Борба, 26. 12. 1992., стр. 15

25. аи

man iz uvoza ili se makar za njega našla zamena takođe će se preduzeti. Pojedine države, zavisno od sirovinske baze i stepena tehničko-tehnološkog razvoja u tome ne mogu da uspeju, dok sankcije druge mogu čak da podstaknu na diversifikaciju. Južnoafrički slučaj se u tom kontekstu često pominje, mada ne treba zaboraviti da su kaznene mere prema belom režimu bile masovno kršene. Konačno, privreda se od sankcija brani i švercom, najčešće uz prećutan blagoslov države, jer šverc koliko-toliko stišava mogući socijalni bunt. Sankcije, u krajnjoj liniji, snabdevaju režim ubedljivim izgovorom za ekonomske teškoće s kojima je zemlja suočena, bez obzira na to imaju li one veze s njima ili ne. One predstavnicima vlasti daju pokriće ı za preduzimanje niza vanrednih ekonomskih mera — racionisanje potrošnje, uvođenje bonova, povećanje poreza i slično — koje bi u redovnim uslovima tržišnog privređivanja bile teško zamislive.

Štaviše, u slučajevima kada između pre- ~

tnje sankcijama i njihovog uvođenja pro-. tekne izvestan vremenski period, režim može planirani efekat sankcija bitno da neutrališe preduzimanjem preventivnih mera, od kojih je stvaranje zaliha najočiglednija. Potcenjivanje sankcija?

Dosad izloženi stavovi o (ne)delotvornosti sankcija predstavljaju ono što se u teoriji obično zove „konvencionalnom mudrošću“. Njena utemeljenost je, međutim, ozbiljno dovedena u pitanje nedavnim istraživanjima američkog teoretičara Dejvida Boldvina, čiji je opšti zaključak da su sankcije potcenjene.

Poredeći sankcije s drugim mogućom spoljnopolitičkim postupcima — pregovirma, diplomatijom ili ratom — on, pored ostalog, ukazuje na to da se sankcije najčešće i koriste pošto su se pregovori i diplomatija pokazali neuspešnim, a da su gotovo uvek „jevtinije“ od rata, za sve umešane strane. Osvrćući se na glavni prigovor sankcijama, tvrdnju da one najčešće dovode do nacionalne homogenizacije umesto do slabljenja režima na vlasti, on sasvim tačno primećuje na ništa toliko ne doprinosi zbijanju redova pripadnika jedne zajednice koliko pretnja silom ili ratom. Sankcije koje ne podrazumevaju uporebu sile, istina, sporo deluju, ali ipak deluju, tvrdi Boldvin. ма

rimenjujući svoju metodologiju na jedan od klasičnih primera koji se često navodi kao dokaz o neefikasnosti sankcija, agresiju Italije na Etiopiju, Boldvin ističe

Veliki

Bojana Jage

a li ćemo sutra biti siromašnije društvo još siromašnijih pojedinaca uoči izbora nikoga nije previše interesovalo. Procenjuje se da su sve političke opozicione partije zajedno štampale svoje programe u ukupnom tiražu manjem od 200 hiljada primeraka i uglavnom nedostupnom širem glasačkom telu. To može da znači da se i računalo da se na njega najmanje može uticati na racionalan način, odnosno da su na sceni neke sasvim druge vrednosti. x Poput njihovog šefa koji je jednom rekao da „tu ne misli ništa da menja“ socijalisti i dalje zagovaraju kontinuitet, regulisanu tržišnu privredu i rastuću ulogu države praktično u svim oblastima. O izolaciji i skidanju blokade ni reči, naprotiv ono Što je zapisano u programu SPS uverava da bi ona mogla još dugo potrajati, jer vladajuća stranka smatra da je u po-

slednjih pet godina svoje vladavine prouz-

rokovala „uspešnu političku i ekonomsku reformu našeg društva“, a upravo strani сппос! зц ti koji su doveli do negativnih stopa rasta. „Jedna od prvih žrtava поуор svetskog poretka je Jugoslavija, tvrde socijalisti i ta činjenica će određivati karakter njene međunarodne politike u narednom реподи“. ______

Praktično sve partije opozicionog centra vide kao preduslov svega skidanje omбе sankcija sa vrata privrede i društva.

Dr Danijel Cvjetićanin smatra da je najbitnija razlika u pogledu izgradnje ratne ili mirnodopske privrede. Ukoliko pobedi ovo drugo, onda se u jednoj otvorenoj privredi nužno moraju zaboraviti obrasci totalitarnog sistema, kao što su kontinuitet „uspeha“, veliki izazovi u uslovima blokade, naučna ishrana, udarnički reZultati, industrijalizacija plus sovjetska vlast jednako socijalizam i slično. Postoji

DOSIJE: Sankcije Ujedinjenih nacija — teorija i praksa

da cil| sankcija Društva naroda protiv Musolinijevog režima i nije bio njegovo uklanjanje. Primarni cilj bila je demonstracija britansko-francuske spremnosti na odupiranje Hitleru, dok su sekundarni ciljevi, pored ostalog, bili upravo izbegavanje rata s Italijom, odnosno težnja da se izbegnu potresi u toj zemlji koji bi Musolinija gurnuli u Hitlerov zagrljaj ili, pak, otvorili vrata jačanju komunizma. Kao što je poznato, prvenstvena namera nije ostvarena jer Je u tom trenutku zaista nedostajala rešenost saveznika da se odupru nacističkom vođstvu. Sa druge strane, sekundarni ciljevi su uglavnom postignuti, što je čak iznenađujuće s obzirom na selektivnost izrečenih sankcija i ograničen krug država koje su u njihovoj primeni učestvovale. Procenjuje se, naime, da je Italija 1935/36. godine zabeležila pad spoljnotrgovinskog prometa od oko 40 odsto.

I drugi klasičan primer iz sankcijskog repertoara, kaznene mere prema Južnoj Rodeziji, treba tumačiti iz nešto drugačije perspektive. Njihov primarni cilj mogao bi da se odredi kao uspostavljanje većinske, crnačke vlasti, dok u sekundarne spadaju izbegavanje upotrebe vojne sile, međunarodna izolacija i moralna osuda manjinskog režima, ohrabrivanje njegovih protiv-

kaznenu akcij na građane ili narod u celini

nika i nanošenje ekonomske štete.

| __Budući da najvažniji cilj nije bio lako ostvariv zbog ukorenjenosti rasističkog :sistema, Boldvin ocenjuje da period od 12 godina, koliko je proteklo do uspostavljanja većinske vlasti i nije bio nesrazmerno dug. (Sam len Smit je prilikom uvođenja sankcija tvrdio da se takav razvoj za njegovog života ne može očekivati, ali su ga događaji demantovali.) Iako se u teoriji uvođenje vlasti većine često pripisuje gerilskom ratu potlačenog stanovništva, a ne delovanju sankcija, Boldvin, čini se ispravno, pita nisu li baš sankcije doprinele jačanju opozicionog pokreta, koji je kasnije prešao u oružani. Poznato je, na primer, da su privredne teškoće s kojima je Rodezija bila suočena prevaljene prvenstveno na crnce, koji su u mnogo većoj meri ostajali bez posla nego belci. Sankcije su, osim toga, za opozicione grupe bile od ogromne simboličke vrednosti, jer su ukazivale na spoljnu podršku koju je njihova borba uživala. Ako su sankcije, dakle, doprinele „okupljanju“ bele manjine „oko zastave“,

Pripadnici režima protiv koga su

što je Galtung utvrdio, upravo suprotan efekat imale su na većinu. Nesporno je, konačno, da je uvođenjem sankcija izbegnuta upotreba vojne sile protiv Južne Rodezije, kao i da je ta zemlja tokom njihoVog trajanja uistinu bila parija međunarodne zajednice.

Jugoslovenski primer

Primenjujući Boldvinovu metodologiju obrnutim redosledom, sa sigurnošću se može reći da su moralna osuda i izolacija bili i sekundarni ciljevi sankcija uvedenih prema Jugoslaviji 30. maja ove godine (u opravdanost razloga za usvajanje rezoluciie 757. ne ulazimo).

Nema potrebe dokazivati da li su, i u kojoj meri oni ispunjeni; dovoljno je pomenuti reakciju koju pominjanje politike Srbije ili njene vlasti u svetu izaziva. Prvenstveni cilj naveden je bezbroj puta uoči i nakon njihovog usvajanja. To je zaustavljanje rata u Bosni i Hercegovini za koji „prvenstvenu odgovornost“, kako se često ističe, snose rukovodstva Srbije i Crne Gore. On, dakako, nije ispunjen, a to što su borbe u Bosni ovih dana nešto manjeg intenziteta nego pre pola godine ne bi se moglo pripisati delovanju sankcija.

uvedene sankcije polrudiće se da U predstve ne kao osudu svoje politike, već kao napad

Interesantno je razmotriti da li je smena vlasti u Srbiji bila među sekundarnim ciljevima sankcija kada su uvedene ili je ta namera naknadno formulisana. Na osnovu istraživanja javnih izjava, moglo bi se zaključiti da je ovo poslednje u pitanju, jer sankcije nisu početno bile usmerene prema ličnostima, već politici koja se vodi. Kako je u svetu počela da se pravi razlika između stavova i predstavnika savezne države prema kojima se iskazuju simpatije i onih iz Srbije, tako je, čini se, rastao pritisak za povlačenje ličnosti na vlasti u Srbiji. Konačno, jedan od sekundarnih ciljeva mogao bi da se odredi i kao poruka svim onim snagama u zemljama bivšeg SSSR-a i istočne Evrope koji bi nacionalne probleme pokušale da reše na način sličan ovom krvavom, jugoslovenskom. Stavlja se do znanja da međunarodna zajednica ne prihvata silu kao metod razrešavanja sporova i da to neće činiti ubuduće.

_ __S obzirom na to da sankcije prema Jugoslaviji još traju, teško je dati pouzdanije

učne ishrane

majstori na

nju svetskog sukoba širih razmera, u čemu im i Zapad pomaže, jer steže obruč blokade i slabi poziciju zagovornika otvorene tržišne privrede.

Delu inostranog faktora sigurno odgovara postojanje jednog ovakvog zatvorenog tržišta, na kojem u uslovima neregularne konkurencije mogu praviti velike

profite. Opredelenje za ratnu alternativu, ·

a pod uslovom da se ipak ne uspe izazvati sukob širih razmera, podrazumeva zatvaranje privrede ili njenu „albanizaciju“ za duži vremenski period. Ukoliko, međutim, mirnodopske snage uspeju da nametnu takvu alternativu unutar zemlje i prema inostranstvu, neminovno će se formirati tržišni model, pri čemu, naravno, niko ne može obećati da će u njemu teći med i mleko. No, nužno je da se pre svega razbije strah dela stanovništva od tržišne privrede, slobodne konkurencije i ukidanja uplitanja države u poslovanja preduzeća, kaže dr Cvjetićanin.

·Dr Jelica Minić, koja je autorizovala pomenutu analizu ekonomskih programa

političkih stranaka, smatra da će izborni

rezultati opredeliti dve mogućnosti za buduću ekonomsku politiku SRJ. Prva je da se formira koaliciona republička vlada SPS i SRS, koja bi obezbedila kontinuitet dosadašnje politike, s tim što bi i u saveznoj i republičkoj skupštini Srbije bila znatno veća uloga opozicionih partija (DEPOS, DS, NS), mada ne nužno i njihova delotvornost. U tom slučaju do kraja se zaokružuje model ratne ekonomije, izvesna je potpuna međunarodna izolacija i velika je verovatnoća od dalje eskalacije balkanskog rata, uz uvlačenje SRJ u direktne ratne sukobe.

U drugom, manje verovatnom slučaju,

- Ekonomija između blokade i izbornih rezultata

SPS formira koalicionu vladu sa DS (na saveznom nivou i sa DPSCG), koju prećutno prihvataju kao privremeno kompromisno rešenje SRS, DEPOS i NS. U tom slučaju mora se tražiti prihvatljiva ekonomska politika koja bi trebalo da predstavlja nešto između konzistentnog i međunarodno kompatibilnog: ekonomskog programa DS, koji zahteva bitne sistemske promene i daje neke osnovne elemente stabilizacionog programa i između programa SPS, koji ne zagovara nikakve značajnije promene i predstavlja filozofsko deklarativnu apologiju postojećeg sistema, veoma male upotrebne vrednosti.

Formiranje ovakve koalicije, koju SPS u komentarima izbornih rezultata (a i ranije), nije odbacivao omogućilo bi tihi udar u SPS i kraj aktuelne politike srpske vlade. Uz podršku DPSCG, čiji program nije nesaglasan aktuelnoj ekonomskoj politici savezne vlade, nastavila bi se neka modifikovana politika savezne vlade (uz odgovarajuće personalne promene) i otvorila bi se vrata širokom političkom konsenzusu u nekoj narednoj fazi. To bi stvorilo neke minimalne mogućnosti da se dobije u vremenu u odnosu na međunarodno okruženje. i

Budući da je politička scena nakon izbora takva kakva jeste, i da konkretni grupni i lični interesi onih koji raspolažu sa polugama vlasti presudno utiču na mogući razvoj događaja, treba očekivati dalji sunovrat srpske i jugoslovenske. privrede. Problem nezaposlenosti i bede u takvim prilikama se po pravilu rešava uniformama koje bi, sudeći po objavljenim izbornim rezultatima većina rado obukla, upozorava dr Minić.

Po mišljenju dr Dragane Đurić, pod pretpostavkom da se stvori koalicija stranaka koje su dobile najveći broj glasova

Џ

sudove o tome da li su proizvele uobičajen politički efekat, kakav je u nekoliko primera već opisan. Aktivnost demokratske i građanske opozicije nakon uvođenja sankcija — studentski protest, apel akađemika, vidovdanski sabor itd. — ukazivala je na to da je, barem početno, izostalo masovno „okupljanje oko zastave“ i da su sankcije čak osnažile javne zahteve za promenu sadašnjeg režima i pored zvaničnih poziva na „nacionalno jedinstvo” pred „međunarodnom zaverom”. Upravo završeni izbori, međutim, pokazuju da je manje vidljivo ali paralelno sa trajanjem sankcija jačalo i političko raspoloženje utemeljeno upravo na takvim kvalifikacijama. Rezultat je, zasad, prilično jasna pola- |

rizacija javnosti, čiji je dalji tok u ovom trenutku nemoguće predvideti.

Ekonomski efekti sankcija su, pak, vi- ' dljivi i golim okom: od hiperinflacije, po- i

rasta nezaposlenosti, prinadnih odmora i kidanja gotovo svih redovnih ekonomskih

odnosa sa svetom. Ne treba, пагаупо, 7а- · boraviti da je jugoslovenska priveda bila u '

ogromnim teškoćama i pre sankcija. To što one nisu sasvim uništile privrednu aktivnost treba najpre zahvaliti švercu, ali opet ostaje da se vidi neće li njihovo najavljeno pooštravanje prekinuti i taj kanal prividnog „blagostanja“.

Slabljenje privrede, međutim, nije prava svrha sankcija, već međufaza u ostvarivanju konačnog cilja. Smatra se da će stanovništvo, izloženo bedi, naterati vlasti da se povinuje zahtevima međunarodne zajednice. Sankcije u jugoslovenskom slučaju do sada nisu delovale tim, ekonomskim, putem, već svojim simboličkim i političkim značajem.

U svakom slučaju, ne treba gubiti iz vida da se mogu primeniti sankcije u obliku oružane prinude na osnovu čiana 42. Povelje, koje, opet — imaju svoju logiku.

na izborima, teško se može zamisliti kako bi one bile u stanju da sarađuju u vođenju ekonomske politike, jer zastupaju dijametralno suprotna stanovišta koja ne mogu da stoje jedno pored drugog, kao što ne mogu ni vatra i seno. Naime, komandna privreda i državni intervencionizam kao metod za preživljavanje inkopatibilan je

sa tržišnim pristupom za koji se zalažu,

opozicione stranke.

Stoga, rezultati izbora koji bi u drugim okolnostima mogli da se ocene i zadovoljavajućim, jer su raspodelili glasove na više stranaka, u sadašnjim uslovima krajnje polarizacije i u uslovima pobede stranaka sa ekstremnim stavovima mogu samo da za posledicu imaju produbljivanje političke krize, u okviru koje ekonomija biva potiskivana na marginu, sa odlaganjem otpočinjanja reformi i sa dugoročnim nesagledivim negativnim posledicama na privredni razvoj i kvalitet življenja na ovim prostorima, smatra dr Đurić.

Ko god da je pobedio na ovim izborima, ističe dr Tomislav Popović, ne bi smeo tako i da se ponaša. Problemi su isuviše komplikovani, iznurenost privrede i građana je ogromna, socijalni problemi i nezaposlenost eskaliraće već u narednim mesecima i jednostavno zbog težine realne situacije ovim prostorom se ne može u dogledno vreme racionalno upravljati na principu jedne stranke ili jedne koalicije i pogotovo ne u kombinaciji sa ekstremnim strankama. Ko god to bude činio platiće puni ceh vođenja takve politike. Nužna je vlada velike demokratske koalicije koja će moći da okupi sve snage koje liberalno razmišljaju, bez obzira na razlike, i čiji će naglasak biti da iz sistema vlasti i procesa odlučivanja isključi istrošene ljude, politike, vizije i programe. U ovom irenutku mislim da stvari manje zavise od stranaka i njihovih programa, a više od kvaliteta ljudi koji će ući u vladu i izvršne organe na federalnom i republičkom nivou. To bi morale da budu ličnosti od opšteg nacionalnog poverenja, koje ne trguju sa profesijom, i koje dobro poznaju socioj ku konfiguraciju ovog prostora, Popović.