Борба, 26. 12. 1992., стр. 14

28

SUBOTA.

Vojin Dimitrijević Jelena Pejić

iše od pola godine posle uvođenja

sankcija Ujedinjenih nacija prema

Jugoslaviji (Srbiji i Crnoj Gori), mišljenja o njihovom učinku ostaju podeljena. Ne ulazeći u opredeljivanja prema ovim stavovima, sa sigurnošću se može ге'ći jedno: sankcije koje je Savet bezbednosti izglasao krajem maja obuhivatnije su od bilo kojih ikada primenjenih na neku članicu međunarodne zajednice. Bio je to peti put posle drugog svetskog rata da se Savet bezbednosti UN, na osnovu Glave VII Povelje, opredelio za primenu sankcija koje ne podrazumevaju upotrebu oružane sile. Pre Jugoslavije, zbog „pretnje miru, povrede mira ili agresije“ (član 39). Povelje slične mere iskusile su Južna Afrika, Južna Rodezija, Libija i Irak. Mada je svaki od tih slučajeva, kako zbog razloga tako i zbog efekata, različit, činjeni su i čine se pokušaji teorijskog uopštavanja stečenih iskustava. Osnovno pitanje koje istraživače zaokuplja jeste — kakva je delotvornost sankcija?

Budući da nekoliko pomenutih slučajeva kolektivnih sankcija nisu dovoljni za pouzdanije zaključke, u analize se uključuju i mnogobrojni primeri jednostranih sankcija, tj. onih koje jedna država uvede protiv druge. U većini obrađenih slučajeva, takođe, reč je prvenstveno o ekonomskim sankcijama, a ne i o diplomatskim, saobraćajnim i drugim, kakve su uvedene prema Jugoslaviji. O tome kada su ekonomske sankcije, kao mera koja ima za cilj da jednog subjekta privoli na poštovanje neke norme prvi put upotrebljene, gotovo da se i ne raspravlja. Sankcije su stare koliko i međunarodni sukobi: poznat je naročito trgovinski bojkot i zabrana korišćenja atinskih luka koje je Perikle zaveo protiv Spartinog saveznika Megare 432. godine pre naše ere, jer se to smatra Tneposrednim povodom za izbijanje peloponeskog rata. Moglo bi se reći da je različitost ocena o posledicama tih sankcija ilus~trativna i za kasnije slučajeve.

> НА ~ · Trećina slučajeva uspešna Opšti zaključak dosadašnjih istraživa-

rija o efektu sankcija koje ne podrazumevaju upotrebu oružane sile jeste da su one uglavnom nedovoljno delotvorne, odnosno da su „ograničene upotrebljivosti“ kao sredstvo koje za ostvarivanje spolinopolitičkih ciljeva počiva na primoravanju jednog subjekta da preduzme nešto protiv svoje volje. Preciznosti radi, valja napomenuti da rezultati ispitivanja i nisu mogli da budu drukčiji, jer sankcije (s izuzetkom Iraka i možda Jugoslavije, što ostaje da se vidi) dosad i nisu bile primenjene pod teorijski „idealnim“ uslovima. U slučaju jednostranih sankcija to bi značilo da je zemlja protiv koje su uvedene bitno ekonomski zavisna od zemlje koja ih uvodi, a, u slučaju kolektivnih sankcija, da je obezbeđena opštost njihove primene. . Prema jednom nedavnom, obimnom istraživanju delovanja sankcija — kojim je obuhvaćeno 116 slučajeva jednostranih i kolektivnih sankcija u poslednjih 75 godina — sankcije su bile uspešne u 34 odsto slučajeva. Uspeh je, pri tom, definisan kao postizanje željene. promene ponašanja države protiv koje su sankcije uvedene, što istovremeno nije značilo da je „pošiljalac“ postigao spoljnopolitički trijumf. Iz ovakvog poimanja uspeha jasno proizlazi da je cilj sankcija da se ekonomskim iscrpljivanjem postigne politička promena i da Je, prema tome, moguće i nužno razdvojiti njihove ekonomske i političke efekte. Nesporno je, međutim, i da se sankcije uvode kako bi se izrazio i protest protiv ponašanja prekršioca koje individualni pošiljalac ili međunarodna zajednica smatraju pravno ili moralno nedopustivim. U teoriji postoji saglasnost da su na toj, simboličkoj ravni, sankcije skoro uvek bile efikasne. Države su osetljive na osudu, kao ustalom i pojedinci, te im izopštavanje iz sveta teško pada.

Najvažniji prigovor na delotvornost sankcija mogao bi se sažeti na sledeći način: sankcije ne samo što retko proizvode nameravane političke učinke u vidu promene ponašanja prekršioca, već često postižu sasvim suprotno. Umesto slabljenja Težima na vlasti kao nosioca neprihvatlji-

NEDELJA, 26-27. DECEMBAR __1992. GODINE

DOSIJE: Sankcije Ujedinjenih nacija — teorija i praksa –

da gura pod jednu zastavu

Opšti zakjučak dosadašnjih istraživanja o efeklu sankcija jeste da sU one uglavnom nedovoljno аејомоте.

U poslednjih 75 godina bile su uspešne samo u 34 odsto slučajeva. Najvažniji prigovor mogao bi se saželi

na sledeći način: sankcije ne samo što retko proizvode nameravane političke učinke u vidu promene

ve politike, dolazi do njegove konsolidacije usled jačanja društvene kohezije, što je u teoriji pojava poznata kao „okupljanje: oko zastave“. U uslovima sankcija koje podjednako, a redovno i oštrije, pogađaju stanovništvo nego grupe na vlasti, nacionalna osećanja jačaju jer se „napad“ spolja, upravo zbog nediskriminatornog karaktera neminovno doživljava kao napad na celinu društva. i Ukoliko među građanima ne postoji identifikacija s državom (ili organizacijom) koja primenjuje sankcije (na osnovu ranijih prijateljstava ili savezništava na primer) ili ako je rasprostranjeno uverenje da nema boljeg, alternativnog ponašanja u

odnosu.na ono koje je uzrok sankcija, ve- ·

rovatan je ishod — porast nacionalne soli„darnosti. Budući da se sankcije uvode

·prineti racionalnijem korišćenju dotad na-

'vodno slabo primećenih domaćih resursa. Kada su UN 1966. godine uvele san-

kcije prema Južnoj Rodeziji zbog rasistič- ·

ke politike bele manjinske vlade posle proglašenja „nezavisnosti“, naftni embargo je, kao u slučaju Jugoslavije, bio okosnica primenjenih mera. Beli građani te afričke zemlje, čvrsto okupljeni oko premijera lena Smita tvrdili su tada, recimo, čuvenom norveškom teoretičaru Johanu Galtungu da ih „kresanje“ potrošnje benzina. uopšte ne pogađa. Naprotiv, ukazivali su na to da je pešačenje preporučljivo za zdravlje i da su zajedničke vožnje sa komšijama baš dobra prilika za bolje među-

'sobno upoznavanje. Odbijanje činjenica iš-

lo je dotle da se čak nije verovalo u iskrenost britanske kraliice Elizabete, kada se

Ako od najave do uvođanja profekne izvestan vremenski period režim može planirani efekat bitno da neutrališe preduzimanjem preventivnih-

mera

zbog politike režima, njegovi pripadnici potrudiće se da spoljnu kaznenu akciju predstave ne kao osudu svoje politike, već kao napad na građane ili narod u celini. Pozivi na nacionalno jedinstvo i odbranu nacionalnog suvereniteta redovni su postupci pogođenih garnitura za vreme trajanja sankcija, a recept su koristili svi, počev od Musolinija 1935. godine. Utvrđeno je da je okupljanje oko zastave ponekad toliko snažno da čak može da doprinese produženju opstanka aktuelne vlasti („izvršnoj stabilnosti“) umesto ubrzanju njenog odlaska.

~ ~ . ·

Pešačenje je zdravo

Osnovni mehanizam podsticanja nacionalne integracije u situacijama krize je propagandna i medijska manipulacija. Što je režim veštiji, služiće se prefinjenijom taktikom, pa će se postarati da se u poplavi poruka ı stavova njemu u prilog tu ı tamo pusti i neko drugačije mišljenje o razlozima uvođenja sankcija. Najčešće će, međutim, pribeći potpunoj kontroli sredstava javnog informisanja, kao prirodnoj odbrambenoj reakciji. Sankcije će, tako, biti predstavljene kao „izazov“ koji će do-

od kojih je stvaranje zaliha najočiglednija.

ona izjasnila u prilog uvođenju sankcija. Ispitanici su tvrdili da je kraljica „naterana“ da se tako opredeli, potkrepljujući to „tajnim signalima“ koje je pripadnicima bele manjine uputila posredstvom TV ekrana. Taj signal bio je „blesak u njenim očima“! Sličan efekat imale su i sankcije Društva naroda uvedene 1935. godine protiv Italije zbog fašističke agresije na Abisiniju (Etiopiju). Budući da je propagandna veština tog režima dobro poznata, dovoljno je pomenuti kako je njen uticaj na javno raspoloženje u jednom pismu okarakterisao tadašnji britanski ambasador u Rimu: „Sudeći po trenutnom raspoloženju, i sinjor Musolini i italijanski narod bili bi spremni da počine samoubistvo ako se to vidi kao jedina alterntiva popuštanju“.

Kako sankcije, kao što je već rečeno, imaju za cilj da izraze i moralno odbijanje koje izaziva ponašanje prekršioca zvanična politika i kontrolisani mediji trudiće se da ponište i dileme koje bi građani mogli da imaju o ispravnosti zvanične politike. Omiljeni recept, kako je utvrđeno, jeste predstavljanje sankcija kao posledice međunarodne zavere protiv NARODA pogođene države. U slučaju sankcija SAD i Or-

ganizacije američkih država protiv Kube 1960. godine, zavera je, na primer, bila рпрбапа „međunarodnom imperijalizmu“, a u rodezijskom slučaju, „međunarodnom komunizmu“. Anketirani beli stanovnici Rodezije izražavali su uverenje, ne samo da je tadašnji britanski premijer ViIson — komunista, već i da je centar komunističke zavere protiv njihove zemlje — u Pekingu.

Krajnji rezultat teorije zavere je prilično jasan: umesto ozbiljnog unutrašnjopolitičkog pretresanja razloga koji su doveli do sankcija, težište se prebacuje na spoljne činioce. Suštinski problem, domaće ponašanje, biva potisnut stavljanjem u širu, najčešće pogrešnu perspektivu. Valja podsetiti i da medijsku manipulaciju na unutrašnjem planu redovno prati i nastojanje da se inostrani mediji prikažu kao neobavešteni ili zlonamerni. 4

Zamke „pete kolone“

Dosadašnja istraživanja o političkom efektu sankcija nisu proizvela nedvosmislene zaključke kada je reč o ponašanju opozicije unutar zemlje. Pred njom su, u osnovi, dva izbora: ili da se iz straha od gubljenja masovne podrške prikloni zvaničnim interpretacijama razloga za uvođenje sankcija, ili da se izloži opasnosti da bude proglašena za „petu kolonu“. Ako su sankcije pogodile autoritarne režime, velika je verovatnoća i da opozicija uopšte neće biti u prilici da javnosti pruži svoja objašnjenja situacije, jer će biti preventivno uhapšena ili izolovana. Primera za to ima dosta — od Južne Afrike i Kube, do događaja iz.novije jugoslovenske istorije, 1948. godine. Budući da je teško neutralisati baš sve pripadnike opozicije, autoritarni režimi će neretko jednom delu „velikodušno“

dopustiti i da emigrira. Bilo je, međutim,i

situacija u kojima su sankcije, kako se smatra, posredno uticale na jačanje opozicione aktivnosti. Ubrzo nakon sankcija SAD i Organizacije američkih država protiv Dominikanske Republike 1960. godine, u toj zemlji došlo je do državnog udara, dok je sam diktator Truhiljo pre toga bic ubijen. Veruje se i da su sankcije UN protiv Rodezije takođe posredno, mada u mnogo dužem periodu, pomogle gerilski rat većinskog stanovništva protiv vlade Iena Smita.

Iskazivanje ekonomskih efekata sankcija koje ne podrazumevaju upotrebu oružane sile iz razumljivih je razloga —

' mogućnosti kvantifikacije — lakše, nego

predviđanje i utvrđivanje njihovih političkih posledica. Kako bi štete po privredu u svakom konkretnom slučaju trebalo posebno razmotriti, i ovde ćemo ukratno pomenuti samo neke očigledne pravilnosti koje su istraživači uočili. Pošto je privredno iscrpljivanje osnovni metod delovanja ekonomskih sankcija, šanse za uspeh povećavaju se srazmerno povećanju „cene“ ili „troškova“ koji se na ovaj način zemlji nametnu. Utvrđeno je da je takva proseč-

na cena u uspešnim slučajevima iznosila .

2,4 odsto društvenog bruto proizvoda, dok je u drugima ta cena bila oko jedan odsto

. BDP. Sankcije imaju manje izgleda na us-

peh što su veći troškovi njihove primene po samog kaznitelja, a zapaženo je i da su kaznene mere pretežno finansijske prirode u celini bile delotvornije od isključivo trgovinskih. Podrazumeva se i da je opšta primena kolektivnih sakcija najvažniji preduslov njihove efikasnosti. Ovaj zahtev dobija na značaju, posebno u poslednje dve decenije, jer je primećeno (ali ne i končano utvrđeno) da su sankcije uvedene posle 1973. godine bile manje efikasne od pređašnjih. To se objašnjava ne samo većom otvorenošću svetske privrede, nego i porastom broja velikih ekonomskih sila na međunarodnoj sceni.

Osim što će ekonomski efekat sankcija pokušati da ublaže uspostavljanjem privrednih veza s novim partnerima (ako je to moguće) države pogođene sankcijama neretko pribegavaju trima drugim mehanizmima. Jedan je odricanje od pojedinih proizvoda, bez kojih se u osnovi može. Ako je zvanična propaganda dovoljna jaka, pojedinim delovima stanovništva se to čak može na perverzan način i dopasti. Prestrukturiranje privrede kako bi sa domaćom proizvodnjom nadomestio asorti-