Борба, 26. 12. 1992., стр. 11
Subota nedelja
а 26—27. decembar 1992.
Pamtite li Anicu Nonveje? ·
sramotu i prljavštinu.
vala sa kartom u jednom pravcu.
To je ona muzička urednica Radio-Beo mnogim slušaocima) da je pesma zagrebačk
Zaboravite Anicu Nonveje
grada kojoj se prošlog februara učinilo (kao i og rokera Jure Stublića „E, moj druže beogradski“ antiratna. Pesma, reče Anica u propratnom komentaru, „para uši samo onima čije su glave davno potopljene u ovo more ludila“.
Puštajući pesmu u etar, Anica je dospela u pakao. Odmah je suspendovana. Onda su kolege počele da okreću glavu. Onda su je jedan bivši slikar, jedan bivši pisac i jedan, sad već bivši poslanik, optužili da je „austrokroatica“. ~
Sve je to Anica ćutke podnosila. Čak i onda kad su je prebacili da radi u radio arhivi, sa
usmenim naređenjem da nigde ni ime ni glas ne smeju da joj se čuju. Nijednom nije htela da se pozove na svoju pripadnost „nebeskom narodu“, ubeđena da bi se time samo popuštalo mraku onih koji etničkim čišćenjem njenom gradu nanose nepodnošljivu civilizacijsku
Ali, kad su joj deca sve češće morala da slušaju pretnje i psovke preko telefona, kad je jedna novina objavila listu najviđenijih ne-Srba koji će biti likvidirani odmah čim padne Kristalna noć (Anici je tu pripalo visoko peto mesto), kad je iz samih policijskih vrhova dobila signal da lista nije izmišljena — prvi put se uplašila. Ne zbog sebe, nego zbog dece koja još nisu stigla ni do dvocifrenog broja godina. Spakovala se i bukvalno preko noći otputo-
Sad je u Kanadi. Tamo je pre neki dan krenuo i omiljeni beogradski profesor Žarko Ko-
rać, tamo će otići i mnogi njegovi studenti — koji svakodnevno čine sve duži red pred ambasadama — sa bedževima „Samo da diplomiram, pa da emigriram“.
Zaboravite Anicu Nonveje, kao što ste zaboravili i imena mnogih svojih komšija koji su skinuli pločice sa svojih stanova zbog nedostatka slova „ć“. Nema svrhe od sećanja. Ovde
ionako proleće sve nepodnošljivije kasni.
Grujica Spasović
Мос га sađenie tikava
Piše: Slavko Ćuruvija
ne noći (posle izbora) kada je g..
Milan Panić sa svojom ekipom na
Dedinju spektakularno, uz svirku i konferansu, lansirao netačne podatke o svojoj navodnoj prednosti nad g. Slobodanom Miloševićem, jednom od gradskih političkih kozera se otelo: „Ako nas sutra ujutro ne probude tenkovi na ulicama, pobedio je Milošević“.
Tenkovi nisu izašli na ulice, g. Milošević je pobedio a deo opozicije sada tvrdi - nešto na osnovu čega ispada da se aktuelni srpski predsednik ponašao u suštini politički veoma logično i praktično — da je organizovao nove, „noćne izbore“ (neki idu dotle da tvrde da je opet UDBA, onako uspešno kao posle rata, preko noći završila stvar), da ne bi morao sutra ujutro, na očigled čitavog, ionako na njega nabrušenog sveta, vojskom da spasava svoju vlast.
Pričica je zaista zanimljiva, i uzbudljiva, ali od nje više nikakve vajde: pobedili su g. Slobodan Milošević, socijalisti i četnici g. Vojislava Šešelja (plus onaj gospodin koji sebe zove Arkanom i ovih dana po Kosovu tvrdi da on lično neće dozvoliti nikakvo ponavljanje izbora).
Na Zapadu su šokirani: kažu pobedila je ratna opcija. Ocena je neprecizna. I preblaga. Pobedili su: koncept Velike Srbije, radikalni srpski nacionalizam... i — inat. Unutar dve prve stvari, pa i treće, naravno, ukalkulisana je i „ratna opcija“. „Ako bude trebalo“, kako ovih dana brže-bolje reče g. Života Panić (onaj general što se u poslednja tri meseca često slikao sa svojim prezimenjakom, inače mirovnjakom g. Milanom). . Šokirana je i domaća demokratska jav-
nost: ne mogu ljudi da se načude „kako je baš u Srbiji, kao nigde u Evropi, krajnje desna, četnička partija mogla da dobije skoro 25 procenata glasova“. I prestravljena: ne mogu ljudi ni da zamisle kakva bi mogla da bude, na primer, vlast u kojoj bi g. Milošević bio predsednik, g. Šešelj premijer (ili ministar vojni), a, recimo, gospodin koga zovu Arkan — ministar policije. Plus, kakva bi bila federacija u kojoj bi, uz pomenutu konstelaciju vlasti, nove federalne jedinice uskoro mogle da postanu one kojima su trenutno na čelu g. Radovan Karadžić i Goran Hadžić.
Da li su ovi ljudi s razlogom prepadnuti? Izgleda da jesu. Upravo ta (demokratska) politička grupacija pre izbora smatrala je da samo promene režima i politike mogu da spasu Srbe i Srbiju. Neki su čak mislili da to treba da budu radikalne promene. Na žalost, umesto radikalnih promena dobili su — radikale. I to upravo u onom procentu koji je na istom ovom mestu „Borba“ prognozirala tačno pre dva meseca („od 20 do 25 odsto radikali, od 30 do 40 odsto socijalisti“). Znalo se to da na osnovu analize majskih izbora za federalnu skupštinu, kao što se znalo da opozicija može da svrgne režim samo ako se gDobrica Ćosić kandiduje za predsednika i ako za njene liste budu glasali Albanci i Muslimani. Pošto gospoda lideri Albanaca
·.
753
Izbori, izbori” između ostalog
Demokratska opozicija pre izbora smafrala je da samo promene režima | pol/li/ke mogu da spasu Srbe i Srbi/u. Neki su čak mislili da fo freba da budu radikalne promene. Na žalost, umesto radikalnih promena dobili su
— гадкаје KOGA
i Muslimana smatraju da će lakše isposlovati nezavisnost u pretpostavljenom haosu koji će, kako misle, napraviti g. Milošević i ekipa, nego u demokratskom dijalogu
sa opozicijom i pošto g. Milan Panić („špi- ·
jun iz Kalifornije“) ipak nije g. Ćosić stvar je propala.
Uz to, ni promene nisu spektakularne. lako izgleda da je pobedila najmilitantnija srpska politička struja. Sa stanovišta odnosa dva do sada glavna srpska politička bloka — socijalista i radikala, s jedne, i opozicije, s druge strane — nema presud-
nih promena. Odnos moći je ostao тапје- |
-više isti. Do raslojavanja je došlo unutar svakog od ta dva glavna bloka, pre svega među socijalistima i radikalima. I to do raslojavanja koje — ako bude sreće — može da razbije dosadašnju (dvo) blokovsku strukturu i stvori novu, sa tri političke grupacije.
o izbora, ako posmatramo repub-
ličku skupštinu, socijalisti su, po-
znato je, imali dvotrećinsku većinu poslanika — 195 (posle smrti književnika Miodraga Bulatovića 194) od 250 poslanika. Radikali do smrti g. Bulatovića nisu imali ni jednog, a onda je u Rakovici naknadno izabran g. Šešelj. Sada socijalisti imaju 101 poslanika, a radikali 73 (plus pet poslanika iz ekipe g. Arkana).
Za razliku od radikala koji su socijalistima oteli 73 plus 5 poslanika, u opoziciju je prebeglo 5—6 poslanika. Uz to reformisti, ujdijevci, muslimani, yu-blok... nestali su sa političke karte, tako da je opozi-
cioni blok nakupio ukupno (za sada) 71 mesto (za 15 više nego do sada). Pri tome, Demokratska stranka je ostala na svojih (starih) sedam, a SPO (DEPOS) je dobio novih 30 (ranije 19 sada 49) i vojvođanski Mađari nove 4 (sa 5 na 9).
U pitanju je, evidentno, samo jasnija polarizacija: veliki uspeh radikala, dva i po puta bolja (ali i dalje nedovoljno dobra) pozicija DEPOS-a i, u suštini, ozbiljan poraz socijalista.
Doduše, ovo ne važi za opštinske i
. gradske nivoe. Tamo su rezultati protivu-
rečni i konfuzni (još nisu sređeni) da su
neki analitičari na osnovu poređenja re- ·
publičkih i opštinskih rezultata zaključili da su izbori — falsifikovani. U Novom Sadu je, recimo, Radikalna stranka dobila gotovo 30 procenata glasova za republičku skupštinu, a samo dva ili tri poslanička mesta u gradskoj skupštini! Ti analitičari polaze od logike da su ljudi — ako su glasali za jednu stranku — glasali za nju po čitavoj vertikali i da je van pameti da tolika razlika bude na dva nivoa. Pa, između ostalog, izvlače i zaključak da „UDBA one noći nije imala vremena da se zamajava sa lokalnim organima — tamo inače nema nikakve vlasti — tako da je ispalo da narod voli da ima radikale u republičkom parlamentu (i saveznom), a da u opštini preferira opoziciju!”
Ova opaska je, zaista, veoma zanimljiva i u toj protivurečnosti mora da ima nešto. Sa stanovišta budućnosti Srbije (i Jugoslavije, pa i Crne Gore), međutim, važna su samo dva pitanja: prvo, sa kim će
socijalisti da naprave koaliciju i, drugo, да
li će g. Dobrica Ćosić podneti ostavku? * Ako se udruže socijalisti i radikali nadrljali smo! Počeće scenario (Milošević, Šešelj, Arkan) od koga su se demokrate već prestravile: parlamentarni i vanparlamentarni sukob sa opozicijom; sukob (možda i rat) sa Albancima i Muslimanima; blokada parlamenta; sukob i blokada na federalnom nivou; pokušaj otcepljenja Crne Gore i verovatno rušenje crnogorske vlasti (po receptu iz januara 1989.); pripajanje Crne Gore majčici Srbiji; hapšenja, progoni... Plus, haos okolo: Bosna, Crna Gora, pa i Makedonija... — ceo svet. U toj varijanti moglo bi da se dogodi da krajnje desna radikalska opcija uz pomoć krajišnika, bukvalno, mic po mic, zgazi i same socijaliste. 5 o socijalisti ovih dana shvate da bi
· ta koalicija sa radikalima bila previše ek-
splozivna i za njih potencijalno veoma
' opasna, dakle ako budu dovoljno pronic-
ljivi i lukavi (uprkos činjenici da su upravo radikali spasili vlast g. Miloševića), pa. zamole demokrate i onaj ostali „sitniš“ da sa njima uđu u koaliciju, a ovi pristanu da sa socijalistima „tikve sada“ — Srbija bi još mogla da se izvuče! Nije bitno što u tom slučaju ne bi imali apsolutnu većinu: radikali i DEPOS se verovatno nikad ne bi složili da ih zajedno ruše ili miniraju. ~
U prvom slučaju (koalicija sa radikalima), g. Ćosić bi jedno vreme mogao na saveznom nivou, iz poze zabrinutog oca raspuštene dece, da nešto žonglira, apeluje i preklinje i da, onda, podnese ostavku. U drugom slučaju (koalicija sa demokratama), mogao bi da odigra ključnu ulogu uspešnog nacionalnog i političkog integrativnog faktora.
Opet je, na žalost, odluka u rukama g. Slobodana Miloševića. Neki njegovi bivši bliski saradnici juče kažu: „On neće izabrati Šešelja za partnera“. Neki njegovi ljuti protivnici takođe juče kažu: „On će sigurno izabrati Šešelja za partnera“.