Борба, 09. 04. 1992., стр. 18
18 ČETVRTAK, 9. APRIL 1992. GODINE
Moma Dimić
Zivogošće
ka stanica...
Pisac i izdavač pozvali su, takođe, trideset naših vrsnih slikara da svaki od ovih tekstova likovno obogate. U knjizi će se tako naći radovi koje potpisuju Milan Konjović, Mića Popović, Stojan Celić, Milić od Mačve, Emir Dragulj, Radomir Reljić, Aleksandar Deroko, Halil Tikveša, Miodrag Rogić, Bogdan Kršić, Olja Ivanjicki, Miro Glavurtić, Stanko Zečević, Todor Stevanović, Zoran Todorović, Radisav Trkulja, Ljubodrag Janković Jale, Stevan Knežević, Velizar Krstić, Bora Iljovski, Petar Omčikus, Slava Bogojević, Svetozar Samurović, Mića Stoiljković, Dobri Stojanović, Dragoljub Stajković, Dragan Momčilović, Miroslav Anđelko-
vić, Uroš Tošković...
istorija diplomatije
Zastrašeni Bošnjaci
Muhamed Nezirović „Altermedi“, Sarajevo, 1992.
bra 1879. godine.
iz majstorske radionice
akon tri putopisne knjige („Pes-
nik i zemljotres“, „Monah čeka
svoju smrt“ i „Putnik bez milosti“) niška „Prosveta“ objaviće ove godine četvrtu knjigu putopisa Mome Dimića. Knjiga nosi naslov „MESTA“ i sadrži tridesetak „odabranih" mesta i tekstova O njima. Pored dalekih gradova kao što su Kanton, Njujork, Stokholm i drugih u ovoj knjizi Dimić će opisati (ili kako sam veli „izvršiti autopsiju“) i desetak manjih mesta iz naše zemlje (Sombor, Raška, Mirijevo, Živogošće i sl) kao i nekoliko neizbežnih fenomena (takođe mesta), kad je reč o putovanjima: hotel, železnič-
francuskog konzula mladi sarajevski izdavač „Altermedi“ daje svoj doprinos „memoriji prošlosti”. Riječ je o odstampanim diplomatskim izvještajima francuskog konzu-: la Luisa — Jozefa Alfonsa Patina, koji je u Sarajevu službovao od 31. maja 1877. do novem-
“ | vojom najnovijom knjigom Bosna očima
Ovaj tekst, koji logikom diplomatske opservacije događaja izvještava o zbivanjima što su sc na ovom tlu dogodila neposredno uoči i u vrijeme austrougarske okupacije BiH, može se čitati na različite načine i u raznovrsnim perspektivama. Prirodno, on je zanimljiv i meritoran iz perspektive moguće korekcije i upotpunjavanja političke istorije Bosne ı Hercegovine. Može se čitati i logikom „diplomatskog uma”, odnosno kao jedno od svjedočanstava diplomatske istorije na ovim prostorima. Ovaj tekst može se, takođe, čitati, logikom analogija koje uspostavljaju paralele između bića ondašnjeg vremena i unutrašnjo-spoljašnjeg bića, doba u kome BiH jeste danas, kao što je to, između ostalog, u pogovoru učinio i Ivan Lovrenović. Čitajući Patinove diplomatske iz„I danas, kao
SVET KNJIGE
, u Živogošću, pogledom prema moru, M na donjem, južnom, hvarskom rtu, pa
onda opet ka moru preko i beskraju nebesa, iskopao sam prvu daljiru u svom još uvek detinjem životu.
Vruštala je ta dalj u posvuda slanom morskom ogledalu. Za leđima bili su manastir i previsoko, 500 Biokovo, kraj ili početak te daljine, obala njena, samo grotlo ambisa dvostruke (morske i nebeske) plaveti.
Svejedno, mi desetogodišnji školarci, dečaci i devojčice, tu smo se, kao da se ništa drugo ne događa, brčkali u toploj i gustoj vodi, u svom moru, toliko puta dotle (a pogotovu kasnije) snevanom, podvlačenom pod kožu svim porama i otvorima (a i preko bolnih opeklina od sunca i uboda morskih ježeva) da od nas valjda ništa drugo i nije preostajalo do njega samog, MORA.
I takve prezaposlene varoši kao što su Split, Makarska, pa čak i Igrane (što se sa svojom rivom za brodiće naziralo u letnjoj pržini s terase našeg dečjeg odmarališta čas kao fatamorgana čas belina stubova od vazduha) postojale su tek da bismo, prolazeći kroz njih, došli do svog neprikosnovenog mora, do Zivogošća. Tu sam, mirijevsko seljače, prvi put bio u društvu sinova palih heroja i učitelja. Prvi put sam imao svoje vaspitače (koji su uza sve dan provodili isto kao i mi, u kupaćim gaćicama i kostimima, samo nešto većim). Živogošće je bilo prvo mesto koje sam od svih mojih ukućana video samo ja i o kom sam, u svojim pismima i razglednicama, mogao da s punim pouzdanjem svedoka i izaslanika štedro izveštavam. Naravno, da i sam primam pisma, prva u životu:
„Momo nana te moli nemoj kad se kupaš daleko da zalaziš vodu”. Zdravo momo evo da ti se javim da dobro. Svake nedelje igramo lopte prot Mirijeva i Trošarinaca. Sa
Mirijevom pobehili smo ih 6:1, sa Beogradom
6:1, 10:8. Momo Dragan je dao golupče Stevi u Mirijevu i imate dva mlada“. „Momo Dragan je rasturio kavez i napravio drugi manji i lepši. Momo crklo nam jedno malecno golupče a veće je ostalo. Piši jeli si dobio od mame pare“. „Kod mene ima novoga: prvo golubi mi prave gnezdo i hoće da mi snesu jaja i drugo uskoro ću da dobijem jednog beaza“. „Meni je mnogo žao što nisi kod mene, jer je sutra Sv. Ilija. Deda mi kaže da su došli konjići. Burazer će ti pošalje jedan mali paket i malo para. Ja sam juče bio na strelištu i znam da pokazujem. Tu sam drpio 12 meta nove”. „Ti si mi pisao da si.zadnji put kad si se merio da nemaš onu kilažu sa kojom si otišao. Zato mi piši da li si oslabio. Momo ako ima fotograf ti se slikaj pa mi pošalji fotografiju“. „Momo piši mi posebno kartu ili šta oćeš posebno oni me diraju što mi nisi posebno pisao”.
Zelene dopisnice („poštenske kartičke“) sa odštampanom već markom i cenom od 10 dinara, ispunjene slovima do poslednjeg slobodnog kutka, jedna za drugom brzaju da i one
i u doba Patinovih pisama, bosansko-hercegovački je puk uznemiren, u dobroj mjeri politički otrovan, s nepodnošljivim osjećajem neizvjesne svakodnevice i još neizvjesnije budućnosti... I danas, kao i kroz zimu, proljeće, ljeto i jesen one lažne i sudbonosne 1878. godine, našom sudbinom, kao žeravicom na vlastitim
planovima, bave se svi najbolji, najiskusniji,
najhumaniji, što znači i najlukaviji i najpokvareniji diplomati Evrope“.
Čini se produktivnim da se i ovaj tekst čita i razumijeva sa stanovišta međuveze između kolektivne samosvijesti ljudi ovog prostora i predstava, posebno etničkih predrasuda, što ih stranci imaju o ljudima ovog podneblja. Navešćemo nekoliko ilustracija takve diskrepancije. ; 6 Patin promatra i tumači iz perspektive evropskih sila. Dakle, on ne misli iz logike povijesnog nagnuća Bosanaca i Hercegovaca. I tu onda nastaju slike i predstave stranca suprotne samorazumijevanju aktera bosanskih događaja. Tako, na primjer, ono što Bosanci i Hercegovci, u svom otporu austrougarskoj okupaciji, doživljavaju kao vlastitu emancipaciju, u mišljenju ovog stranca događa se kao djelo „svjetine“” koja je „gospodarica situacije”. Dok Bosanci i Hercegovci artikulacijem svog Otpora okupaciji potvrđuju ideju autonomije vlastite zemlje, dotle je za stranca Sarajevo izloženo „na milost i nemilost svjetine“, odnosno „gomile“. Tu, u otporu okupaciji, nema ništa izvorno, autentično: „Nesretni Bošnjaci bili su najvećim dijelom, bilo prevareni, bilo zastrašeni“. Za stranca, borba za autonomiju i slobodu, nije ništa drugo do nesuvisli „oružani ustanak“, puka „pobuna“, djelo „pobunjenićčkih skupina“ ili naprosto „bandi“. lako zna da su bosanski Muslimani „oduvijek jako malo vezani za Carigrad“ i da „danas imaju zajednički interes sa kršćanima“, u zahtijevu za autonomijom svoje pokrajine, strancu se ipak či-
ni da je tu na djelu „pobunjenički pokret“ u
ugledaju more i svog pionira-primaoca, tada očigledno nezajažljivog golubara. Pišu mi valjda svi pismeni te 1955., majka, drugovi, braća, sestre, stričevi, sestre od ujaka. Brat prilaže čak i skicu „našeg kaveza“.
A more vrušti. Slano i gorko. Prolaze brodovi Hvarskim kanalom. Ponekad i kit zabali pučinom. Manastirski vinograd zri, ali u nj niko za živu glavu ne sme da kroči sem namrgođenih fratara. Poštar (najkrupniji među nama dečacima) svakodnevno odlazi pešice po poštu u Igrane. Izjutra šačica ćutljivih meštana izvlači iz mora svoje dugačke mreže, u koje se pored nešto ribica uvek zaplete i neki morski krastavac, morska zvezda ili morska sipa.
Još ne bejah „propisao“ (s morem si po vasceli dan, pa valjda nemaš kad), ali beležim već prve „uspehe“. Najpre, jednog jutra uspevam da sakrijem to da sam se i ja u krevetu upiškio preko noći. Sledeće herojsko iskustvo je udar groma u manastirski konak baš u vreme dok smo ručali (pritom je gromobran učvršćen na krovu časno obavio svoj zadatak). Da ćemo i mi jednog dana postati pravi muškarci najočigledniji dokaz nam bio učiteljicin sin Mladen (tek godinu dve stariji od nas i za toliko veći), kom behu dobrano već izrasie bruce; on nam ih je pokazivao u obližnjem šumarku s ravnodušnošću (ali i predusretljivošću) pronalazača beskorisnog izuma. Najzad, jednog dana u vodi gubim tle pod nogama, ambisna dubina se otvara podamnom, a istovremeno grlim mahnitim pokretima ruku i nogu prve metre daljine za kojom sam dotle toliko čeznuo: plivam!
Međutim, kod (i od) tolike druge dece nikako da pronađem onu svoju veliku morsku školjku! Naučio sam i da ronim, mogu i da gledam u vodi, ali ranije smene u letovalištu, ili spretniji gnjurci, kao da behu sasvim „počistili“ živogošsko morsko dno! Već sam bio počeo da brinem, kako ću se uopšte smeti da pojavim na onoj mojoj periferiji bez ijedne 1еpezaste bele školjke koju sam vlastitim rukama podigao sa dna!? Mogao sam, naravno, da je kupim, prodavale su se naročito u onim većim lukama kao „suveniri“, ali ja sam priželjkivao i sve ono drugo što uz takvu jednu školjku ide, uzbuđenje samog nalaženja njenog, čitavu priču njenu što otpočinje samo primakneš li je uhu...
Najzad, poslednjih dana našeg jednome-
sečnog letovanja, pođosmo na ekskurziju nekim iznajmljenim brodićem preko, do verovatno bezimenog hvarskog zaliva. Nikakvih kuća unaokolo, samo plaža, bez ijednog drugog kupača sem nas. Ni na plitkom, peščanom dnu ovog zalivčića ne beše školjki, čak ni ježevih ljuski. Ali kad nehotice, više od muke i besa negoli s lovačkom strašću, rukama i nogama zaorah po pesku na dnu, čitavo jedno sazvežđe dotle savršeno nevidljivih školjki (a pritom ne znaš koja je od njih krupnija, raskošni-
. ja i zanosnija) zabelasa se i izroni nenadano
odozdo, iz načinjenih brazdi, da sam ih sve u pregrštima iznosio na obalu. _
Sad sam već i mogao iz Živogošća da se vratim kući.
kome sudjeluju prevareni i prestrašeni. Vodeće ličnosti otpora okupaciji, za stranca nisu ličnosti oslobođenja i izraz svenarodne žudnje za autonomijom Bosne i Hercegovine nego su, poput Hadži-Loje, to „razbojnici“: „...Otkad je vlast srušena, gospodar zemlje, diktator je Hadži-Lojo, drumski razbojnik i sjecikesa pred kojim svi drhte i koji je svojim pretnjama prisilio i najneratobornije da se late oružja“. Ove ilustracije nedvosmisleno potvrđuju taj golemi raskorak između predstava što ih stranac ima o kolektivnom identitetu i političkom etnosu Bosanaca i Hercegovaca u jednom konkretnom vremenu i etičkih i političkih predstava unutar kojih Bosanci i Hercegovci razumijevaju svoj politički aktivitet i kolektivni otpor okupacijskoj sili.
_ Ako bi se ta iskustva mogla uopštiti, onda bi
se moglo kazati: u običajnosni i političko-povijesni identitet Bosanaca i Hercegovaca ulazi upravo to stalno sučeljavanje sa stereotipijama i predstavama stranaca o njima samima,
' dakle, sučeljavanje koje je, u njihovoj vijekov-
noj emancipatorskoj volji, amnogome iscrpljivalo njihove oslobodilačke energije. Iskustvo tog sučeljavanja, izgleda, i danas je na djelu. Jer, samo Evropljani koji nisu shvatili društveno povijesno biće i ontologiju zajedničkog života Bosanaca i Hercegovaca, mogli su da u stvaranju, potpuno artificijelnom, tri nacionalne države na tlu BiH, traže formulu razrješenja državno-pravnog i političkog identiteta Bosne i Hercegovine. I danas, dakle, predstava koju stranci imaju o Bosni i Hercegovini i te kako sudbinski sudjeluje u profiliranju, obnovi i odbrani političkog etnosa i običajnosne osebujnosti ljudi ovog podneblja. Time se opet vraćamo analogijskoj mogućnosti čitanja i razumijevanja ovog teksta, koja, u svakom slučaju čini ovaj izdavački poduhvat „Altermedije” zanimljivim. Treba napomenuti da čitanje ovog teksta umnogome olakšava priređivački trud dr Muhameda Nezirovića. Esad ZGODIĆ
И а a ТЕ