Sad,

nfučijanskih filozofa i taoista, nije vedanja gde se fantastično presreće i naslovljena jedna priča u ovom izžković. пошт pričanju ne može da sakrije, i znak, ali i otkrivaju svoje poreklo u aoistički monasi odbacivali konfuili stranu onima koji su na gubitku.

ili bolje izabrane, priče što prekora-

= до osamnaestog N. e, onda je bilo ·

»sti iskažu one povesti koje imaju i

га onog ko je sledi. Magija se, zna- ·

stici okreta. ·

же • лпом1 Мо“, Веоргад, 1991.

mimo sveta, to su znali i filozofi jein Serl svojom studijom Govorni čiTjane Đukić) postigao ogroman usvodi da je magnetizam „običnog jeinštajna i da valja otkrivati njegovu

Mu odgovori na pitanje: kako se reči straživanja upravo su govorni činoše opet dolazi do reference koja ne lovodi do zaključka da intencionaln činovima“ američki filozof Džon ru čuva prostor nesvesnog i željkoS9rnog koda.

и ТЛОгЦ lovanovića, „Dositej“, Beog-

ati Goli otok, da se sa smeškom, a njemo ovaj put ironiju, — može isšećera u moru“. Svetislav Milovaležu“), a nije ga mimoišao ni „Merjota o kome on pripoveda šeretski, 9 zbivalo.

\ehu, proviruje ona neopisiva java opet zrcali nada; il' krepka želja пса ш војоотосКки javu značajan je i 1 da se smeh ne uzima kao umekm crticama, sa humornim gegom, “ili pusti niz pero.

2 drame Теупа zadruga, Beograd, 1991.

1 bilo kneževe večere“ Vide Ognjelude. A i dobro je da u tom poslu "unosi melanholični zamah, pokuar u čarima pozorišne iluzije. Ili, "ia istorijske ličnosti obavezuje na„la i zaletanjima, otud će disputske

Maj nejm iz Mitar“ jednostavnijeg Dji bi da skrije dramu odlaska. O, kazuje kao spretna vezilja koja će овкан датаге 510 okreću ljudsku

; + i 1

sle zagrebačkog izdanja Huserlove _ „Krize...“ (bez podataka) najzad smo dobili integralni prevod ovog epohalnog dela evropske filozofije čime je posle mnogo muka i javne buke istorijska pravda, na neki način, ipak zadovoljena, budući da Je prvu verziju „Krize...“ Huserl objavio u časopisu „Philosophia“, koji je 1936. godine izlazio u Beogradu. Javna polemika između prevodioca Zorana Đinđića i Milana Damjanovića, koliko se sećam, oko prava na publikovanje Huserlovih dela, svojevremeno je onemogućila objavljivanje ovog dela u „Kartijatidama“ beogradske „Prosvete“. Bila Je to prava šteta, pošto je Huserlu doista bilo mesto u „Karijatidama“. Ali, to samo svedoči o ćudima našeg javnog života. Prvobitni naslov Huserlovog dela je bio „kriza evropskih nauka i psihologija“, i ja ću — držeći se ove izvorne Huserlove intencije — skrenuti pažnju na njegovo razmatranje problema transcendentalne psihologije za koji mislim da predstavlja osnovni problem njegovog dela u celini.

Kad je reč o našim interpretacijama Huserla, o ovom problemu je možda bilo najmanje govora, iako je upravo ovaj razvijeni koncept jedne transcendentalne psihologije najznačajnija Huserlova ideja. Tako, pojava psihologije u naslovu ovog dela nije nikakav hir ili neočekivani potez starog Huserla. Samo iz horizonta ove transcendentalne psihologije, po mom mišljenju, može sa uspehom biti prevladana i osnovna interpretativna teškoća „Krize...“, koja se saštoji u promeni teorijskog polazišta sa „transcendentalnog ega“ na istorijski „svet života“. Uostalom, sam Huserl govori o „kobnom razdvajanju transcendentalne filozofije i psihologije, odnosno u samom zaključku, o odnosu „transcendentalne psihologije prema transcendentalnoj fenomenologiji kao o istinskom pristupu čistom samosaznanju“.

Opisujući evropsku duhovnu situaciju u vreme susreta sa Kantovom filozofijom i svoj rad na njenoj reformi, Huserl govori o sveobuhvatnoj krizi utemeljenja evropske duhovnosti, pored univerzalnog širenja: evropske obrazovanosti i građanskog obrazovanja uopšte, doživljavajući je kao širenje

filozofija

Lek 14 posustall (uhovnost

Edmund Huserl: „Kriza evropskih nauka“, preveo Zoran Đinđić, „Dečje novine“, Gornji Milanovac, 1992.

„nesnosne zbrke“. Kriza evropskih nauka izazvana je, pre svega, očiglednim neuspehom evropskog prosvetiteljstva i racionalističke filozofije da na temelju „naivnog prirodnog“, objektivističkog, zdravorazumskog, scijentističkog pristupa oslobođenog svake „psihologije“ i „subjektivizma“, reši problem duhovnog utemeljenja i duhovne sigurnosti evropskog čoveka.

Pošto je u pitanju kriza samih duhovnih temelja, u njenom centru stoji upravo odnos prema psihologiji kao „pozitivnoj nauci“, u skladu sa osnovnim idealima prosvećenosti i racionalističke filozofije. Reforma filozofije koja stoji u temelju obnove posustale evropske duhovnosti, zato kao nužnu pretpostavku ima upravo reformu, odnosno, preobražaj psihologije u transcendentalnu nauku. Ovo je centralni motiv Huserlove fenomenologije. Jer, izvor transcendentalne fenomenologije, koja je upravo epohalni odgovor na krizu evropskih nauka, je — prema Huserlu — jedan kopernikanski preokret,

ČETVRTAK, 9. APRIL 1992. GODINE 17

naime, „principijelno okretanje od načina utemeljenja naivno objektivističke nauke“. Istorija transcendentalne filozofije pokazuje, prema Huserlovom mišljenju, od Dekarta do Kanta, kako je upravo ovaj preokret izvršen u nejasnim pojmovima, jer oni nisu dovedeni do svoje psihološke samorazumljivosti, budući da je kriza evropskih nauka — kriza evropske subjektivnosti. „Tačno je — piše Huserl — opisujući težinu ovog „preokreta“, da transcendentalna filozofija uopšte ı po suštinskoj nužnosti mora razumevanju prirodnog čoveka — onom „comon sense“ — pričinjavati izuzetne teškoće, dakle svima nama, pošto smo se neizbežno morali uzdići od prirodnog tla do transcendentalne regije. Potpuno preokretanje prirodnog životnog stava, dakle, preokretanje u „neprirodni“ životni stav, postavlja najviše zamislive zahteve filozofskoj odlučnosti i konsekventnosti. Prirodni ljudski razum i njemu zatočeni objektivizam, svaku će transcendentalnu filozofiju doživeti kao preterivanje, njenu mudrost kao beskorisnu ludost, ili će je interpretirati kao psihologiju koja bezuslovno hoće da uobrazi da nije psihoiogija.” Sa beskrajnom ozbiljnošću filozofskog pregnuća Huserl se suočio sa ovom ludošću i uobraženjem, nastojeći da Kantovu transcendentalnu filozofiju uzdigne na rang nauke i oslobodi „nejasnih pojmova“, „nejasnih evidencija“. Ne upuštajući se, iz razumljivih razloga, u elaboraciju ovog izuzetno složenog postupka fenomenološke redukcije „naivnog psihologizma“, iznosim svoje uverenje da je konstitucija transcendentalne psihologije izvedena postupkom koji je u potpunoj suprotnosti sa Kantovim idealizmom, jer u osnovi znači „spuštanje“ transcendentalnosti, kao „prirodnog okvira“ svekolikog iskustva, iz uma, u čula, u opažaj, čime je prevladan dualizam između opažanja i uma, koji je predstavljao osnovnu prepreku u razumevanju transcendentalnog. Ova sekularizacija transcendentalnosti „zato predstavlja, ne samo osnovu za rešenje protivrečnosti između transcendentalnog ega i sveta života, nego i osnovu one savremene postmodernističke dekonstrukcije „svih transcendentalnih motiva u filozofiji“. Nenad DAKOVIĆ

ako se Ivo Zorman, u romanu Donata,

koji je objavila Prešernova družba iz

Ljubljane, 1991, bavi već detabuiziranom temom tragičnih sudbina vojnika i vjernika Partije i revolucije koji su prošli iskušenja golootočkih dušegupki i kostoloma, on toj vrsti, ne rijetko jednodimenzionalne literature, dodaje ne samo zanimljivu i ljudski potresnu, nego i višedimenzionalnu, književno uspjelu romanesknu pripovijest. Njegov roman je ljubavna priča koja počinje prvog poratnog proljeća, a završava, deset godina kasnije, takođe u proljeće, koje nije, kao negda, vedro, nego jesenje sumorno.

U međuvremenu, za Donatu Vovk, iz građanske, do rata imućne porodice, i Simona Muleja, partizanskog. pukovnika, proleterskog porijekla, „proljeće nade“ preobražava se u preranu životnu jesen, u „život (koji) je postao svagdašnji, siv, bezizražajan“. Jer, kratku bračnu radost dvoje mladih, lijepih i zaljubljenih ljudi i njihov zajednički život u Beogradu i Berlinu, gdje je Simon bio vojni ataše, njegovo hapšenje i tamnovanje pretvaraju u njeno tegobno čekanje i samovanje. Sličnošću sudbina Donatinog oca Ignacija, koji je sumnjao, i njenog muža Simona, koji je vjerovao u revoluciju, u novo doba i novog čovjeka, kao i sudbina Donate i njene majke, Zorman univerzalizira ljudski tragizam. Svi likovi u romanu, ponajčešće višestrano oslikani, žrtve su žrvnja vremena. Kako vremena kao neumoljive prolaznosti, tako i vremena kao nemilosrdne povijesnosti koje, još nezasitije, guta svoju djecu.

A, riječ je o opasnom poratnom vremenu. O vremenu uhođenja, nadziranja, doušništva, sumnjičenja, potkazivanja, optuživanja, suđenja i kažnjavanja. O vremenu sudnica i kaznionica. O vremenu mržnje i os#ete. O vremenu raščovječenja. O vremenu muka i muka. O vremenu onih koji su se domogli vlasti i moći i onih koji su, često, ni krivi ni dužni, trpili nepravde nevolje i nesreće, a, katkad, ne znajući zašto, gubili drage, pa i sopstvene živote. O vremenu koje je otvaralo duboke rane i ostavljalo neizbrisive ožiljke koje nije mogla zaliječiti i otkloniti svijest da „jednom sve prođe“. O vremenu koje je zalud pokušavalo preskočiti svoju sjenku.

Na žrtveniku tog i takvog vremena našli su se i Donatin otac i njen muž, bez obzira na to što su bili predstavnici dva različita pogleda na svijct.

Vojnici | Vjefnici

Ivo Zorman: „Donata“, Prešernova družba,

ljubljana, 1991.

Simon je predratni komunist, partizan, visoki oficir koji vjeruje u revolucionarne društvene promjene i pravednost. I kada ga, bez krivice, osude na dvanaest godina zatvora, misli da su u pitanju greška i nesporazum. Od onih je koji su ostajali vjerni Partiji i onda kada su ih raniji saborci izlagali najvećim mukama. Tek nakon što je pušten, poslije šest godina robijanja, umoran i star, slomljen i poražen, izgubivši samosvijest i volju za životom, kaže: „Vjerovali smo da stvaramo svijet u kojem će svako moći biti sretan, da postavljamo temelje budućnosti, za koju nijedna žrtva nije prevelika, a danas ne znam nismo li bili samo igračke u rukama moćnih vlastodržaca koji su sebi mogli priuštiti smrt hiljade... deset hiljada...“

A, Donatin otac Ignacij sumnjao je u revolucionarne promjene. Bio je nepovjerljiv prema mnogočemu novom, posebno sumnjičav, pa i podrugljiv pema zagovaranoj jednakosti i pravičnosti, u ime koje su činjene brojne nepravde što ih je iskusio i na sopstvenoj koži. Smatrao je „da nema sreće za mase, da dvoma ne bi odgovarala ista sreća, da Je svak mora potražiti sam“. A masa je i tada bila osnovno sredstvo manipuliranja. To potvrđuje ponovljena poznata režija i scenografija pri sudskom procesu na kojem su, uz ostale, osudili Ignacija na petnaest godina zatvora, na prisilni rad i oduzimanje imovine. Prenošenje suđenja preko zvučnika, organizirano dovođenje učenika i radnica u plavim mantilima, popraćeno koračnicama i borbenim pjesmama. I ta predstava okončana jc ispoljcnom krvožednošću masc

koja, kroz cijelu istoriju, kao u gladijatorskoj areni, uživa u nasilju, pa i u smrtnoj kazni. Pokazuje se da Ignacije, kojem su Nijemci oduzeli vilu, a nova vlast u nju uselila policiju, nije osuđen zato što ga je jedan gestapovac spasio odlaska u logor, nego zato što njegova kćerka nije uzvratila ljubav Nijemcu, sinu njihove služavke koji je postao lokalni moćnik. Donata se pita: „Kakva nesanica muči tužioca koji je izlio toliko mržnje na optužene, a kakva sudiju koji je izrekao osudu?“, ali izgleda da je teško očekivati pravdu sve dok, kao što kaže Pekić, u romanu Kako upokojiti vampira, sudija ne bude sjedio na fotelji načinjenoj od kože svog prethodnika. A upravo je ona, mada joj se nije dogodilo ono što se dogodilo njenom ocu i mužu, centralna figura romana i ne manji patnik.

Sama odabravši svoj put, a ostavši raspeta između oca i muža, između dvije ljubavi, koje je — koliko je to moguće — štite od sablasnog duha vremena, Donata prihvata i izdržava borbu za preživljenje. Poslije Simonovog hapšenja uslijedila su poniženja, privođenja u policiju, saslušavanja, nagovaranja na razvod... Nastojeći mu pomoći, posvuda je „nalijetala na muk, katkad na strah, najčešće na otvorenu mržnju“.

Uzaludno kucajući na sva vrata, odbacivši staro, a odbačena od novog, kao „žena zatvorenika“, upoznaje kafkijanstvo poratnog vremena, nezahvalnost i pohlepu za vlašću. Vrativši se u Sloveniju i živeći s ostatkom svoje porodice i dvoje djece, od kojih je druБо rođeno poslije Simonovog hapšenja, u krajnjoj neimaštini, danima putujući da bi ga, nekoliko puta godišnje, u Bileći ili na Golom otoku, samo nakratko vidjela, čeka i dočeka njegov povratak. Plativši najskuplju „cijenu preživljenja“, spremna je da ga pokuša vratiti u život. Ali, život se pokazuje močvarom iz koje se čovjek samo na tren uspijeva izvući, da bi u nju zauvijek utonuo.

I mada trn u Simonovoj duši postaje trnom i između njih dvoje, Donata, ljubavlju, premošćuje ne samo bezdan između svijeta žene i svijeta muškarca, nego i svaki socijalni, generacijski, običajni, ideološki i karakterni jaz. Od onih je žena koje i u najtežim vremenima i nesrećama, mada naizgled krhke, ostaju jedini čvrst potporanj porodice i životnih vrijednosti. Njen lik u romanu koji, kao i život, ima svijetlu i tamnu stranu, ulazi u uspjelije likove proze o tom vremenu, ne samo u slovenačkoj književnosti.

Josip OSTI