Борба, 26. 12. 1992., стр. 22
S
ХИ SUBOTA-NEDELJA, 26-27. DECEMBAR 1992. GODINE - IDEJ _BOMI 34
NASTAVAK SA STR. XI
а
Srbi su zanimljivi majstori pevači (bolji od onih Vagnerovih) ali su i vrlo efikasne uhode, dostaVvljači, lopovi, poltroni, ulizice, fireri i — koljači, ali, naravno i zaboga, ne svi i ne svagda nego samo onda kad to „istorijski“ zatreba, ili zarad ostvarenja nekakvog „nacionalnog programa“.
Kakav utisak imate o Francuzima, šta misle o nama?
— Kad kažem da sam Srbin, jedni mepogledaju samilosno, drugi s kiselim osmehom, a treći s prezirom i osudom. Pa zaključujem: zbogom „fraternite franco-serbe“. Od tada se predstavljam kao Bugarin. Ah, Bugarin! Bugarska, kako lepa zemlja! U štampi isključivo žestoke osude Srba kao agresora. Turistička propaganda ističe čak Rusiju i Albaniju. O Jugoslaviji ni pomena osim upozorenja: onde je pakao.
General koji je mrzeo rat
Čitate štampu, da -li ste postigli željeni mir?
— Ma kakav mir! Odavna sam već novinoman. Ne mogu bez tog otrova. Jedino, iz -_
vrhovnici dogovore o miru, da se kucnu ne-
gde u Londonu čašama viskija. Mir? Ne ve--
rujem u takav mir. Uspeli su da zatruju narode mržnjom i osvetništvom. Narodi, vraćajući se iz izbeglištva na svoja opljačkana i spaljena ognjišta, na grobove svojih najbližih nastaviće da se krve. U tome slučaju' vrhovnicima sleduje apsolutno Nirnberg. Vidite li vi neki treći način?
e Nedavno je umro Koča Popović, šta možete da kažete o njemu?
— Napisao sam za pariški „Mond“ Kočin vojnički i ljudski portret. Nisu objavili. Valjda zato što je Srbin, a ne znaju da je bio: kosmopolita. Ja sam, kao lekar, prošao kroz dva rata, upoznao mnoge komandante, svakojake. Za Koču mogu reći da nije bio „me-
đu najboljima“, kako se običava govoriti, ne--
go najbolji. Raspolažući nadprosečnim darom posmatranja i razmišljanja uspevao је
ove distance, postigao sam nešto bolji uvid u jugo-košmar. Neki dan javiše da je oslobođeno Jajce. Srbi ga oslobodili. Ma od koga „oslobodili“, o, Gospode, ako postojiš? Da li od Huna , Avara, Mongola, Teutona, Turaka? Kralj Tvrtko se prevrće u grobu. Golema
bežanija sveta po kome tuče srpska artiljeri- ·
ja. Mene posebno pogađa pad Jajca budući da sam bio većnik Avnoja one noći 29. novembra 1943. Da, gospodo Velesrbi, Velehrvati, Veleslovenci, Veleislamani, Jugoslavija je stvorena tu i tada, a ne za zelenim stolom u Versaju. Rat i hiljade čestitih, časnih i čednih izginulih boraca stvorili su Jugoslaviju. Ako vam se ta istina ne dopada, onda postavite otvoreno pitanje, da li je trebalo ratovati, ili... Da se razumemo. Čuvajte vašu pljuvačku, u njoj je koristan ferment za varenje. Pad Jajca u ruke siledžija jeste simbolički coup de grace demokratskoj Jugoslaviji.
Vidite li kraja ovome ratu i kakav će mu biti kraj?
— Do kraja će svako doći, ali kako i kakvog? Moguće varijante:
Prva, da Milošević i ostali ratoborci postupe onako kako sam već rekao, pa da se jugoslovensko klupko počne odmotavati na istinski demokratski način. Drugo: da se
·da blagovremeno proceni šta se može, a šta
ne može učiniti. Nije se junačio, dakako, na račun života boraca, devizom: „Juriš, za pobedu, šta koštalo da koštalo“. Vodio je bitke više umom, a manje fizičkom snagom svoje
Srbija se iscrpljuje. Ono što ima Karadžić (možda i na pretek) tog nema Beograd. Beograd ima nestašicu, no Beograđani su junačni, oni će jesti korenje, kako im je predskazao jedan ugledni politikant.
ПЕН ПЕШ АВИИ НЕВЕН 4 БРЕНА НЕ ПН НИЛ
= = И 5 vojske. Zato su ga partizani ne samo poštovali nego i voleli. Mrzeo je rat, ali je ratovao kao da je bio rođen za rat.
Kao političar zalagao se za približenje Jugoslavije Evropi. Onemogućen u toj koncepciji povlači se iz javnog života. Ućutao je. Šteta, jer je narod očekivao njegov glas. Ali, moramo ga razumeti: njegova celokupna filozofska struktura nije bila podobna za. politiku kao „prljavu“ delatnost.
Beše neko Popoviću Koča.
Ratni poklič vučje duš
Priča o majmunu i udavu ·
Piše: Vesna Krmpotić
< > ivimo u vremenu poslednje šanse. Simptomi su nesumnjivi: sumanuto ubrzani događaji i, u odnosu na njih, sumanuto Sporo shvaćanje.
Da nam je pronaći kakvu dobru džepnu metaforu našega sadašnjeg stanja! Heine je klicao da daje dobrog konja za sliku kojom bi proslavio (ako se ne varam) Frederiku. A što bismo mi mogli ponuditi za sliku (džepnog formata) ove Jugoslavije? Svoj stid? Prispodoba za Jugoslaviju neće je nažalost proslaviti kao što je Heineova proslavila Frederiku, stoga nema razloga klicanju, iako ima razloga škrgutu.
· Mislim da je potraga za metaforom nešto nasušno, i da se njoj odaju kako narodi i skupine, tako i pojedinci. Sobzirom na to da je stvarnost duboko rastalasana, kako u okomitoj tako i u vodoravnoj protegi, čini mi se da je slika i usporedba daleko primjerenija i točnija od definicije.
· Moj prilog pronalaženju metafora naše suvremenosti je jedan nezaboravan kadar tajne kamere Walta Disneya, kojom je vršljao po pustinjama i prašumama naše planete. Taj nezaboravni kadar prikazuje zabavu jednog majmuna u času kada prema njemu gmiže veliki udav. Majmun ne bježi, već poskakuje na grani i plješće se po. bedrima i grudima, cerekajući se tipično ljudski; usto jede kikiriki i baca ljuske na udavovu glavu. Kao da ga nadolazeća smrt užasno zabavlja. Potom, zaustavljena grimasa smijeha tone u udavljevo ždrijelo, bezglasno i besprijekorno; čuje se jedan zakašnjeli cvil, točno po T. S. Eliotovu predvi-
· đanju o tome s kakvim će zvukom za-
vršiti svijet: ne s lavljom rikom, već sa štakorskim cviležom.
Upravo kao taj nevjerojatni majmun, ponaša se (svojim najbrojnijim dijelom) narod prema kojemu koluta katastrofa.
Istina, mnogi ljudi bivaju sve zabrinutiji, ali to je zbog hljeba i struje. I zbog toga kako prezimiti. Kako ne ostati pokraden; otpušten; bolestan. Dok nije bilo sankcija, nitko se nije pretjerano zabrinjavao kako li je Sarajlijama i Dubrovčanima. I što je to žeđ, mrak, studen, glad, granate, otki-. nuti udovi, srušeni gradovi; i što je to Vukovar. (Nekadašnji zemljopisni pojam ili onomatopejski ratni poklič vučje duše?) Mnogi ljudi ovdašnjice tek su sankcijama natjerani da se upitaju: zašto su nam sankcije uopće dodijeljene? O što smo se ogriješili? Zbilja, što to rade Sarajevu?
Događaji su brži od naših sporih pitanja i zaključaka. Ma koliko da se“ grozničavo taktizira i politizira (o tomu kako se izvući sa što manje sramote i gubitaka i kako usput zadržati što više od tužnoga ratnog plijena),
- taktike su i politike nedorasle akcele-
raciji koja više nikoga ne čeka.
Poslednja šansa izmiče sve brže.
IMAMO ČAST ŽIVJETI U DOBU KOJE SU NAVIJEŠTALI MNOGI PROROCI
Točnije i strašnije: imamo čast živjeti u dobu o kojemu su, grozeći se, govorili mnogi proroci. Prečitavajući ih iznovice, mi njihove opomene doživljavamo još uvijek prilično knjiški; kao da je vidovnička književnost na-
stala zbog književnosnih tumače” ocjena, a ne zbog ljepote i strahot vota. Od rišija Šuke do apostola, *! na; od tibetanskih zapisa do Hop: dijanaca; od Nostradamusa do znatog i nepoznatog Tarabića, , . bez takvog štiva može se osjetit smo zašli u jednu izuzetnu zonu U ! joj mjesto nalaže samo nagomi ” posljedice ljudskih djela i nedjela
Poštapajući se izabranom me| rom, rekla bih da je udav već” blizu da mu udišemo smrad; mg” zbog toga i gubimo osjećaj za a. nost? za stvarnost? Ako je Тако с ' je s razlogom tako, što će reći 6. naše ponašanje u skladu s našom binom, jer između majmuna i uc! nije razapet slučaj, nego zakon.
Poštapajući se navještajima pr ka, može se reći da smo se našli L ni naplate tisućgodišnjih akumul: nacionalnih i pojedinačnih ka Proces naplate krenuo je (nažalos našega tla, i svi su izgledi da će ni: viti svoj hod planetom, раје гоф žive dužnici. U takvom vremenu: tinu je smiješno politizirati i takti: ti. Čovjek ne mora biti kršćaninmora biti čak ni religiozan, pr shvati da je jedini primjerefi jezik” mena onaj patrijarha Pavla; a čin” se da je mnogi taj potez Milana E ба instrumentalizacija takvog jezi. svakodnevici. |
Јатоуо је ромуан зе па „робе iskustvo“, kad je u političkim „iS“ tvenicima“ cjelovito ljudsko isku uškopljeno do mrtvila. A to je jet iskustvo koje naše vrijeme prizni. traži. Cjelovito iskustvo ne moži” biti duhovno; ne može ne uvaža. osjećaje anđela, bilja, ruda i ljudi | boja i vjera. To cjelovito iskustvi. niječe ni jednom valu da bude val ono vrlo dobro.zna da su svi oni.
re.
Ne samo da je jalovo oslanja!
. na iskustvo političarenja u vrem
.ovakve apokalipse; već je to trag: mično i apsurdno. Kao što je trag: mičan majmun koji se nabacuje” Ката и ргауси цдауа. Као 510 ЈЕ: surdno manevrirati s čamcem ki. pučine na nj srlja gorostasan zem” resni val. „Muvati“ politički, di matski i vojno da bi se ušićarilc krpicama teritorije i da bi se sun na brzaka praznili izvjesni proš od etničkih nepodobnika, irpal stražnje džepove trice zadobive plijena, sva ta kikiriki-igra preže no je smiješna u predvorju globi” katastrofe i apokaliptičnoga poba' svih nevrijednosti i svakoga slje}Režim preživljavanja više nije nE mac ni brod, već orahova И splav od pjene: neopterećen Ži spremnost na svaki gubitak samt na gubitak poštenja i duše. ј
Ташап ргед Кгај парљза, рада: na um još jedan kandidat za Miss spodobu. U prekrasnoj knjizi „1 iz davnine“ Ivane Brlić Mažura' ima priča o divu Regoču. U pri Regoču ima popriča o dva sela | žive u jednom pravom raju од 220. Ali dva sela žive u paklu od omrš pakosti. Pokraj njihovih polja teče norna voda Zlovoda. Seljane nije! ga za vodu Zlovodu, već za nji! zlobe i zavade. Тајатђазајцс! ЈЕ drugima propast i ruglo, oni n primjećuju navir vode Zlovodei svojim poljima. Ne primjećuju || | onda kad im poplavi dvorište. E se na tavane i krovove i odatle jE drugima dovikuju izabrane рпје Na kraju, baš kao i majmun IZ | Disneyove kamere, tonu u 268 povodinja usta razjapljenih od p50} gotovo slavodobitno. 5