Борба, 06. 06. 1992., стр. 12
li SUBOTA-NEDELJA, 6-7.
FOTOGRAFI | MODELI
50: Ртратад МИС
Slučaj je hteo da neposredno posle zavođenja sankcija, predsednik Srbije Slobodan Milošević ugosti delegaciju srpskih i prčkih veterana oslobodilačkih ratova Srbije 1912—1918. godine. „U znak sećanja na ovaj susret“, kako je oficijelno saopšteno, predsednik Milošević primio je plaketu grčkih veterana, a hoće li nešto slično dobiti i od današnje generacije srpskih ratnika u dijaspori — još je neizvesno. Na prijemu su, između ostalih, „proćaskali“ duhovni i laički oci srpske nacije.
Sudeći po izrazu lica narodnog poslanika Aleksandra Prlje, predsednik Milošević i patrijarh Srpske pravoslavne crkve gospodin Pavle, obavili su neočekivani dijalog. Sa čašom viskija u
N 1992. GODINE
ruci Milošević prilazi gospodinu Pavlu, kuca se i veli „Nazdravlje!“ „Ali, ja pijem sok, njime se ne nazdravlja“, uzvraća gospodin Pavle. „Nije važno, važno je
Nevine gradove nečastiva sila koristi kao mamac za zvijer u nama. Dubrovnik, (08/jek, Zadar, Vukovar, Sarajevo, Mostar samo su njezini načini izrezivanja crnih pro-
ЕТ E
____IZMEĐU
„da je od srca“, snađe se Miloše-
vić, uz osmeh koji na njegovom licu u poslednje vreme uglavnom uzaludno vrebaju mnogi foto-reporteri. (D. P.)
fuberanci u drugim ljudima, zajednicama i narodima. Jer, zadalak je: umnoŽili se U
Јидта
Piše: Vesna Krmpotić
ečista sila pleše kolo oko Sarajeva. A mi pričamo o politici. Najžeš-
ća koncentracija zla na ovoj planeti časovito se utaborila oko Sarajeva i u Sarajevu. Najelitnije Belzebubove trupe ubrzano pretvaraju Bosnu u leš. Pred našom drogiranom savješću. Da bi sebe zavarali, mi pričamo o politici. O strankama. O režimu jednom, drugom, trećem. O tome tko je prvi počeo. O narodima i njihovim mitovima.
Je li moguće da se tako sporo trijeznimo? Da još uvijek ne shvaćamo da su politika i stranke, narodi i vjere samo maska i kostimi koje zla sila iznajmljuje za zbunjivanje? Da zloj sili nije ni do kakvog naroda — ni Svog ni tuđeg — da su njezin jedini narod oni koji joj se poklone i priklone, pa ma koje vjere, пеvjere ili nacije bili? Da nečastivoj sili nije stalo ni do velikosrpske ni do neke druge mape da joj u suštini nije stalo ni do vojne pobjede? Njoj je samo do toga da čini zlo, svejedno kome.
Teško se uživjeti u takvu strategiju. Ona ruši da bi rušila, ubija da bi ubijala. Laže da bi lagala: cilj joj nije u cilju koji će pomoću nečasnih sredstava OStvariti, već u samoj nečasti. Sedam Husein nije punih osam godina ratovao zato da bi osvojio ili povratio izvjesni teritorij, mada mu je to bio moto i potpala za lomaču; on je ratovao zato da bi ratovao, zato da bi ugodio svom crnom poslodavcu.
Uzalud ćemo racionalnim razlogom mjeriti takve iracionale. Zato i griješimo u procjeni situacije: pronalazimo taj fantom-razlog i nasjedamo na kulise: povjerujemo da se rat vodi da bi se nekoga štitilo ili nešto otelo. Jer na kulisama, na zaslonima, na krinkama tako piše, i od kulisa se ne vidi igra. Dokle se neće shvatiti da se rat vodi zato da bi se uživalo u ubijanju, divljanju, mučenju, proganjanju, strahu, poniženju, izglednjavanju, izžednjivanju, rušenju i maltretiranju? Protagonisti pritom i ne moraju biti svjesni pravog razloga, mada ga moraju slušati.
Nevine gradove nečastiVva sila koristi kao mamac za zvijer u nama. Dubrovnik, Osijek, Zadar, Vukovar, Sarajevo, Mostar
samo su njezini načini izrezivanja crnih protuberanci u drugim ljudima, zajednicama i narodima. Jer zadatak je: umnožiti se u ljudima, zaraziti um i dušu bilo „svog“, bilo „protivničkog“ naroda, proširiti se izvan svojih granica sve dalje i dublje u svijet. Da bi se planeta uzibala u kovitlacu zla, i na kraju nas sve pobacila.
Taj vrtlog je pokrenut, a mi pričamo o politici.
O čemu bismo morali pričati? Jednostavno: o deset zaboravljenih zapovijedi Božjih. O načelu retribucije ili karme odnosno tome da će svako djelo kad-tad nepogrešivo pronaći svog počinitelja. O tome da je ovo poslednji obračun između tame i svjetlosti, i da on mora početi od pojedinca, iznutra. Da je ovaj rat daleko sudbonosniji od rata između Srba i Hrvata,
Srba i Muslimana, Srba i Albanaca, Srba i Srba. U svakoj duši bitku biju Licifer i Mihail; negdje nadjača Lucifer, a vrlo ponegdje Mihail. Dok Mihail ne pobijedi u srcu i umu većine ljudi, dotle je mir prazna riječ.
U čemuu se očituje, pitamo se, pobjeda svjetlog ratnika. U onome što su nas učili svi sveci, sinovi Božji i avatari: u neuzvraćanju zlim za zlo, u prekidanju lanca nasilja i odmazde, u hrabrosti da sć ne potpisujemo pod nečastiv zakon „oko za oko, zub za zub“.
Inače će Belzebub i dalje ba-
'kanaliti po trgovima gradova,
uključujući i trg, kojim svakodnevno prolazimo. Inače će naraštaj nerođenih zadrhtati u redovima čekanja, kad vide kakav je pomor namijenjen živima. Inače ih možemo oplakati već danas, a da im ni grob ni imena ne znamo.
ZRBORRVI BAKO MOZ
Srpski narod ipak nije ratnički narod već stočarsko-ratarski, koji je izgubio kosovsku bitku, a opevao je u
pesmama.
Dr Radovan KARADžIĆ
PISMR BEZ REČI
Vincent Gadomski
ru uuu uu uuu uuu auuu er uuu uuu ure I uuu uuu uuu uuu: Pu uuu uu uuu „AI uuu 7
Mrke ubice s ljudskim licem
Pismo Branku Ćopiću
ragi moj Branko, Otpisujem Ti na Pismo koje nije bilo upuće-
no meni već mome ubijenom bratu Ziji. Imam li pravo na to? Pitala sam se nebrojeno puta tjeskobno odlažući ovaj čin, koji mi je uvijek izgledao beznadno ličan i bolan. Prihvatila sam Tvoju toplu utjehu: Pismo je i za one koji vole Vas obojicu, pa neka bude tako. Tu je negdje i moja nada da mi se neće pripisati nametljivost. Neka svako sudi po duši. Jača je i dublja bila potreba, Tebi poznata, da ljudski progovorim sa bezglasnim pokojnicima vjerujući, iskonski, da će taj glas naći svoj put. Jer nastupila su vremena noćnih i dnevnih mora, vladavina „noćnih i dnevnih vampira“, koje si Ti, u zao čas i ne želeći, prorekao. Sjećam se dugog ponoćnog razgovora telefonom, nakon što si na televiziji govorio o magičnoj Bašti sljezove boje. Opisao si, s nekom zebnjom, nastanak Pisma kao iznenadnu objavu tajne budućnosti. Kazao si, doslovno, da ni sam ne znaš kako se to u besanoj noći dogodilo. Zazvučalo je čudno, i već tada su me prošli trnci, i kao da je neki zlokobni znak pokazao da Tvoje Pismo nije samo „književni tekst“, utješno nazvan metaforom. Mnogo puta sam ga pročitala, i svakad mi je u svijest dolazio taj nezaboravni razgovor, i neobično, dvostruko osjećanje: lični doživljaj, i nešto iza njega, u dubini. Ti si, dragi Branko, već tada znao! Baš Tebi bilo je suđeno da otkriješ strašnu tajnu, da se do kraja razabereš u tamnom rukopisu sopstvenog priviđenja i da, kao kakav drevni žrec, prišapneš umrlom prijatelju smisao tajanstvenog znaka. Da li je kome isprva bilo jasno da tu nema ničeg slučajnog ni proizvoljnog, da је to bilo Tvoje vlastito suočenje sa skorom, pogibeljnom izvesnošću?
Tvoje crne slutnje sada su jedina stvarnost i istina našeg života, Tvoje zemlje i Tvog duševnog naroda. Usuđujem se kazati — sa osjećanjem andrićevskog „stida iz detinjstva“ — da ostvarenje Tvoga predskazanja daleko premaša granice slike koju si sagradio, i granice svega ljudskog. „Mrke ubice s ljudskim licima“, oni od kojih si zakretao glavu — (pravo Ti reče: umnožavaju se!) — zatiru ono što je najstarije i najdraže: ljudski evlad i porodicu. Udaraju na prirodu i na boga, tlače baštu sljezove boje i u bezdan bacaju
„zlatnu bajku o ljudima“. Сидоvišta i odljudi iz mraka pakla dijele i broje žive i mrtve, razdiru duše, tamane sve što rađa, predaju ognju sve što su stvorile ruke, pamet i dar vjekovnih neimara. Ti bi se, Branko moj, osjetljiv
kakav si bio, okamenio samo da
čuješ jezik kojim govore. Glas Ti
- poznat, a riječi iz ada, kakve ne
izgovori nijedan osvajač-tuđin. Moram stegnuti srce da Ti reknem da taj zločinački rječnik ubija ništa manje od kuršuma: „etnički čisto naselje“, „čišćenje terena“, „raseljavanje porodica na bazi potpunog reciprociteta“, „etničko razgraničavanje“. 21ујеla smrt drugih! — njihov je ratni poklič. A Ti znaš: zeman gradi, zeman razgrađuje, pa će i njima haka glave doći.
Ovo sam morala da Ti kažem i da, zdvojna, zažalim što baš Tebi dopade da toj stravi prvi sagledaš izopačeno lice, i da je pretekneš svojim proročkim Pismom. Dao si nam znak, a mi nismo za vremena potražili put do spasenja. Sada smo sami Па pustoj zemlji. Pravo nam bu-
1.
Ne ustručavam se melanholičnog tona niti posve lične uspomene koju još uvijek osjećam kao svoj dug prema Tebi: i danas sam Ti zahvalna što si me onako blagorodno počastio i okrepio dobrom rječju i blagim humorom pred odbranu doktorske disertacije. Vazda ću s nostalgijom pamtiti taj neugodni obred od prije dvadesetak godina (ako nije i stotina), samo stoga što je taj studeni decembarski dan ogrijalo Tvoje nasmijano lice i nebesko plavilo očiju Tvojih. Ostalo sam zaboravila.
Ti si sada u društvu mrtvih pjesnika i slikara ljudske sudbine. Kvartet predratnih studenata iz našeg kraja na Beogradskom Univerzitetu — Branko, Zijo, Ismet, Skender — ponovo je na okupu. Vi ste, kao nekad, opet zajedno. Blago Vama.
Vazda sam vjerovala u magiju Tvoje riječi, u ljekovitost njenu, zlatousti Branko! Tješim se Baštom sljezove boje, a pod rukom su mi i dva školska izdanja „priređena“ tako da ni u jednom nema Tvoga Pisma — zavještanja. Zaboravi. i:
Toplo mi je i lako mi je na duši kad pomislim da si Ti izabrani pisac, kome niko i nikada ne bi vratio knjigu, s posvetom ili bez nje. To Ti je blagoslov.
S Tobom je sada još jedan slavni zemljak. Stojan Ćelić.
Doviđenja, dobroto, i oprosti što sam Te onespokojila.
Hatidža KRNJEVIĆ
Orvel u Radiju
Posleratne generacije u našoj zemlji odrastale su i prekaljivale se uz zvuke pesama „Terzinka“, „Marjane, Мапјапе“, „Bitola, moj roden kraj“, pevanih oko logorskih akcijaških vatri. Pesme svih naših „naroda i narodnosti“ bile su zaloge bratstva i jedinstva bez rezerve i zadrške.
Poneki iz generacije akcijaša i udarnika slušali su krišom, na Radio-Londonu ili Glasu Amerike, drugačije note i reči, „sumnjive“, zapadnjačke melodije Luja Armstronga, Net King Kola, Frenka Sinatre. Njihova deca, rođena posle rata, slušala su, bez ikakvog osećanja krivice, Pink Flojda i Tinu Tarner, za-
ljubljivali se uz Majkla Džeksona i Džonija Stublića..
inilo se da je vreme
podobnih i nepodobnih nota zauvek prošlo. Xa . Nažalost, slušajući Prvi program Radio-Beograda, čovek počinje da oseća laku zebnju pred onim što mu se na ovom programu sprema ! što mu se.u
ovom trenutku nudi.
Politički budno i nacionalno svesno rukovodstvo Prvog programa Radio-Beograda zabranilo je, „bez zabrane“, još pre godinu dana, emitovanje slovenačke i hrvatske muzike. Nedavno je ova ista dušebrižnička ekipa svojim saradnicima dala „prijateljske“ savete da drastično smanje emitovanje bilo kojeg stranog vokala na talasima radija. Tendencija ka potpunom ukidanju nota različitog nacionalnog, porekla je očigledna. Reči otpevane na italijanskom,
engleskom, španskom, ruskom ili svahil
i jeziku mogle bi, po mišljenju radio-
-čistunaca, uznemiriti javnost i pokolebati probuđenu nacionalnu svest.
Temeljno i dosledno čišćenje mozgova i duša moglo bi se, kako stvari sada stoje, u budućnosti sprovoditi strogom kontrolom govora, individualnih misli i snova. Ovakva situacija bila bi u našim prilikama nova, ali ne sasvim nepoznata: Orvel je slične primere opisao pre mnogo decenija. (Z. A.)
а