Борба, 06. 06. 1992., стр. 18

ИЛ 50ВОТА-МЕРЕЦА, 6-7. ЈОМ 1992. СОРШМЕ DRUSTVO

Neki to zovu patriotizmom

Piše: Slobodan Inić

ad Srbi pišu memorandume, načisto se prestrašim. Ranije onaj „Sau“-ovski memorandum, sada ovaj Srpske pravoslavne crkve... Ima li im kraja? Ne znam zašto, ali kad čujem za neki novi memorandum u ime srpskog naroda, počinjem već da ga dislektično čitam kao „in memoriam“ tom narodu. I kako stvari, inače, idu sve rđavije nakon svakog takvog memoranduma, poslije ovog najnovijeg trebalo bi očekivati pravu katastrofu. Sveti arhijerejski sabor SPC, polazeći od „tragičnih dešavanja u našoj zemlji“, izašao je u javnost sa jednim memorandumom u namjeri da ukaže na njihove uzroke i puteve njihovog razriješavanja. Ključni motiv u svemu tome je svakako stav da je „Sabor.. veoma zabrinut ponuđenim rešenjima jugoslovenske krize i nije zadovoljan onim što je uradila vlast Srbije i Crne Gore“ (pod. S.!.). Na žalost, vidićemo kako visoki crkveni dostojanstvenici ne nude drugačiju platformu rješavanja naše krize, nego se čak i slažu sa vlašću i njenim već demonstriranim načinom rješavanja ove krize, rkos svoje javne samo naizgled kritičko-frfemorandumaške izjave, koji je doveo bukvalno do rata među jugoslovenskim narodima. Razlika je samo u tome, što ovaj У150ki forum Srpske pravoslavne crkve zamjera vlasti da nije bila odlučna u njegovom sprovođenju, ali ne i da je sam na taj način, odnosno pristup vlasti u postavljanju srpskog nacionalnog pitanja kao ratnog pitanja, bio i ostao pogrešan! Koliko ja razumijem stvari, ovim se memorandumom visoki srpski pravoslavni dostojanstvenici otvoreno kandiduju za nastavljače rata i njegove novostare podstrekače. Stara tema: granice

Potpuno isto kao i vlast koju kritikuju, tvorci memoranduma smatraju neprihvatljivim „poistovećivanje republičkih granica za međunarodne“. Posve uvažavajući stanovište da se postojeće granice mogu smatrati za „neprihvatljive“, kao i Ono suprotno, da su „prihvatljive“, ljudi iz vrha SPC-a ne vide, ili ne žele da vide, da su se takve granice, ukoliko se smatraju „neprihvatljivim“, mogle promjeniti samo na dva načina: ili mirnim putem, to jest pregovorima, ili nametanjem volje drugim narodima, odnosno silom i ratom, što je postojeća vlast u Srbiji, uz punu podršku najvećeg dijela opozicije, već pokušala. ·

Stoga govoriti i dalje o „neprihvatljivosti“ granica nakon jednog rata i trajanja drugog, rata srpskog naroda sa hrvatskim

i muslimanskim narodima, na OSnOVU iS- ·

tog uvjerenja, kao i u slučaju vlasti, o „neprihvatljivosti“ granica, a mimo svakog pokušaja da se one mirnim putem isprave, znači ili duboko nerazumijevanje samog problema granica i pravo nesnalaženje u njemu, ili svjesno zalaganje za dalje stradanje srpskog naroda koje je već dosada bilo najveće, gurajući ga u još veća stradanja i dublje ratne sukobe sa drugim jugo-narodima i narodima svjetske zajednice.

Očigledno je bilo i prije rata, a poslije njega valjda pogotovo, da Srbi nisu mogli niti mogu ratnim putem ispraviti „neprihvatljivost“ granica. Ali, vjerovanje vlasti, čitavih dijelova srpske opozicije, „clitnih“ intelektualaca bilo je usmjereno na mogućnost ostvarenja ove opcije. Ni narod tome nije odolio. Ratna mašina je bila podržavana svenarodno. I sada kada je, nadam se, svima jasno kuda je sve to odvelo i kuda tek vodi, visoki forum SPC i dalje ostaje i drži do uvjerenja da su grari1ce „neprihvatljive“. Znači li to zbilja da se rat valja nastaviti? Znači li to da je za Srbe lakše voditi rat na osnovu pogrešnih uvje„renja nego mjenjati takva пеозчуапуа џујегепја2 Druga zabluda crkvenih velikodostojnika je da „postojeće vlasti nisu bile na visini svoje međunarodne odgovornosti, niti su

Zašto me plaše srpskim memorandumi

Visoki srpski pravoslavni dostojansivenici olvoreno Se ovim tekstom kandiduju za nastav|jače rata | njegove поуг-зтаге podstrekače. Ispada da je Srbima lakše da vode rat na 05novu pogrešnih uvjerenja nego da mjenjaju takva neostvarljiva uvjerenja. :

bile u stanju da na pravičan način odbrane vitalne interese srpskog naroda“ (pod. S.1.). Ona je po nerazumijevanju stvari ili svijesnom zaobilaženju samog problema još teža i tragičnija. Ako za čas zanemarimo raspravu šta je „pravično“, a šta, opet, „nepravično“ kad su u pitanju granice između Srba, Hrvata i Muslimana, ova zabluda implicira da su neke druge vlasti, za razliku od postojećih, mogle biti na visini svoje međunarodne odgovornosti i u stanju da na pravičan način odbrane vitalne interese srpskog naroda ne videći pri tome da problem nije u „visini međunarodne odgovornosti“ i „stanju da se na pravičan način odbrane interesi srpskog naroda“, nego u nizini postavljanja samog problema i načina njegovog razriješenja putem rata od strane postojećih vlasti i golemog dijela srspke opozicije, i kako to uprkos tragičnog poraza srpskog naroda na osnovu takvog pristupa sam vrh pravoslavne Crkve i sada postavlja u svome memorandumu na osnovu shvatanja o „neprihvatljivosti“ republičkih granica kao međunarodnih.

Treća zabluda visokog foruma SPC je, otvoreno da kažem, posve reakcionarna i u tom pogledu gora od svih zabluda vlasti koje, ako ništa drugo, a ono barem priznaju postojanje drugih naroda i ne osporavaju njihov nacionalni identitet. Naime, polazeći od uvjerenja da je srpski narod „Jedini bio izdeljen na veštačke nacije(!?) i republike, bez njegove slobodno izražene volje“, crkveni velikodostojnici ovim shvatanjem direktno podržavaju glavnu tezu velikosrbi(janskog) nacionalizma da su Srbi izdjeljeni na vještačke nacije (Crnogorci, Makedonci, Muslimani) i da oni zapravo nisu nacije, nego jedino i samo Srbi!

To je, po mojem mišljenju, osnov zla u ovoj zemlji od početka njenog stvaranja 1918. godine sve do danas i duhovni podstrek ne samo svih sukoba koji su je potresali, nego konačno i uzrok oba bratoubilačka rata. Jer, ako su svi ti narodi Srbi, onda nema razloga da sumnjamo da su Crna Gora, BiH i Makedonija u stvari Srbija i da njihove teritorije pripadaju Srbiji! Kako, ipak, Makedonci, Crnogorci i Muslimani misle drugačije po tom pitanju, svaki pokušaj da ih se razuvjeri moraće da vodi — i vodi — zakonito ratu.

Znači li to, prema crkvenim „memorandumistima“, da bi Makedonci, Crnogorci i Muslimani trebalo da pitaju nas Srbe za dozvolu da se osjećaju nacionalno kako se već osjećaju, odnosno da bi im mi trebalo da izdavamo nekakve certifikate o tome jesu li ili nisu nacije u skladu, naravno, sa velikosrbi(janskim) nacionalističkim teorijama da su Makedonci — Srbi zapravo, „Južnosrbijanci“, Crnogorci samo i isključivo Srbi, a Muslimani, opet, Srbi,

_ ali islamske vjeroispovjesti! Poricati naci-

onalna osjećanja nekim narodima spada u najteža duhovna nasilja koja ne mogu, a da nemaju za praktičan rezultat, kao što vidimo, sukobe, pa i ratove s tim narodi-

za nacionalnim pomirenjem? Koliko su oni koji pozivaju na nacionalno pomirenje sami spremni na njega?

Kako neko može pristati na poziv za nacionalnim pomirenjem, kad mu vodeći ljudi iz Crkve proglašavaju ideologiju „bezbožnom“, ili kad ga se smatra „tiraninom“ srpskog, naroda, ističući da je srpski narod „posle rata postao žrtva komunističke tiranije“, što je, uzgred uzevši, i posve netačno, budući da je komunizam u ovoj zemlji pobjedio upravo zahvaljujući Srbima?

Kako pristati na ponuđenu ruku pomirenja kad se kaže za današnje stanje kako je srpski narod „glavna žrtva nametnutog sistema i ideologije“ (pod. S.l.)? Biće da je takva tvrdnja potpuno proizvoljna, barem ako se imaju u vidu neke činjenice koje nam govore da taj sistem nije nametnut srpskom narodu nego prije da ga je srpski narod sam sebi i slobodno „nametnuo“. Zato, istine radi treba podsjetiti da je „druga“ strana, zajedno sa Slobođanom Miloševićem, dobila i prve i druge posleratne i slobodne izbore apsolutnom većinom. Da i ne pominjemo sva ona odušev-

винниннинининенаиининвеннслниниенстиенииииниИ Не

Polazeći od uvjerenja da je srpski narod „jedini bio izdeljen na veštačke nacije“, crkva direktno podržava glavnu tezu velikosrbijanskog nacionalizma da su Srbi jedina nacija i da Crnogorci, Muslimani, Makedonci to nisu, što je osnov zla u ovoj zemlji od 1918. i uzrok oba bratoubilačka rata. ma, u čemu će, na kraju krajeva, najviše trpiti i trpi svojim stradanjima narod samih poricatelja.

Težnja za dominacijom

Kao što ispoljavaju nizak stepen etničke tolerancije prema drugim narodima, duhovni ljudi SPC su demonstrirali u svom memorandumu: isto tako i nizak stepen političke trpeljivosti spram svome vlastitom, srpskom narodu. Tome se ne treba čuditi, jer je svaka vrsta netolerantrioosti netolerantnih univerzalna i ona se ne može dozirati. Nacionalno netolerantan čovjek ne može biti politički i socijalno drugačiji.

Zalažući se za „nacionalno pomirenje“ i „zacelivanje ratnih rana“, da bi na taj način mogla biti stvorena „vlada narodnog, poverenja, nacionalnog jedinstva i svenarodnog spasa“, ljudi iz vrha SPC-ea optužuju današnje vlasti da nisu spremne na takvo nacionalno pomirenje. Koliko se zaista iza ovog poziva sadrže istinske želje

_ljenja Srba i silne uzvike i slogane poput

onoga: „Slobo, slobodo“!

Tačno je, doduše, nešto drugo, da će naime, srpski narod po posljedicama toga sistema biti glavna žrtva, jer je taj sistem koga su Srbi slobodno sami sebi nametnuli, upravo preuzeo i pomogao se ideologijom velikosrbi(janskog) nacionalizma, čije elemente upravo vidimo i u memorandumu visokog foruma SPC-ea.

Kako, dakle, razumjeti poziv na nacionalno pomirenje, ako onaj ko se poziva na njega ispoljava sve ideološke predrasude prema „drugoj“ strani koju, inače, poziva na takvo pomirenje? Nikako drugačije nego kao neiskren čin, i što je još gore, kao težnju za promjenom monopola i nastavljanje političke dominacije, ali sada onih nad kojima se dosada „dominiralo“. Takav poziv neće, razumije se, naići na razumijevanje „druge“ strane. Naprotiv, ljudi za koje se kaže da su „bezbožnici“, jer im je ideologija bezbožna, mogu u takvom pozivu viditi samo opasnost po sebe, svoju političku egzistenciju i svoj, konačno, fizički integritet. Za očekivati je stoga, da se oni nastave tako braniti, što će biti spremni na sve! Đavolje kolo stanja „ko-će-koga“ može na taj način biti samo produženo.

Srpski narod radi svoga vlastitog opstanka mora urediti na demokratski način odnose sa drugim narodima sa kojim neposredno ili u susjedstvu živi. Da bi to mogao, prvi uslov je prihvatanje i vaspostavljanje demokratije u Srbiji, ali ne na osnovama karađorđevićevske monarhije, Draže Vuka Draškovića i ovog memoranduma SPC-ea, s podjednakim osjećanjem anticipacije o opasnosti kuda sve to vođi kao i u slučaju komunističkog sistema Josipa Broza. Pristup koji su ispoljili tvorci memoranduma Svetog arhijerejskog sabora SPC tome, na žalost, ne služi niti može doprinjeti. Nacionalna netrpeljivost prema drugim narodima uvijek je 'proizvod politički konzervativnih i nedemokratskih uvjerenja ispoljenih spram vlastitog naroda.

Pa, ipak, treba se složiti sa ovim Saborom da se ne može biti zadovoljan sa „onim što je uradila vlast Srbije i Crne Gore“, ali treba isto tako reći da ono što taj Sabor nudi u idejnom pogledu kao svoju kritiku vlasti ista je ona platforma sa kojom je postojeća vlast odvela u rat i zbog koje je srpski narod i doživeo poraz. Razlika je sada samo u tome što se na tim istim idejnim pozicijama traži nova i druga vlast.i uistinu, bojim se reći, opet rizikuje — novi rat! Za neke Srbe izgleda da problem srpskog nacionalnog pitanja nije u njegovom pogrešnom postavljanju nego u iznalaženju one vlasti koja će biti beznadno sposobna da ostvari tako pogrešno po: stavljeno riješenje nacionalnog pitanja uprkos, svih stradanja samog srpskog naroda. _— Neki to u Srbiji zovu patriotizmom, ~

|