Борба, 15. 06. 1992., стр. 20
20 РОМЕРЕЈЈАК 15. ЈОМ 1992. GODINE
sadorom jedne propale politike
Mirko Kovač
Pošto više nijesam u prilici da čitam „Borbu“ neki su mi prijatelji javili da me Kusturica napao, ali na tako niskoj razini da nije vrijedno odgovarati mu. Kada sam nekako došao do teksta osjetio sam potrebu da tom nasrtljivcu ipak odgovorim. Pošto je „Borbi“ promaklo da donese moju izjavu iz „Večernjeg lista“ na koju je Kusturica „žestoko uzvratio“, poput srpske artiljerije koja razara Sarajevo, to ću je u cjelosti donijeti. Na pitanje novinara što mislim o Kusturičinoj izjavi da će se spaliti ako se nastavi rušenje Sarajeva, rekao sam: „Osobno mislim da bi u toj buktinji uživali upravo oni koje je do juče hvalio, a to su Miloševićevi vojnici. Oni bi, nakon što bi se plamen žrtve ugasio uzviknuli: „Još jedan Musliman manje“! Prema tome, bilo bi bolje da Kusto spali svoj glupi način razmišljanja, jer već pune četiri godine on podržava tog nesretnog đetića Miloševića. Kusturica je miljenik beogradske štampe, a to je već samo po sebi gadno. On je morao kao darovit čovjek, kao intelektualac prepoznati zlo i odmah se distancirati. Pošto to nije učinio, djelimično je kriv za rušenje Sarajeva“.
Podrška požarevačkom diktatoru
Na tu moju dobronamjernu izjavu Kusturica mi je u „Borbi“ odbrusio jezikom „uličara“, kako sam sebe naziva, a bio je red, ako ga je već ta izjava dirnula, da to učini u listu u kojem je izašla. Kusturica je sitan kalkulant, pa je mislio da je to probitačno mene napasti u Beogradu i to u maniru srpske režimske štampe da je nekoga dovoljno izvrijeđati i okle-
Pakao u djetetu
Te ustaše mog djetinjstva bile su iz Fazlagića kule i Plane odakle je i Kusturica rodom, ali to ne znači da ih identifikujem s muslimanskim narodom, niti mogu takve hulje u meni izazvati protumuslimansko osjećanje, kao što sada Arkanove koljače ne identifikujem sa srpstvom. Ja samo u ovoj današnjoj djeci suočenoj s užasom Miloševićevog rata vidim svoje dvojnike. Svako to dijete nosi u sebi svoj pakao, pa ako se tu rodi neki umjetnik, onda mu ne može nikakav budući zlobni Kusturica predbaciti da se taj umjetnik, to dijete ušuljalo u tuđi vrt.
vetati, a da su argumenti sporedni. Nema sumnje da su se te njegove psovke i objede dopale režimskim ljudima, ali sam uvjeren da su kod liberalnog srpskog svijeta izazvale gađenje kao i mnoge njegove ranije „duhovne bede što će poput one od prije koju godinu: „Sve će njih Slobo srediti“. On mene i sada optužuje da sam mu naškodio i okačio metu na grudi. A ja mislim da sam mu samo savjetovao da je skine, jer je tu metu sam sebi objesio svojim glupim načinom mišljenja, svojim nerazboritim i dodvoričkim držanjem.
Kusturica se i sada, usred ove strašne klanice, kada Miloševićeva Srbija ratuje i vrši genocid nad Muslimanima, bavi nekom svojom taštinom sitničavošću, nešto .......... po nekim svojim kriterijima na partizane, titoiste, Hercegovce itd., ali u njegovom pamfletu ne nađoh nijedne riječi osude Glavnog Zlotvora, niti izraza sućuti za najmanje 10.000 poklanih mus'limana. I dok se ruše slavni gradovi poput Sarajeva ı Mostara, dok se zatire sjeme muslimansko, Kusturica se okomijuje na mene što sam ga opomenuo da se ne spaljuje, jer je dovoljno da osudi vinovnika ovog zla Slobu koji će ih sve srediti. Ja sam mu samo savjetovao da se ne pretvara u buktinju i pepeo, jer biće dovoljno da se pospe pepelom zbog pod-
rške malom požarevačkom diktatoru. Kusturica to ne čini čak ni ovom ZgOdom, a kritiku Milošević prepušta meni i
. „čitavoj zapadnoj hemisferi“, kako to ve-
li ovaj duhoviti polemičar jadikujući što njegovog negativca niko ne podržava. I dok mu Sloba sređuje rodni grad, Kusturica ga prepušta meni i Zapadu, a svoju polemičarsku iskričavost u tom nepismenom pamfletiću svodi na to da mi se naruga zbog velikog nosa i da mi priprijeti kako će mi nos još i porasti ako nastavim da ga podsjećam na njegovu političku angažovanost i da ga peckam zbog njegovih simpatija prema Slobi koji će ih sve srediti. Kusturica se, ipak, donekle pokazao prorokom: Slobo ih je zaista sve sredio, ali sređujući druge srozao je srpsku istoriju i ponizio svakog časnog Srbina
МЕНИ KULTURA _. ODGOVOR NA PISMO EMIRA KUSTURICE „NEDELjNOJ BORBI“
Prepoznajmo sebe u
Žao mi je što Kusturičin apartman danas gađaju s Pala „srpski demokrati“, ali oni samo ispunjavaju, između ostalog, i onu Kusturičinu poruku da će ih Slobo sve srediti 0 Meni „jugoslovenske“ vlasti odbijaju produžiti pasoš, dok Kusturica iz ruku „saveznog“ sekretara Gračanina dobija diplomatski pasoš, pa se taj umjetnik ima smatrati amba-
Bračne spletke
_ Kusturica pri kraju svog pamfleta hoće biti ironičan, ali to ne umije. On je pogodio da je Milošević čovjek „koga književnik najviše mrzi“, a onda mi je uvalio Miloševićevu suprugu koja mi se, kako veli slavni režiser pridružila u toj mržnji pa smo nas dvoje sada jedno. Kusturica tu nešto spletkari, hoće da unese bračni razdor, a ja to shvatam kao prvu fazu njegova distanciranja od porodice Milošević, pa mu lakše pada ako prvo otpiše Mirjanu podmećući je meni. Ne vjerujem da će supružnici nasjesti na ovu sitnu Kusturičinu intrigu, oni su čvrsto povezani! Kusturica dolazi na još jednu čudnu ideju da spoji nespojivo, mene i Šešelja, želeći da me tako uvrijedi jer zna kakvog gađenje imam prema tom nitkovu. On je to pokušao kao kakav provincijski etnopsiholog, da nas spaja nekakvom hercegovačkom linijom da bi na kraju utvrdio kako su ljude u nama pobijedili Hercegovci. Opet se Kurturica upušta u etnopsihologiju, kao da je svršio Karadžićevu školu, pa tako i Hercegovce svrstao tu negdje između „alpskih konjušara“ i „hrvatskih slugu“. Čini mi se da su upravo Kusturica i Šešelj u sprezi, najprije ideološkoj kao obožavaoci Miloševića i antititoisti, a onda i moralnoj pošto samo dostojni protivnici izazivaju na dvoboj.
dovodeći ga u poziciju da se pravda, odriče i stidi svoje nacije. Sređujući druge sredio je i sebe a to je visoka cijena za njegovo samouništenje.
Sada ću se nešto pobliže i redom, makar ugnjavio čitaoca, osvrnuti na Kusturičine konfuzije i spletke kako bih se odbranio od ovog prljavog, a istovremeno ukazao na tipčnog miloševićevca, kakvih je među srpskom inteligencijom mnogo. Kusturica zaboravlja šta je sve govorio, pa me sada moli da ga podsjetim na njegove političke koještarije. Uzput mi prebacuje da u knjigama stalno citiram, a citiram zato što sam počeo čitati u „poznim godinama.“ Kako je Kusturica ignorant on ne zna da sam citirao i u svojim ranijim tekstovima koje nijesam mogao pisati u „poznim godinama“, i da su citati i raznoverni kolaži u mojim knjigama samo jedan od književnih postupaka. Sad me Kusturica vuče za jezik da mu navedem barem jednu izjavu kojom se obrukao a ja raspolažem čitavom dokumentacijom o ovom sramnom razdoblju srpske inteligencije kojoj se i Kusturica prišljamčio kao kakav mali propagandista u svijetu. Pa kada već navaljuje da mu neki citat poturim, onda biram onaj iz Liberasiona od 21. oktobra 1991. godine kada je Slovence nazvao „austrijskim konjušarima“ koje su „naši preci za vrijeme Prvog svjetskgo rata izvukli iz bečkih govana“. Ta Kusturičina zloća stavljena je u funkciju opšte srpske netrpeljivosti i mržnje prema drugima što je jedna od dimenzija ovog rata.
Kusturica misli da će me sada staviti u neugodu ako me podsjeti da smo on i ja „pripadali istoj političkoj partiji, ne-
· srećnim Markovićevim mreformistima“.
Odmah da kažem, nijesam pripadao nikada nijednoj partiji, pa ni nesrećnim Markovićevim reformistima. Tada sam djelovao u Liberalnom forumu koji nije bio nikakva politička organizacija već jedna neformalna družina liberalnih intelektualaca. Taj Forum kolektivno je podržao reformiste.
Miljenici u apartmanima
Moram reći da je bilo neprijatno vidjeti Kusturicu u reformističkoj stranci, pogotovu što se znalo da je Miloševićev obožavalac i da je njegovo shvatanje juposlovenstva nakaradno. Za mene је јиgoslovenstvo bilo neka vrsta kosmopoli-
tizma u kojem sam našao pomirenje vlastitih oprečnosti. Ja sam u drugome video sebe, dok je Kusturica u drugome video „alpskog konjušara“, ili „habzburškog provincijalca“, dok je Slovence olajavao kao „primitivne i prljave“, a Hrvate kao „služinčad Zapada“. On je vrijeđao velika imena tih kultura, pa je, primjerice, jednu svijetlu i moralnu figuru drugog svjetskog rata, velikog pjesnika Edvarda Kosbeka, nazvao teoretičarem klerofašizma i ubojicom. Tip Kusturičinog jugoslovenstva smjelo su odbacili Slovenci i Hrvati, a to panično čine i OStali narodi umirući za svoju samostalnost. Otkuda onda Kusturica među reformistima? I dok Bosna gori Kusturica se bavi filmskim tričarijama, nešto petlja i razvrstava, vrednuje i premješta, omalovažava „Zafranovića, njegove filmove svrstava u partizanski žanr, a mene optužuje da držim ruke u „budžetu partizanskih filmova“. O čemu taj nesrećnik blebeće, o kakvom državnom budžetu
_ taj finansijski maher fantazira kada je ri-
ječ o piscu koji se oduvijek nalazio na društvenoj margitni?
Kusturica mi zamjera što sam se politički angažovao tek pojavom Miloševića, a do tada sam „čuvao svoju poziciju u luksuznom beogradskom apartmanu“, kao „miljenik titoista“. On često insistira na „luksuznom beogradskom apartmanu“, hoće da mi nametne osjećaj krivnje zbog te udobnosti, ali kad je u pitanju njegov luksuzni sarajevski apartman to mu dođe normalno i prirodno. Istina, žao mi je što njegov apartman danas gađaju s Pala“ srpski demokrati“, ali oni su samo terorističko krilo Miloševićeve stranke, i samo ispunjavaju između ostalog i onu Kusturičinu poruku da će ih Slobo sve srediti. Vrhunski stilista nije se libio da siđe s visina i Ospori pravo toj nekvalifikovanoj sorti nacista da zastupaju njegovo njemstvo. Rekao je da mu по Шје ne nedostaje kad su u pitanju te
ulje.
Sada ću morati, uz ispriku čitaocu, da Kusturicu podjsetim na neke detalje o sebi. Već sa svojom prvom knjigom „Gubilište“ doživeo sam gotovo šestomjesečnu hajku i etiketiran kao „ideološka nakaza“, kao šovinista i protivnik socijalizma. Drame su mi skidane sa scene kao nemoralne i pogubne za mladež. Zbog
ја
pisanja u „Književnim novinama“ 1968. godine i podrške studentskom pokretu najuren sam iz redakcije. Nakon čuvenog Titovog pisma oduzeta mi je nagrada za knjigu pripovjedaka „Rane Luke Meštrovića“. Knjiga je izbačena iz biblioteka, traženo je da se njen autor krivično goni, a radnici su vraćali darodavcu primjerke luksuzne antologije srpskih pripovjedača koju je sačinio Ljubiša Jeremić samo zato što se u njoj nalazila moja „crnotalasovska“ pripovjetka. Bio mi je zabranjen svaki pristup kod beogradskih izdavača pa sam dvije svoje naredne knjige objavio u Zagrebu. Dakako, mnoge su se ove stvari zbivale davno, Kusturica tada još nije bio upisao u uličarski dosije svoje prve krađe, ali ga to ne opravdava da baljezga proizvoljno. I dok su mene kao „miljenika titoista“ ganjali tamo-amo i lijepili mi svakojake etikete, mlađani je Kusturica od te komunističke države i roditelja visokih funkcionera tog režima dobio stpendiju za školovanje u Pragu kako bi se dijete spasilo uličarstva. Činjenica je da sam i ja kasnije do-
bijao neke nagrade, istina samo umjet- .
ničke, a nikad državne poput oktobarske ili kakve druge, dok je Kusturica pokupio sve režimske nagrade pa i onu veliku vojnu nagradu AVNOJ. I danas su naše pozicije različite, jer meni „jugoslovenske“ vlasti odbijaju produžiti pasoš, dok Kusturica iz ruku „saveznog“ sekretara Gračanina dobija diplomatski pasoš, pa se taj umjetnik ima smatrati ambasadorom jedne propale politike i propale kulture. Sada je jasnija njegova politička
· konfuzija.
Mistika zla
Kusturica šiba moju „slobodoumnost“ koja se do pojave Miloševića nije oglasila. To je djelimično tačno, jer sam tek u Miloševićevoj pojavio vidio „mistiku zla“, mada su korjeni sadašnjeg stanja dublji, a rat je kako bi rekao Вогдајеу, samo veliko prikazanje i površinska projekcija onog što se zbiva u dubinama. 1 Tomas Man je uzeo političko pero u ruke tek s pojavom Hitlera. Pisao je o toj „destruktivnoj propalici“ nemilosrdno, „jezikom krčme“, kako veli Mihnjik, ali to je jedini jezik koji bitange razumiju.
р______---_-___._________________6____-_-инииј
Mene Kusturica naziva šizofreničarem samo zato što vjerujem u „pojedinačni ljudski akt“. Dakle, ja pridajem važnost Miloševiću kao pojedinačnoj pojavi, a s druge strane šizofreno vjerujem da „pojedinačni ljudski akt“ može uspjeti. Moram reći da držim do „pojedinačnog ljudskog akta, ma koliko me Kusturica zbog toga smatrao šizofreničarem. Svjestan sam da intelektuala ne može spriječiti zlo, kao što ni Kusturica, uprkos razgovora s ratnim zločincem generalom Kukanjcem, nije mogao spriječiti rušenje Sarajeva čak i da je ispunio obećanje da se spali, ali je mogao u tom dijalogu barem imenovati i osuditi agresora. Od tog ćaskanja ostala je samo pohvalnica koju je ratni zločinac Kukanjac uputio Kusturići da je „pošteni Musliman“. Nije li tome Kusturica ugrozio primat najpoštenijeg Muslimana Sejde Bajramovića?
I Tomas Man je znao da ne može zaustaviti Hitlerovu vojnu silu, ali je osuda zlotvora u prvom redu moralna gesta i kredit da se može, kad jednom sve prođe, nastupiti onako kao što je to učinio veliki pisac u prvoj poslijeratnoj radio emisiji u Njemačkoj, jer je za-sve vrijeme izgnanstva pisao protiv „sramne njemačke stvarnosti.“ Šta s Kusturicom? Gdje će se taj čovjek, ta intelektualna Sirovina pojaviti? U Sloveniji, zemlji „alpskih konjušara?“ u Hrvatskoj, zemlji „slugeranja i provincijalaca?” U Bosni i Hercegovini kao miloševićevac? U demokratskoj Srbiji u kojoj će se suditi ratnim zločincima? Meni su, primjerice svaka ta vrata otvorena.
~
| |